DivanSkitnje

petak, 31.10.2008.

Od „škljoce“ do New Yorka

- Ovo je dečko, on će dočekivati prijatelje i goste, pozdravljati ih dignutim šeširom i natpisom „Dobro došli u naš dom“ priča vitalni Stjepan Škvorić (84) pokazujući djetlom na Šokca što spokojno leži uz „Prelju“ kojoj Stjepan oštrim, kratkim zamasima u drvetu dijela vreteno.
Tako Stjepan provodi prve mjesece umirovljeničkog života u slavonskobrodskom Domu umirovljenika. – Upravitelj Doma rekao mi je kako bi bilo dobro da ovdje imamo jednu malu koloniju. Tako da nešto ostane iza nas.
Ovom samoukom kiparu nije trebalo dva puta govoriti. Odmah se dao na posao i uz pomoć zaposlenika Doma i ostalih umirovljenika nabavljena su tri debla slavonskog hrasta. I dok su dva oživljena u likovima Šokca i Prelje, treće deblo još čeka.
– To je moja mala tajna – smije se Stjepan škrto napominjući da će to biti „o ljudima odozgo“.
– Vanzemaljci?
– Tako nešto - kratko će Stjepan dok djetlom pažljivo rezbari „Preljinu“ preslicu.
A počelo je još u davnim godinama dječaštva kada mu je djed Ivan dao „škljocu“ kako bi u vrbovu drvetu mogao rezbariti likove. I išlo mu je od ruke tako da je, čuvajući goveda po prisavskim pašnjacima, u drvo urezivao sve ono što je vidio. Završivši stolarski zanat zaposlio se, a kako je stalno nešto rezbario pohađao je razne kursove u kojima je otkrivao kako drvenom trupcu dati razna obličja. I imao je uspjeha tako da više nije bio običan stolar već je promoviran u, recimo, „stolarskog umjetnika“.
- E, bio sam na nekim izložbama, a mojih kipova ima po cijeloj bivšoj državi, pa čak i svijetu.
- Je li?
- Da, da – potvrđuje nezainteresirano pozorno prateći put djetla.
- Sam sam. Žena mi je umrla. Ovdje imam dobro društvo. A što mi više i treba. Evo vidiš ovog mog prijatelja. On samo gleda i zabavlja me šalama i doskočicama. Sada je još rano. Da si došao kasnije bilo tu još pet–šest prijatelja iz Doma.
Ušuti Stjepan, ušutim i ja.. Samo kuckanje drvenog bata po djetlu remeti jutarnju tišinu.
- Odoh ja. Bilo mi je drago razgovarati s vama.
- I meni sinko. Navrati ponekad.
Odlazim, no trgnu me Stjepanov glas.
- E, evo ti ovaj katalog. Tu ima nešto o meni.
Guram katalog u džep i odlazim do prve birtije. Ispijam kavu i pogledom tražim neke novine. U tom mi ruka zapne za katalog što je virio iz džepa:

Stjepan Škvorić, rođen prije 84 godine u Magić Maloj, jedan je od najpoznatijih hrvatskih kipara naivom koji više od 30 godina sudjeluje na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Iza kojeg su izložbe u New Yorku, Londonu, Lausanni, Marsellu, Grazu, Beču, Parizu… Kiparstvom se intenzivno počeo baviti 1969. od kada sudjeluje u radu mnogih kolonija, surađujući s Ivanom Rabuzinom, Petrom Smajićem i mnogim drugim poznatim i priznatim hrvatskim umjetnicima. Poznati su njegovi radovi kao što je: „Križ s raspetim Isusom“ u Dragaliću, Križni put“, skulpture „Žrtve rata“ u Okučanima i Novoj Gradiški, „Snaša“, „Matija Gubec“ u Stubici, "Petar Petrović Njegoš“ na Lovćenu i brojni drugi radovi koji se nalaze u mnogim galerijama…

nedjelja, 26.10.2008.

