subota, 27.10.2007.
NEZADOVOLJ(E)NA...
Puno je toga što me ne zadovoljava...al izgleda da dalmatinsko okruženje je od mene napravilo čistokrvnu mazgu, mulu, tovaricu...pa eto, svašta mogu progutati (i popiti).
No, ima nešto što mi je u isto vrijeme strašan gušt...i izvor nezadovoljstva.
Želim novu pozadinu.
Ne moju. Mislim, duper. Ne ne... Pozadinu bloga.
Ovo mi je turobno..kao da je već ostarjelo...posivilo i posepijalo se.
Uživam gledati dizajn od Athene Air, od Regine, ma sve te lijepe čiste, prozračne i bijele... Volim gledati kako su ženstveni i prihvatljivi za sve oblike naših hormonskih promjena.
I tako, ja tražim...al nikako da nađem. Neke čekaju princa na bijelom konju...ja čekam bijelu pozadinu.
Pa vas eto molim da ako imate kakav prijedlog...pomozite mi.
A onda ću nekog zamolitit i da mi objasni kako da uvalim sliku u tekst, a ne ovako lijevo i desno, gore i dolje...baš kao da sam ih zamo izrezala i natakeljila u školski spomenar.
I dobro kaže Julka...neke stvari postanu toliko tanke...da je najbolje u herbarij ih pospremiti.
Baš kao moja Duša...
- 12:20 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
petak, 26.10.2007.
ANAKONDINO PARENJE!!!
Dakle, upravo vidjeh kako to One rade...kapa dolje.
Znači, anakonda je jedno sto put veća od mužjaka.
Anakonda, kad joj se seksa, počne lučiti neki hormoski miris i dozove u prosjeku 10 luzera. Malih. Oni se onda omotaju oko nje, i plaze po njoj. Ajmeeee...
Tako zamotani ostanu cca 10 dana. 
Suprotno mišljenjima o zmijama, anakonde imaju neke ostatke nekih nogica, u obliku klitorisa, odnosno nekakvih panđica, kojima grebuckaju anakondu stimulirajući je i napaljujući je da odabare baš njih... 
No, ANAkonda ZNA da je jedan ko nijedan...pa ona DOZVOLI bar dvojici da je maznu!!! Očigledno, njena rodnica ne dopušta fajt suparničkih spermija kao naše malenkosti.
Osim toga, muško AnoKonde, ima DVA PENISA!!! Komada DVA!!! I kad mu Ana dopusti, on ejakulira iz oba dva...!!! Ne znam dal ANA i svrši dvapuu, po svakom penisu, i jako bi voljela da su prikazali kako izgleda svršavanje ANAkonde...nekako imam feeling da se uvija....
Nakon obavljenog seksa, ANA je trudna isto ko i mi. CCA 9-10 mjeseci (da da, isto ko i mi, kad nismo sigurne sa kim smo ostale trudne...). EVO JEDNE TEORIJE O NASTANKU SINONIMA "ZMIJE" ZA ŽENE...al samo jedne...teorije.
Nakon toga izbaci jedno 50-tak malih Ana...koje odmah moraju mislit o sebi.... jebe se njoj za te crvuljke. nema dojenja...jerbo, ko je vidio još zmiju sa sisama...??? Malo ih preživi...al eto...bar je Ana uživala...pa ide po još. Nezasitnica jedna...!!!
No, ono što me muči je činjenica da se nije vidio sa^m čin penetracije...a to me oduvijek zanimalo...kako ZmijaN uvali Zmiji???
Tako da, ako postoje bilo kakvi gmazoslovci na ovom blogu...ja bi vas lijepo molila da mi objasni tu penetraciju...jerbo ja koncipiram da je AnOkond sav jedan Penetrator...i voljela bi znat dže mu je alat???
Aj bok...ovo je bilo samo btw.
jel ima dobrovoljaca za oralni seks? 
- 12:34 -
JUTRA...
...zašto su tako teška?
Zašto je svako jutro Slon toliko umoran pa se zavali na grudi kao da je prešao udaljenost od Azije do Obale Bjelokosti?
Zašto se jutrom napuhne onaj mađioničarski, pomalo falusno uski balon pa se rastegne i zagropa od grla do želudca.
Zašto zbog lijepih snova ne mogu biti sretna bar još koji sat. Onako, posteuforično?
I...zašto, po defaultu, su snovi lijepši što je svakodnevica grublja?
Visi u zraku bloga ovoga jedna priča...nedovršena.
Listala sam mišem...i sama sebi se smijem...kako sam "pobjegla" od Istine kad je postalo najgušće. Ne, nije bilo najgušće abortirati...
Najgušće je bilo ODLUČITI se živjeti...ili ne. Nakon toga...
I dok sad tapkam kao maca oko vruće kaše, a riječi se konglomeriraju u neku vrtu plinovitog Oblaka, vrte se, jačaju, poput tornada u nastajanju...nisam sigurna da to još mogu izbaciti van. Taj Iscjedak je još tvrd...i ako ga stisnem, ostavit će rupu. Krater. I nije mi jasno zašto...jer sam tamo već bila...pričala... Dal sam sad sve zakopala u ovoj Iluziji dobrih osjećaja...ili samo mi se više neda sjećati...toga.
Možda.
- 09:39 -
četvrtak, 25.10.2007.
CRVENO PIGMENTIRANI PAKAO
...evo, taman mi govore moje Babe kako će se srušiti svijet. Već puna dva dana mi se nije desilo ništa grozovito! Nisam završila u bolnici, dijete mi je zdravo (pljuc pljuc, kuc kuc...i sve ostalo), nije mi se izgubio niti jedan pas niti su ih drugi razderali, dakle nismo bili kod veterinara, nitko me nije javno ogadio na Forumu...dapače, i povrh svega, čak me ni On nije pretjerano jako iznervirao.
Naravno ja njega jesam...i to zbog najgluplje stvari na svijetu.
Stvar prva...zove On mene sa posla u ponedjeljak. Kao, ajme ludila, bio nam neki predstavnik sa vinima, kao ono, sad ide Božić, pa pokloni partnerima i klijentima...bla bla bla...uglavnom, frajer dila super vino (po njemu, a On mrzi vina) i sad mu je kao ostala jedna ludilo boca, nekog bijelog (fuuuuuj) sa Novog Zelanda.tu butelju u friđ...i mirna Bosna. Kao, sad ćemo mi to jednu večer degustirat zajedno sa novim "cvitićem" iz Južnoafričke Republike" koji je dobio na dar. Frenkli, ja sam toliko u nekoj mazohističko-zdravoj fazi da se nerviram i činjenicom da pušim, cigarete, pa mi ništa od gore navedenog nije bilo pretjerano napeto...a znala sam i da takvi scenariji obično vode ka seksu, a ja sam u plodnim danima...i, povrh svega, razvodimo se. Jelda da nebi imalo smisla...?
Enivej, u utorak, za moj rođendan samotni...oko 13:00 pojavi se Ivana. Sjebana ko tikva...ljubavni jadi je more. A ja ludnica dobre volje...i moram je počastiti jerbo mi je ročkas, ne? I tako ja otvorim tu bocu...kontam, čaša njoj i čaša meni...nema beda, ostat će dovoljno. No, iako je Ona kategorički odbijala piti...jer ne jede danima...na kraju, u samo sat vremena...slistile ona i ja tu bocu...bez problema. Otvorilo nam jezik i Duše...pa smo se na kraju dobrohotno derale jedna na drugu pobijajući teorije naših varijanti svega i svačega. Konstruktivno ili ne, mi smo se lagano opile, a tada sam ja, u hororu, shvatila da je boca prazna...i da će On poluditi. I naravno, imala sam pravo. No, kako je on navikao da se ja branim napadom, sačekala sam ga nespremnog sa jednim veeeelikim Oprosti i Izvini. Na to nije imao šta odgovoriti...pa je eto, frka brzo splasla.
Drugi put sam ga iznervirala sinoć...ili preksinoć...ne sjecam se. Presvlačio je malu u čistu piđamu. Ispod je naravno potkošulja, koju je On joj htio ugurati u gaćice...a Mala Zvijer je patološki alergična na to...!!! Ja to znam, naravno, već neko vrijeme, pa smo nas dvije potpisale Pakt o uvlačenju potkošulje u hlače, ne u gaćice...i sve 5. No, on je inzistirao, a Ona je dobila Slom Živaca...pa sam ja morala prekinuti tipkanje po tastaturi i intervenirati...a to je uzrokovalo, pak, Njegovim slomom živaca i općenarodnim deranjem. Naravno...ja sam kriva...ja se furam na permisivno odgajanje (ne ne, nisu to njegove riječi...mislim da on ni ne zna šta to znači) i nije bilo Boga ni načina da ga uvjerim da je to njegovo dijete koje, poput njega, pomalo pati od skrivenih opsesivno-kompulzivnih poremećaja...koji se kod njega manisfestiraju neopisivom averzijom spram ikakvih ušivnih etiketa na robi...pa makar bile svilene i dugačke po' metra (ergo: neosjetljive)...te ih on mahnito čupa "naživo" i pritop kvalitetno sjebe svaki komad robe.
Svakako, iznervirala sam ga.
A da...i sinoć sam ga iznervirala kad sam se vratila u bluesu od frizera.
Išla sam na farbanje. Odnosno...na odfarbavanje.
Naime, u napadu prošlotjednih depri...odlučila sam se ošišati...ali i ofarbati. O tome sam pisala par postova prije. Ta rigotina od borovnica i vanilije na kosi mi je dizala živac svaki put kad bi se pogledala. Kako mi je rista poslao lovu za ročkas, odlučila sam ne kemijat sama (za promjenu) sa blajhovima nego sve prepustit lokalnoj Lorealovoj tehničarki...(sic!) No, eto, Ona, kad me ugledala i kad je čula da ja INZISTIRAM na povratku u moju srebrno bijelo sivu boju...se rasplače. Jeben'ti Lorealove tehničarke koje plaču...ZBOG MOJE KOSE!!! neka plaču zbog svačije, njihove...al ne MOJE!!!
Ja sam fakat postala Kamen. Pa me ni to nije, izvana, pogodilo. Dogovorile smo se da cu se ja blajhati svaka dva dana...postepeno, pa ću slijedeći tjedan, pred odlazak u Metropolu, doći na finish kod nje. Moš mislit. Draga moja Lorealova tehničarko...kad se ja izblajham...koji kurac ćeš mi ti...??? Uzet 300,00kn...?
I sad ja, u tom potisnutobijesnom stanju dolazim doma. Ravno u kuhinju, na radnu ploču, smjestim svoje dupe i zapalim cigaretu. Čak me nije dobro ni ošišala. Svaki put mi sjebe desnu stranu! Polako počinjem uviđati da nije ona nesposobna, nego sam ja retardirana...jer joj već po jubilarni 10 put to dozvoljavam. Odreže mi sve, pa onda još više ličim na pedera iz pornića krajem '70. Holandskog.
Za to vrijeme, on se nešto ushodao po kući, malo piški, malo kaki...malo telefonira...i tako, dok je kakio...viče on meni...da se ne skidam, nego da idemo u novootovenu Sodomu i Gomoru u obliku trgovačkog centra...kupiti maloj zimsku robu.
Mislim...svaka Žena će me shvatiti. Pazi, u duboko potisnutom Gnjevu sam. Na glavi mi strši loše ošišana fuj boja kose...nemam pojma kako ću se rješiti borovnice (vanilija može ostati), nemam ni kinte (osim 50,00 kn ostalih od frizera, i 150,00 kn koje sam posudila Ivani) A ON ME TJERA VAN, U TRGOVAČKI CENTAR...u shopping!!!
U jednom trenu sam umalo popustila pod navikom prihvaćanja njegovih Ideja u svrhu očuvanja prividnog Mira u kući. No, u zadnji čas sam se pobunila i rekla: MA KO TE HEBE! DANAS MI SE NE IDE! Sad mi se ide u krevet, duboko duboko pod pokrivač, da sa Cosbyem zaboravim na moju Tugu, Čemer, Jad...
Na to je on demonstrativno rekao Maloj Zvijeri da se obuje jer da njih dvoje idu van. Mala Zvjer Ga je otkantala još brže i efikasnije! Ni njoj se nije išlo!
Kad je zalupio vratima...bilo mi ga je čak malo i žao.
Svakako, ja sam provela večer buljeći u svoj neprepoznatljivi odraz i razmišljala o tome dali da se pomirim sa tom nekom novom poriganom Ja...ili da hrabro krenem u borbu protiv crvenog pigmenta...i vratim se u neku, kolikotoliko prihvatljivu plavu varijantu.
Nije laka odluka. Jeben je taj crveni pigment. Prošla sam već kroz to iskustvo i znam da je rizik od hodanja unaokolo sa drečavo narančastim busenima..VELIK! I nebi mene bil otoliko strah da nemam deadline u obliku Metropole. Što ako ne uspijem u tjedan dana? Što ako sam u fazi kad mi hormoni pubisa ne dozvoljavaju promjenu pigmenta na tjemenu? Što ako...što ako... Znam da ce me najviše pokopati kad vidim moju Vesnu, sa savršeno dugom plavom grivom na glavi koju uredno servisira kod najeminentnijih zagrebačkih stručnjaka. I ovako svaki put umrem kad je vidim...jer iako je moja daleko najbolja prijateljica...samo zbog toga joj opraštam što izgleda tako jebeno dobro. I volim je još više...
Mislim da ću ipak danas krenut u Bitku. Kad popijem treću nesicu, bit ću dovoljno nabrijana da pošaljem u 3 pm ovaj crveni pigment!!!
Ako me nema više od tjedan dana...znate da nije uspjelo. Ili pak, ako se broj mojih postova naglo poveća...znajte da definitivno nije uspjelo pa od muke i srama fakat ne izlazim nigdje nego visim još više za kompom...i kenjam po običaju.
Zdravi i veseli bili!
- 10:43 -
utorak, 23.10.2007.
RUBY TUESDAY - BIRTHDAY
DANAS MI JE ROĐENDAN! JE JE! ONO, BAŠ JE!
...prije 34 godine, isto u utorak, rodila me mati moja. U 19:00 navečer. Kaže da sam došla u velukom stilu...iako me doslovce prdnula! Budući da se potrefio moj svečani Izlazak sa promjenom dežurstava, imala sam Privilegiju da me porode u duplo!
Mislim, bila je dupla postava Ekipe za Porod.
Jeli to možda, jedan od Razloga za podvojenje moje ličnosti?
Ili, ono pak leži u činjenici da imam PoluBrata?
Njega je mama rodila puuuuno prije mene., 14 godina prije. Njegov otac nije i moj otac, već mamin prvi muž.
Tada se jadnica mučila 3 dana i dvije noći, već su ih bili otpisali. A to je bilo '58. I to na Otoku. No, i tada je uspjela.
Svakako, namučila sa jadnica sa nama. Što pri porodima, što nakon poroda.
Moj Brat (je, smatram ga bratom, jer je, odkad znam za sebe, on smatrao Mog oca za glavnog muškog Referenta...zapravo, On je i nagovorio moju mamu da se ponovo uda...naime, njegov otac je bio propali glumac, mamin sin, i maltretirao je moju mamu do te mjere da je pobjegla, uz pomoć firme, na drugi kraj ondašnje Juge nebi li se spasila...a to je pak rezultirako činjenicom da je moj burac naučio mađarski)...no, uglavnom, da se vratim na poantu, moj brat je Big Shot. Živi u Inozemstvu već skoro 20 godina i čelna je faca jedne multinacionalne firme, zarađuje blato i putuje gdje mu prdne. Zadnji ufur mu je ronjenje (bez kaveza) sa morskim psima po obalama Afrike. I on je Prodana Duša...bio je vrlo perspektivan (zapravo ostvaren i eminentan umjetnik muzičar u bivšoj Jugi) al je onda ostavio sve, skupio ekipu i otišao svirat po mondenim skijalištima za velike pare. Tako je i upoznao današnju Suprugu, Prestolonasljednicu Emporija, samo što je on prestolonaslijedio sve. Barem Pro Forma.
