DivanSkitnje

ponedjeljak, 26.05.2008.

PIR II


Makadamskim drumom vojska umornih, demoraliziranih vojnika povlačila se k Višegradu. Nijemci su već zauzeli Ljubljanu, Zagreb, Sarajevo. Otegla se kolona 3. Drinske brigade na putu ka crnogorskim planinama gdje je trebalo organizirati otpor. Iz sata u sat ostajala je bez vojnika koji su, prolazeći pored svojih sela,bacali oružje i bježali. Marin nije bio načisto što da uradi.
_ Marine, ja bježim-šapnu mu Jokan iz Gruda.
-Jeb'o ovu vojsku koja se stalno povlači. Vidiš da je sve gotovo. Govori se da su Talijani već zauzeli Crnu Goru, Kralj Petar i stric mu Pavle već su u Engleskoj, u Zagrebu je proglašena NDH-a… A mi smo s ovom gomilom jada koja ne zna što će ni kamo će. Nego, put pod noge čim se mrak ufati. I, ne bacaj oružje. Tko zna- značajno je Jokan.
- Ma, ima istine u tome što Jokan zbori – pomisli Marin i u tom trenu donese odluku.
Čim se smračilo, s još trojicom prijatelja oni se iskradoše iz bivaka i krenuše ka Hercegovini. Nisu više vodili računa hoće li tko vidjeti jer su na svom putu susretali skupine vojnika koje više nitko nije zvao dezerterima jer vojske kojoj su prisegli više nije bilo. Samo su se mještani raštrkanih sela zatvarali u kuće ne znajući što im donose ti naoružani ljudi u neurednim vojnim uniformama . Marin i Jokan klonili su se većih mjesta i gradova, zaobilazi ih u širokom luku jer nikada čovjek ne zna tko je u ovom bezvlašću posegnuo za vlašću. Nastojali su se držati uglavnom mjesta s hrvatskim stanovništvom jer su već načuli da okolnim krajevima hodaju naoružane skupine koje su sebe proglasile „otadžbinskom vojskom kralja Petra II“, četuju i šuruju s Talijanima. Zaobilazeći Bugojno, gazeći gustim šumama Raduše odjednom je pred njima puklo Kupreško polje. Raširilo se onako zeleno, ravno kao da ga je netko ispeglao nakon onih bosanskih planina kojima su danima hodali krijući se od ljudi i zvijeri. Sada, s Kupreških vrata pred očima im pukle kućice ko neke kockice razbacane po zelenilu prošaranom cestama i vodotocima. I, tamo na kraju, gdje se pogled već gubi, Šuicom što izvire i otječe do Duvanjskog polja. A ispod njih – Kupres. Mrk, tih samuje nad svojim selima opkoljen zelenilom i zemljom što ovdje život daje.
- .- Idemo dolje Marine. Pa kud puklo da puklo – odlučno će Jokan. – Ne mogu više pobratime. Gladan sam, prljav. Vidim tebe, a zamišljam sebe. K'o vukodlaci smo.
- Marin šutke kimnu glavom, prebaci pušku preko ramena, zakopča šinjel, obrisa cokule o nogavice hlača i lagano se uputi prašnjavom cestom što se spuštala ka Kupresu. Na ulazu u grad zaustavi ih osoran glas:
- - Stoj! Ne mrdaj.
- Marin i Jokan stadoše kao ukopani. Pred njih iskočiše dva mladića u civilnoj odjeći, s redenicima municije preko prsiju i puškama na gotovs.
- - Tko ste?
- -. Svoji – odgovori Jokan.
- - Ne pametuj, nego koji svoji. Kojem se Bogu molite i s koliko prstiju?
- - Marin i Jokan se zgledaše. U tom, krajičkom oka, na nedalekoj općinskoj zgradi Marin zamijeti crveno-bijeli-plavi barjak i brzo odgovori:
- - Sa dva prsta. I za našu Hrvatsku.
- - E, dobro je. Ma rek'o sam ti da su naši – reče onaj krupniji. – Neg', otkuda vi. Čini se, vidjevši vas, da ste se dobrano naputovali.
- - I nagladovali. I nastrahovali – odvali Jokan.
- - E, sada ste na sigurnom. Ovo je ovdi Hrvatska. Nema više Jugoslavije, ni Kralja ni Pavla, ni Milana Stojadinovića, ni Dragiše A bogami ni Puniše. Neće ni on dugo, platit će i za Stjepana i za Pavla – raspričao se onaj krupniji, zabacivši šešir na potiljak, nalaktivši se nad puškom.
- - Nego, što mi ovi pričamo, a vi morate jest i odmorit – reče i povede Jokana i Marina ka općinskoj zgradi. Prošavši kroz ulaz i kraći hodnik, pred njima se ukaza omanje dvorište sa dvadesetak ljudi u otrcanim uniformama propale Kraljevine. Jedni su iskuhavali košulje u kotlovima, drugi su prematali krvava stopala izranjavana oštrim kamenjem bosanskih vrleti, treći se brijali dok je u kutu dvorišta na stolici stajao neki mladić držeći amper vode polijevajući nekog čovječuljka koji je smiješno poskakivao u cičao kad kod bi ga mladac polio vodom.
- - E, možete se skinuti, oprati, obrijati, a za to vrijeme bit će gotov i ručak. A onda se odmorite koliko vam je volja – reče njihov pratilac ostavljajući ih s gomilom bivših vojnika.
- (nastavak slijedi)

26.05.2008. u 23:39 • 21 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga: Divani, skitnje...

tenushm@gmail.com
Mail - Divan skitnje

O AUTORU
1443598348630658797


Željko Mužević (1951.-2015.) bio je poznati brodski novinar i kolumnist. Karijeru je započeo davne 1973.. u informativnoj ustanovi „Brodski list i Radio Brod“. Nakon duljih sukoba s tadašnjim direktorom, politikom i međuljudskim odnosima u kući, 1981. odlazi u tadašnju SOFK-u, a 1989. ponovno se vraća u „Brodski list i Radio Brod“. Kroz sve to vrijeme, od 1973. bavi se novinarstvom: Brodski list, Sportske novosti, Večernji list, Arena, Radio Brod, Vikend…Demokratske promijene zatekle su ga na mjestu novinara „Brodskog lista i Radio Broda“. U lipnju 1991. samoinicijativno odlazi u opkoljeno Kijevo i praktički postaje prvim brodskim ratnim izvjestiteljem. U listopadu 1991. postaje pomoćnikom zapovjednika 108. brodske brigade za IPD. Vrijeme uglavnom provodi na novogradiškom ratištu da bi ga, nedugo potom, Upravi odbor Brodskog lista imenovao odgovornim urednikom radio Broda (studeni 1991.). Za vrijeme najvećih napada na Slavonski Brod, otvara vrata svoje obiteljske kuće u kojoj se seli čitava radio stanica i iz koje se emitira radio program. Od 1995. postaje izvršni urednik. Pet godina kasnije postaje urednik brodskog dopisništva Jutarnjeg liste. Godine 1998. izaje knjigu "Mars u brodskom sazviježđu.
Njegovu priču "Jeka" 2006. je Miljenko Jergović uvrstio u zbirku „Najbolje hrvatske priče 2006"




Copyright©divanskitnje
Svi tekstovi i fotografije zaštićeni su ovim znakom i nije ih uputno objavljivati bez dogovora s autorom




za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,