JEBE ME...JEBE ME SVE

Primio sam neki dan ovaj mail iz Amerike. A ono post jednog blogera od prije dvije godine. Meni se dopao:

"Postao sam njegova potreba, a on moja navika" napisao je Mesa Selimovic.
Seki
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim sto više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.
Uspomene i sjećanje me najviše jebu. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i štedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko Svijeta.
Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam požurio da ga javim staroj raji širom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zaključio da bi bilo najbolje da im svima kažem da ih više neću zvat sa onog starog broja nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara raja, a jebe me i to što nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.
Jebe me i to što sam ters. Sve mi smeta. Jebe me što mi je žena, kako je starija, sve sličnija svojoj majci.
Jebe me što mi djeca nee u Bosnu. Kažu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje.
Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrošio silne pare i jebe me i to jer sam mogao mirno živjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad jebe i dug. Jebe me i to što mi nije žao para, a kad mi nije žao, vidim da ću još dugo, ostati samo skoro Amerikanac.
Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam, Zato najradije šutim. Jebe se njih odakle sam ja.
Vrućina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaže ne idem već godinama. Od kad su zabranili pušenje u restoranima, jedem samo kući. Jebe me što ne mogu pušiti gdje ja hoću, a jebu me i cigare od kojih sve teže dišem.
Jebe me američka unutrašnja i vanjska politika. Jebu me američki predsjednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.
Jebu me Crnci, Španci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Jebe me i to što više ne mogu slušati ni našu muziku.
Jebe me američka televizija, američki filmovi, a jebu me i naši novi filmovi koji su svi kao, ono, poučni.
Kad mi je teško i kad mi se skupi, idem trošit pare - kupovat. Tako se ovdje prazni. Jebe me to što ne znam drugačiji način da se ispraznim, osim da kupujem. Jebe me što više ne pišem i što nemam motiva. Jebe me što osjećam da sam postao glup i što mislim da prije nisam bio. Možda me to najviše jebe.
Svoj stav više nemam. Izvlačim iz sjećanja ono što mi odgovara pa pravim neke teze i zaključke.
Jebe me rat u Bosni. Jebu me priče iz tog rata. Jebu me i Srbi i Hrvati i Muslimani, oni sadašnji i oni prošli
Jebu me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata. Jebe me rat, a sad me jebe i mir. Jebe me što ništa nije kao prije, što ni ja nisam kao prije, što mi nismo kao prije i jebe me to "nije".
Budućnost, sadašnjost i prošlost me opako jebu. Gdje ću biti za godinu ili 5, pojma nemam. Jebe me što ne znam gdje bi. Jebe me što mi se ne ide nazad u Bosnu i što mi se ovdje ne ostaje. Jebu me obziri prema sebi i prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlošću, a ova budućnost čeka iza ćoška da prevagne.
Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kažu kako im se kuća sviđa. U novoj kući imam i novi broj telefona. Dosad me još niko nije zvao, ali sigurno hoće. Nemaju ljudi vremena a ni para . Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: ovo je vaš sretan dan, hoćete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Jebu me ovi što sve znaju, pa i telefone. Jebe me tehnika. Novi TV ne kupujem. Koristim ovaj, star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru. Jebe me špijuniranje svega što se kreće i živi, a tek da misli... Doduše jebu me i veliki računi za telefon. To, dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapišu na komadić papira.
