DivanSkitnje

četvrtak, 11.01.2007.

ŽIV SAM

Ili Ruka jedne sestre
Otvorio sam oči i u ugodno prigušenom svjetlu ugledao zabrinuta lica ljudi u bijelom. Moje obje ruke bile su spojene pomoću nekakvih cjevčica na bočice dok su iznad moje glave pijukali monitori čijim su ekranima titrale zelenkaste linije. Da nije bilo svih tih ozbiljnih lica, bilo bi zabavno. Ništa me nije boljelo, čak ni lijeva ruka za koju sam nekoliko trenutaka prije mislio da će otpasti. Nestalo je i boli u prsištu .
- Imali ste infarkt ali sada je sve u redu-rekao je liječnik, prihvativši me za ruku. Promatrao me je, naoko bezbrižno, kao da je u pitanju neko obično sranje. I mislio bih da je tako da mi nije u hipu u mozgu bljesnulo vozilo Hitne, boca s kisikom i liječnik koji je me je pratio do Rijeke. Kao kroz maglu u sjećanje mi se vraćala strka i zbrka na Prijemnom odjelu. Kao u američkoj "Hitnoj službi" jurcali su sa mnom na onom pokretnom krevetu, s bočicama infuzije, transfuzije… Na nos mi stavljali masku i ostala sranja. Ljudi su se panično razmicali pred jurećim krevetom. Nestajao sam i vraćao se…
Soba sa zelenim zavjesama umjesto zidova bila mi je nepoznata kao i lica nagnuta nada mnom.
- - Ona je za sve kriva-rekao sam, pokazavši glavom na Kseniju, na jedino poznato, drago lice, koje se nadvijalo nadamnom..
- - O, to je nešto novo u kardiologiji - rekao je liječnik dok su se sestre i druga dva liječnika zbunjeno nasmijala. Pogledao sam u svoju ženu koja je s nevjericom, uplakanih očiju gledala u mene.
- – K vragu. Opet sam zasrao. A htio sam biti duhovit. Razbiti svu tu smrtnu ozbiljnost. Očito ne pali. Moj smisao za humor ima neke druge valne duljine. Odjednom mi bi je postalo mučno. Želudac je skočio u grlo. Počeo sam povraćati. Opet se smračilo. Kada sam otvorio oči liječnika niti Ksenije nije bilo pored mene. Samo je stajala jedna sestra i promatrala me.
- -Kako se osjećate?
- -Dobro.
- - Ako što trebate, imate dugme, a ja vas pomoću monitora pratim tu u susjednoj prostoriji.
- Sestro?
- Da!
- -Smijem li vas prihvatiti za ruku?
- -Na trenutak je zastala, a onda mi je pružila svoju ruku i sjela na rub kreveta. Ruka joj je bila topla, mekana. Imala je 30-ak godina, dulju kosu i nosila je naočale što joj je davalo određen ton ozbiljnosti. Pitao sam je za ime. Rekla mi je, ali ja se godinama ne mogu sjetiti. Sigurnost njene ruke bila je važnija od imena. Svatko može imati ime koje u ovako jebenom trenutku baš ništa ne znači. Ali njena ruka… Njena ruke je odašiljala sigurnost koja je ulazila u mene. Zaspao sam.
- – Što je, čuvaš gospodina?-čuo sam muški glas kroz polusan.
- – Šuti, pusti ga da se odmara-imao je težak infarkt – odgovorila je. Opet sam nestajao i vraćao se. Moja ruka bila je u njenoj kad kod bi se probudio. Opet sam zaspao. Nisam se budi desetak sati. U nekoliko navrata čuo sam: -A ljudi, pa on samo spava. – Pustite ga, neka spava – govorio je liječnik. A ja bih potom opet zaspao misleći. –Spavat ću dok me volja. A potom idem kući, na more, kupanje, sunčanje… Jest u kurcu. Peti dan, liječnik me pitao:-Pamtite li što?
- -Ne, rekao sam. - A što bih to, k vragu, trebao pamtiti?
- -Pa, tunele, svjetlost, gledanje s visine…- nabrajao je liječnik. Gledao me je pozorno iščekujući da mu nešto kažem. Tako smo se šutke gledali nekoliko trenutaka i na kraju je ispalio:– Bili ste mrtvi 20 minuta! Od sada je vaš rođendan 3. kolovoza i horoskopski niste više ovan već lav.
- -Jebiga, pomislio sam. Naprosto sam popizdio. Boljela me ona stvar za ovnove i lavove. Smrt me je bila već obgrlila. Vjerojatno smo nešto i cugnuli za božanskim šankom čekajući raspored i razvrstavanje. Takva prilika, a ja se baš ništa i ničega ne sjećam. Samo ruke jedne dežurne sestre .

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv