brenninger
utorak, 24.02.2015.
Lukav plan
Tog subotnjeg predvečerja imao sam jedan lukav plan. U pola sedam je, međutim, zazvonio mob. Dvije minute kasnije jedini plan mi je bio negdje se uništiti alkoholom. Nazvao me naime najbolji frend, obavijestivši me da je već loše zdravstveno stanje njegovog tate dospjelo na novi stupanj užasa. Gospodin o kojem je riječ povremeno mi je bio poput drugog oca (svog sam rano izgubio), a sad ga je potrgala grozna bolest od tri slova.
Razlog zbog kojeg se nisam odmah otišao natočit je pomalo bizaran - moja lokalna birtija, u koju se zaputih, bila mi je jednostavno... preblizu....htio sam ipak još malo šetati. Pa mi tako padne napamet da se odšetam do Cinestara i pogledam neku ljigu, recimo najlošiji film koji imaju, eto tako nešto sam htio. Putem sam naumio razmišljati o smrti, ali to se zapravo ne može, "smrt je nemisliva" rekao je jednom Freud. Kad su dakle i "psi mojih misli" (to je pak Lacan) naletjeli na neprelazan zid, odustao sam i odlučio umjesto toga sve (dobro, skoro sve) prolaznice koje putem sretnem zamišljati gole. Ali ubrzo sam zaboravio da sam to odlučio.
Eto me u Cinestaru. Časna riječ, stao sam u red s namjerom da blagajnici pružim novčanicu i kažem "molim jednu kartu za najgori film koji danas nudite"; ali kad sam došao na red za to ipak nisam imao petlje. Umjesto toga bacio sam u posljednji čas pogled na onaj ekran gore, i od tri filma koja su upravo počinjala izabrao onaj koji mi je zvučao najprikladnijim. Bio je to "Las Vegas....nešto....21". Dobro sam izabrao, zadovoljan sam, film je sasvim pristojna katastrofa.
Kad sam po izlasku iz kina opet uključio zlosretni mobač, jedna u međuvremenu pristigla poruka (od ukupno dvije, da ne ispadne sad da sam neki šampion popularnosti) bila je iz Tkalče, odakle me dvije frendice zovu da im se priključim na cugi. Za ovu koja je poruku i poslala već duže vrijeme sam ganc ziher (usprkos tome da se kod žena, jel, nikad ništa točno ne zna) da želi da se seksamo, a za ovu drugu sam siguran da to isto neće ni u ludilu.
Pretužan za upucavanje, za zezanje, ili za teme "kaj ima novo", a premlad da bih se jednostavno vratio doma, odlučih se ispričati i otići na pivo sam za neki drugi šank, u neku gužvu gdje nikog ne poznajem.
Vruće je, žedan sam, pijem prebrzo. Sve je prepuno ljudi, paše mi to, razvedrava me donekle. Pored mene se neki par mazi, uguralo se njih dvoje u knap metar prostora između zida i mene. Kaj im ne bi bilo lepše u nekom parkiću...izgleda fakat da su zagrebački parkovi na vrlo lošem glasu.
Utonuo sam u misli. (Jedna dosta neukusna misaona kaša, red praktično-poslovno-karijerističkih misli, red egzistencijalno-filozofskih, pa opet ove prve, pa malo intimno-seksualnih, pa opet prve, pa one druge...) Klinci se ljube. Ja mislim. Stari umire. Muzika dobra, pivo solidno.
Mala se, zbog nedostatka prostora, počela bedrom i rubom guze sve češće trljati o moju natkoljenicu. Frajeru ne bi bilo drago da to skuži. Bacam letimični pogled prema njima.......A u pičku materinu!! Jebote, u međuvremenu su zamijenili mjesta, i to se on stišće sa mnom! Mora da sam već solidno pripit kad to nisam skužio i bez gledanja. Ali dobro da sam se nacugao, jer bih inače vjerojatno trenutačno povratio! Zbog alkohola se obično povraća, ali eto ponekad se zahvaljujući njemu ne povrati....
Eksao sam preostalih 5 cm piva u flaši i šmugnuo van. Hladni noćni zrak me začas otrijeznio pa sam odustao od namjere da ipak potražim gore spomenute frendice. Kući idem pješice, i to dužim putem. Osjećam se dobro, sve bolje. Za sutra sam već imao jedan lukav plan.
subota, 14.02.2015.
Otpusno pismo
Šest dana bio sam osuđen na kućni pritvor. Zbog gripe. Kazna je istekla danas ujutro.
Gripa je gadna stvar. Ne samo zato što čovjeka baci u krevet i izmaltretira ga neumoljivo visokom temperaturom dok ga pritom boli zapravo svaka kost i svaki mišić, iako mu se naizgled velikodušno prepušta da položajem tijela sam izabere koji će ga točno dio kada boljeti. Ne samo zato što šest dana gripe znači i otprilike pet dana potpune insomnie. Ne samo zato što i oni rijetki trenuci kada se nakratko uspije zaspati redovito znače noćne (ili dnevne) more, jednu goru od druge. Nego u mojim prilikama, a nazovimo ih za ovu priliku slobodnoumjetničkim, tih šest dana gripe znači i totalni financijski debakl, pošto u tom stanju zaista ništa ne mogu raditi.