Jebe me i to što svakom Amerikancu moram objašnjavati da su kod nas bolnice i škole bile besplatne i da su nam komarci k'o njihovi, a ne veliki ko rode. Jebe me što mi ne vjeruju kad im pričam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i teško povjerovati. Jebe me i to što me zovu dijaspora ili dijareja ili dijaliza, ne znam više ni sam. Jebe me nesvjesna laž i svjesna istina. Jebu me bivši građani I sadašnji papci. Jebu me njihove životne priče i istorije. Jebe me prostor bivše Jugoslavije sa kojih su ti došli. Jebu me i zemlje koje su nastale na tom prostoru .
Jebe me i ujedinjena Evropa. Jebe me Njemačka bez marke i Italija bez lire i Ponte Rosa. Jebu me i Rumunija i Bugarska koje će uskoro u tu Evropu. Jebe me Prag sa svim našim izbjeglicama u njemu. Jebe me što Mađarska i dalje nema mora. Fudbal više ne znam gledati. Jebe me dosadni NBA i glupi bejzbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.
Jebu me Američki Jevreji, koji rođenu majku stavljaju na pijacu za dolar. Ili malo više. A i manje. Jebu me i američki krššani, gdje se svaki grijeh oprašta za 99 centi ili 3 za dva dolara. Jebu me i američki muslimani što se samo vade i pravdaju. Jebu me sekte svih vrsta sa obaveznim vozačima motora harleja čija se inteligencija, mjereno jedinicama, svodi na broj cilindara njihovih prdavaca. Jebu me i njihove istetovirane glupače na zadnjim sjedištima. Jebu me i auto dileri u bijelim košuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha.
Američko školstvo me pravo jebe sa djecom koja uče 6 predmeta cijelu godinu, od kojih čak tri biraju po želji. To što je Zenica imala 3 pozorišta i 30 dimnjaka me pravo jebe, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorišta, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije čuo za čovjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes.
Jebu me i američki homlesi, koje tinejdžeri ubijaju svakodnevno k'o kerove po ulici. Jebe me i američko pravosuđe, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Jebe me i to što me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osuđivan, pa ih se jebe što i ne govorim engleski. Jebe me što nema boema. Jebu me i rap i džez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo jebu. Jebu me i njihovi doktori, koji će ti do kraja života držat' gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplaćivali slijedećih 100 godina. Jebe me američki lažni moral i što k'o čovjek ne mogu vidjet' ženske gole sise na televiziji.
Jebe me što moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Jebe me ta pila i te sise, svejedno je.
Jebe me mafija jer je više nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pištoljima. Jeb'o Ameriku bez mafije.
Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Jebe me njihova nada i priča o Americi kao zemlji gdje možeš uspjeti. Rasizam me pravo jebe. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takođe bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i to me jebe. Jebe me priča o našim kamiondžijama što mlate lovu i pišaju u boce od Gatorada. Jebe me i priča o jednom našem što je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest. Jebu me ovi naši što hodaju u trenerkama i što voze Ford Mustange. Jebu me i njihovi roditelji, što ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2. Jebu me bosanska djeca sto između sebe pričaju engleski, bez akcenta.
To što sam ja volio Selimovića me pravo jebe kao i to što znam napamet puno toga što je on napisao. Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi, izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života. Dave se i osporavaju neprestano. E, nije mu lako kao ni bilo kome od nas koji smo došli na američki kontinent.

