PRIZNANJE
15. siječnja 1992.
JEKA
Tiho, skoro bešumno okupljali su se ljudi oko podvinjske mrtvačnice toga prohladnog, petnaestog dana, siječanjskog ranog poslijepodneva 1992. Umrla je baba Jeka, lička pravoslavka koja je ovdje doselila davno, toliko davno da ni sam ne znam kada. Davno prije mog rođenja. Nisam ju vidio godinama, a u sjećanju je ostala visoka, mršava žena koja je živjela u brdu, u vinogradima, sama s trsovima i godišnjim dobima. Kroz maglu dopiru sjećanja kad sam s djedom i bakom išao u pradjedovski vinograd kojeg više nema i kojeg su nasljednici, nakon raspada zadruga i ostavinskih rasprava, zamijenili za najnoviji Golf. I dok su djed i baka rezali lozu, ja sam se igrao ispod, tada mi se činilo, ogromne kruške pored još veće, dublje i mračnije šikare. Baba Jeka je imala kućicu u susjednom vinogradu i često je znala pomoći družeći se s mojima. Godine su prolazile. Nestalo je vinograda, djeda, a potom i bake. Baba Jeku nisam više viđao. Rijetko je silazila u selo. Ostala je sama.
Nevelika skupina muškarca i žena ogrnutih crnim vunenim maramama stajala je nijemo pored mrtvačnice čekajući župnika i trenutak kada će krenuti za lijesom. Smatrao sam, kao i oni, da Jeku moram ispratiti jer je s njom nestao i dio mog djetinjstva kojeg sam se, u ovom trenutku, s mukom pokušavao prisjetiti. Ostali su samo raspucani dijelovi. Tišinu groblja iznenada je proparao prasak dvaju MIG-a 21 tadašnje JNA koji su se, tu i tamo, s bosanskih aerodroma upućivali u ovaj posavski dio Hrvatske. Gomila se nijemo zgledala jer su zrakoplovi već proletjeli dok je zvuk došao do naših ušiju. Nismo se stigli ni uplašiti.
-Kao da je parada - pomislio sam.
Opet je zavladala tišina. Još teža i sumornija. Samo su prigušeni glasovi i pokoji krik vrana s obližnjih oranica i ogoljelih debala remetili gotovo svetački mir. Odjednom se gomila pokrenula, uzvrpoljila. Stigao je svećenik. Ovaj naš, katolički. Baba Jekini su bili negdje u SAO Krajini. Četvorica Komunalčevih službenika, u čizama na kojima su se vidjeli blatnjavi ostaci kopanja rake, zgužvanih crnih flekavih i očito jeftinih odijela, s kapama zabačenim na potiljak, iznijeli su kovčeg na crna kolica ukrašena vjenčićima s lažnom pozlatom, s kotačima nalik onima na biciklu. Dah im je bazdio na rakiju. Svećenik je molio nad kovčegom, a gomila je za njim ponavljala sustižući njegove riječi. Žurio se jer je još imao nekoliko pokopa. Svakodnevno su s novogradiškog ratišta pristizala tijela poginulih vojnika. Molitvu je odjednom nadglasala pucnjava iz pušaka i rafali. Štektalo je sa svih strana. S okolnih brda oglasili su se i PAM-ovi. Narod se uzvrpoljio uplašeno gledajući. Žene su se stisnule oko kovčega dok su se muškarci zbunjeno okretali tražeći mogući zaklon. Samo je svećenik nastavljao s molitvom, ne obazirući se na pucnjavu.
Nakon nekoliko minuta zbunjenosti stigla je vijest da je Hrvatska međunarodno priznata i da to, slaveći, pucaju naše postrojbe.
- Pođimo u miru! - rekao je svećenik i gomila se pokrenula. Zvono s grobljanske kapele je zazvonilo, kotači na kolicima su s vremena na vrijeme zaškripali, a pucnjava je postajala sve žešća. - Samo troše municiju. Trebat će im - promrmljao je djed u žutoj suknenoj jakni, koračajući pored mene uskim, blatnjavim puteljkom što je vijugao između grobova.
Post je objavljen 26.12.2006. u 23:02 sati.