DivanSkitnje

utorak, 12.05.2009.

Prijatelju moj

IN MEMORIAM
Duško Svilar
(Slavonski Brod, 10. ožujka 1948. - Slavonski Brod, 7. svibnja 2009.)
U 62. godini života, nakon duge i teške bolesti, preminuo je novinar, radijski voditelj, fotoreporter, televizijski snimatelj, glazbenik Duško Svilar. Brođanin iznad svega, Duško Svilar je cijeli svoj životni i radni vijek posvetio Slavonskom Brodu, opisujući ga slikom, zvukom i riječima. Radio je kao dopisnik Večernjeg lista, potom je bio radijski voditelj, novinar i fotoreporter "Brodskog lista i Radio Broda", snimatelj-dopisnik Televizije Zagreb i HTV-a, te novinar i urednik na Radio Brodu i Radio Slavoniji u Slavonskom Brodu.




Prijatelju moj,
rekli su mi, tvoji i moje kolege: napiši o Dušku. Samo kratko. Kao život. Znaš da nije volio govore i govorancije. I bez patetike. A može li bez nje, u ovim, bolnim trenucima? Ima samo dobra i loša patetika. A svako sjećanje, svako prisjećanje na prošla, stara vremena, druženja, jedna je vrst patetike. Znam da mi Ti nećeš zamjeriti.
Da. Pa mi smo jeans generacija. Odijela i kravate smo odijevali samo kad smo morali. Trst i Ponte Rosso bili su naša butiga. Nikada nisi bio konvencionalan. Možda sam te zbog toga i volio. Možda zbog tvoje iskrenosti, možda zbog tvoje ljubavi prema obitelji, nama… Možda zbog načina na koji si volio Brod i Slavoniju.. Možda zbog toga što smo mislili da nam godine ne mogu ništa. Da imamo vremena… Ima toga puno „možda“. Ali, zaboga, volio sam te kao i mnogi drugi.
Sjećam se kada su te, onako službeno, pitali što si po nacionalnosti. Ti si napisao: Šokac! Jedva su shvatili da ti nisi nikakav nacionalist već samo čovjek koji je volio svoj grad i kraj u kojem je rođen, odrastao i živio. Grad čije si trenutke življenja zauvijek zaustavio objektivom svojih fotoaparata, spremio na filmove da svjedoče o njegovu odrastanju. U Večernjaku, u Brodskom listu, odnosno današnjoj Posavskoj Hrvatskoj, u mnogim monografijama, o Brodu, almanasima, kalendarima… Tvoj glas, Tvoj bas na Radio Brodu, kasnije na Radio Slavoniji, bio je tako prepoznatljiv, tako topao. Baš kao i glazba koju si birao. Slušajući radio ljudi bi govorili: Duško je danas dežuran. Nisi se morao javiti glasom, tvoj izbor pjesama tebe je najavljivao.
Volio si Brod. Mnogi su iz njega odnosili, a ti si donosio. Može se reći kako si ti sa svojim prijateljima donio rock u ovaj Grad na lijevoj obali Save. Punio plesnjake mladima, dižući kose na glavama njihovih mama i tata sve dok i sami nisu shvatili i prihvatili da je došlo novo vrijeme.
A Grad. Nisi ga napuštao niti u njegovim najtežim trenucima. A bilo ti je teško, puno teže nego nama. Mnogi „pravovjerni“ prebrojavali su krvna zrnca ne libeći se najgorih objeda. Sudeći po imenu, ne po čovjeku. Njih nema. Živi su, al', kao što su u biti bili, ostali su duhovna pustoš. A ti si, prijatelju, opstao i ostao. I u smrti. Bojao si se, kao i ja, kao i mnogi drugi, granata, bomba… ali si ostao, svakodnevno dolazio na posao praćen grmljavinom topova i hukom borbenih zrakoplova. Ostajao si u radijskoj postaji i po nekoliko dana. Koliko je trebalo. Za razliku od onih što po Njemačkoj, Austriji, Istri napraviše brigade „branitelja“ i putem telefona braniše Grad. Sjećam se, dok je Brod drhtao pod silnim topničkim granatama, Hrvatska je primana u Ujedinjene narode. Rekao sam: Ti ćeš Dule voditi tu emisiju. Bio si iznenađen, ali si ju te noći odradio maestralno.
Iz rata smo izašli goli i bosi, ali čisti. Sretan si bio što je Tvoj Grad ostao i opstao. I obitelj nad kojom si strepio.
Ima puno toga što bih ti htio reći, puno onoga što ti nikada nisam rekao. Neka tako i ostane. Umjesto toga, nekoliko stihova Jesenjina:
DOVIDJENJA DRUZE MOJ
Do vidjenja,dragi,do vidjenja;
Ti mi prijatelju jednom biješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak,zar ne?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv