DivanSkitnje

utorak, 27.03.2007.

Dva slavonskobrodska pilota

Dva slavonskobrodska pilota
Brigadir Vladimir Šumanovac-visoki časnik HV-a
Zapovjednik RZ PZO JNA (1991/92.) general Zvonimir Jurjević

Priča Vladimira Šumanovca - pilota, rođenog u Gundincima nedaleko Slavonskog Broda, brigadira Hrvatske vojske, nakon što je 1251 dan proveo u logorima i privatnim zatvorima bosanskih Srba.

NAJČUVANIJI ZAROBLJENIK RATNOG ZLOČINCA MLADIĆA

Vladimir Šumanovac, magistar pedagogijskih znanosti do srpnja 1991. Načelnik Centra teorijske obuke kadeta u Zrakoplovnoj vojnoj akademiji u Zemuniku kraj Zadra. Prvi srpnja 1991. napušta tadašnju JNA i Vojni sud ga u odsutnosti osuđuje na šest godina zatvora. Petog je srpnja 1991.pristupio ZNG, a u ožujku 1992. imenovan je za Načelnika borbenog sektora Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, a samim tim je postao jedan od najbližih suradnika generala Imre Agotića. U činu brigadira Ratnog zrakoplovstva 30. listopada 1992. kod Karlovca ga uhićuju agenti KOS-a i odvode u nepoznatom smjeru. Godinu dana kasnije saznalo se da je živ i da se nalazi u zatvoru bosanskih Srba, a na Badnjak 1993. Međunarodni komitet Crvenog križa donio je iz zatvora u okolici Banja Luke poruku supruzi: "...živ sam i samo mislim na vas. Volim tebe i djecu. Ne znam da li ću vas ikada vidjeti. Želim vas mnogo. Čekajte me i valjda ću biti kod vas jednoga dana..." Bio je najčuvaniji uhićenih bosanskih Srba s posebnim tretmanom i pod paskom samom ratnog zločinca generala Ratka Mladića. Razmijenjen je u mjesecu svibnju 1996.kod Davora i tada se, nakon 3,5 godine po prvi puta susreo s obitelji i saznao za tijekom ratnih djelovanja.
Upoznao nas jednoga dana mjeseca kolovoza 1996.godine mr. Marko Varzić, čovjek koji je malom Vladimiru bio razrednik u selu Gundici odakle se Šumanovac otisnuo u svijet. Kada smo razgovarali na slobodi je bio tek 3,5 mjeseca. Dobro raspoložen ali s vidljivim tragovima zlostavljanja i vremena provedena po zatvorima.



MRŽNJU SAM OSTAVIO ZA VOĐE

Oporavljam se , ali sam svjestan da troipolgodišnji boravak po samicama Vojnića, Banja Luke, Bjeljine, Sremske Mitrovice, Tunjicama ...velikom broju privatnih garaža - jednu sam prepoznao, a to je garaža bolničkog centra Paprikovac. Skrivali su me ne samo od ljudi iz Međunarodnog CK već i od njih samih. Ne znam čega su se bojali, ali kada god bih se kretao, a rijetko su me puštali u šetnju, na glavu su mi nabijali vreću kako me netko ne bi prepoznao. Ipak, vidjeli su me ljudi iz grupe " Tole ", kao što je, recimo, Veselko Marković, kao što je Kaćunko, ili gospođa Đuzel, gđa Cerić, pa jedna mlada žena Zinka ili Irfan Ajanović. Uvijek sam bio izoliran, blokiran, tako da često puta nisam znao gdje se nalazim, da li je dan ili noć, a koje je doba naslućivao sam samo pomoću obroka. Jednostavno, nisam postojao, ali su zato ljudi iz hrvatske Vlade bili uporni i čak su obavili 79 razgovora i pregovora ne bi li saznali što je sa mnom. Moji tamničari nisu poštivali nikakve norme Međunarodnog Crvenog križa, elementarne odrednice međunarodnog ratnog prava kao što je komuniciranje s familijom. Jedino što su poštivali bili su liječnički pregledi ali bez ikakvih lijekova. Povrede koje imam plod su odnosa prema meni: izbacujem krv, hvata me nesvjestica, oštećeni bubrezi, gubim kontrolu...Nakon 3,5 takve godine čovjek si postavlja drukčije kriterije, a moji su da pokušavam proživjeti još par godina.
Kada sam u Davoru prešao Savu, rekao sam: Samo minut! Samo minut da zagrlim familiju pa neka onda umrem. Ali da umrem kao čovjek. Prvih dana kada su me uhitili, "tukli" su me informacijama kako mi je supruga u zatvoru, kćer u jednoj javnoj kući u Slavonskom Brodu.... Znao sam da lažu, ali kada te tako danima maltretiraju, provode dio takve torture- čovjek počinje sumnjati. Tada se pokušavam kontrolirati, ali me puno toga psihički mučilo. Danas sam zaista zadovoljan: supruga je zdrava, a djeca su završila škole. Kćer je završila fakultet, a sin tehničku školu. Eto, sudbina je htjela da budem nazočan dodjeli njihovih diploma. Ponosan sam što je sin odlučio poći mojim stopama i postati pilot Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.
No, vratit ću se pet godina unazad. JNA sam odlučio napustiti još ranije, ali sam do 1.srpnja 1991. mislio da ćemo se razići kao ljudi. Nakon rata u Sloveniji shvatio sam da od toga neće biti ništa i , pošto sam bio u samom vrhu zapovjedništva Zrakoplovne vojne akademije u Zadru, imao sam priliku vidjeti i čuti razne odluke. Toga 1.srpnja sam kao načelnik tog teorijskog Centra , u samo jutro izreferirao sve što sam imao oko ispita, oko organizacije nastave... Kada sam završio, ustao sam i rekao: - Drugovi, od jutros nismo više na istoj strani. Ova vojska nije više ni jugoslavenska ni narodna. Ja vama ne pripadam!

Tada je počela galama, buka, uzvici: - Uhvatite, zatvorite izdajnika! Treba ga strijeljati! Izašao sam ostavivši iza sebe jednoga zbunjenog generala, osam pukovnika i nekoliko dopukovnika. Svi su bili šokirani. Otišao sam u svoju kancelariju, složio dokumente, papire, sve što sam zadužio (čak i pištolj), s jednim kolegom otrčao u kola i otišao kući. Već 5.srpnja sam se na Tuškancu sreo s generalom Špegeljom i nakon razgovora pristupio sam HV i uključio se u obranu domovine kojoj sam na raspolaganje stavio svoje vojničko znanje. Jedna od prvi zadaća koje sam rješavao je da sam imenovan prvim zapovjednikom prve hrvatske zrakoplovne baze, a poslije Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Puli . Aerodrom u Puli uspjeli smo preuzeti u noći 12/13.studenoga 1991. devastiran i miniran. Prikupio sam jednu skupinu pilota, tehničara, dragovoljaca, ljudi koji su htjeli pomoći i sačuvati aerodrom čija samo pista vrijedi 70 milijuna dolara. Nismo mogli dopustiti da nam tako nešto ode u zrak. Prvoga dana poginula su nam četiri čovjeka od mina. Bez obzira na gubitke mi smo taj aerodrom uspjeli očistiti tako da je na njega sletio, prebjegavši iz JNA, pilot Borojević s MIG-om 21. Sletio je bez svjetala pri tom demonstriravši vrhunsku tehniku pilotiranja u nemogućim uvjetima.

Kasnije sam bio diljem Hrvatske: na jugu kod Dubrovnika, Pločama, Zadru, a išao sam u inspekcije, izviđanja i neke druge akcije vojničkog karaktera i koje su bile u funkciji stvaranja HV odnosno HRZ. Po završetku tih zadaća postavljen sam za načelnika borbenog sektora Hrvatskog ratnog zrakoplovstva gdje sam počeo raditi na zadaćama formiranja HRZ-a kao i ostalim borbenim zadaćama. Ima tu i puno divnih pilota Brođana koji su puno toga odradili kao što je g. Kos . Dosta se radilo s ono malo zrakoplova što smo imali. Uglavnom smo izvlačili ranjenike, naše borce koji su bili na području istočne Slavonije i , djelomice, zapadne Slavonije, na jugu kod Dubrovnika... Mislim da smo tada puno ljudskih života spasili. Rješavali smo i neke borbene zadaće koje su bile pomoć pješaštvu i topništvu.

Te noći, kada sam zarobljen, tog predvečerja, išao sam na jedan važan zadatak. Moj poznanik, koji me je vozio, kod Karlovca je promašio skretanje zbog loših meteo uvjeta, kiše i magle, te smo došli pravo na srpsku rampu. Tu je počelo odmah maltretiranje jer su oni odmah znali tko sam pošto sam imao sve dokumente. Tada počinje moja Kalvarija. Odmah su me odveli za Vojnić, gdje su me tukli, a potom u vojarnu Vrbas gdje sam se sreo s generalom Živomirom Ninkovićem zapovjednikom srpskog zrakoplovstva koje puno zla nanijelo Hrvatskoj. Tukli su me zbog toga što Hrvatska ima 20 zrakoplova koji su došli, a ja sam im govorio da mi imamo toliki broj zrakoplova drugačiju bi mi pjesmu pjevali s vama. Ne bi se vi "šetali" nebom iznad Zagreba i Hrvatske što se kasnije pokazalo točnim kako je Hrvatsko zrakoplovstvo raslo.
Rekli su mi da sam talac generala Ratka Mladića. On je za mene jedan vrlo arogantan, frustriran čovjek, zalutala ovca među vojskovođama. Kada je počeo gubiti rat u Kninu i oko Knina on se prihvatio zapovjedništva jedne druge vojske, vojske svojih pobunjenih Srba na teritoriju BIH. Osjetio je da tu nema organizacije, nema mogućnosti da mu se tko suprotstavi, a s onim arsenalom oružja kojim je raspolagao bio je u prednosti nad Hrvatima i Bošnjacima. U trenutku, kada je razgovarao sa mnom, rekao je kako sam ustaša i što sam otišao iz JNA. Odgovorio sam da nisam ustaša ali sam Hrvat i pripadam toj zemlji. - Ja vama generale ne bih zamjerio da ste otišli u Srbiju, ali što ćete ovdje? Gdje vam je familija? Vaša i Ninkovićeva je u Beogradu! Oni su se zgledali , bilo ih je tu petorica, a potom padoše udarci. Nije me Mladić tukao, on je gledao dok su me policajci poluvezanog tukli . Njih dvojica drže, jedan mlati.
Kako su hrvatske i bošnjačke snage jačale Mladić je sve više gubio i rat je počeo voditi s distance. Gurnuo je topove na visove i tukao s udaljenosti. To je čovjek koji uopće nema moralnog vojničkog kodeksa. U međuvremenu je moje stanje bivalo sve gore tako da sam, mislim 1992. ili početkom 1993. tražio od upravnika da mi dopusti napisati zamolbu generalu Mladiću da mi kao časniku Hrvatske vojske dodijeli pištolj s jednim metkom jer u ovim uvjetima ne želim živjeti. Naravno, nisam ga dobio.
Sve ovo vrijeme proveo sam uglavnom u KPD Tunjice i u Vojno istražnom zatvoru Banja Luka, u samom središtu grada, pored stadiona. Toliko sam uspio vidjeti onoga zadnjeg dana kada su poveli na razmjenu. Jedno vrijeme proveo sam u Srbiji u Srijemskoj Mitrovici gdje su me ispitivali "bezbednjaci". Pitali su me za svakoga našega pilota, imali su kompletan listing ljudi koji su napustili JNA: Jesu li u Hrvatskoj, lete li, u kojoj su zemlji na preobuci... Mene su optuživali za organizaciju hrvatskih pilota , a djelomice i slovenskih- da sam organizirao njihovo napuštanje JNA...No, to nije bila istina. Čak i naše Slavonce koje sam prije sretao, Đakovčane, Brođane...Kada bi me pitali što da rade odgovarao sam im da postupaju kako hoće ali sam i rekao kako ja odlazim iz JNA. Za neku detaljniju organizaciju napuštanja JNA nije bilo ni vremena ni mogućnosti, ali dobro je ispalo jer su piloti probrani ljudi, psihički i fizički intelektualci i logično je da su prokužili cijelu situaciju i zbog toga su prvi napuštali redove bivše JNA. Sve su to bili manje više stručnjaci, počevši od mornarice raketnih postrojba, zrakoplovstva, dok ih je manje bilo u pješaštvu. Zahvaljujući i tome JNA je dobrim dijelom 1991. i 1992. bila blokiranja u stručnom smislu kao i u uporabi suvremenih oružja i oruđa.
Moje zatočeništvo kod bosanskih Srba? Četrnaest sam mjeseci bio u samici. Bez svjetla. Znači, mrak 14 mjeseci, bez mogućnosti kontakta. U glavi vrtite bezbroj filmova. Ne želite poludjeti. Kada osjetim da nema nikakve nade- onda se vratim u djetinjstvo. Kada osjetite opasnost vraćate se praiskonskim korijenima. Sjećao sam se Gundinaca onakvih kakvi su bili 1960. Vraćao sam se na kapelice, brojao ih od Perave do groblja, pa do one prema Beravcima, Babinoj Gredi, pa ondje kod Šmitovog čoška. Najviše sam se sjećao Berave, pataka, pa kvrgavih vrba, pa Biđa. Divnih naših slavonskih šuma. Pitao sam se kako to sada izgleda. Tada sam bio klinac star 13-14 godina. Želio sam se vratiti, želio sam ići u ribolov u "štukanje" kada one krenu kanalom iz Biđa... To su sve detalji iz sjećanja, uspomene od kojih čovjek živi. Kažu da se od uspomena ne živi, ali ja sam te 3,5 godine upravo od uspomena živio. Tretirali su me kao životinju. Ni olovku mi nisu dali. U tom svom jadu ipak sam zadovoljan jer mržnju prema tom narodu nisam utkao u sebe. Nju sam ostavio za njihove vođe.

