brenninger
srijeda, 24.12.2014.
Ukor pred isključenje
Zovu me Pepi, i želim ispričati jednu pričicu o svom kompiću Brenningeru, i o sebi. Vratit ću u tu svrhu vremeplov unatrag.
Pišemo zadnje tjedne jedne zime - ili bijaše to možda već početak proljeća? – prije kakvih četvrt stoljeća. U školu sam utrčao s nekoliko minuta zakašnjenja, ali na sreću u učionicu ipak koju sekundu prije profe, ujedno i raske. Prvi sat, književnost.
Zauzimam svoje mjesto u zadnjoj klupi do prozora. Drugi stolac još je prazan; idiot Brenninger opet kasni, iako mu je put do škole triput kraći nego meni, može čak i pješice. Problem je u tome što smo s neopravdanim satima obojica već sasvim blizu crvenog, što po propisima znači izbacivanje iz škole. I nije to samo mrtvo slovo na papiru, prošle godine su jednog učenika izbacili.
Ukore smo zbog tih izostanaka fasovali već na polugodištu, i sad si možemo priuštiti još samo dva ili tri neopravdana sata do kraja godine. A tek je ožujak....
Imamo obojica međutim, osim što se kao maturanti nadamo da nas neće sad u četvrtom razredu uništavati zbog takvih birokratskodisciplinskih razloga, i još jedan jak adut u rukavu: ludog direktora škole! Diša nas je naime tamo u studenom molio da nastupimo za školsku ekipu na nekom velikom međunarodnom šahovskom natjecanju u Austriji. Čovjek je stalno htio da se naša škola negdje natječe, i ovom prilikom netko mu je dojavio da u četvrtom ce postoje dva jaka igrača šaha. Pozvao nas je tada k sebi u kabinet, prilično preneražen što je ujedno riječ o dva najlošija učenika rečenog razreda, ako ne brojimo malog Kunšteka koji se nažalost, za razliku od Brenningera i mene, ni u popravnom roku nakon trećeg razreda nije uspio spasiti i više nije s nama.
A još preneraženiji je bio kad smo ga glatko odbili! Zašto da nas dvojica igramo za tu jebenu gimnaziju u kojoj nas smatraju najgorim propalicama i stalno nam prijete nekim disciplinskim mjerama? Pa da smo barem onda zaista neke frajerčine, okej, ali ni Brenninger ni ja nit smo ikad išta razbili, nit ikome učinili išta nažao, nit se s ikim potukli, čak ni glas podigli u ove tri i pol sužanjske gimnazijske godine.
No idućeg tjedna direttore je ponovo poslao po nas! I to u najbolji mogući trenutak: strašna profesorica kemije upravo je počela usmeno ispitivati, po abecedi, i Brenninger bi došao na red za najviše nekoliko minuta, pošto ispred njega nije bilo nijednog štrebera koji bi se uspio održati barem tri-četiri pitanja pred neobranjivim napadima kemičarkinim. A i do mene bi možda do kraja sata stigla.
"S čega sam vas to izvukao?", upita diša. "S kemije, puno fala", s olakšanjem odgovori spašeni Brenninger.
"Ovako ćemo dečki", nastavi direktor. "Vas dvojica ćete lijepo s nama u Austriju. Ne želim da budemo tamo dvadesetpeti. A ja ću vas, kada se vratimo, povremeno ovako 'pozivati k sebi', kad vam bude neka žešća frka na nastavi. Vi samo prije nastave navratite kod mene, i recite koji vas to sat trebam 'tražiti'. Samo nemojte pretjerivati. Dvaput mjesečno najviše. Da stvar ne upadne previše u oči."
"Može", pristane glupi Brenninger, na što sam ga ošinuo pogledom. "Samo malo", morao sam se sad i ja ubaciti. "Imat ćemo nas dvojica i veći problem". "Reci, Pepi, da čujem.", direktor se činio spremnim za još poneki ustupak.