nedjelja, 19.10.2008.

VLAST JE SLAST (i zaslijepi))

Aktiviranjem koalicijskog sporazuma sklopljenog između Nezavisne liste Mikšić s jedne strane te HDZ-a i Nezavisne liste Mokricki s druge strane – donijelo je ovih dana puno glavobolje HDZ-u i Nezavisnoj listi Mokricki te osmorici novogradiških gradskih vijećnika. Naime, prema tom Sporazumu onaj tko raskine Sporazum drugoj strani plaća „odštetu“: stranke 75 tisuća kuna, a gradski vijećnici po 35 tisuća kuna. A kako su to učinili HDZ i lista „Mokricki“ te srušili dotadašnjeg koalicijskog partnera s mjesta gradonačelnika Nove Gradiške, Mikšić je aktivirao Sporazum po kojem „nevjerni“ partneri trebaju platiti oko 420 tisuća kuna bez zateznih kamata. Mikšić je aktivirao ovrhe koje još nisu provedene jer su vijećnici i stranke uložile tužbu kojom žele dokazati pravnu ništavnost potpisanog akta.

Najgore je prošao Zdenko Mokricki, gradski vijećnik od 1993. koji kao „vlasnik“ liste i vijećnik treba platiti oko 120 tisuća kuna. – Ovrha mi je sjela na radionicu, kuću i automobil i to mi je hvala što sam ga (Mikšića) sedam godina „držao“ na vlasti – kaže Mokricki. Niti ostali vijećnici – dužnici ne kriju zebnju. Tako Đurđa Marijanović, udovica hrvatskog branitelja kaže kako ne zna odakle će namiriti potraživanja dok Branko Medunić-predsjednik Gradskog vijeća izlaz vidi u dizanju kredita. Među njima je i sadašnji novogradiški gradonačelnik Davorin Slišurić, po struci pravnik, kojem će ovrha sjesti na automobil. – Mi smo bili uvjetovani da potpišemo takav akt, jer je to bio uvjet za koaliciju bez koje bi došlo do ponovnih izbora. No, takvim aktom prekršena su ustavna prava vijećnika – kazao je Mato Bilonić, saborski zastupnik i predsjednik GO HDZ-a Nove Gradiške, dodajući kako niti pravno nisu bili upoznati sa svim nedostacima akta kojeg su potpisali.

Josip Mikšić, bivši gradonačelnik, po kojem bivši koalicijski partneri sada bacaju drvlje i kamenje - tvrdi kako su rješenja pravomoćna. - Cijeli taj jednostrani raskid sporazuma je od strane bivših partnera neozbiljan. Moramo se već jednom uozbiljiti. Kada se prihvatite neke političke funkcije onda u tome morate biti ozbiljni i odgovorni prema građanima – rekao je Josip Mikšić za lokalni tjednik .

Odvjetnik Željko Rački, iskusan političar i sadašnji predsjednik slavonskobrodskog Gradskog vijeća, u sklapanju takvih sporazuma ne vidi ništa neobično. – Ma koliko to nama bilo neobično ne vidim prepreku ili zabranu da se politički subjekti udruže radi nekog dozvoljenog političkog cilja, a onda ukoliko netko prevari ili izda taj cilj da mora platiti izvjesnu naknadu štete. Ovo treba promatrati kao obeštećenje za uloženo vrijeme, novac trud ili nešto treće. I zbog toga treba platiti obeštećenje – smatra Rački.

Svi odreda tvrde kako su vjerovali da će Mikšić biti moralan te da u slučaju raskida koalicije neće pokrenuti ovrhe, no nitko nije postavio pitanje o moralnosti čina potpisivanja takvog akta očito samo s ciljem dolaska na vlast.

subota, 18.10.2008.

ODMOR

E moj narode, nakon gradskih doživljaja povučem se u brdo uključim u životinjski svijet i, vjerujete, život izleda ljepše.
Ako ne vjerujete, evo nekoliko slikovnih svjedočanstava pa prosudite.

1. Ovo su mali pekinezeri-mjesec im je dana tek.




2. Simba u šumi





2. Mačak koga je mama ostavila. Večera.

petak, 17.10.2008.

ZAR JE MOGUĆE DRUGOVI DA STE SVI VI BOGOVI

'Odam njeki dan ulicom i sretnem pajdaša Mrnju. 'Oda ulicom k'o Zombi, glava mu neđe u oblacima, vrti svojim dugačkim vratom, plazi jezik i kolutama očurdama… Naprosto sam se uplašio kad sam ga vidijo.
- Što je Mrnja, koji ti je bog?
Mrnja stade, pogleda neđe kroz mene vidim da me još nije skužio. Manem mu rukom ispred očiju, a on se trže i k'o iz njekog sna i propenta:
- Voda u Brodu ni za piće.
-Pa što? Kad smo mi to vodu pili? Pa u njoj se žabe legu, a ni zdrava ni u koljenu. Ja pijem samo špicere i tri četiri fraklića. Nako, zbog dezinfekcije.
- Ma je. Al znaš li ti da pol Broda nije smjelo pit vodu, kuvat, tuširat se..
- I?
-E, jebiga ga. Gleđeš li ti televiziju, novine …
- Jok.
- E, vidiš, zbog kvara na kotlovnici zagadila se voda u naseljima Slavonija I i II, a onda se to proširilo na pol Broda. Bila je velika frka, sad se stanje popravilo i vraća se u normali…
- Pa, što se onda jediš – presiječem ga.
- E, pa popizdio sam. Sada iz sata u sat stranke ti održavaju tiskovne konferencije i govore kako su one sve to unaprid znale. Ja napiso što mislim ot om, ali niko neće da mi objavi.
I tako, rič po rič Mrnja men sve objasni, tutni mi papir u ruke, a ja – nako nezaineresiran, metim ga na blog. Pa, ako vas zanima što je Mrnja našvrljo, čitajte lipi moji.