VLADIMIR ŠUMANOVAC: General Zvonimir Jurjević? Imao sam priliku češće se susreti s generalom Jurjevićem koji je bio i zapovjednik Zrakoplovne vojne akademije u Zadru. Iskreno, vjerovao sam da on više osjeća za ovaj narod. Cijenio sam ga kao stručnjaka i pilota, ali mislim da je on na kraju pokazao svoje opredjeljenje . Možda mu se vlast osladila? Ne znam. Nisam upoznat koliko je on kao zapovjednik doprinio razaranju Hrvatske ili baš moga i njegova rodnoga Slavonskoga Broda i kolika je bila njegova želja za moći. Ne mogu suditi jer smo već tada bili na suprotnim stranama. No, kao što se vidi sudbina je opet pokazala svoje prste. On je vrlo brzo smijenjen i mislim da kada čovjek krene krivom procjenom i kada se upetlja još i častohleplje onda dobijemo to što smo dobili kod generala Jurjevića.

utorak, 13.03.2007.

P R I Z N A J E M

P R I Z N A J E M

srce mi je jače počelo lupkati, oči zatitrale, pluća postala uska… Protrljao sam oči i mislio kako se netko pokušava našaliti s mojom malenkošću. Tri puta sam pročitao mail iz Izdavačke kuće 'Profil International':

Poštovani
U izdanju Profil Internationala planiramo objaviti knjigu "Najbolje hrvatske price 2006.", u izboru književnika Miljenka Jergovića.Budući da se u izboru najboljih nalazi i Vaša priča "Priznanje", bili bismo Vam zahvalni kada biste nam ustupili pravo da je otisnemo u ovom izdanju, u nakladi od 1000 primjeraka. U slučaju da se slažete, ovom prilikom zamolio bih Vas i za:- Vašu ažuriranu bio-bibliografsku bilješku- fajl sa završnom i autoriziranom verzijom priče. Najsrdačnije Vas pozdravljam i molim da mi pismeno (odgovorom na ovaj email) potvrdite Vaš pristanak
Roman Simić Bodrožić, uredniknik

Brzo sam okrenuo nekoliko telefonskih brojeva, a kada sam dobio potvrdan odgovor - onda sam se tek uzvrpoljio. Otvorio sam Blog, počeo čitati jednom, drugi puta, a treći puta nisam ništa više upamtio. Ako se uvaženom Miljenku Jergoviću, dopalo – onda valjda ima nešto u "Jeki". Motao sam se po kući poput pučkoškolca koji se sprema braniti maturalni rad jer nije mala stvar naći se u izboru Miljenka Jergovića i, između ostalih, blogerskih asova Tajpa, 2trefa, manistre.
Priznajem, mojoj taštini bilo je jako ugodno

subota, 03.03.2007.