"Neopravdani izostanci. Nema šanse da do kraja izdržim s manje od tridesetpet. A sumnjam da će i Brenninger izdržat."
"Dečki, to je ozbiljan problem. Koliko ih već imate? Aha...već ste u zoni ukora. Pa dajte bar nabavite neke ispričnice tu i tamo ako već lunjate okolo.
Gledajte, ja taj propis ne mogu promijenit. Razgovarat ću s vašom razrednicom, reći ću da vam je škola zahvalna za vaš angažman u Austriji i 'spremnost da sudjelujete u radu šahovske sekcije', i da vam opravda pokoji sat u to ime."
"Ne želimo na nikakvu šahovsku sekciju", konačno i ljigavi Brenninger pokaže malo karaktera.
"Ma to je floskula. Obavite Austriju i slobodni ste".
Posao je bio sklopljen.
To je dakle bio naš tajni adut. Pogotovo zato što smo u Austriji postali prvaci, ispred ekipa iz devet zemalja, i diša se u školu vratio trijumfalno s ogromnom kantom koju je izložio tako da je dominirala zbornicom. Al' su katkad smiješni ti prosvjetari.
Raska se upravo hvatala futrole za naočale kad su se otvorila vrata učionice i u nju se uvukla komična Brenningerova spodoba. Visok i štrkljav, svojom čupavom kosurinom dobrano je pomilovao štok, te je, zatvorivši za sobom vrata, zakoračao onim nezgrapnim ogromnim koracima prema klupi. Imao je najružnije cipele u razredu; nosio je već tada broj četrdesetdevet što mu je stvaralo očajne probleme s pronalaženjem obuće.
Procijenio sam da mu stroga raska ipak neće frknut neopravdani. Iskustvo je naime pokazivalo da tolerira zakašnjenja do trenutka u kojem zakvači za uši svoje naočale. Tko uđe poslije toga, može odmah i izaći. Brenninger je stigao u zadnji tren.
„Brenninger! Stani malo.“ (A možda sam se i prevario?) No tek u tom trenutku i ja shvatih da je s njim nešto neobično. Torba! Školska torba! Brenninger, čija se cijela školska oprema sastojala od hrpe papirića – eventualno jedne teke – po kojima je zapisivao, ukupno tri-četiri knjige od kojih bi ponekad neku donio pod rukom ako se baš moralo, špila karata (za kockice za jamb bio sam zadužen ja) i jedne kemijske olovke, po prvi put se otkako pohađa ovu gimnaziju pojavio na nastavi sa torbom!?
„Ne vjerujem ovome što vidim. Nosiš torbu! Jel to znači da ti je napokon ipak nešto došlo u tu tvoju čupavu glavu?“, upita ga raska.
„Pa eto, ipak je četvrti razred, probao bih ako uspijem izbjeć produžnu, ili bar da bude samo jedan predmet.“, pokušao je pojasniti Brenninger.
„Hajde, zapni dečko! Vjerujem da ti to možeš. Držim ti fige iz sveg srca. Ima u ovoj školi nepopravljivih slučajeva, al nikad nisam ni mislila da ti u njih spadaš“. I pohvali ga raska još jednom pred cijelim razredom. Čak i oni koji su se isprva smijuljili prestali su. Raska je zaključila nekom poantom o tome kako se u ovim godinama još itekako možemo mijenjati nabolje, samo ako hoćemo. I da nam i ovaj mali korak koji je poduzeo Brenninger svima može poslužiti kao podstrek za neke naše male promjene nabolje.
Brenninger je zauzeo svoje mjesto, pokazavši mi gestom lica i pokretom ruke da će mi razjasniti situaciju čim bude moguće.