Nije On zadovoljan tim Brakom. Bilo je već puno Odluka o Rastavama i kod njega. Valjda nam je to u Genima, bar tako moj Otac tvrdi (jer u Njegovoj familiji toga Nema...bar nije bilo, do mene). No, sigurna pozicija u Firmi i već velika teenagerka koja ni danas ne zna više od 3 riječi hrvatskoga: palačinke, Nutella i škampi, su ga svaki put nekako prisilili na Kompromis. Jebe mu se! On to kompenzira tako da zavrti Globus i odluči na koji "sajam" otići... Ima "stalne" cure od Rio de Janeira do Bankoka, koje uredno "sevisira i održava". To je pak počeo prakticirati nakon što se jednom napio, poševio jednu crnkinju u Južnoafričkoj Republici, i onda umirao od straha kad su mu limfe natekle pa je posumnjao na AIDS. Srećom bio je negativan...al je naučio lekciju. Budala jedna!
Svakao, jutros mi je mailom čestitao rođendan! Sjeti se On. Što smo stariji to smo svjesniji da imamo samo jedno drugog...onak, po krvi. Iako je on nedavno doznao za još jednog polubrata...prekasno je to bilo. Mislim, viđaju se oni kad on dođe, al nekako nije to isto. Iako je velika razlika u godinama među nama, i on nije nikada živio konkretno sa nama, i odavno je otišao, negdje oko moje 18 godine, nakon što sam se vratila i USA, i nakon što smo se napokon zajedno napili jedne večeri u Opatiji, počeo je i naš "bonding porcess"...i od tada je to igra mačke i miša. Znam da me voli, kao i ja njega...al se znamo pofajtati do jaja. U njemu čuči prikriven Bijes spram mene i mojeg sretnog djetinstva. On je prošao Pakao, moja mama se snalazila svakako dok je bila u egzilu, bili su gladni i bilo im je često hladno. Sjećam se njegovog najvećeg straha iz djetinjstva. Na povratku iz škole, jednog sniježnog dana, našao je vranu sa slomljenim krilom. Došao je doma, u tom tankom i jedinom kaputiću, sjeo za stol da jede, moja mama ga je tjerala da se skine a on je odbiijao...nakon nekog vremena Mami je postalo sumnjivo i odgrnula mu je kaputić. Usrala se jer je prvo vidjela veliku mrlju krvi...a onda i tu Vranu. Ona je pukla od smijeha a on je pukao u plač. Bojao se da će Mama poluditi jer je zamazao jedinu košulju i jedini kaput...i još dovukao ranjenu Vranu u kuću. No moja mama je tu vranu ozdravila. Poslije je tu bilo dogodovština jer je ta vrana, kao svaka vrana, krala susjedima sve svjetlucavo, a tada je to vrlo čest i nešto vrijedilo. Uglavnom, meni je to jako draga priča...
Nakon nekog vremena, on se vratio kod Bake ne Krk i tamo završio osnovnu. Onda je upisao srednju pomorski...i nakon brilijantnih ocjena do tada, prvu je godinu flopnuo ko paradajz. To ga je satralo...a onda se pojavio moj tata...i izvukao ga iz tog stanja.
Danas je...blesav. Evo uoravo me zvao...i ispričao mi lejtest njuz. Najvažnija je da je prije dva tjedna bio u Bankoku sa frendom iz italije, a tamo im je neki arapin Osama uvalio Ciallis. Kaže da mu je to bio prvi put. Kaže i da mu je Ud bio 3 dana u zraku i da je morao pišat iz sobe u kadu... I da ide za SAD sutra...i jebe mu se.
I sad ja ne znam zašto je post povodom mog rođendana završio kao priča o mom bratu...no eto. Šta ću sad...izbrisati?
Svakako, ja sam totalno high. Dogovorila sam transfer za ZG slijedeći tjedan, nakon praznika. Firma mi plaća praznu gajbu koju sam našla, od Loreninih bake i djeda...tako da kujetina moja može samnom. Bit ću tamo mjesec dana i jako se veselim. Čak mi i lovu oplaćuju odmah! Ma divota... Onda ću prosinac biti opet tu...da mogu sa malom provesti blagdane...a onda opet dva mjeseca u ZG...i onda NAPOKON...Rijekaaaaaaaa!!!
...samo da mala to sve ishendla ok kako govori da hoće, jer puno pričam sa njom o tome nebili joj umanjila frku oko razdvajanje. Privremenog. I nadam se da ce On održati obećanje i da na proljece necemo stvarati nove frke oko skrbništva. Tako mi se neda potezati po sudu...oko nečeg toliko normalnog i podrazumjevajućeg...Dijete mora biti samnom. Ja sam je rodila, dojila, nosila noćima dok je uralala od grčeva u trbuhu, ja noćima nisam oka sklopila...i sad, kako da mi to oduzme...NEĆE IĆI!!!
...evo, dok sam ja završila vou kobasicu...rođendan je završio isto...sad je već prošlost i ja definitivno nemam više 33 godine...
...i šta sad?
- 09:18 -
ponedjeljak, 22.10.2007.
PIZZA KILLER
Evo mene...opet sa štorijama od kunelići...
...nakon što sam zadnjih dan i pol prošla pakao.
Prekjuče sam u 16:00, za ručak, pojela vegetarijansku pizzu. Uvijek naručujemo od istog dobavljača. Ja vegu, ovo dvoje mješanu (hvala bogu). Nakon ručka, otišla sam spavati...naravno! Kad sam se digla u 18:00, osjetila sam da mi nešto želudac nije baš "happy", al kao, bit će bolje. Nakon pola sata sam prvi put "popričala" sa WC školjkom. I onda tako, svakih narenih pola sata. Do nekih 23:00 sam jo Dušu dala lmao lmao lmao Iako sam se uredno nalijevala čajem kako nebi dehidrirala...svaki moj ULAZ je značio i IZLAZ uskoro nakon.
U 24:00 sam osjećala da će mi želudac eksplodirati ishvatila sam da više nije za zezanciju (ono, brzo reagiram, ne? ).
U 00:30 su mi se počele grčiti noge, ruke i brada. Kad sam se ustala da nazovem hitnu, samo mi se zacrnilo i ja sam završila na podu. Zadnjim atomima sam uspjela nazvati i žena me ja tako lako odkantala sa pričom da je to "samo" viroza i da mi se to sve grči zbog panike Poludila sam al nisam imala snage se raspravljati.
Kad se grčenje pojačalo na cijele noge, i kad više nisam mogla disati koliko me bolio želudac...opet sam nazvala, i ovaj puta mi je obećala da će nekog posalti. Kako lijep od Nje, jel'da?
U 01: 20 su se pojavili iz Hitne, izmjerili mi tlak, gornji je bio 80, donji ne sjecam se...samo su me uvalili u Kola, nabili mi infuziju i odveli me na Zarazni. Doktor mi je rekao da sam došla u zadnji čas jer da su mi elektroliti toliko poremećeni da mi je srce moglo otkazati.
Cijelu noć su me pumpali inekcijama i svakakvim infuzijama, glukozom, fiziološkom, neko na Ri:::, ja sam ih preklinjala da mi daju bar malo leda jer su mi usta bila kao brus papir...al to je preveliki luksuz za naše bolnice.
...nije bitno što oko 5 je jedna boca bila prazna već pola sata, a sestre nigdje...pa sam morala sa onim cijevima lutati hodnicima nebi li mi netko promjenio bocu.
Kako mi je mala bolesna, i nije je imao tko čuvati, a ja sam se do 6 i pol osjećala dovoljno snažnom, zamolila sam da pozovu doktora jer ja moram doma. Doktor se tuširao. Dugo se tuširao. Predugo za mene...pa sam ja jednostavno odšetala van. SA ZARAZNOG!!! Mogla sam ebolu imati!
Jučer sam provela dan na šipku i dva dvopeka i umirala od bolova...al eto, danas sam se proudila super, hvala Bogu.
Pa eto, samo pazite kad jedete...i povraćate...
- 12:19 -
srijeda, 17.10.2007.
(PER)VERZIJA ZA JAVNOST
...opet nesanica...jeb'la me više nesanica. Po danu bi mogla krmit, onako, stalno...al jel pao mrak...aj bok.
I tako, odgledam ja sve sinoć na teveu, ono baš sve...uredno se dižem pišat, pušit, jest, pregledat net događaje, ma ono...klasika. Al nešto mi u glavi zvrnda. Cijelo vrijeme ovaj moj jedini neuron pjevuši "Budi se istok i zapaaaad...Budi se sjever i juuuuug...!" Koji mi je...?
i tako, ulovim ja sebe (nenadano) na kuhinjskoj ploči, sjedim i pušim i dolazi trenutak Objave: STARIJA SAM OD KRISTA, A VJEROJATNO I DEBLJA!
Osim toga, pogledala sam se i u Ogledalo. I usrala se od straha. Nedavno sam se SAMA ošišala...što i nije neka Tragedija. Tragedija je što sam se SAMA išla i farbati. Prošli tjedan.
Pa sam jednu Grešku, zvanu pepeljasto plava, išla ispraviti drugom Greškom, zvanom Svjetlo Smeđa, pa sad izgledam kao vanilija i borovnica...ali porigana! No, ispod tih poriganih pramenova, između dva oka, dešava se neki Kafkin Proces. Sve je upućivalo na aknu vulgaris...al ovo je Perverzija, a ne vulgarnost. Ogromno je, crveno, pa paše pomalo uz pramenove boje borovnice, a u sredini ima Epicentar...koji boli, al ne ide van...ni unutra. I oko svega Toga je crveno, i ljušti se, i...ma katastrofa.Svakako...do daljnjeg perem zube gledajući u lavandin...jeba me pas ako ću se do proljeća pogledati u ogledalo. Toliki mazohista nisam...
...ok, starija od Isusa, ću biti za tjedan dana, a istina, brat bratu, opet sam malo smršavila.
A ktome, nokti na nogama mi rastu nevjerojatnom brzinom. Cijelu noć sam ih gledala, i mogla bi se zakleti da su narasli po milimetar između svake cigarete. Napokon, u 4:00 ih više nisam mogla gledati...i stala sam im na kraj. 
Onda sam došla na blog.hr ... pa sam malo čitala sveopću žalost za Tošom. Mislim, fakat je Tragedija, sa velikim T...al ja Ga fakat nisam nikad slušala, iako mi je bio onako simpa...i ZAŠTO SE ONDA OSJEĆAM KRIVOM JER NISAM NAPISALA BAR 15 POSTOVA "IN MEMORIAM"???
Onda se ušlogiram na forum o depri i dopisujem se sa jednom prijom iz Australije...odavno nije u depri, al se navukla na taj forum...i jedino što je jebe je vremenska razlika pa tako Ona redovno visi tamo kad nikoga nema, odnosno, kad i svi kronični depresivci i insomničari ipak već spavaju. Una, to joj je nick, je jedno veliko srce. Rodom je iz Sarajeva i rat ju je bacio DownUnder. No, kako moj Mladunče spava pokraj kompa, ova glupa tipkovnica jako lupa, pa joj ne mogu sve pisati...mogu je samo čitati...tako da joj sad dugujem poduži mail. Jedno vrijeme smo baš bile Sestre...Sisice, tako smo se od milja zvale...istina Bog, ja bi dala SVE za njene sise...al eto. U prosjeku smo bile zadovoljavajuce. Imale smo super ekipu na tom "depresivnom" forumu...i znali smo chatat od sumraka do zore...mislim da sam se u to najdepresivnije doba još najbolje zabavljala...naravno, on line.
Onda sam išla malo čitati ove moje Iscjedke i shvatila da sam uistinu počela pisati turobne postove...i da me oni još više bacaju u Depru. S druge strane, kad ovako svaštarim, onda shvatim da nemam o čemu pisati...sve iole zanimljivo iz mog Života ne mogu potkrijepiti nekim fotkama, crkle, RIP, sa starim kompom. I šta onda da ja pišem o mojim putovanjima po cijelom svijetu kad je to samo slovo na papiru i moglo bi vrlo lako samo pusta fikcija. Pa onda neću, ima dovoljno ljudi koji pišu super putopise, kao Podravec, npr.
Zaspala sam negdje kad su spinutske ptičice počele pjevuckati. Oko 5 i kusur. Probudila se u 10:00, Kuja mi skočila na dupe i objavila Vrijeme za jutarnje ganjanje mačaka.
Prvo mi je na pamet palo da je On danas morao do vrtića, na razgovor sa psihologom. U vezi male. Ja sam bila prošlu srijedu, samoinicijativno...pa sam se dogovorila sa Ženom da malo i sa njim popriča.
On je lejtli super. Malo sumnjivo super. Kao, sve je 5. Čak se i smijemo. A mene je i toga već strah. Imam paranoidni poremećaj tipa "Vrag nikad ne spava" i ako se malo opustim, sjebat će me u 3 poteza. Ne vjerujem Mu da je tako lako promijenio mišljenje oko skrbništva. Prelako. Sad čekam da mi javi šta je bilo kod psihologice...al unaprijed znam da mi sigurno neće reći sve. A kamoli ako nešto nije njemu puhalo u...rog. Neću biti prosta.
I tako, nakon ovog samodopadnog Iscjedka, idem se još malo nabrijati sa trećom nesicom jutros...idem provjeriti šta radi pseća ekipa, dal svi imaju dobru kakicu a nemaju krpelje, lišmaniozu, difilariju...i tako to. Onda se nekako zavaravam da cu se uloviti u koštac sa Onim Brdom (opjevanim prošli mjesec) nepopeglane robe...al me tješi činjenica da sam ipak dovoljno iskrena i Jaka, sama spram sebe, pa da u startu znam da se samo zavaravam. Danas ni ne kuham...! To je Praznik!
Danas ću, zapravo, odraditi samo još jedan dan u nizu...čekajući da mi se desi Život.
...ovako nekako:
- 11:49 -
utorak, 16.10.2007.
UTRKA SA PREPONAMA
...dobila sam posao. Direktor. Velike firme. Dobra lova...i ogromna satnica. Šta je bitnije....lova ili vrijeme? Vrijeme za Dijete? Sa jedne strane je tu perspektiva dobro plaćenog, respektabilnog posla, koji ce mi dati pluseve kod dodjele skrbništva...al, dali je to To. Dali je to ono što ja želim? Ili baš i nemam liksuz postavljanja takvog pitanja...?
Ja želim biit sa Njom. Ne kupovati je skupim igračkama..? Šta napraviti....? Prihvatiti pa vidjeti...ili odmah odkantati?
...nadam se samo da ce Socijalna shvatiti da sam još uvijek Jaka!
...treba mi broj B.aB.a ili, ako itko zna, nekog u Socijalnoj da mi da savjete...
Ne mogu ništa više suvislo napisati...
- 00:58 -
petak, 12.10.2007.
LUDILO - NASTAVAK stavke 1)
...dakle, nastavljamo sa definicijom ludila, točke 1) iz predhodnog posta, Njegove tvrdnje.
Negdje po izlasku iz bolnice, izgubile su se suza. One što se vide, one koje cure...pa makar i u uši.
Negdje po izlasku iz bolnice, izgubila sam i samu sebe. Valjda su me izvadili, komadić po komadić, zajedno sa djetetom. 
Najtragikomičnije je činjenica da ti iskasape utrobu al ožiljci se ne vide. Nema čak ni flastera. Sva bol, tuga, krv, suze...sve to nekako ostave unutra. Tebi. Meni.
..a kad se rane ne vide, onda navodno ni ne postoje.
Pa su tako Oni odlučili mi "dati" par dana da "dođem sebi". Kako? Po mogućnosti što lakše...po njih. I nakon tih par "poklonjenih" dana, On mi slavodobitno uputi pitanje:"Kad se misliš vratiti na posao...?"
?
Recipročno smanjivanju krvarenja, povećavala se moja Raspadnutost. Svaki dan je bio sve gori, od onog prije. Iz kreveta gotovo nisam ni izlazila. A kad sam napokon i ustala, to je bilo da dođem do kompa. Svaki oblik stvarne komunikacije sa okolinom mi je bio nezamisliv. Osim tog virtualnog. I dok sam bjesomučno i letargično, sve u isto vrijeme, guglala netom tražeći bilo kakve podatke o depresiji...naletila sam na jedan forum. Baš o depri...i otkrila gomilu mladih ljudi koji se nalaze u situaciji sličnoj mojoj. Ne možete vjerovati koliko mladih osoba pati, istinski pati od depre...al tu je priči tek početak.