Mladosti kojoj nisu dali odrasti

Umjesto uvoda: Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je poginulo 305 djece, a samo u Slavonskom Brodu ubijena su 33 djeteta dok ih je 107 ranjeno. Najveći broj (16) bili su učenici OŠ Hugo Badalić, ispred kojega se i nalazi spomenik "Djevojčica", rad akademskog kipara Antuna Babića, podignut 2000. godine. Samo u jednom danu poginulo je šestero djece. Bilo je to 3. svibnja 1992. godine, kada je od avio- bombi tkz. "krmača" u gradu na Savi živote izgubilo ukupno 16 osoba.


SJEĆANJA

Riječi idu teško. Nestaju u prigušenom jecaju. Zastaju. Tišina opet odzvanja prostorom. Šuti i novinar, odvraćajući pogled od žene umotane crnom maramom. Nalik si je na tata, krade osjećaje, pozlijeđuje još svježe rane. Iza svake teško odvaljene riječi virkaju velike, širom otvorene plave, crne zelene oči, nemirni čuperci ,široki osmjesi nevini samo kako djetinjstvo može biti.
Uzdah se otkida iz prsa. Tih, ali dovoljno glasan da ga trgne iz neke obamrlosti. Žena, u crno odjevena, šuti s druge strane stola i s vremena na vrijeme rubom maramice skine suzu što klizi niz uveli obraz.
-Tko je uzdahnuo?-pita se. Tišina se uvlači između njih dvoje. Vraćaju se slike Vukovara i majke što svoje dvoje djece želi izvući iz toga pakla. Sklupčani između uskih sjedišta automobila, prekriveni majčinim tijelom, izmicali su granatama i mitraljezu iz Bršadina koji je nemilice zasipao kolski put i bogdanovačka polja kukuruza koja su im u tim trenucima bila jedini zaklon
-Tko je bila ta žena koju je s djecom dovezao iz Borova Naselja u Slavonski Brod na vlak za Zagreb?-pitao se. I sama ta pomisao da se tek sada, nakon godinu dana zapitao, iznenadila ga je, zbunila. Utonu u tišinu.
Iznenada, presječe ga mutni pogled šestogodišnje Sabine što je umirala na bolničkom stolu.
- Da li je svjesna?-pitao je liječnike.
-To su samo refleksi.-govorili su mu, objašnjavali, a on nije mogao odvojiti pogleda od tih dječjih očiju tražeći uzalud u njima trak života. Dvoje djece već je bilo u mrtvačnici, a u ušima mu je još uvijek odzvanjala škripa ljuljačke, veseli smijeh petero djece. I zaglušujući prasak granate ispaljene negdje s bosanskih visova Motajice ili Vučjaka..
U bolničkom hodniku stajali su neki ljudi, oslonjeni na zidove s prstima grčevito zarinutim u kosu. Tišinu je remetio tek odjek bolničarevih nanula. Ovi zvukovi trgnuše ga iz obamrlosti i sjećanja. Susretne se s pogledom žene u crnom.
-Jeste li za kavu?-upita ga.
Potvrdno klimnu glavom. Dok je žena odlazila u kuhinju, zaigraše mu slike srušene kućice na Jelasu. Izravan pogodak iz zrakoplova. Dok su susjedi i pripadnici Civilne zaštite pokušavali raščistiti ruševine i doći do poginulih, mršavi plavokosi čovjek sjedio je ispod drveta. Miran, pogleda uprtog negdje u obližnji most i bosansku obalu Save.
-Vlado?
Čovjek se okrenu, pogleda ga ali ga nije vidio. Zurio je negdje kroz njega ,put mosta.
-Sin mu je bio u podrumu.
-???!.
-Podrum je tu, gore, a krov je dolje. Ne zovu tu bombu uzalud "krmačom".-strpljivo mu je čovjek objašnjavao.-Tijela su ondje, pored zida, pod dekom.
Protresao je glavom, želeći odagnati te slike. Oči žene u crnom gledale su ga.-Kava je gotova!-reče nekim tihim, jedva čujnim glasom

