23.01.2008.
Bila je noć. Padala je kiša.
No
njoj to nije smetalo.
..Krenula je u nepoznato. Duboko u noć.
She likes walking on the rain 'cause then no one knows she's crying.
Glazba koja je treštila iz njezinih slušalica ju je vodila i u koracima, a i u duboko razmišljanje.
Pokisla je. No, nije marila za to.
Govorila je da voli kišu.
Šetala je i šetala...
Nije brinula o vremenu, zapravo.. nije brinula ni o čemu. Sve dok njene predivne oči boje badema nisu ugledale "
njihovo" najdraže mjesto. Prisjetila se njegovih toplih riječi:"
Volim te.''
Kliznule su suze niz njeno lice i pale u beskrajnost tuge.
*Isključila je glazbu (što nikad ne radi), ostala na mjestu i slušala muk i jecaj svog srca, jer ga prije nije slušala.
'Žao mi je.' Pomislila je, ali kasno.*
Sada ona želi vratiti vrijeme. Želi život kakav VIŠE nema. Samo zato što nije slušala svoje srce. Napustila je njega, kojeg je najviše voljela.
"Jednom kad noć ukrade nebu, sve što si voljela na njemu. Bit će ti žao, ma bit će ti žao što nisam tu."
Ona je odista shvatila.
Kasno.
Željela je još jedan poljubac za kraj.
Znala je da si bar to duguju.
Željela je još jedan mali zagrljaj,
pa da poslje tuguju.
I još jedan poljubac za kraj,
pa da se onda gledaju na slici.
Jer..oni su bivši ljubavnici.°
Gotovo je.°
18:53 -
Komentari ( 26 )
On/Off