Najgore u depresiji je što te nitko ne razumije, što ti nitko ne vjeruje, što je ta usrana depresija Pakao sam po sebi, ali i toliko stigmatizirana i marginalizirana. Svaki dan čujemo sto puta kako je netko u depri. Iz tisuću banalnih razloga. Onaj tko je usitinu u depri, o tome ne govori. Jer nema snage o tome govoriti. Bitka je izgubljena prije nego što je Rat uopće počeo. Kako se vodi rat sa Deprom? Kad je nitko ne vidi. Lakše i zdravije je imati dijabetes, rak, upalu pluća...to su "stvarne" bolesti...depresija nije. Ona je izmišljotina za slabiće, Ako si u istinskoj Depri, onda si Lud. Za Psihijatriju. To je jedini način da dokažeš i uvjeriš ljdue da si uistinu u depri. Nema drugog načina, ne može se itvaditi krv ili nešto snimiti, pa da se ta dijagnoza zvanično postavi. Postoji li RTG ili UZV koji može snimiti slomljenu dušu... Jel se može izvaditi malo krvi pa da se na tom uzorku izmjeri nivo Tuge...?
I nije da sam ja sve to prepustila slučaju. Otišla sam ja kod doktorice. Dala je ona meni, onako po defaultu, Zoloft (antidepresiv) i Helex i Rivotril...i osmijeh pun razumijevanja.
...al Tuga je i dalje bila jača od propisanih miligrama.
...a dijete je i dalje gledalo zombija od mame. Koliko god sam se trudila da sve to prikrijem bar pred njom, redovno bi završila u WC gdje sam još žešće plakala.
Zašto je mene to toliko slomilo...ne znam ni danas. Dugo me to mučilo, najgore je sam sebi priznati da si slab. Budimo objektivni, ljudima se dešavaju i puno gore stvari (iako je sve relativno), pa nekako dignu glavu i idu dalje.
Da, mnogi su mislili da bi se trebala vratit na posao. Meni je to bilo nezamislivo. Kako raditi, ako plačeš u prosjeku jednom u 20 minuta, kako razmišljati kad se mozak odavno odvojio od Razuma, kako se uopće izvući iz kreveta...ma da mi je bilo odspavati jednu noć, onako u komadu, zdravo, možda bi bila i uspjela. Ovako je sve nalikovalo na jednu dugu noćnu moru. Dan i noć. Sve je bilo spojeno i nema tu neke normalne kronologije. Kroz maglu se sjećam da je bilo ljeto...i da sam, kad nisam bila u krevetu, sjedila na terasi, skrivena od svijeta bambusovim zavjesavama, i satima pokušavala spojiti te rastrgane komadiće sebe. Onda smo otišli na Otok. Nadala sam se da će promjena možda biti dobra. Al, tek je tamo bio pakao... Suživot sa ostatkom Njegove familije, povinovanje dnevnim ritualima, doraučak, ručak, večera, kupanje, sve to svašta nešto što se moralo raditi u određeno vrijeme...mene je dodatno rasturilo. Nisam imala više snage ni za disanje. A to nitko nije razumio. Svi su veselo uživali u ljetu, i još veselije zaboravili na taj nemili događaj. Svi su hrlili u Život...a ja sam počela ozbiljno razmišljati kako da okončam Svoj.
- 10:17 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
srijeda, 10.10.2007.
PATOLOGIJA RASTAVE BRAKA
On tvrdi:
1) da sam ja nestabilna (čitaj: luda!) - NARAVNO!
2) da sam ja promiskuitetna
3) da sam ja alkoholičarka
4) da je moj otac senilan i da na Brdu dijete nema iste uvijete obrazovanja kao i ovdje, u Splitu
Ajmo ispočetka:
Pod 1): ja sam luda? Definirajmo ludilo.
Ako sam prije dvije godine bila sjebana od lokalnog "najboljeg" ginekologa, koji na moje upozorenje da mi izostaje menstruacija i da sam smršavila 15 kila odgovara DECIDIRANO da je sve problem štitnjače...i pregleda me i kategorički odbaci bilokakvu varijantu po kojoj sam ja trudna. I onda krenu sa svim mogućim terapijama ubrizgavanja radioaktivnog joda, RTGima, hormonima, sedativima...a ja guram i guram, mršavim i mršavim...i onda jednog dana, probudim se, na putu, i shvatim da sam postala kostur ali da mi je u trbuhu dinja, poveća...pa odjurim nazad u Split na ponovni pregled, pa me taj isti Super Ginekolog stavi na taj isti Super UZV, pa ja raskrečenih nogu ugledam formirano dijete na trodimenzionalnom ogormnom LCD displayu...i briznem u plač i prije nego što On izjavi: "OOOOOOPS, VI STE IPAK TRUDNI!!!...pa me po kratkom postupku šalje na abortus...koji, nota bene, ne želi napraviti On, nego mi preporuča najboljeg splitskog "mesara", da mi to sredi na brzinu, privatno, u ambulanti...te naškraba preporuku i dijanozu za tog mesara na komadu papira (njegov memorandum) a na drugom napiše LAŽNU dijagnozu za moju doktoricu opće prakse kako bi mi mogla otvoriti bolovanje (podcrtavam LAŽNU dijagnozu, nešto u stilu cističnih mioma za opreaciju) i još se ktome dere na mene jer ja tulim, te mi govori da TO mora van jer je bilo zračeno, i izloženo svemu i svačemu, i još me uvjerava da je fetus u ranoj fazi, manje od tri mjeseca, a ja ZNAM da je to NEMOGUĆE, jer, jebemu Iruda, znam kad sam imala zadnju mengu i odnos...
.................samo tren, da ulovim zraka, pa nastavljam...............
...ok, onda ja izađem van, sjednem na motor i pokušavam srediti misli. Petak je. Ovaj Dr.Kreten me šalje kod Dr.Mesara da mi HITNO izvadi TO van. Čekaj malo...nešto tu ne štima. Prvo, na papiriću za Dr. Mesara stoji broj 16/18 tjedana. To znači da sam debelo izvan onog famoznog roka kad je abortus dozvoljen, do 3. mjeseca trudnoće. Drugo, zašto me nije uputio u bolnicu, ako je sve to tako kako on govori; u tom slučaju je AB medicinski indiciran i u bolnici mi to naprave em besplatno em sigurno. Ako je trudnoća tolika, koliko ja mislim, i koliko sam vidjela svojim očima, i koliko je on naveo švrakopisom, onda ići kod privatnika, u ordinaciju, bez eventualne infuzije ako nešto krene po zlu...je APSURDNO! Šta taj Dr. Kreten time govori: DA JE DEBELO ZASR'O!!! I da pokušava sve to prikriti... A ja imam i Corpus Delicti u vidu lažirane dijagnoze za Dr.opće prakse u svrhu otvaranja bolovanja! Znači...SERE LI GA SERE!!! I ja moram po drugo mišljenje...i treće i četvrto...
Al jebeni je petak, početak je ljeta, svi koji to mogu su već po okolnim otocima i vikendicama. A treba brzo reagirati.
Zove me Kraljica Majka (svekrva) i empatično mi objašnjava da se ne dvojim ni sekunde oko Odluke.
Dolazi i On; po mene; jer da sam krenula tim motorom igdje, sigurno bi završila u bolnici, ovako i onako, al ne na ginekologiji nego na traumatologiji...ako ne i u mrtvačnici. I on, šokiran, vrlo (ipak) empatično pita: "A šta ćeš sad?" Jebemti sve svece i blažene i mučenike...ŠTA ĆEMO SAD!!! Ukratko, i On je za abortus.
A ja?
Ja se slamam. Hormoni proradili. Kraj je 4. mjeseca. Dijete je u meni. Razum govori abortiraj! ...emocije, srce, duša...uralju: "Ne mogu ubiti dijete!"
Zovemo sve dostupne specijaliste...uredno se izmjenjuju mišljenja: prvi tvrdi da nema razlgoa za abortus, da i kod puno rizičnijih faktora se djeca rađaju zdrava... Drugi uurlaju: VAN SA TIM!!! Onda treći ponavlja ovo od Prvog, a Četvrti isto misli da TO mora van.
Najviše me izluđuje ta definicija TOGA! TO! To nije "TO" nego dijete od skoro 5. mjeseci. Ja sam već jednom rodila, i ja znam kako izgleda, i u kojoj je sad fazi moja beba. Ja ZNAM da je dokazano kako već sasvim mali embrij, ne fetus, nego embrij, kad mu se približe sa iglom, uzmiče...brani se. Ima svoju inteligenciju. Šta fetus od 5. mjeseci već sve osjeća, čuje, zna...?