„ Prema očekivanjima jučerašnji dan u Slavonskom Brodu protekao je u konferencijama za medije i lovu na političke bodove doplavljene vodom kontaminiranom mazutom i mineralnim uljima iz kotlovnice na Slavoniji I.
Tako su HSS, HSLS i HDZ zajednički opetovano zatražili ostavku direktora Brod-plina i Vodovoda te gradonačelnika Mirka Duspare (HSP). Sličnog je mišljenja i GO SDP-a (daje tehničku potporu aktualnoj gradskoj vlasti) koji traži sankcije protiv odgovornih osoba te da se direktori prestanu postavljati „po ortačkoj liniji“. I brodsko posavski župan, Danijel Marušić (HDZ), koji se u vrijeme trajanja krize nije niti jednom oglasio, jučer je udovoljio zahtjevu desetak građana iz naselja Slavonija I i II te ih primio u Velikoj vijećnici obećavši pomoći u rješavanju problema s vodom. Niti brodski gradonačelnik nije želio ostati po strani te je na te sve zahtjeve odgovorio svojom konferencijom za medije i tom prigodom najavio podnošenje kaznenih prijava protiv pojedinih čelnika HDZ- zbog širenja dezinformacija.
I tako, dok brodski političari licemjerno liju suze nad sudbom malenog čovjeka, Grada i Županije pri tom nesmiljeno zlorabeći medije – nikome od njih nije na pamet palo da sazove neki zajednički sastanak s temom: Kako izvući ovaj Brod iz hrvatskog gospodarskog dna. Ili organizirati saborske zastupnike svih boja te provesti osmišljeno lobiranje u korist Županije. Tako nešto stranačkim čelnicima očito ne pada na pamet i radije se predstavljaju kao mesije koje, ako ih se izabere, imaju spasonosnu formulu za brodsko-posavski napredak. Pri tom zaboravljaju na činjenicu da nema iole značajnije parlamentarne stranke koja na neki način nije u ovih 15 godina participirala kako u gradskoj tako i u županijskoj vlasti. Rezultat je takav da su Slavonski Brod i Nova Gradiška pri samom dnu razvijenosti hrvatskih gradova, dok Županija čvrsto drži jedno od posljednja tri mjesta po bruto društvenom proizvodu koji je 12 puta manji no zagrebački.
(Mrnja)

utorak, 14.10.2008.

EVO TI GA NA!

Država: Kako na jedan automobil zaraditi još trifrtalja automobila!


