DivanSkitnje

nedjelja, 18.08.2013.

PISMO IZ RWANDE

Iz dalekoga ruandskog sela Kivuma, gdje noć dugo traje, a dan brzo nestaje u samo par minuta već oko 18 sati na adresu SBplusa stiglo nam je elektronsko pismo prof. Tene Mužević koja zajedno s Marinom Lekom ( profesionalnim Tv snimateljem, fotografom i režiserom više TV emisija na HTV-u, RTL-u….) ondje već tjedan dana boravi u Centru otac Vjeko, gdje u okviru humanitarne akcije podučavaju djecu
Ovdje u Kivumu (župa sa oko 30-ak tisuća vjernika, gdje 50-ak posto obitelji ne može osigurati svakodnevni obrok)), sve je drugačije. Samo su ljudi isti, imaju svoje snove svoj život, nadu, svakodnevicu.... Ma koliko ona nama izgleda tmurna njima nije... Svaki novi dan je novi život. Uspomene na pokolje i genocid od prije 20 godina u kojima je u nekoliko mjeseci ubijeno milijun osoba – još uvijek žive. Oni koji su ostali živi i pamte , sve je manje, stasaju neka nova djeca koja imaju nadu u bolju budućnost ma koliko se to nama teško činilo. Jedna od njih je i nova škola podignuta misionarskim radom fra. Ivice, i puno, puno ljudi dobre volje....Školovanje, za koje je godišnje valjalo izdvojiti 300 dolara – bilo je nedostupno, jer je prosječna dnevna zarada jedan dolar. Sada je to postalo stvarnost, dostupno, na dohvat ruke djeci i roditeljima, a sve zahvaljujući dobrim, nesebičnim ljudima, dobroj volji i dašku nade u neku novu, bolju sutrašnjice – optimizmu i temeljima kojeg su izgradili fratri misionari, a tkaju brojni volonteri iz Hrvatske..... A točno prije dvije godine u Kivum je stigla i električna energija ( kao i svemogući Internet) koga ga je „spojila“ sa svijetom pa tako i SBplusom….



(…) Prvo jutro kada sam se probudila na afričkom tlu, u selu Kivumuu nedaleko od Kigalija, zamijetila sam tišinu. Kako bi se uvjerila da sam napokon u Ruandi i da gotovo jednogodišnji plan o humanitarnoj akciji nije samo san, jedva sam čekala izvući se van i prošetati Kivumuom. Ceste od crvene prašine, bosa djeca, drveće banana i polja kave, sve je govorilo – ne sanjaš! Nakon kratke šetnje, odmah mi je postalo jasno da sam ja ovdje „drugačija“, Muzungu (bijelac na kinyarwandskom), atrakcija. No umjesto pogleda ispod oka, svi su mi upućivali uljudne pozdrave i osmijehe. Djeca su trčala oko nas i tražila „bonbon“ ili su pozirali za fotografiranje, nakon kojeg su nestrpljivo salijetali oko fotoaparata kako bi provjerili da li su dobro ispali na fotografijama.


A fotografija je upravo razlog našeg dolaska. Prije godinu dana došli smo na ideju edukacije u školi Otac Vjeko čiji je ravnatelj fra Ivica Perić, franjevac iz Bosne i Hercegovine. Upravo zahvaljujući njemu, kao i humanitarnoj akciji „Srce za Afriku“, djeca Ruande su dobila priliku za školovanje. Ne samo da su omogućili besplatno školovanje uz pomoć donacija dobrih ljudi, nego na isti način grade još jednu, veću školu.
Upravo ti ljudi su bili inspiracija za naš projekt. Nakon što je naš plan počeo dobivati konture, i kada smo kupili avionske karte za Ruandu, većina prijatelja i poznanika je u šoku pitala: „U Ruandu? Pa zar niste gledali film Hotel Ruanda? Ako izvučete živu glavu – bit ćete sretni!“ No, prava istina je da je Ruanda danas jedna od najsigurnijih država u Africi. Ništa ne odaje rane nastale prije 20 godina kada je u genocidu na najužasnije načine ubijeno milijun ljudi. No sjećanja i dalje postoje, ma koliko se ljudi trudili nastaviti normalno živjeti. Kao prilog uspostavljanju normalnosti i otvaranju novih mogućnosti budućim naraštajima, odlučili smo pomoći i mi.



