DivanSkitnje

utorak, 26.12.2006.

PRIZNANJE
15. siječnja 1992.
JEKA





Tiho, skoro bešumno okupljali su se ljudi oko podvinjske mrtvačnice toga prohladnog, petnaestog dana, siječanjskog ranog poslijepodneva 1992. Umrla je baba Jeka, lička pravoslavka koja je ovdje doselila davno, toliko davno da ni sam ne znam kada. Davno prije mog rođenja. Nisam ju vidio godinama, a u sjećanju je ostala visoka, mršava žena koja je živjela u brdu, u vinogradima, sama s trsovima i godišnjim dobima. Kroz maglu dopiru sjećanja kad sam s djedom i bakom išao u pradjedovski vinograd kojeg više nema i kojeg su nasljednici, nakon raspada zadruga i ostavinskih rasprava, zamijenili za najnoviji Golf. I dok su djed i baka rezali lozu, ja sam se igrao ispod, tada mi se činilo, ogromne kruške pored još veće, dublje i mračnije šikare. Baba Jeka je imala kućicu u susjednom vinogradu i često je znala pomoći družeći se s mojima. Godine su prolazile. Nestalo je vinograda, djeda, a potom i bake. Baba Jeku nisam više viđao. Rijetko je silazila u selo. Ostala je sama.
Nevelika skupina muškarca i žena ogrnutih crnim vunenim maramama stajala je nijemo pored mrtvačnice čekajući župnika i trenutak kada će krenuti za lijesom. Smatrao sam, kao i oni, da Jeku moram ispratiti jer je s njom nestao i dio mog djetinjstva kojeg sam se, u ovom trenutku, s mukom pokušavao prisjetiti. Ostali su samo raspucani dijelovi. Tišinu groblja iznenada je proparao prasak dvaju MIG-a 21 tadašnje JNA koji su se, tu i tamo, s bosanskih aerodroma upućivali u ovaj posavski dio Hrvatske. Gomila se nijemo zgledala jer su zrakoplovi već proletjeli dok je zvuk došao do naših ušiju. Nismo se stigli ni uplašiti.
-Kao da je parada - pomislio sam.
Opet je zavladala tišina. Još teža i sumornija. Samo su prigušeni glasovi i pokoji krik vrana s obližnjih oranica i ogoljelih debala remetili gotovo svetački mir. Odjednom se gomila pokrenula, uzvrpoljila. Stigao je svećenik. Ovaj naš, katolički. Baba Jekini su bili negdje u SAO Krajini. Četvorica Komunalčevih službenika, u čizama na kojima su se vidjeli blatnjavi ostaci kopanja rake, zgužvanih crnih flekavih i očito jeftinih odijela, s kapama zabačenim na potiljak, iznijeli su kovčeg na crna kolica ukrašena vjenčićima s lažnom pozlatom, s kotačima nalik onima na biciklu. Dah im je bazdio na rakiju. Svećenik je molio nad kovčegom, a gomila je za njim ponavljala sustižući njegove riječi. Žurio se jer je još imao nekoliko pokopa. Svakodnevno su s novogradiškog ratišta pristizala tijela poginulih vojnika. Molitvu je odjednom nadglasala pucnjava iz pušaka i rafali. Štektalo je sa svih strana. S okolnih brda oglasili su se i PAM-ovi. Narod se uzvrpoljio uplašeno gledajući. Žene su se stisnule oko kovčega dok su se muškarci zbunjeno okretali tražeći mogući zaklon. Samo je svećenik nastavljao s molitvom, ne obazirući se na pucnjavu.
Nakon nekoliko minuta zbunjenosti stigla je vijest da je Hrvatska međunarodno priznata i da to, slaveći, pucaju naše postrojbe.
- Pođimo u miru! - rekao je svećenik i gomila se pokrenula. Zvono s grobljanske kapele je zazvonilo, kotači na kolicima su s vremena na vrijeme zaškripali, a pucnjava je postajala sve žešća. - Samo troše municiju. Trebat će im - promrmljao je djed u žutoj suknenoj jakni, koračajući pored mene uskim, blatnjavim puteljkom što je vijugao između grobova.

26.12.2006. u 23:02 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 12.12.2006.