Raska je provjerila zadaće nekolicine učenika. Nešto o Dostojevskom. Bio je to jedan od rijetkih slučajeva da imam napisanu zadaću – volio sam Dostojevskog. Ali baš za inat nije me prozvala. Nije ni Brenningera, njega je valjda odlučila poštedjeti kao nagradu za torbu, znajući da je nije napisao. Brenninger je naime imao princip da zadaće piše (ili prepisuje, zavisilo je od opcija) isključivo na brzinu u školi prije samih dotičnih satova. Kod kuće nikad: onog trenutka kad je napustio školsku zgradu, smatrao je, škola se nema više što miješati u njegovu privatnost.
No neugodna posljedica tog načela bila je da nikad nije imao zadaću za prvi sat.
Iskoristivši trenutak u kojem je monotonim glasom svoj domaći rad izlagala nama obojici krajnje odbojna odlikašica Kristina, inače na glasu kao glavni borac protiv svih negativnih pojava u razredu i sasvim sigurno jedan od budućih stupova društva, Brenninger skrene moj pogled na lagano rastvorenu školsku torbu.
Imao sam što vidjeti.
Razlog zbog kojeg se Brenninger pojavio u školi s torbom, i što je „svima nama mogao poslužiti kao podstrek za naše male promjene nabolje“, bio je taj što mu je torba trebala da u njoj sakrije - kanistar vina.
Odmor između prvog i drugog sata iskoristili smo za kratak dogovor koga sve ćemo pozvat na vino na velikom odmoru iza trećeg sata. Neke bi rado zvali ali previše pričaju, postojala je realna opasnost da bi se stvar pročula. Odlučismo na kraju da ćemo u 'podrum jebalicu' (objasnit ću naziv kasnije) pozvati Šanteka, Muratoviča („ak bu slučajno štel“) i malu Zvonkicu.
Drugi sat, kontrolni iz fizike. Brenninger mi je već sinoć telefonom javio da nema pojma i ništa ne kuži i da će pokušat bar nešto prepisat od mene ako se pojavi prilika. I sam sam slabo to kužio, neki valovi ovo-ono, ali nadao sam se možda dvojci ako me potrefe pitanja.
Baba iz fizike nam međutim nije dala pravu šansu. Em su pitanja bila ubitačna – to su poslije rekli i odlikaši – em se za vrijeme kontrolnog stalno motala po razredu fokusirajući se na propalitete. Brenninger je predao skoro pa prazan test. Ja sam nešto žvrljao ali bez ikakve nade. No dobro, navikli smo.
Mene je uostalom sad čekala mnogo važnija stvar. „Si dofural?“, upitam Brenningera čim je zvonilo. „Kaj....a u kurac buraz totalno sam smetnul s uma!“, odgovori uhvativši se za glavu. „Pa budalo petak treći sat – već je to mogel zapamtit i neko tvoje inteligencije!“, konstatiram razočarano.
Naime, stvar je stajala ovako: još od konca trećeg razreda družio sam se malo intimnije s Hanom, koja je godinu dana mlađa od nas i tek je sad treći. Ona je živjela u prigradu i imala roditelje teroriste koji su joj štopali svaku minutu izbivanja iz kuće, pa je jedva bilo prilike da provedemo nešto vremena zajedno. Zato smo nas dvoje lijepo usporedili školske rasporede i označili ukupno tri termina u dva tjedna kada nam se poklopilo da smo oboje imali nastavnike koji najvjerojatnije neće zapisati naše izostanke. Takav je bio i ovaj petak treći sat – ona je imala onog ishlapjelog lika iz zemljopisa, a mi – mladu likovnjaču cvikerašicu iz povijesti umjetnosti, koja je ionako tu na zamjeni i pojma nema tko se kako zove ni koliko bi nas trebalo biti u razredu.
Tako da ćemo se sad Hana i ja malo podružiti. Nismo se pravzaprav vidjeli pet dana – u nedjelju sam svratio u njezin prigrad a ona uspjela nekako na sat vremena izaći iz stana „na kavu s prijateljicom“.
Brenninger smatra da je Hana malo 'fufasta', ali meni je slatka. Idiot je naprosto zavidan.
