Država: Kako na jedan automobil zaraditi još trifrtalja automobila!
Sretnem neki dan prijatelja Franju. Uznojen, oči mu iskočile, na čelu nabrekle žile, stenje, puše, psuje…
Što je Franjo, prijatelju? – pitam ga vedro. Skoro pjevušim jer jesenje sunce grije, lišće opada, ptice odletjele. On me pogleda, izbeči se i promuklo će.
- Jel ti to mene zajebavaš?
- Zar ja? Ni u snu prijatelju. Neg' reci što je. Vidi kako je lijep dan. K'o država.
On se pri spomenu države još više izbeči, zagrcnu se i skoro uguši da ga nisam dvaput dobro drmnuo u leđa. Sada već ozbiljno zabrinut po Franjino zdravlje, upitam.
- Idemo na piće . Ja plaćam.
-I moraš, jer ja nemam ni lipe.
I tako, riječ po riječ „Kod Oroza“ Franjo meni lijepo ispriča što ga zadesilo proteklih dana. Čovjek odlučio kupiti polovno vozilo, otišao u Njemačku, našao neke penziće i odlično očuvanu Opel Astru 1.7 DTI staru pet godina. Platio ju 26 tisuća kuna (naravno u eurićima), a država, ova hrvatska, sačekala ga u Brodu i uzela mu još 17 tisuća kuna u kunama i nešto u lipama.
Kako? Evo ovako: Na automobil plaćen u inozemstvu oko 26 tisuća kuna državi treba platiti još oko 17 tisuća kuna na ime homologacije, trošarine i PDV-a. Ako je automobil proizveden izvan EU-a ti su troškovi za petnaestak posto veći.
Krenimo redom. Automobil, u ovom slučaju Opel Astra 1.7 DTI, proizveden 2003. godine plaćen je u Njemačkoj 3700 eura. Država, prije nego li počne zaračunavati svoje troškove, na tu cijenu dodaje 250 eura troška transporta od Njemačke do Hrvatske, što je platio vlasnik vozila, a ne ona. S obzirom da je riječ o automobilu s motorom od 1700 kubičnih centimetara trošarina (čitaj porez na luksuz) je 26 posto za jače i skuplje modele može se kretati do 60 posto. Kada to zbrojiš onda to pomnoži sa 22 posto, koliko iznosi PDV. Tome treba dodati 402,60 kuna za potvrdu o homologaciji, prevedeno na hrvatski jezik “sukladnost”, koju izdaje predstavnik proizvođača u ovom slučaju Opela sa sjedištem u Zagrebu. Nadalje 500 kuna plus 70 kuna državnih taksa treba platiti na Stanici za tehnički pregled, jer stručni djelatnik mora utvrditi da li se podatci u potvrdi o homologaciji slažu s podatcima u knjižici vozila. Na kraju treba platiti 550 kuna špediteru koji je pripremio papire za carinsku deklaraciju i 45 kuna za korištenje carinskog parkinga. I eto odgovora na pitanje “Kako država na automobil plaćen 27 tisuća kuna uzme preko 17 tisuća na ime homologacije, trošarine i PDV-a?” I kada se sve zbroji dođe se do zaključka da uvesti automobil u Hrvatsku nije nimalo jeftino. No, to nije sve.
Osim davanja u Hrvatskoj svatko tko uvozi automobil mora računati na troškove goriva od Njemačke do odredišta, cestarine i tunelarine kroz Austriju u Sloveniju. Na izlasku iz EU plaćaju se izlazni papiri u iznosu od 30 eura, a na Hrvatskoj strani oni koštaju 200 kuna. Naravno, cijeli taj postupak u Hrvatskoj završite dok udarite dlanom u dlan. Ako imate sreće to sve bude gotovo u zanemariva dva do tri dana.
Eto, kako država na jedan uvezeni zaradi trifrtalja drugog vozila. Ako laže moj prijatelj, lažem i ja. Živi bili pa vidili.
Post je objavljen 14.10.2008. u 13:04 sati.