Divani o Šimi

Zapisi iz Donjih Andrijevaca
O najboljem slavonskom tamburašu
Priča o Šimi

Ovo je priča o Šimi. Čiča Šimi Seletkoviću bećaru, sviraču, nestoru slavonskih tamburaša koji i u 90. godini života zasvira na svojoj bisernici ne dajući godinama da ga odvoje od tambura i violina, svirke, pjesme, nekada i snaša-a sada pogleda u kojem još iskri vrela bećarska krv. - Ona me je održala, njojzi ´fala! – šeretski će Šima i nastavlja: - Prije sam ti, prijatelju bir’o, a sad daj što daš... kažem ženi kad me pita što ću pojest – smije se gledajući u ženu ispod oka.
A čiča Šima je i u desetoj životnoj deceniji širom rastvorena povjesnica tamburaške glazbe. Kroz 70 godina rada glazbeno je osposobio blizu tri-četiri tisuće učenika u školama Županje, Orašja, Vrpolja... Nema toga čestitog tamburaša u cijelom istočnom dijelu Slavonije, koji imalo drži do sebe, a da ne zna za čika Šimu Seletkovića "nestora slavonskih tamburaških primaša" - kako navodi Julije Njikoš u svom Koncertnom stavku za brač i tamburaški orkestar, upravo posvećen Šimi Seletkoviću. Kod Šime su prva glazbena znanja stjecali Šima Jovanovac i Karla Oršolić (autor hitova Đenka, Laže selo, lažu ljudi...) kao i drugi brojni slavonski glazbenici. Jovanovca pamti kao dobra berdaša koji je, doduše znao ponekad "faliti" te je znala pasti i pokoja oštrija riječ. A čiča Šima se s glazbom i rodio.
– S njom ću i umrt – kaže. Koliko mi još daješ godina? – pita.
– Pa, barem još dvadeset – odgovaram češkajući se iza uha.
– Malo, malo – nezadovoljno će.
– Ma, još 20 godina ćete svirati, učiti i pjevati – vadim se.
– E, to može, a onih drugih 20 ću slušati i samo ispravljati druge, zar ne – smije se Šima sada već zadovoljnije.
A sve je počelo od kukuruzovine i egeda. Svirao je Šima kao klinac čuvajući svinje na „violini“ od kukuruzovine. Jecala su egeda donjoadrijevačkim strnjacima sve dok mu otac nije na vašaru kupio malu tamburu. Ali, violina je ostala prva i posljednja ljubav, jer što ona može to malo koji instrument daje. Zbog nje su ga roditelji iz kuće istjerivali, a zbog harmonike je i svinje zagubio. Zanese čovjeka glazba, a svinje i krave odskitaju utvajima pa ih onda danima treba tražiti. Bio je samouk, a u svijet nota uveo ga je kum- tadašnji student. Kasnije, nizom seminara i glazbenih predavanja stjecao je glazbenu kulturu. I gle čuda. Bećar iz Andrijevaca zaljubi se u klasičnu glazbu. Al' krv bećarska lako se ne smiruje. I dalje su poskakivale violinske strune po brojnim slavonskim svatovima, kerilo se i bećarilo, kralo noći i gluvarilo. No, od tambure i violine se nije rastajalo. Jednom zgodom, vraćajući se zorom iz svatova- ispraćali su selo bećarcem. Kočijaš ošinuo konje, bacio uzde, a vranci osjetivši ugriz kandžije i miris slobode jurnuli u divlji galop. Pravo preko utvaja ka đermu. Konji se razdvojiše i kolsko rudo udari ravno u bunar. “Isfrcaše” svirači iz kola k'o koferi, al' zemlja mekana, a trava visoka pa nikome ništa nije bilo.
Godine su prolazile, a kuća Seletkovića bila je sve brojnija: četiri sina i kćer. Taman za jedan dobar bend. I tako je njih šestero sviralo i nastupalo sve dok se djeca nisu osamostalila. Sada, kad se okupe, svirci i pjesmi nikada kraja. Tu je još trinaestero unučadi i petero praunučadi i svi, uglavnom, naslijediše djedove glazbene gene. Možda jednoga dana netko od njih uspije i odsvirati "Šimino kolo" kao njihov djed. Do sada su mnogi pokušavali, zapisivali, ali nije to to. Ima tu puno finesa, a što može violina u rukama vješta egedaša- njen uzdah, vrisak i dušu - papir i note teško mogu zabilježiti.
Prije par godina na sam spomen Šimina imena u Andrijevce je stiglo 538 tamburaša sa željom da uđu u Ginesovu knjigu rekorda. Jesul' ušli-ne znam, al su okupili sve staro i mlado. Bio je to veličanstven orkestar u kojeg je ipak utkan samo dio Šiminih godina i tamburaškog znanja. Donji Andrijevci su te večeri bili svjetsko središte tamburaša, a više od 1500 posjetitelja zajedno je s izvođačima pjevalo "Ej, Slavonijo, zemljo plemenita" i zavjetnu pjesmu "Odavno smo graničari stari". Nije bilo razlike: od dvogodišnje Lucije, Šimine unuke, 20-ak školskih tamburaških sastava od Lužana, Oriovca, Pleternice, Stupnika, Sibinja, Kupine, Slavonskog Broda, Đakova… do Vere Svobode, Slavonskih lola, Šime Jovanovca, Mladih šest, Ele, Marije Pavković… Orila se pjesma. I kanula pokoja suza. Onako od radosti, ali i sjete. I sve pod reflektorima nacionalne dalekovidnice, radijskih mikrofona, novinarskih pera i fotića svih značajnijih novinskih kuća. Andrijevčanke im to uzvratiše gizdavošću svojih k'o snig bilih nošnji i pjesmom: U Andrijevci k'o u malom gradu/malo nas je al' smo za paradu!
Uzeo sam violinu staru/što mi čika Šima do
/svud se vrata otvaraju/
nek' se znade to
…- pjevao je Tomislav Cindrić svom učitelju. No, da se Šima ne bi previše "podig'o" te da se zna da i učitelj ima učitelja, pobrinuo se gospodin Vilim Ažman (92) koji je također došao na koncert i koji je prije 65 godina učio Šimu Seletkovića notnom sviranju.
– Završio sam u Sarajevu glazbenu školu, izvrsno sam notno svirao, ali na sluh nije bilo baš najbolje. Kod Šime je bilo drugačije. Note nije poznavao ali je "na sluh" znao sve odsvirati. I tako, spojio sam Šimu s notama i eto recepta kako se stvara najbolji tamburaš Slavonije – kroz smijeh je tada pričao gospodin Vilim inače Šimin vjenčani kum.
A tamo negdje 2004. u posjet mu je stigla i televizija. A, tisuće njih se "uslikalo" prije Šime, a svoj život ne bi mogli strpati ni u pet televizijskih minuta. A o Šiminom se može satima. Snimali su ga tjedan dana i sakupili 300 minuta snimke. I još nisu sve snimili. Jer Šima je, kako na početku napisah, širom otvorena pjesmarica. Kada su ga upitali koju bi pjesmu poželio čuti, kao iz topa je odgovorio: - "Vranca" i Najbolje hrvatske tamburaše. I, gle čuda! Iz Zagreba, pravo u Donje Andrijevce dovezoše se Stanko i društvo kako bi Šimi odsvirali "Vranca". Ovoga puta bećarsko srce Šime nije izdržalo već je kapnulo nekoliko suza već pri prvim stihovima:
Kad je ćaća konja prodo
svi smo plakali
Ni on svoje suze nije mogo' sakriti
Mati je za večerom dugo molila
K'o da je sa našim vrancem sreća prodana...