E dakle: kad smo ono bili u Austriji o čemu sam gore pričao, otkrili smo u wc-u kongresnog centra u kojem se odvijalo ono natjecanje automat u koji si ubacivao kovanice šilinga, a on zauzvrat pljuckao paketiće kondoma. Kao naručeno za mene i Brenningera koji smo oba, treba to priznati, vrlo sramežljivi po pitanju kupovanja kondoma u dućanu. I naravno, iskoristili smo priliku; mahnito smo tamo prikupljali kovanice po pet i po deset šilinga od znanih i neznanih, i cijele svoje džeparce investirali u taj automat.
Po povratku, dogovorili smo se da cijelu zalihu spremimo kod Brenningera – on ima vlastitu sobu a ja, i nije mi to ugodno reći, svoju još uvijek dijelim s mlađom sestrom, takvi su nam stambeni uvjeti i tu se ništa zasad ne može.
Tako da mi Brenninger s vremena na vrijeme iz naše velike zalihe mora nadopunjavati moju malu zalihicu koju držim u džepu jakne. Pošto sam ja daleko jači potrošač kondoma od njega – ta on se po vlastitom priznanju tek prošlog ljeta prvi put poljubio i to s nekom Mađaricom (ak' i to ne laže!), i u sve ovo vrijeme nakon Austrije potrošio svega dva prezervativa, a sasvim je moguće da ih je samo maknuo u stranu da ispadne da i on nekaj ševi – sad sam već bio debelo prešao „svoju polovicu“ naših ukupnih zaliha i moram mu nadoplaćivati svaki idući paketić. Al eto – tog debila ni novac ne motivira da zapamti kad treba donijeti!
Što se može, Hana i ja morat ćemo se danas snaći drukčije. Na ovom mjestu ću priču o tome što se događalo tijekom trećeg sata djelomično cenzurirati. Neka bude rečeno samo to da nismo otišli u 'podrum jebalicu' – ima preko puta škole jedna zgrada i u njoj haustor u kojem, provjereno, od šest stanova samo u jednom netko zaista živi. Haustor je uvijek otključan i moguće se spustiti do podruma u koji taj jedini stanar zalazi valjda jednom u deset godina. No danas je prehladno vani pa smo se odlučili za školski wc, koji je za vrijeme trajanja sata prilično mirno mjesto. A nekad odemo i gore na kat u toalet za nastavnike!
No ako je podrum jebalica po ovoj hladnoći nepodesan za seksualne dogodovštine, jako je pogodan za ispijanje vina. Pozdravio sam Hanu čim je zvonilo za kraj trećeg sata i pojurio van prema haustoru. Stigao sam u podrum prvi. Ubrzo su se spustili i Brenninger s kanistrom, i Šantek s jednim svojim frendom iz a razreda koji nas je jednom na sličan način počastio. Muratovič se ispričao, a Zvonkica je imala dogovor s nekim dečkićem. Mislim da taj dečkić ubija Brenningera u pojam, jer naslućujem da mu se sviđa Zvonka. Neću mu nikad reći što sam je jednom, slučajno i neopažen, čuo da govori o njemu.
Navalismo na vino, Brenninger je donio i plastičnih čaša. Pili smo ga kao da je pivo, te smo se u dvadeset minuta već propisno otrovali. Nešto malo ostalo je i za posljednja tri sata.
Dok, opet u učionici, čekamo nastavak nastave, Brenninger priznaje kako je prethodnog sata, jalan na mene i moje užitke s Hanom, a dok je likovnjača cvikerašica nešto mljela o vrsti stupova (ili stubova?) u nekim grčkim (ili bijahu to rimski?) hramovima, zamaštao da dotična likovnjača i on najprije sami piju vino u podrumu jebalici, a nakon toga ona, pripita, skida cvikse i obećava mu da će mu raskopčati hlače i činiti ono isto što je Hana najvjerojatnije baš u tom času činila meni, samo ako joj nabroji osam svjetski poznatih impresionista. No priznao je i to da mu je, dok je tako počeo prebirati po svom trulom znanju i tražiti jebene impresioniste, libido sasvim otišao kvragu.
