Marketing
PISMO IZ RWANDE
Iz dalekoga ruandskog sela Kivuma, gdje noć dugo traje, a dan brzo nestaje u samo par minuta već oko 18 sati na adresu SBplusa stiglo nam je elektronsko pismo prof. Tene Mužević koja zajedno s Marinom Lekom ( profesionalnim Tv snimateljem, fotografom i režiserom više TV emisija na HTV-u, RTL-u….) ondje već tjedan dana boravi u Centru otac Vjeko, gdje u okviru humanitarne akcije podučavaju djecu
Ovdje u Kivumu (župa sa oko 30-ak tisuća vjernika, gdje 50-ak posto obitelji ne može osigurati svakodnevni obrok)), sve je drugačije. Samo su ljudi isti, imaju svoje snove svoj život, nadu, svakodnevicu.... Ma koliko ona nama izgleda tmurna njima nije... Svaki novi dan je novi život. Uspomene na pokolje i genocid od prije 20 godina u kojima je u nekoliko mjeseci ubijeno milijun osoba – još uvijek žive. Oni koji su ostali živi i pamte , sve je manje, stasaju neka nova djeca koja imaju nadu u bolju budućnost ma koliko se to nama teško činilo. Jedna od njih je i nova škola podignuta misionarskim radom fra. Ivice, i puno, puno ljudi dobre volje....Školovanje, za koje je godišnje valjalo izdvojiti 300 dolara – bilo je nedostupno, jer je prosječna dnevna zarada jedan dolar. Sada je to postalo stvarnost, dostupno, na dohvat ruke djeci i roditeljima, a sve zahvaljujući dobrim, nesebičnim ljudima, dobroj volji i dašku nade u neku novu, bolju sutrašnjice – optimizmu i temeljima kojeg su izgradili fratri misionari, a tkaju brojni volonteri iz Hrvatske..... A točno prije dvije godine u Kivum je stigla i električna energija ( kao i svemogući Internet) koga ga je „spojila“ sa svijetom pa tako i SBplusom….
(…) Prvo jutro kada sam se probudila na afričkom tlu, u selu Kivumuu nedaleko od Kigalija, zamijetila sam tišinu. Kako bi se uvjerila da sam napokon u Ruandi i da gotovo jednogodišnji plan o humanitarnoj akciji nije samo san, jedva sam čekala izvući se van i prošetati Kivumuom. Ceste od crvene prašine, bosa djeca, drveće banana i polja kave, sve je govorilo – ne sanjaš! Nakon kratke šetnje, odmah mi je postalo jasno da sam ja ovdje „drugačija“, Muzungu (bijelac na kinyarwandskom), atrakcija. No umjesto pogleda ispod oka, svi su mi upućivali uljudne pozdrave i osmijehe. Djeca su trčala oko nas i tražila „bonbon“ ili su pozirali za fotografiranje, nakon kojeg su nestrpljivo salijetali oko fotoaparata kako bi provjerili da li su dobro ispali na fotografijama.
A fotografija je upravo razlog našeg dolaska. Prije godinu dana došli smo na ideju edukacije u školi Otac Vjeko čiji je ravnatelj fra Ivica Perić, franjevac iz Bosne i Hercegovine. Upravo zahvaljujući njemu, kao i humanitarnoj akciji „Srce za Afriku“, djeca Ruande su dobila priliku za školovanje. Ne samo da su omogućili besplatno školovanje uz pomoć donacija dobrih ljudi, nego na isti način grade još jednu, veću školu.
Upravo ti ljudi su bili inspiracija za naš projekt. Nakon što je naš plan počeo dobivati konture, i kada smo kupili avionske karte za Ruandu, većina prijatelja i poznanika je u šoku pitala: „U Ruandu? Pa zar niste gledali film Hotel Ruanda? Ako izvučete živu glavu – bit ćete sretni!“ No, prava istina je da je Ruanda danas jedna od najsigurnijih država u Africi. Ništa ne odaje rane nastale prije 20 godina kada je u genocidu na najužasnije načine ubijeno milijun ljudi. No sjećanja i dalje postoje, ma koliko se ljudi trudili nastaviti normalno živjeti. Kao prilog uspostavljanju normalnosti i otvaranju novih mogućnosti budućim naraštajima, odlučili smo pomoći i mi.
Sada kada razmislim, naš posao nije bio lagan. No zadovoljstvo je uvijek bilo prisutno. U vrlo kratko vrijeme upoznali smo puno dobrih ljudi velikog srca. Akcijom „Pikselima za Ruandu“ skupili smo oko 40 funkcionalnih digitalnih fotoaparata za djecu, tri laptopa, a nakon toga i 300injak novih majici, odjeće, nogometnih lopti, kemijskih i ostalih potrepština. Izradili smo radionicu za djecu i profesore o osnovama fotografiranja, obrade fotografija, te izrade školskih novina. Iako većina od njih nikada nije držala fotoaparat u rukama, te malo njih govori engleski - pokazali su veliko zanimanje za fotografiju, kao i ogromni talent. U tjedan dana trosatnog održavanja radionice, uz pomoć prevoditelja, prezentacije, te ruku i nogu, uspjeli smo prikupiti veliki broj fotografija. One najbolje imamo u planu pripremiti za izložbu.
A nakon toga kreće naš drugi dio projekta – snimanje dokumentarnog filma o fra Ivici i župi Kivumu, te Centru Otac Vjeko, u kojem ćete imati prilike doznati sve što vas zanima. A do tada, zgode i nezgode iz srca Afrike možete pratiti na PutOpiji, našoj facebook stranici Udruge za promociju putovanja.
Post je objavljen 18.08.2013. u 00:07 sati.