Image Hosted by ImageShack.us

12.12.2006. u 00:22 • 15 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

  prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga: Divani, skitnje...

tenushm@gmail.com
Mail - Divan skitnje

O AUTORU
1443598348630658797


Željko Mužević (1951.-2015.) bio je poznati brodski novinar i kolumnist. Karijeru je započeo davne 1973.. u informativnoj ustanovi „Brodski list i Radio Brod“. Nakon duljih sukoba s tadašnjim direktorom, politikom i međuljudskim odnosima u kući, 1981. odlazi u tadašnju SOFK-u, a 1989. ponovno se vraća u „Brodski list i Radio Brod“. Kroz sve to vrijeme, od 1973. bavi se novinarstvom: Brodski list, Sportske novosti, Večernji list, Arena, Radio Brod, Vikend…Demokratske promijene zatekle su ga na mjestu novinara „Brodskog lista i Radio Broda“. U lipnju 1991. samoinicijativno odlazi u opkoljeno Kijevo i praktički postaje prvim brodskim ratnim izvjestiteljem. U listopadu 1991. postaje pomoćnikom zapovjednika 108. brodske brigade za IPD. Vrijeme uglavnom provodi na novogradiškom ratištu da bi ga, nedugo potom, Upravi odbor Brodskog lista imenovao odgovornim urednikom radio Broda (studeni 1991.). Za vrijeme najvećih napada na Slavonski Brod, otvara vrata svoje obiteljske kuće u kojoj se seli čitava radio stanica i iz koje se emitira radio program. Od 1995. postaje izvršni urednik. Pet godina kasnije postaje urednik brodskog dopisništva Jutarnjeg liste. Godine 1998. izaje knjigu "Mars u brodskom sazviježđu.
Njegovu priču "Jeka" 2006. je Miljenko Jergović uvrstio u zbirku „Najbolje hrvatske priče 2006"




Copyright©divanskitnje
Svi tekstovi i fotografije zaštićeni su ovim znakom i nije ih uputno objavljivati bez dogovora s autorom




za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,