Počinje Borba. Odlazim na još jedan UZV. Fetus je savršeno normalan. Otkucaji srca pravilni, morfologija savršena, ima sve na svojem mjestu, čak i sve prste na broju.
Ja se počinjam raspadati. 
Oni, On, se udružuju u nakani da abortiram.
Zove se bivši pročelnik ginekologije, kućni prijatelj. On UVJERENO i DECIDIRANO tvrdi da to nije indikacija za prekid trudnoće. Da mi je nikad neće konzilij odobriti. Da nema razloga za prekid trudnoće.
Zove se Specijalista endokrinolog. Onaj koji zna sve o štitnjači, radioaktivnom iodu, utjecaju na fetus. I ond tvrdi da je sve u redu. Doze su toliko male i beznačajne, da on DECIDIRANO i ODGOVORNO tvrdi da bi svoju suprugu ili kćer bez imalo razmišljanja natjerao da RODI!!!
Aktualni predstojnik ginekologije...je isto kućni prijatelj. Zove se i njega, na VIs, na godišnjem je. On tvrdi da su sve te supstance i pretrage napravljene u 5. tjednu razvoja kad se diferenciraju unutarnji organi i da se ne može, do poraoda ili još kasnije po porodu, sa sigurnošću znati kakva su oštećenja srca, bubrega, pluća...i On zove svoje pulene u bolnici da drugi dan, na stručnom Konziliju, odobre medecinski indiciran prekid trudnoće.
I tako, taj medicinski indiciran prekid trudnoće, preko veze, bude odobren!
A ja sam se slomila. Nema me. Postoji samo neka kreatura koja sjedi i plače...i gladi trbuh...i pjevuši djetešcu koje žele izrezati na komadiće i pincetama, komad po komad, izvući iz moje maternice.
Sa strane, u strahu i čuđenju, moje zdravo, već rođeno dijete, dojeno godinu dana..sve to gleda...
Četvrtak je, ujutro, i moj On me vodi u bolnicu. Ja idem. Nemam snage se oduprijeti, jer...
...na kraju, On je donio definitivnu Odluku. Čak i da nije sve tako rizično...On ne želi još jedno dijete. Nemamo uvijeta za to. Nemamo još naš stan. Nemamo podršku njegovih. I dan danas, kad to naše dijete ima već 6. godina, nije još NIKADA prespavalo kod njegovih roditelja. Oni su svoju djecu digli na noge, i ne pada im na pamet remetiti svoju komociju sad sa tamo nekim unucima. A ja sam satrana. Satrana smrću moje vlastite majke, dva mjeseca prije nego što sam i sama postala majkom. Djevojčice. Koju Ona nije nikada vidjela. I za koju sam od početka smatrala da je dio nekog kozmiškog balansa, drugim riječima rečeno: Bog da, Bog uzme...pa tako sebe tješim, uzelo mi je majku, dalo mi je dijete. Nema veze što oko mene savršeno egzistiraju primjeri gdje Bog i Kozmos nisu toliko izbalansirani, pa moje prijateljice rađaju djecu i proslijeđuju ih majkama i svekrvama da bi one mogle nastaviti i dalje živjeti izvan uloga isključivih majki...koje, poput mene, nisu nos pomolile u iti jedan vid društvenog život...jer im nema tko pričuvati dijete. Osim toga, ja sam direktor jedne firme. Radim po 18 sati na dan. Putujem na sve srane. Razmišljam u Hong Kongu dali je dežurna baby sitterica napunila paprike i skuhala juhu... Ja se trudim biti svemoguća: majka, karijeristica, supruga, prijateljica... Trudim se. I onda ostanem trudna. I onda moram pobaciti. Htjela ne htjela...tko mene pita? Niej uopće bitno, što tamo gore, u Rijeci, živi moj otac, koji je kupio ogromnu kuću u idili, kako njegova jedinica nebi imala stambenih problema, gdje smo mogli živjeti kao begovi, gdje sam mu već i bila sredila posao snova, gdje nema stanarine, gdje dijete raste u prirodi, bez auta i smoga, gdje smo mogli imati još petoro djece... Ne, to nema veze, jer se mora živjeti u Splitu. U Njegovom kvartu. Odmah do Njegovih...ma šta god to značilo.
I tako...odvelo mene u bolnicu. Pregledalo me. Nisu me morali brijati...još sam uredno brinula o sebi i svom izgledu pa je friško izdepilirana rodnica bila spremna pobaciti. Zato su me sedirali. I ja sam zaspala uz njihovo tepanje kako sam prva na popisu operaciju drugo jutro. Tko nebi zaspao uz tako lijepu prespektivu. Samnom u seobi dvije djevojke, žene. Friško izvađenih mrtvorođenčadi. Tješe me. I one su to prošle. Ja im, tiho pokušavam objasniti da je za Njih Priroda odlučila...njihova djeca su već mrtva...a ja moje moram ubiti. Nisam sigurna da su me shvatile...
Ujutro me bude i voze kroz neke ružne hodnike. Kroz neonatologiju, gdje, kroz velike prozore gledam novopečene mame kako doje svoje bebe. Voze me ispod nekih ruzinavih cijevi pokraj dvorana gdje se deru skorpamame.
A meni se cjede suze ... u uši.
Oni, ti koji voze, me tješe. Da će sve brzo proći...da se nemam čega bojati...da to ništa ne boli.
Ja ih jedva čujem jer su mi uši začepljene. Suzama.
Na kraju, sve rukne iz mene. Vičem iz svega grla: "JA NE PLAČEM JER ME STRAH. JA NE PLAČEM JER SE BOJIM...JA PLAČEM JER MI JE ŽAO MOJEG DJETETA!!!
Tek tada Oni pogledavaju na listu u dnu kreveta i uviđaju da je moje dijete živo...al da "mora" van.
Stigli smo u operacionu dvoranu. Jutro je i osjeca se, čak i navodno sterilnoj sali, miris kave. Vjerovatno iz ustiju tih ljudi oko mene. Ja gledam u reflektore iznad. Ženski glas mi govori da ću sada zaspati...ja se cinično smijem...i dok se smijem, odlazim...tonem...a mušičje govno, sasušeno, stoji na jednom od reflektora...
"Zbogom dijete moje...oprosti svojoj ZamaloMami. Mamice moja, čuvaj Ga za mene...molim te."
...ne mogu dalje. Boli. Prejako boli.
- 10:55 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
utorak, 09.10.2007.
ODE MAST U PROPAST..I U MOJE DUPE.
Toliko o sporazumnom raskidu braka...
I sinoć nisam legla prije 4. Ni jutros se nisam digla prije 11. A On, savršeno programiranog bioritma, digao se negdje oko 9, odjurio po svježe pekarske vragolije. I onda svečano objavio da vodi Malu van, na sunce. Mala je bila bolesna, i danas je 10. dan odkad nije izašla. OK. Cool. Fine by me.
Dok sam sjedila na kuhinjskom šanku i ispijala prvu nesicu, uspjela sam upregnuti Zvonka (mog jedinog neurona preostalog nakon Pomora mojih moždanih stanica) da iskoristi situaciju. Naime, jedine neprikosnovene ljubavi mojeg Života su to dijete i moji psi. Kako je mužjak u Rodnici, ostaje Ludara koju ujutro treba spustit sa 7. kata da se svečano popiški i naganja bar 2-3 mačke. I ja to rado činim. Osim ujutro. Jebat ga, odkad znam za sebe, ja ne ferceram ujutro... sve pametno i produktivno što sam ikada učinila, napravila sam noću. Moj bioritam je obrnuto proporcionalan svetlosti dana. I tako, ulovim ga u ofsajdu i nagovorim da, dok ja sredim Malu, da On izvede Kuju.
Otišli oni...a meni komp umire danima. Kao da je na kurblu...izcrpljujem mu svaki kondenzator bjesomučnim restartiranjima dok napokon ne proradi. Jebe mi se.
I onda me pukne da bi mogla srediti Himalaju robe po spavaćoj. Ne, ne...ne zato jer želim uvesti reda, nego želim podijeliti moju i njegovu. Osjećam da se moj Odlazak bliži...i to mi daje Energiju i Nadu.