E sad, želim li time reći da zbog bolesti nisam mogao kruh zarađivati kao asistent pri krijumčarenju sirijskih izbjeglica prema Europi iz turskog ribarskog naselja Karaduvar kraj Mersina, ili kao profesionalni ljubavnik vremešnijih firentinskih gospođa, ili pak kao sitni pljačkaš katoličkih trezora po hrvatskim ispostavama, ili možda kao honorarac koji se za potrebe jednog manje poznatog sjevernoeuropskog tjednika nervira po narudžbi, ili opet nešto sasvim drukčije od navedenog - taj odgovor ostavljam čitateljevoj mašti i ukusima. Reći ću samo toliko da sam, napokon izjurivši kao s lanca pušten iz svoje šestodnevne tamnice danas ujutro i odmaglivši u toliko željeni đir po kvartu i po gradu, shvatio da i grozomorna gripa ima svoju dobru stranu.
Jer iako je svijet koji me tu vani dočekao navlas isti kao i onaj kojeg sam početkom tjedna prisilno ostavio...onakav
nimalo savršen,
prilično prljav,
odbojno hladan,
pomalo gadan,
vrlo nepošten,
iskonski sirov,
nezgrapno surov,
kaotično lud,
razočaravajuće glup,
ponegdje opasan,
očajno prazan,
sada ga, takvog potpuno jednakog kao i prije, nakon gripe volim daleko više.
utorak, 03.02.2015.
Prodavač
Ne volim pričati o sebi, jer je za takve priče najteže razlučiti bitno od nebitnoga.
No nepobitna činjenica je da sada sjedim u kafiću uz glavnu cestu i čekam da se kazaljka sata približi večernjoj devetki.
Preostale činjenice zasigurno su diskutabilnije: kako to da sam ovdje i što sam ja tu uopće? Trgovački putnik? Sitni akviziter? Spasitelj? Pomagač u zlodjelu? Teško je reći.
Ako bismo stvar htjeli raščistiti, bilo bi svakako potrebno priznati da sam bio potpuno propao u svojoj tridesetosmoj. Propadao sam, ruku na srce, već dugo prije toga; ali dno sam dotaknuo kad sam, kao glavni urednik informativnog programa na jednoj od najslušanijih radio-postaja, te jedne kobne srijede, točno u devetnaest sati, na početku emitiranja središnjih vijesti - inače apsolutno najslušanijih u zemlji - svojoj najozbiljnijoj spikerici dao da pročita tek slijedeći tekst: "Dragi slušatelji, danas se nije dogodilo apsolutno ništa, te ćemo nastaviti s muzikom".
Nastao je skandal nad skandalima. Svekolika nacionalna javnost silno se uvrijedila; uslijedili su najprije bijesni pozivi a potom i službeni protestni dopisi svih mogućih grupacija i interesnih skupina; reagiralo je šest ili sedam ministarstava plus desetak vladinih agencija, diglo se na stražnje noge nekoliko nevladinih organizacija, zaprijetile su patriotske snage, prosvjedovala gospodarska komora, ljutita pisma slali su predstavnici sportskih saveza, akademici i kulturnjaci, uskomešali se čuvari okoliša, a generalnim štrajkom zaprijetio ceh međunarodnih dopisnika. Tri glavna pokrovitelja radijske kuće priprijetila su gazdama revidiranjem sponzorskih ugovora, a na kraju se i dvoje meteorologa požalilo na neodgovarajući tretman.
Ukratko: dobio sam otkaz. Druge popratne privatne neugodnosti ovdje ćemo preskočiti.
Našavši se na ulici, nije mi preostalo drugo nego sročiti oglas u kojem, nakon što sam nabrojao nekoliko šturih podataka o naobrazbi i skromnim vještinama, nudim polovicu svoje preostale energije i trećinu svojeg preostalog dnevnog vremena najboljšemu ponudniku.
Nisam istinski vjerovao da će mi se, osramoćenom i odbačenom, ikad itko javiti, ali prevario sam se. Prošlo je doduše nešto vremena, dovoljno da potrošim svu ušteđevinu i dobrano zaglibim u dugove, no tada mi se jednog dana javio stanoviti gospodin.
Ponudu nisam mogao odbiti. Riječ je bila o terenskoj prodaji izvjesnog proizvoda, za koji se čovjek ne može odlučiti bi li ga nazvao novim i revolucionarnim, ili pak starim kao pakao, najvjerojatnije je oboje točno.
Taj proizvod zove se vrijeme.