„Stvarno si nastran. Izopačen“, odgovorim i provjerim kanistar da vidim koliko još imamo vina.
Četvrti sat. Matematika, teorija vjerojatnosti. Profa nešto mrmlja o modu i medianu, a Brenninger i ja, u dalekoj zadnjoj klupi plus još malo zaklonjeni , kako od profe tako i od ostatka razreda, debelim zimskim jaknama (Muratovič nam je u tu svrhu posudio i svoju) koje smo nakon velikog odmora strateški odložili, nastavljamo lagano pijuckati. Vani je pao mrak.
A trebalo se zaista dobro napiti. Jer ono što je slijedilo peti sat čovjek bi, pa i onaj od osamnaest godina, trijezan jedva podnio.
Bila su to naime vremena kad je naše krajeve zapljusnula velika oluja raznoraznih obnova, napose 'nacionalnih' i 'duhovnih'. Na vlast je došao neki lik kojeg su zvali „vizionarom“ i koji je, ionako sasvim lišen humora i gotovo nesposoban da se nasmije, zastrašujući dojam koji je ostavljao još pojačavao nakaradnom navadom da se svako malo oblači u generalsku uniformu velikog ratnog vođe. Sljedbenika mu nije nedostajalo i izgledalo je da se gotovo cijela zemlja štreberskom revnošću dala na štovanje trobojnice i krunice.
Brenninger i ja bili smo, svaki na svoj način, prilično zastrašeni tim obnovama. Brenninger je pričao kako se sjeća da je, dok je još bio sasvim mali, njegova baka, koja je radila izvrstan pekmez, spremala tegle pune tog pekmeza u špajzu, te bi ih, kako bi njega i njegovog bratića spriječila u prekomjernim tajnim krađama rečenog pekmeza, obljepljivala slikama zastrašujućih likova koji su neko vrijeme uspješno odbijali dječačiće. „E da je naljepila sliku ovog vizionara“, kaže Brenninger, „pekmez bi tamo stajao netaknut vječno!“
A ja...moje vizije bile su sasvim skromne...i to se velikom vizionaru sigurno ne bi dopalo ...ja sam se samo želio družiti s Hanom, te s Brenningerom jednog dana, ako uspijemo, možda osnovati rock-band. Već smo bili u tom smjeru pokrenuli neke korake, iako realno o mjuzi nismo imali pojma. No to znam danas, tada nisam tako mislio. Tada smo tražili basista i bubnjara, i pisali neke smušene pjesmice. Međutim, veliki vizionar s tegle za pekmez, siguran sam, nije slušao rock, a živote klipana poput nas, bojao sam se, bio je spreman malo drukčije upotrijebiti nego da nas pusti na miru da pržimo rokenrol i da nam cure puše po školskim zahodima.
Zašto sve ovo pričam? Zato što je dolazio peti sat, povijest. Taj, do trećeg razreda i meni i Brenningeru najdraži predmet, kojeg je predavao jedan fini načitani starčić, pravi Herr Gymnasiumlehrer starog kova, koji je nažalost otišao u penziju prošlog ljeta, sad je preuzeo neki luđak, itekako zasut valovima spomenute nacionalne i duhovne obnove. Toliko zapljusnut tim valovima, da je to što je predavao slobodno mogao preimenovati iz „povijest“ u „nacionalni odgoj“ ili tako nešto.
Prelazio je taj bez da trepne kroz stoljeća, i to od stoljeća sedmog pa do ovog dvadesetog, i jebao nas mjesecima u zdrav mozak sa raznoraznim kneževima Kurcimirima i grofovima Guzimirima, koji su svi odreda bili slavnoga roda herojske nam nacije. Držao je zapjenjene govore o patnjama, tamnicama i povijesnim nepravdama, o urotama i zavjerama zlih neprijatelja svuda oko nas. Jer, trebalo je generaciju pripremiti na to da, ako onaj vizionar s tegle za pekmez procijeni da je potrebno, herojskom žrtvom zasluži raznorazno ordenje gorespomenutih velikana.