0 0 0

PRIČA PRVA: Putem ravnim do beskraja koračao je stariji čovjek držeći za ruku djevojčicu .Kristina je skakutala uz svoga djeda Ivana držeći u ruci malu peglicu i bebinu haljinicu.
-Djede, hoćeš li mi kupiti novu bebu, moja je ostala kod sestre?
Djed je potvrdno klimnuo glavom pomilovavši je po kosi. Ravnomjerno su hodali, ne zastajući kao da pred sobom imaju neko poznato odredište. Uskoro dođoše do jednog mlađeg čovjeka koji, kada stadoše pred njega, iznenađeno zapita:
-Oče, tebe sam očekivao, ali zašto si poveo Kristinu, pa njoj su tek tri godine!
Ivan ga pogleda u oči. Gledali su se bez riječi, a Kristina je skakutala oko mladića, povlačila djeda za rukav i govorila:-Ovo je moj tata!
- Željko, nakon tvoje sestre i tebe, red je eto došao na mene i Kristinu. Toga dana bili smo svi na dvorištu: tvoja mama, supruga, Kristina, Marina i ja. Popravljao sam "motorku".Znaš da se često kvari. Kristina se igrala s lutkama i peglala im haljinice dok se Marina vozila biciklom po dvorištu. Janja je upravo ušla u kuću kada je granata pala u dvorište. Kristina i ja smo na mjestu poginuli, dok je Marina ranjena u nogu. I, tako, mi smo se našli ovdje, a u selu, u našoj kući ostale su njih tri same. Neće im biti lako I trebat će im puno snage da ponesu taj križ. Valjda je Bog tako htio.

0 0 0

PRIČA DRUGA: Trava je pristigla za košnju. Bit će to dobra otava za zimske dane! A i vrt moram srediti -razmišljao je Josip A. dok je obilazio savski nasip i šamačku Separaciju šljunka s nakanom da vidi da li je koja od granata napravila kakvih šteta.
- Da barem djeca imaju mira, a mi stariji već ćemo se snaći - mislio je dok je nogom zatrpavao rupu od minobacačke granate. U tom trenutku odjeknule su nove detonacije, a plavo nebo prekrio je dim i kiselkasti miris baruta. Osjećajući zlo potrčao je prema kući. Trčao je iz sve snage, a činilo mu se da stoji u mjestu. Crne slutnje su ga potpuno obuzele kada je vidio da dim dopire iz dvorišta njegove kuće. Nije imao vremena potražiti vrata već je preskočio nisku dvorišnu ogradu. I kroz dim je razaznao tijela svoje dvoje djece. Devetogodišnja Martina nije pokazivala znake života, a četrnaestogodišnji Đuro bio je teško ranjen. Dok je dječja tijela stavljao u staru "ladu" prolomio se novi prasak.
-Tata, ranjen sam, peče!-vikao je dvadesetogodišnji sin Luka. Na brzinu ga je pregledao i vidjevši da rana nije opasna po život sve troje djece odvezao je u slavonskobrodsku bolnicu. No, za Martinu i Đuru bilo je prekasno. Luka je preživio. U bolničkom hodniku Josip je stajao nijem, suhih očiju, gluh za sve vanjske podražaje. Umjesto suza pred očima mu se neprestance ukazivao prizor od prije nekoliko sati: nakon sparine svibanjskog dana supruga Janja u vrtu okopava papriku ,a mala Martina koja se igrala sa svojim psom Bundom došla joj je pomoći.
-Ja ću zalijevati papriku! veselo je cvrkutala dok ju je majka odvraćala i nagovarala da nastavi igru. Nedugo potom iz Bosne su stigle granate.
-Zašto ne plačem? Kakav sam ja to čovjek?-pitao se Josip čudeći se svojoj mirnoći.
-Kako ću Janji reći da djece više nema!!! Pred vratima ga je dočekao Bundo podvijena repa, tužno cvileći.
-Kako Janji reći...- nije mu izlazilo iz glave. U kuću mu se nije ulazilo.


Svaka sličnost s događajima, mjestu, vrememenu i osobama je - stvarna.

<	ožujak, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,