Sada kada razmislim, naš posao nije bio lagan. No zadovoljstvo je uvijek bilo prisutno. U vrlo kratko vrijeme upoznali smo puno dobrih ljudi velikog srca. Akcijom „Pikselima za Ruandu“ skupili smo oko 40 funkcionalnih digitalnih fotoaparata za djecu, tri laptopa, a nakon toga i 300injak novih majici, odjeće, nogometnih lopti, kemijskih i ostalih potrepština. Izradili smo radionicu za djecu i profesore o osnovama fotografiranja, obrade fotografija, te izrade školskih novina. Iako većina od njih nikada nije držala fotoaparat u rukama, te malo njih govori engleski - pokazali su veliko zanimanje za fotografiju, kao i ogromni talent. U tjedan dana trosatnog održavanja radionice, uz pomoć prevoditelja, prezentacije, te ruku i nogu, uspjeli smo prikupiti veliki broj fotografija. One najbolje imamo u planu pripremiti za izložbu.
A nakon toga kreće naš drugi dio projekta – snimanje dokumentarnog filma o fra Ivici i župi Kivumu, te Centru Otac Vjeko, u kojem ćete imati prilike doznati sve što vas zanima. A do tada, zgode i nezgode iz srca Afrike možete pratiti na PutOpiji, našoj facebook stranici Udruge za promociju putovanja.

srijeda, 14.08.2013.

GDJE JE NESTALA MALA S PLAVIM ŠIŠKAMA IZ ZADNJEG REDA BALKONA?

Film „Zameo ih vjetar“ je bez konkurencije, ovi današnji su luk i voda …Drago Breslauer, posljednji brodski kinooperater:


Neki novi tapkaroši

Uđosmo u šestu godinu od posljednje kino predstave, kada Brođani rekoše NE brodskim kinematografima. Nije to bilo iznebuha, čin nervoze, protesta… Bila je to sustavno osmišljena višegodišnja tiha urota u kojoj smo se odlučili za bojkot mračnih dvorana i prednost dali vlastitim domovima, cedeovima, kućnim kinima…
Dvorane su bivale sve praznije, umirući u čežnji za posjetiteljima, a mi smo odlučno bacili u zapećak slike svoje mladosti, zadnji red balkona, pipkanja, stiskanja i dirkanja, okupljanja ispred kina, stajanja u redovima, zezanja, nadmudrivanja s tapkarošima (ako to nismo bili mi), tražili kartu više, dogovarali se s djevojkama koje bi pod mutnim svjetlom nedužno i nježno poput mimoza prve ulazile u uske redove tvrdih, škripućih stolica noseći u rukama novinske škanicle još vrućih „kokica“.
Kada se svjetlo gasilo i započinjao žurnal ulazili bi mi, neodrasli ljudi, s bocama piva pod jaknama i spotičući se o noge ljutitih posjetitelja tražili tu stolicu gdje je ta s kečkama, šiškama ili konjskim repom… Nakon žurnala, radnih akcija, stjegova, izraza ljubavi našim socijalističkim vođama – započinjao je film. I tada bi uplovljavali u nestvaran svijet, svijet mašte i nekih drugih dimenzija. Najčešće čarobnih. Bilo zbog filma ili male sa šiškama…
No, kao što rekoh, s godinama se ostarjelo (tko je to vidio) došli neki novi klinci… Mi se zalijepili za fotelje, krkanluke, mezetluke, pića i podrigivanja, a ovi mladi po rupama,kafićima… Mašta je uglavnom pobjegla, a s njom i romantika…I starima i mladima.
No da ne duljim. Dakle, uđosmo u šestu godinu kako smo bez kino predstava, al' ali unazad par mjeseci došlo jedo uskrsnuća kino predstava u CineStaru, u brodskom City Coloseumu.