I tako, kad se lijeni nakani, on i kuću zapali (omiljena izreka mog starog). Rješim ja tu robetinu u rekordnom roku. Dođu oni, a moja euforija splasne. Vidi on da ja kuham, pa još od sinoć me davi pitanjima šta mi je. Mislim da se usro jer sam jučer bila u Klubu Pasa i srela neke "prijateljice" za koje sam sigurna da su ga vrlo dobro "tješile" dok sam bila u Rijeci. Naravno, sad im je frka...a i njemu. Pokušava izvući iz mene šta znam. E Sunce moje, kad bi se oslanjala na tako relevantne pokazatelje... Ono praiskonsko u meni, što je već 3 godine uspavano Xanaxima, sad je opet proradilo...i ja jako dobro osjećam u čemu je problem.
Dakle, opet sjedim na šanku u kuhinji...pušimo..i ja puknem. Jednostavno mu saspem u facu da ja jednostavno NE MOGU otići u Rodnicu bez djeteta. I da onaj Ugovor o Sporazumnom raskidu Braka može poderati.
Oči su mu se suzile i već sam vidjela da ulazi na scenu Mr. Hyde. Ajmo...
Znači, On je apsolutno ZA. Sav je (kao) spreman za fajt preko Suda oko skrbništva. Kad sam ga upitala dali uistinu misli da ce dobiti malu onog momenta kad ja počnem raditi u Rodnici...nasmijao se toliko sarkastično da mi je gastritis pobjegao u pankreas.
Mahnitao je jedno slobodnih 5 minuta...sve je izvukao opet...al na kraju, kad sam ogolila taj njegov klimavi kostur...ostala je izjava da On neda da mu dijete ide tamo u neku nepoznatu školu u Rijeci gdje se nema nikakva veza (ah, da, i toalet papir se kupuje preko veze u njihovoj obitelji...).
Ma da skratim...NEDA MI DIJETE. Al mi nudi SPORAZUM.
Tko je tu za psihijatriju...???
Sporazumno mi neda dijete...a ja se pitam gdje je tu sporazum?
Pitala sam ga, na kraju, dali je On svjestan da će mala prolupati bez mene? Naravno da neće, according to Him. A zna da hoće...al ce onda biti kasno.
I koliko god ja snivala o tome kako ću otići na mjesec dana, naći job, srediti se...i onda pokupiti malu...svjesna sam da ja nju ne mogu ostaviti. Niti dana. Večeras, prije spavanja mi je tako jednostavno razbistrila sve. "Mama, ja se ne želim nikada odvajati od tebe...ti si tako lijepa u duši i sve će to izaći van!" Dijete od 6 godina.
Ne znam...uistinu ne znam.
Znam samo da bi bilo bolje da ostane ovdje dok joj traje vrtić...al ja na proljece je moram upisati u školu u Rijeci...dali ce do onda Sud presuditi. I u čiju korist...? I dali će moje dijete postati još jednom Žrtvom sistema i korumpiranosti. Nepotizma i vraćanja usluga? Ne znam gdje da se okrenem za savjet...koga išta pitati? Šta bi se desilo da ja Malu samo skupim i odemo za Rijeku? I tamo ja pokrenem postupak...jer se parnica vodi tamo gdje je pokrenuta. Bar sam tako čula...
Idem pušiti...so God help me.
- 00:55 -
nedjelja, 07.10.2007.
DAKLE...TO JE TO.
...otvorim i virnem tu i tamo...želim napisati bilošta ali zapinje...šta u grlu, šta u mozgu. Najviše mi zapinje u mozgu, mislim da sam ga satrala, napokon. Zato sam još i dobra. Toliko je toga sad na hrpi da ni govno se ne vidi.
Kažu da i vrag sere na hrpu...i šta jest jest...jest vala baš. Mašala i etc.
Ima jedno 10 godina da ja uporno samu sebe uvjeravam kako ovo, aktualno, Sranje, moralo bi biti ujedno i Zadnje sranje. Ono, kao, sad je dosta...idemo dalje, malo mira i sreće, malo spokoja i hedonizma u dobrom starom stilu. Sve u Murphyjevskom perverzno optimističnom stilu. Pa ne može ovako stalno...pa iza kiše dolazi sunce...pa..pa...drek. Opet drek. Uvijek drek u mom životu...
Dakle, oni koji fakat nemaju ništa pametnije nego čitati ove moje Iscjedke, dosad su shvatili da se želim rastati. Da sam se još prije dvije godine odlučila na to...da sam već prije dvije godine ostavila Zakonitog i vratila se u Rodnicu.
Onda me on, nakon godinu dana, nagovorio da se vratim sa malom. I ja glupača, popustila... Kao, ajde da mu dam još jednu šansu...možda je sazreo.
Drek.
Evo, nakon godinu dana, opet smo na početku. Samo što sada ja ne znam odkuda početi. Dovela sam se u sah-mat poziciju...i sad mi jedino preostaje da i ja njega držim u istoj. Znam da je to nemoguce u šahu, al kod mene je.
Inače je kod mene sve moguće...
Kao i aforizam oko mojeg posla. Oh jeah! Da, dobila sam taj famozni posao. Prošli petak se čuli na telefon pa sam tako ja, prema dogovoru, došla u ponedjeljak na taj prvi dan. Dočeka me gomila novih, budućih, kolega. Sjednemo svi i popijemo kavu. Svi znaju za mene, svi super sretni. Čak i ja nekako zatomim užas i horor u sebi. I taman krenem u taj novi ofis, vodi me nova kolegica Jasna/Sandra/Vesna/nemampojmakakosezvala...kad stiže Direktorica. Dovikne da je sačekam u njenom ofisu... Odmah mi je nešto zasmrdjelo. Nisam, naravno, ni pomislila da želi još malo popričati oko mojih novih zadataka...ne, naravno, ja sam OSJEĆALA da nešto nije u redu.
I naravno...nije bilo.
Da vas pitam: Jeste ikada čuli da neko nije prošao psiho test? Odnosno, da ga je savršeno prošao ali da je ipak pao. Baš ono u stilu o konstantnosti i stagnaciji inteligencije na svijetu i stalnom porastu broja čovječanstva...
E pa ja sam ta. Drago mi je...
Jebote...ako sam im išta tupila i ponavljala i upozoravala, onda je to bio taj faking stress...da ga ne želim...da sam zbog toga ostavila puno jebeniji posao, lovu i karijeru. Neću stress...!!! Oni su me uporno uvjeravali da ga u toj firmi nema, naravno, bar ne u tom smislu o kojem sam ja govorila.
I tako sam ja mirna, dok sam pisala sve izmišljene psiho testove ovog Planeta, mirne duše odgovarala na triki pritanja tipa "Gdje se vidite za 20 godina?" sa naivnim izjavama u stilu: "...u mojoj kući u cvijecu, izvan gradske vreve, uzgajam pse...zgužvane." Sic!
Pokazao test da sam ja neadekvatna za stresni posao. Ma daaaaaaaaaaaj?
Kao, ispala ja (naravno) iznad prosjecno inteligentna, sve to super...al ne hendlam stres. Jebemu Iruda...KOME SAM JA TO TUPILA MJESEC DANA??? KOME???
Mislim, ljudi moji, kužim se ja u tu jebenu psihologiju malo previše. Previše za moje psihološko stanje. Naravno da sam mogla srati u radnom profilu i odgovarati sve u stilu natural born menađ'ra. Been there, done that! Naravno da sam mogla zaokruživati sranja o tome kako OBOŽAVAM, SVRŠAVAM na točnost, pedantnost, deadlajne, etc. umjesto da su mi najvažniji humor i dobrokolegijalni odnosi... Mijenjam jednog histeričnog šefa za 2 humoristična suradnika...
Iskreno? Ja sam uistinu odahnula. U jednom vremenskom fragmentu, sićušnom sićušnom, od kad je Direktorica iznjela svoju zabrinutost i odluku o mom NEzapošljavanju, ja sam SPOZNALA se mogu desiti SAMO DVA scenarija. Prvi: da toliko popizdim i da sve dignem u zrak i pobacam kroz prozor (zajedno sa njom i jos par novih kolega)...ilipak...da se skuliram i primim "kozmičku" poruku.
Desilo se ovo drugo... Samo sam se nasmiješila i rekla joj. "Hvala Vam."
Mirno i staloženo...