Jednom smo, opet je to bilo u onoj spomenutoj Austriji, čak i smogli hrabrosti otvoreno pitati direktora kako je moguće da u ovoj ipak uglednoj školi predavačko mjesto dobije takav kalapajsan. Iskreno nam se povjerio, procjenivši da nismo brbljavci, kako dolazak dotičnog gospodina zaista ne ubraja u svoje najveće profesionalne uspjehe, ali da je konstelacija snaga postala takva da to nije više mogao spriječiti. Nije nam to bilo sasvim jasno o snagama, a nije nam bilo sasvim jasno ni kada je nastavio da isto tako nije mogao spriječiti ni to da je na početku ove školske godine prvi put održan blagoslov svećenika u školskim prostorijama, iako je on, direktor, otvoreno protiv miješanja crkve i države.
Sjećam se kako smo se Brenninger i ja tada zgledali. Zna li možda diša? Ma ne, ne može znati! Tog dana kad je počela škola, Šantek, ja, Brenninger i Muratovič stajali smo ispred školske zgrade očekujući zvono i usput pregledavajući neki ultrahardkor pornografski časopis kojeg je donio Šanta. Baš smo komentirali kako je duhovna obnova gotovo već potpuno uklonila te časopise sa kioska i gurnula ih negdje pod pultove. U taj čas netko od nas uoči svećenika kako izlazi iz auta na malom školskom parkiralištu kojeg su koristili profesori. Svećenik uđe u zgradu i ubrzo se pročulo kako će uslijediti nekakav blagoslov za početak školske godine.
Kako od nas četvorice nijedan nije bio bogomoljac, tako nešto nije nam se previše svidjelo, iako treba priznati da nas nitko nije pokušao natjerati unutra. No, mi smo hitro sastavili akcijski plan: Brenninger, kao najveća šupčina, držat će stražu i promatrati tko izlazi iz škole prema parkiralištu, a nas trojica ćemo raskupusati pornografiju i nekoliko najhardkornijih listova ugurati svećeniku pod brisače!
Učinismo što smo naumili i zauzesmo promatrački položaj u zasjedi, da vidimo kako će pop reagirati kad nakon blagoslova spazi sotonsko djelo.
Ali vrijeme je prolazilo, a nitko nije dolazio prema parkiralištu. Brenninger je onda javio da je blagoslov, izgleda, odavno gotov. Mora da su otišli na nekakav domjenak. Odustasmo i pokupismo se u učionicu, a sasvim je moguće da je domjenak potrajao dovoljno dugo da neki mulac u prolazu spazi nešto šareno pod brisačima svećenikovog auta, provjeri što je to, i uzme kao plijen za vlastitu nagradu koju će si navečer priuštiti.
No vratimo se na sat povijesti. Kako su se na Brenningera i mene slabo lijepile te nacionalne epopeje, a vina više nije bilo, odlučismo se, onako pijani, usred petog sata i nacionalne obnove, za partiju šaha. U male ćevape i malo pivo. Bilo je prerizično i prekomplicirano furati u školu šahovsku ploču, pa smo uvijek igrali naslijepo. Trideset sekundi za potez, štopali smo mojim satom. Jedno zakašnjenje opomena, drugo je gubitak partije. Poteze smo pisali na papirić. Tako je moglo izgledati i da pratimo nastavu.