Prve žive slike u Brodu

Tu su čak četiri kino dvorane sa ukupno 503 sjedala i svim novovjekovnim tehničkim čudima. Da, moram navesti kako smo u tom međuvremenu; između kina Jadran, Hrvatski dom, Brod, Partizan ili kako već hoćete – i CineStarovih dvorana, prije dvije godine obilježili i 100 godina slikopisnih predstava u Brodu na Savi tj. Slavonskom Brodu.
Izložba slavonskobrodskog Državnog arhiva „Povijest brodskih kinematografa 1910 - 2010“, koju su pripremili Katarina Aladrović i Domagoj Zovak, bila je prigoda za vraćanje, u ne tako davna, romantičarska vremena intime kinematografa i filmova na „velikom platnu“. Samo pet godina nakon prvog stalnog kina (1905.) u SAD, Brođani su dobili svoj kinematograf „Bioskop Urania“ (rujan 1910.) te su iz sjedala mogli pratiti „slikopisne“ zapise, zgode i nezgode raznih likova utjelovljenih u tadašnjoj mega filmskoj zvijezdi nijemog filma Aste Nielsen, Dankinji koju su još nazivali „Sarom Bernhard sjevera“.
Do izgradnje „Uranie“ Brođane su često posjećivali vlasnici putujućih kinematografa koji su filmove prikazivali u šatorima i koji su se zbog velikog zanimanja „obćinstva“ u Gradu na Savi znali zadržati i tjedan dana. Nakon „Uranie“ Rudolfa Vogela, te Prvog svjetskog rata s radom započinje i kinematograf „Apollo“ vlasnika Pavla Dimitrijevića.
I tako počinje povijest brodskih kinematografa dijeleći sudbinu grada na Savi i njegovih žitelja. Nedugo potom s radom započinju i kina „Kasino“ i „Hrvatski dom“ koji u II. svjetskom ratu mijenjaju imena u „Zvonimir“ i „Soldatenheim“. Bilo je svakakvih zgoda i nezgoda, a poznati brodski dirigent, Bela Panthy svojedobno je zapisao kako su Nijemci jedno kino prisvojili i adaptirali za Wermacht i svoje vojnike. Talijana je bilo malo, no ostali su zapamćeni što su u kino dolazili s oružjem.
- Nikada neću zaboraviti nezgodu s jednim filmom koji je bio veoma dug, a meni se žurilo na kupanje. Došao sam na ideju da ga skratim za cijeli jedan čin, ali je na moju nesreću u gledalištu bio jedan njemački oficir koji je film već prije gledao pa je došlo do sukoba koji je mogao i tragično završiti. Jedva sam ga uvjerio da film nije stigao u kompletnoj formi – zapisao je Bela Panthy.
Nakon rata kinematografi mijenjaju nazive u „Jadran“ i „Partizan“ i 1973. postaju sastavnim dijelom RO „Arena“ u čijem se sastavu nalazilo 12 kinematografa s područja današnje Brodske županije, Požege i Bosanskog Broda. Sve se to raspalo tijekom srpske agresije, a posljednja filmska predstava održana je u kolovozu 2007.