Sretnem neki dan prijatelja Franju. Uznojen, oči mu iskočile, na čelu nabrekle žile, stenje, puše, psuje…
Što je Franjo, prijatelju? – pitam ga vedro. Skoro pjevušim jer jesenje sunce grije, lišće opada, ptice odletjele. On me pogleda, izbeči se i promuklo će.
- Jel ti to mene zajebavaš?
- Zar ja? Ni u snu prijatelju. Neg' reci što je. Vidi kako je lijep dan. K'o država.
On se pri spomenu države još više izbeči, zagrcnu se i skoro uguši da ga nisam dvaput dobro drmnuo u leđa. Sada već ozbiljno zabrinut po Franjino zdravlje, upitam.
- Idemo na piće . Ja plaćam.
-I moraš, jer ja nemam ni lipe.
I tako, riječ po riječ „Kod Oroza“ Franjo meni lijepo ispriča što ga zadesilo proteklih dana. Čovjek odlučio kupiti polovno vozilo, otišao u Njemačku, našao neke penziće i odlično očuvanu Opel Astru 1.7 DTI staru pet godina. Platio ju 26 tisuća kuna (naravno u eurićima), a država, ova hrvatska, sačekala ga u Brodu i uzela mu još 17 tisuća kuna u kunama i nešto u lipama.
Kako? Evo ovako: Na automobil plaćen u inozemstvu oko 26 tisuća kuna državi treba platiti još oko 17 tisuća kuna na ime homologacije, trošarine i PDV-a. Ako je automobil proizveden izvan EU-a ti su troškovi za petnaestak posto veći.
Krenimo redom. Automobil, u ovom slučaju Opel Astra 1.7 DTI, proizveden 2003. godine plaćen je u Njemačkoj 3700 eura. Država, prije nego li počne zaračunavati svoje troškove, na tu cijenu dodaje 250 eura troška transporta od Njemačke do Hrvatske, što je platio vlasnik vozila, a ne ona. S obzirom da je riječ o automobilu s motorom od 1700 kubičnih centimetara trošarina (čitaj porez na luksuz) je 26 posto za jače i skuplje modele može se kretati do 60 posto. Kada to zbrojiš onda to pomnoži sa 22 posto, koliko iznosi PDV. Tome treba dodati 402,60 kuna za potvrdu o homologaciji, prevedeno na hrvatski jezik “sukladnost”, koju izdaje predstavnik proizvođača u ovom slučaju Opela sa sjedištem u Zagrebu. Nadalje 500 kuna plus 70 kuna državnih taksa treba platiti na Stanici za tehnički pregled, jer stručni djelatnik mora utvrditi da li se podatci u potvrdi o homologaciji slažu s podatcima u knjižici vozila. Na kraju treba platiti 550 kuna špediteru koji je pripremio papire za carinsku deklaraciju i 45 kuna za korištenje carinskog parkinga. I eto odgovora na pitanje “Kako država na automobil plaćen 27 tisuća kuna uzme preko 17 tisuća na ime homologacije, trošarine i PDV-a?” I kada se sve zbroji dođe se do zaključka da uvesti automobil u Hrvatsku nije nimalo jeftino. No, to nije sve.
Osim davanja u Hrvatskoj svatko tko uvozi automobil mora računati na troškove goriva od Njemačke do odredišta, cestarine i tunelarine kroz Austriju u Sloveniju. Na izlasku iz EU plaćaju se izlazni papiri u iznosu od 30 eura, a na Hrvatskoj strani oni koštaju 200 kuna. Naravno, cijeli taj postupak u Hrvatskoj završite dok udarite dlanom u dlan. Ako imate sreće to sve bude gotovo u zanemariva dva do tri dana.
Eto, kako država na jedan uvezeni zaradi trifrtalja drugog vozila. Ako laže moj prijatelj, lažem i ja. Živi bili pa vidili.

subota, 11.10.2008.

NAŠ'O MAMU

subota, 04.10.2008.

SISA JE SISA

Neblaka mu, naš'o sam se u zlu. U koljebi se omacila neka od mački. Nako, u sinu. Troje čupavih, ko da su povuklu na prabaku perzijanku. Pogotovo ovaj sivkasti. I sve je bilo dobro dok sam ja mogo trpit njiovo mjaukanje. No, drugu večer poverem se na tavan koljebe da vidim zašto mačiči mjauču. Kad tamo nema mačke. Ostavim ih ja al' oni mjauču panično i treću večer. I odlučim ih skinuti i metit u kuću. Iz dva razloga. Prvo, da ih nahranim i pronađem mater. Drugo, mačići već cunjaju po tavanu i sjenu i tako blesavi ispadnu van. A vani ih čeka bulumenta čukaca (pekinezera, vučjaka i što ti ja znam tko sve ne).
Tako, uz plemenite namjere ja mačiće unesem u kuću, metim u veliku škatulju i odem im tražit mamu. No, kako kod koju mačku donesem ona, kad vidi mačiče dobije živčani slom. I, jebiga. Uzmem dudu, mlika i vrhnja, pomišam i naranim. Odnesem opet u koljebu i čekam da njeka mačka dojde. No, nikoga ni od korova. I što ću. Uzmem pekinezerku Bubili (inače glavni tamanitelj mačića) koja doji pet malih pekinezerčića, odnesem u koljebu na sino i pokažem mačiće. Kad ih je vidla, umalo ni kolabirala. No, kad sam ju lipo „zamolio“, izvalila se i pustila mačiće da večeraju. I tako ide već dva dana. Gledam mačiće, normalni su, trbuščići puni… I nadam se da će bit dobro. A što Bubili misli, to samo ona zna.

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,