Danas je na mene bio red da vodim bijele figure. Brenninger je odigrao tzv. volški gambit, žrtvovavši pješake na daminom krilu kako bi dobio linije za pritisak. Stiskao me gadno, morao sam vući pješaka na a3 i onda me strateški iskažnjavao na točku b3. Budući da se igralo naslijepo, a i pošto smo bili pijani, obojica smo poprilično griješili propuštajući dobre mogućnosti, a naposlijetku sam bio sretan s raspletom u kojem sam ostao bez figure, ali za dva pješaka. Budući da Brenninger nema baš savršenu realizatorsku tehniku, ta dva pješaka donijeli su mi, nakon redukcije materijala, remis i spas od plaćanja ćevapa. Brenninger se samo namrštio, napravivši zbog gubitka očekivanih ćevapa pokret negodovanja glavom vrlo nalik onom kojeg je nacionalni obnovitelj prerušen u profesora povijesti napravio u istom trenutku zbog nekog po naciju tragičnog događaja na nekoj od europskih historijskih pozornica.
Preživjesmo nekako i taj peti sat. Ostao je posljednji šesti, biologija, za koji smo napuštali učionicu i penjali se gore na kat jer je škola imala za biologiju uređen poseban kabinet. Putem smo sva trojica, i Brenninger i ja i Šantek svratili u wc povratiti, propisno uništeni od tog kiseliša za koji nam Brenninger nikad nije točno objasnio otkud mu.
Ako bi nam ikoji predmet ovako strganima sad dobro došao, onda je to bila baš biologija! Ne što bi bila zanimljiva ili ljekovita, nego jer je kabinet bio zaista ogroman, a profesorica vjerojatno najkratkovidnija u povijesti gimnazije. Imala je debele debele naočale, unatoč kojima nije vidjela ni drugi red klupa a kamoli zadnji. Stoga se znalo, pod biologijom se igra jamb, na podu pod zadnjom klupom, i opet zatrpanom jaknama. Ako smo igrali samo Brenninger i ja, činili smo to i opet naslijepo, ako bi se pridružio Šantek onda su nam trebali papiri i olovke, tri tablice nismo mogli precizno pamtiti (a interesantno, tri šahovske ploče bez ikakvih teškoća – ali nismo to nikad imali kome pokazati).
No Šantek, srečković, ovaj put nas je pustio da igramo sami. Ne sjećam se točno razloga, možda je bio u financijskoj krizi i nije imao za platiti ćevape ako izgubi. Jer i jamb se igrao u ćevape.
Krenula je tako biologija, krenuo je i jamb. Dok je jednolični profesoričin glas objašnjavao građu nekog organa, vrtjele su se kockice punom parom, i to ovog puta meni na ruku. Brenninger je istina imao više zapisanih slika, ali se zatrpao u srednjoj koloni i gotovo sasvim ostao bez tempova. K tome je imao i slabe razlike a ja odlične. Fino sam izvukao uzlaz i imao pregršt tempova za silaz, plus sjajnu najavnu kolonu.
No tada se desilo nešto naprosto strašno. Prvi put u povijesti profesorica bilogije napustila je svoju katedru. Uzela je nekakvu maketu tog nekog jebenog organa o kojem je pričala i krenula po razredu od učenika do učenika, tražeći od svakoga da pregleda i opipa maketu.
A nas nitko nije upozorio! Čak ni Šantek koji je međutim imao dobar razlog; bilo mu je opet toliko zlo da uopće nije mogao pratiti što se zbiva. Profesorica mu je čak sama ponudila da ode kući, vidjevši koliko je blijed. Muratovič također nije mogao učiniti ništa; sjedio je u prvoj klupi. Zvonkice nije bilo na satu, vjerojatno je zbrisala kako bi se drpala s onim dečkićem; ona bi nas inače sigurno na vrijeme upozorila. A ostali....ma nek se jebu.
Profesorica biologije zatekla nas je pod zadnjom klupom kako bacamo kocke.
Pomoći više nije bilo. Idućeg tjedna kažnjeni smo obojica ukorom pred isključenje. Bilo je u zbornici i onih koji su tražili da nas se isključi iz škole, ali su nas, priča se, spasili naša razrednica i sam direktor. Nerado priznajem, ali u našu korist založio se i nacionalac iz povijesti.