Neka druga vremena

- E, bila su to neka druga vremena …s nostalgijom se prisjeća Dragutin Breslauer (86), čovjek koji je za brodskim kinoprojektorima proveo 40 godina i dva dana.
-I ta dva dana nitko mi nije platio …kaže poznati čika Drago, jedan od posljednjih starih, autohtonih Brođana, svestrani športaš, odrastao uz Savu i na Savi uz čije su filmove odrastale generacije Brođana. Počeo je raditi 1946. kada se u Slavonski Brod vratio iz Maribora gdje se zatekao kao mladi, golobradi domobran braneći NDH i poglavnika koji je već tada bio u sigurnosti rimskih katakombi… Od smrti i Križnog puta spasio ga je partizanski oficir, Brođanin Birsa.
Vrativši se kući prošao je samo rutinska ispitivanja narodne vlasti i započeo novi život.
-U Brodu nije bilo ništa od zabave. Panty je zatvorio svoje kino u Hrvatskom domu, ali u Cassinu je radilo kino Jadran. Volio sam film i tehniku tako da sam dane provodio gledajući kino projektore sve do jednoga dana kada me je Rade Kern (direktor Granapa) zaposlio u kinu Partizan. Bilo je to 1946. kada sam započeo raditi uz plaću od dvije tisuće dinara …priča vitalni čika Drago.
Bilo je to zlatno vrijeme filma i kinematografa. Kinematografi su bili puni, nizale su se premijere, pretpremijere, matineje, dvorane su bile pune, grickale su se sjemenke od bundeva, hrskale „purkavice“, znojilo se i pušilo, navijalo i zviždalo.
Prohujalo s vihorom
Kada bi se glumci poljubili posjetitelji su zviždali, lupali nogama o pod. Od sreće. Navijalo se za kauboje, a protiv zločestih Indijanaca. Kod partizanskih filmova toga je bilo manje. Može se otet usklik ili zvižduk u krivom trenutku i evo te bajbokani.
- E, te 1957. filmskim platnom palio je i žario američki film „Arapske noći“ koji je u Partizanu danima prikazivan u sve tri predstave. I karte su uvijek bile rasprodane još u prijepodnevnim satima. No, izvan svake konkurencije je film „Zameo ih vjetar“ (ili Prohujalo s vihorom-kako hoćete) koji sam prikazivao toliko da mu ni sam ne znam broja.
Film je bio kopiran na todao sistem na 70 mm ali ton nikako nije mogao biti usklađen na svih šest kanala tako da nismo mogli maksimalno iskoristi mogućnosti tadašnjeg posljednjeg krika tehnike. I danas kada čujem da će biti na TV-u ja ga rado pogledam baš kao i sve stare filmove.
Prije 23-25 godina bio je pulski festival i festival „Mala Pula“ i dok bi festival trajao mi u Brodu smo, takorekuć, prikazivali iste filmove koje su u isto vrijeme gledali i posjetitelji na festivalu.
Volim pogledati dobar film. Film bez dobre glazbe nije dobar film. Ovi današnji filmovi su luk i voda. Ima poneki, tu i tamo. Eto, sviđa mi se „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ u Jack Nicholson. To je vrhunska gluma. A od TV serija zabavim se uz „Lud, zbunjen, normalan“ dok mi je na živce išla serija „Dobre godine“. To je amaterski film uz strašno lošu montažu. – priča čika Drago.
I tako teku sjećanja na prohujalo (ili zameteno), a rastu čekanja da se otvore vrata na četiri kino dvorane CineStara. Bit ću ondje u prvom redu. Možda se vrati ona mala s plavim šiškama iz zadnjeg reda balkona…

OKVIR:. Brodska općina je 1980. godine imala čak 11 kinematografa sa 3111 sjedećih mjesta u kinodvoranama i, danas nezamislivih, 437 000 gledatelja.

srijeda, 07.08.2013.

BROĐANI U OLUJI

SLAVONSKI BROD - Andrija Živković (1967) iz Rastušja, jedna je od on onih skromnih ljudi koji je prije rata živio miran obiteljski život radeći kao kovač u Đuri Đakoviću. Kada je postalo jasno da bez borbe neće biti niti Hrvatske ostavio je suprugu i kćer Marinu, mirno Rastušje, rodno mjesto pjesnika Dragutina Tadijanovića, i pristupio jedinici specijalne policije PU brodsko-posavske te obiteljski život zamijenio ratištima diljem Hrvatske. Prošao je terene od Banovine, Velebita, Slavonije kao i oslobodilačke akcije Bljesak, Oluja i Ljeto '95. a u međuvremenu je postao zapovjednikom Raketno topničke bitnice Specijalne jedinice PU brodsko-posavske.