Rastale, nakon dobrih sat vremena sveženskog bluesa, se kao najbolje frendica, a ja, poput vilenjaka, sjela u auto i krenula put kuće. Silno sam se trudila osjetiti Bjes. Baš sam se trudila! Al ništa od toga... Jasno mi je bilo da je vrijeme sazrilo. Da sad više ne moram bježati od Razumnih Odluka i Nerazumnih Snivanja...nema više Razloga za Ostanak u Splitu. Sve me gura nazad u Rodnicu. Aleluja...15 godina lutanja preko svih kontinenata...napokon se vraćam Doma. Napokon se smijem vratiti doma. Odradila sam samonametnutu golgotu...veni, vidi, vici...prešla Rubikon svojeg Ponosa (i Predrasuda; sorry Jane Austin, mrzim taj tvoj roman) i čista kao more u Livki na Šolti...goin' back to my roots!!!
No, kroz maglicu splitskog jutra, dizao se Hologram Straha... Šta sad?
Sav naša dogovaranja oko "sporazumnog raskida braka" sad su pala u vodu...mutnu vodu...poput Gangesa na Prvim Vodama u prvoj polovici kolovoza.
I sad, tjedan dana poslije...zbrajam pobjede i poraze. Činjenica prva: isti dan nakon sto NISAM ipak dobila posao i sve je palo u Ganges, jave mi da mi je nestao pas. Onaj kojeg sam MORALA ostaviti u Rodnici jer je Zakoniti u vrijeme mog dvotjednog izbivanja iz stana, unajmio neku Babu da mu očisti stan (naravno, očistila je kurac, a morao joj je platiti...ja sam umrla od smijeha) pa mi je u jednom trenu rekao da se ja SMIJEM (!!!) vratiti u Split...al ako ne dovedem pse. Na to sam se samo sarkastično nasmijala i pitala ga zar nismo govorili o sporazumnoj rastavi? On nije shvatio gdje ciljam. Nakon što sam ga upitala dal je Maloj rekao da se Mama SMIJE vratiti ali samo ako ne dovede pse...shvatio je. Rekla sam mu u jednoj izjavi SVE. Možemo lijepo...a možemo i poput Roseovih. No, moj Ponos (bez Predrasuda) mi je ipak naredio da bar jednog ostavim kod Starog, jer je tom psu ionako najbolje tamo, a i kuja ce se tjerati ovih dana... I dok sam ja tulila nad katastrofalnom situacijom, ostanka bez posla, propadanju planova o razvodu, neprisutnosti mojeg najdražeg mužjaka...iz Rodnog Stožera mi jave da su odveli psa u šetnju 25 km od kuće...a on je momentalno nestao. Krenulo srce mamino doma...al doma nigdje. Četri dana i noci je cijela riječka kinologija bila na nogama...od radija do TV, preko plakata i inetrnetskih tam-tamova...tražio se moj pas. A ja sam samo mogla sjediti doma i tuliti.
I sad, to tuljenje bi bilo podnosivo da sam ja to tretirala po "starom": sa par Xanaxa, par kutija cigareta i neznamkoliko unučića Pelinkovca. Al ja sam u jednom danu odjebala sve to. Do te mjere sam se ufurala u taj mazohizam da ni nakon što su mi javili da su ga hvalanebesima pornašli...ja sam još tjedan dana isptivala svoje granice. Zašto?
Zato je Zakoniti igra zlu igru.
Nije mu dosta što sam ZBOG njega aboritrala prije dvije godine u 5. mjesecu trudnoće, i sukcesivno pala u takvu depru da sam tada prvi put popila pola apoteke i završila na ispumpavanju želudca...ni što sam nakon tog živopisnog isustva na splitskoj psihijatriji (na moje inzistiranje) izašla spremna za Promjenu ( i materijalom za jebeni bestseller) . Nije mu dosta da me je svojom Politikom psihološke torture na daljinu doveo do stanja da ponovo dignem ruku na sebe, drugi put klap, i toga puta završim u komi, 4 dana, i da se probudim intubirana i pomislim: "jebemu sve...opet nisam uspjela!!!" Nije mu dosta šta sam nakon toga se bacila isključivo na oporavak i involvirala sve psihijatre ove države koji su mi na kraju propisali baš onu terapiju koju sam ja sama pronašla na netu! I od koje mi je bilo jako brzo dobro...pa sam opet odjurila malo u Split...da budem sa malom...i da me tada opet napumpao (da, to je tada bila moja slabost, međunožna, al jebemga mogao je staviti kondom, ne?)..pa da ja OPET, po drugi put završim na abortusu... Nije mu bilo dosta ni što je isti dan, dan mog abortusa, on izašao sa dežurnom riječkom ljubavnicom...a ja sam doma, u krevetu, krvarila i znala... Nije mu bilo dosta da sam pokleknula njegovim molitvama i ipak se vratila sa malom u Split...da probamo još jednom...pa me on, za dobrodošlicu OPET, po treći put napumpa... I što, tog puta završim na antiknom ginekološkom stolu lokalnog antiknog ginekologa koji to radi za popunjavanje kućnog buđeta...i zadovoljavanje svojih sadističkih sklonosti...pa sam abortus odradila "na živo"... I kad sam nakon toga shvatila da mi je jedino Pelinkovac pomaže da totalno ne skrenem sa uma...ono totalno...sad od mene želi napraviti i alkoholičarku. Nesposobnu za išta.
Neće ići dragi moj. Ja jesam takla Dno. Ja jesam pukla...al sam tu jebeno dobro zacijelila.
I zato nema šanse da sad ja, kao, poslušam njegov benigni savjet pa da odem u Rijeku a malu ostavim tu gdje je... Jer, Božesačuvaj da njegovo dijete krene u školu najesen u Rijeci gdje nema nonu i nonota koji drmaju prosvjetom ovog grada...pa ako malo slučajno napiše č umjesto ć..sve će se to znati momentalno!!!
Nema šanse da on mora opet objašnjavati ekipi i kolegama da ga je Žena ostavila.
Nema šanse da on plaća svako malo put u Rijeku da vidi malu...
Ali...sve je to za Ljude...čak i poput nas.
I sve bi ja to razumijela, da me ne jebe njegovo jebanje. Dali On usitinu misli da može sam sa malom? Dali on uistinu misli da sam ja toliko samodostatna pa da se mogu pokupiti u Rijeku i ostaviti malu ovdje...?
Kako da mu objasnim da će, najkasnije za dvije godine, On mene preklinjati da uzmem malu jer ce napokont naci neku fetivu splicanku (ziher ne vlaj'nu, Božegasačuvaj) koja ce NAPOKON biti NORMALNA, i raditi neki NORMALNI posao od 08:00 do 16:00, i neće putovati po cijelom svijetu a onda puknuti i sve odjebati...neku malu slatku crnkicu, koja ce se svaki dan sređivati da odu napravit đir dograda... Oh Bože, zašto muškarci se zaljube u sve ono što im poslije smeta...i, naravno, onda se to mora mijenjati. K'o sad se sjećam tog mog Fatalnog prvog posjeta Dalmaciji, Braču, dok sam još radila u renomiranoj talijanskoj firmi, i dok sam imala para ko blata, i dok sam još vjerovala u čisti materijalni idealizam. Par dana nakon što smo se upoznali, nakon što sam shvatila da se totalno zaljubio (ok, i ja), upitala sam ga zašto Ja? Što On to u meni vidi? Ne, nisam akrap, pogotovo nisam tada bila...čista suprotnost...al on je 4 godine mlađi i nedvojbeno je bezobrazno zgodan. Imao je horde lokalnih i nelokalnih za petama, morao se braiti, doslovce. Tada mi je odgovrio: "Zato jer ti sve možeš!"
No, kad sam mu dala potomstvo, doselila se, ne samo u rodni mu Split, nego i u rodni mu kvart...i kad sam nastavila neku lošu kopiju moje talijanske karijere i fakat nastavila sa tom politikom u kojoj ja mogu sve...onda je to postao problem.
A to je bio tek početak...
...a sad, pred kraj...više mi se ni neda pisati jer cu sve profanizirati.
Činjenica koja ostaje: hoću li uspjeti pobjediti u ovom ratu Živaca...ili će moj slijedeći post biti negdje iz Indije, Miami Beach-a, Hong-Konga ili Otočca.
- 20:24 -