Neobični gospodin koji me angažirao bio je, pokazalo se, vrhunski stručnjak u nečemu što je sam nazvao "fizika filozofije" (mada je u ozbiljno razmatranje uzeo i naziv "fizika logike"). Pošlo mu je naime za rukom razviti metodu kojom se iz silne i nezaustavljive stihije protoka vremena dala pod određenim uvjetima izolirati jedna malena "vremenskoprostorna niša", nekoliko kvadratnih metara naprosto izuzeti iz tog protoka, i to - barem zasad - na vrlo ograničeno trajanje.
Osobno nisam dovoljno pametan i potkovan da do kraja shvatim kako stvar funkcionira, tek, moj novi gazda govorio mi je nešto o tome kako je na ideju došao onda kad je tražio načine da protok (ili možda bolje valjanje, koturanje, gmizanje) vremena mjeri u metrima a ne minutama.
Uglavnom, konstruirao je malenu crnu kutijicu koja se pritiskom na gumb aktivira i neki ograničeni prostor - to npr. ne mogu biti dvorane ali sobe mogu - na sat, dva ili u posebno povoljnim okolnostima čak i tri, izuzme iz protoka vremena. Stvar se nakon toga nekako sinkronizira, pa taj maleni izuzeti prostor jednostavno (u vremenskom smislu) nastavi tamo gdje je stao.
Odmah da kažem: zarađuje se izvrsno, jer konkurencije zasad uopće nema. A zainteresiranih klijenata, usprkos zaista visokoj cijeni, koliko hoćeš. Kako se vijesti o novoj mogućnosti šire, javlja se sve više onih koji si žele (ili moraju!) izmisliti još malo vremena: privredni menadžeri, tajni ljubavnici, novinari i pisci kojima ističu rokovi, neodlučne žene koje ne mogu odabrati odjeću za izlazak ili pak okončati shopping, a zvao nas je čak i jedan profesor koji kupuje silne knjige a nema ih kad sve pročitati. Kontaktiralo nas je osim toga i nekoliko pljačkaša banaka, ali gazda je na glasu kao vrlo etičan čovjek.
Ne mogu se doista potužiti: plaća je odlična, provizija po izvršenoj akviziciji također, dobio sam i jedan mali auto na korištenje, kao i jednu skromnu izbu za smještaj u prilikama kad pokrivam zapadnije krajeve. Život mi je, može se reći, krenuo nabolje, premda sa ženama i dalje ide teško: pokušavam nešto online kad uhvatim vremena, uspjeha nemam previše ali s vremena na vrijeme pođe mi za rukom od poneke sugovornice dobiti kakvu fotkicu.
I eto me sad u tom kafiću uz glavnu cestu, čekam da se približi tih devet navečer, crna kutijica već je pripremljena i namještena. Često sam ovdje: preko puta je taj jedan motel, u kojem se jedan oženjeni gospodin sastaje s jednom mladom damom, fingirajući supruzi silne poslovne obaveze, koje zaista i opravdava mahnito puneći kućni budžet iz mjeseca u mjesec. Rečenom gospodinu i dami treba vrijeme, još vremena, i ja ću im ga dati. Jednom u budućnosti, naš će se proizvod možda moći slati iz daljine, ili ćemo ga moći barem isporučiti unaprijed. Za sada nažalost još nije tako: moram biti na licu mjesta, i to baš u ono vrijeme kada pritiskom na gumb crne kutijice magija započinje. Tako da se mlada dama svaki put mora nekoliko minuta skrivati u kupaonici.
Imam još desetak minuta. Pitam kelnericu mogu li uz kavu dobiti i kakav sendvič; ogladnio sam. Ne mogu. Promatram ljude oko sebe. Gotovo sve ih već prepoznajem, spomenuti gospodin i dama redovno traže naše usluge. U kafiću je, kao i skoro svaki put, ona luda samozvana odvjetnica, starija i zapuštena žena, koja tu uz jedan espresso provede i po tri-četiri sata galameći nepodnošljivo na mobitel "s raznoraznim klijentima". Slutilo se odavno, a potvrđeno je kad je jednom otišla u toalet neoprezno ostavivši mobitel na stolu pa je iznervirana kelnerica poslala jednog mulca sa šanka da malo baci oko: posljednji razgovor na tom mobitelu zabilježen je četiri mjeseca ranije...
Tu je za šankom i pokojni Toza....zovu ga tako jer je, ne mogavši više plaćati sobicu kod stare gospođe Zambelli, izmolio od svog starog druga po čaši, upravitelja mjesnog groblja, da mu dopusti u hladnijim noćima prespavati u mrtvačnici. Ovdje su osim toga i one dvije lokalne informatorke. Samo po sebi se razumije da analiziraju novonastalu situaciju u naselju, nakon što se proteklog vikenda u šumarku kraj dječjeg igrališta objesio sedamnaestogodišnji Mauro F. Neka zlokobna atmosfera nadvila se od te noći na cijelo naselje i ne popušta...ali očekuje se, slažu se u tome i susjede informatorke, da se stvari dolaskom proljeća ipak proljepšaju i život krene dalje punim plućima...kad ponesrećeni šumarak zazeleni.
Eto....zasvjetlio je moj telefon....moram u motel na posao.