-Naša Raketno topnička bitnica brojala je 36 ljudi i iza sebe imali smo niz ratnih djelovanja i iskustava. Imali smo akciju „Bljesak“ gdje smo doradili dobar posao, a to iskustvo nam je dobro došli u Oluji. Bili smo stacionirani na Velebitu, ispod Svetog brda, a u svom sastavu imali smo dva RAK-a (višecjevni raketni lanseri ), šest teških minobacača od 120 mm i 8 minobacača od 82 mm. Sedamnaest dana prije „Oluje“ iz baze Šepurine prebačeni smo na Velebit, a dva dana prije upoznati smo a akcijom „Oluja“. Dobili smo precizne zapovijedi, a večer uoči akcije ljudi su bili sretni što će napokon započeti akcija oslobođenja okupiranog dijela Hrvatske. U jutro 4. kolovoza 1995. počeli smo djelovati po Lovincu i Metku i sedam puta smo mijenjali položaje jer su nas tenkovima tukli iz obrovačke tvornice glinice.
Pratili smo pješaštvo i na putu do odašiljača Čelavac gdje su Srbi pružali jak otpor. Topničku potporu davali smo svim postrojbama koje su to od nas tražile. Drugog dana Oluje, nakon što su probijeni njihovi redovi spustili smo se s Velebita na područje Gračaca i tada nam je ranjen Josip Jerković iz Zadubravlja, ali na sreću poginulih nismo imali. Kada smo se spustili u Gračac i kada je bilo jasno da sve njihove linije u rasulu jer smo nadirali iz svih pravaca, potrebe za topničkim djelovanje više nije bilo – kazuje Andrija. No, njihov put tim nije bio završen jer su su pješaštvo pratili sve do granice s BIH, a nakon toga sudjelovali su i u čišćenju Petrove Gore od četnika koji nisu na vrijeme uspjeli pobjeći.



FOTOGRAFIJA: ZIVKOVIC_OLUJA1-010808.JPG
Pripadnici Raketno topničke bitnice PU brodsko-posavske nakon što su drugog dana „Oluje“ (5. kolovoza 1995. ) sišli s Velebeta u Gračac:
Čuče: Renato Stojanović, Željko Kraft, Dalibor Dančo, Ivan Nujić i Ivan Topalović
Stoje ( s lijeva na desno): Milan Kranjčić, Željko Halauš, Ivan Blažević, Ivica Tadić, Andrija ŽIVKOVIĆ - zapovjednik, Stjepan Tutek-Dida ( najstariji član), Marijan Biljan, Željko Gluhak, Ivan Ribar, Mato Kovačević, Željko Bošnjaković, Ivan Samardžić.

Uploaded with ImageShack.us
FOTOGRAFIJA: ZIVKOVIC_OLUJA2010808.JPG
Pripadnici Raketno topničke bitnice PU brodsko-posavske snimljeni dan uoči početka „Oluje“, 3. kolovoza 1995., na Velebitu ispod Svetog brda na području Velikog Libinja

Oznake: plaža

Nemir

Zakasnio sam noćas zaspat pa ću opet prespavati zoru da sa suncem poberem rosu s diljskih proplanaka...
I lišća hrastova slavonske šume. Al' ostaju sjećanja.
U njih zakasnit ne mogu. Ma koliko se trudio i nemaran bio.

Partizanka kao rajčica

Jutros su policijski službeni kod krepkog šesdesetogodišnjaka Ž.M. iz Podvinja, tj. Gornjeg grada, pronašli više sumnjivih biljki. Preliminarnim vještačenjem utvrđeno kako se radi o „partizanki“ ili, kako bi Borislav Stipić rekao Ambrosia artemisiifolia, biljci iz porodice Asteraceae.
Nepobitno je utvrđeno da krepki Ž.M. biljke uzgajao radi prodaje i stjecanja nezakonite dobiti. Tako je pola kg sjemena prodao svom nekadašnjem najboljem prijatelju, oronulom osamdesetogodišnjaku Emilu pod izlikom kako je to prvoklasno sjeme rajčice koje je uzgajala još njegova prabaka. Oštećeni Emil je drhtavom rukom zasadio pola jutra kupljenim sjemenom i nađubrio s prikolicom stajskog gnojiva. Pored toga svaki je tjedan najmanje dva puta prskao iznikle stabljike ambrozije rastvorom od koprive kako bi dobio prvoklasni ekološki uzgoj. Nakon 2,5 mjeseca intenzivnog uzgoja onemoćalom Emilu je postalo sumnjivo što na biljkama nema plodova, a slične biljke počele su nicati i na okolnim nasadima. Pored toga oštećenom je bilo sumnjivo i to što se nikako nije mogao oporaviti od kašljanja, kihanja i balavljenja u što su se osvjedočili i policijski službenici koji su je jedva razumjeli dok je podnosio prijavu.
Okrivljeni, krepki Ž.M. je sve priznao i pri tome se zadovoljno smijuljio….

<	kolovoz, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,