Trebali smo tog petka navečer poslije škole otići malo zaružiti u grad, mjuza cuga ženske ovo ono,ali ni Brenninger ni ja više nismo imali volje.
Mene peh nije napustio ni nadolazećeg vikenda: pritisnut prijetnjom posjete hrpe nepodnošljivih rođaka na neko obiteljsko okupljanje kod nas, fingirao sam u dogovoru s mamom – koja iz nekog razloga nije imala ništa protiv da me se u takvim prilikama riješi – da sam nažalost tog dana „već od ranog jutra otišao na šahovski turnir, i neće me biti do kasno navečer“. No onako mamuran zbog glupog Brenningera i njegovog usranog vina, nikako da zaista odem iz stana, i dogodilo se najgore: prvi kontingent rodbine pozvonio je na vrata mnogo ranije od najavljenog. Preostalo mi je tek, kako i mama i ja ne bismo bili ulovljeni u laži, da se panterskim skokom sakrijem pod vlastiti krevet. U onoj prašini i paučini proveo sam idućih šest sati...dok nisu otišli.
P.S. nije ni to najgore – idiot Brenninger jednom se našao u identičnoj situaciji, ali računao je na sretnu okolnost je da je živio u prizemlju. No nije baš bio toliko sretan: kad se tako, dok su rođaci ulazili, spašavao bijegom kroz prozor, dogodilo se da su baš tog trenutka kraj njegove zgrade prolazila dva policajca u rutinskoj ophodnji... i imali što vidjeti....no o tome neka priča on sam ako bude htio
ponedjeljak, 15.12.2014.
Laura L.
Pojma nemam čime sam zapravo skrivio apsurdnu činjenicu da me jedne pretople jeseni zavoljela Laura L. Jer, pripadali smo potpuno različitim svjetovima koji se u tom smislu nimalo ne dodiruju; Laura L. bila je liječnica, a ja sam radio kao pomoćnik šefa žicara pred jednim zagrebačkim kinom. Imao sam uz to i jedan dodatni prihod, no tu tajnu sam uspješno skrivao: pripadao sam naime pomoćnom tehničkom osoblju pri ilegalnim snimanjima pornografije u jednom južnozagrebačkom stanu; nosio sam kablove i rasvjetna tijela, a kadšto i okrepu umjetnicima.
Lauru L. upoznao sam pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima u jednoj pivnici. Njezino društvo je nešto slavilo i bila je dovoljno pripita da neznancu za šankom pročita dvije svoje pjesme. A neznanac za šankom bio je dovoljno pijan da joj iskreno kaže što o njima misli.
Upustismo se tako u širu raspravu o poeziji. Predložio sam joj da iz svojih pjesama izbaci one ubitačne sklopove dviju imenica koje i najbolju poeziju čine gnjavatorskom; radilo se o onome što sam nazivao "nešto nečega": 'oblak čežnje', 'dašak slutnje', 'modrina sjećanja' itd. (premda, sad kad razmislim, 'sjećanje' je i samo po sebi dovoljno da sasvim upropasti uradak!).
Laura L. se isprva pomalo ljutila, naglasivši da je ona, uostalom, već višestruko objavljivana autorica. Ali sasvim sam je razoružao kad sam joj obećao da joj tu činjenicu, na kojoj joj uzgred čestitam, nipošto neću uzeti za zlo.
Opet smo se vidjeli, ovaj put trijezni. Pa još jednom. Čitala mi je svoje nove pjesme, u kojima nisam mogao ne primijetiti odustajanje od "nešto nečega". Budući da sam bio trijezan, nisam je upozoravao na pomalo nakaradnu navadu da u svojim ljubavnim pjesmama 'On', s 'Njim' ili 'Njemu' piše velikim početnim slovom. Nije se doimala kao netko koga bi se moglo uvjeriti u to da je malo slovo zapravo snažnije od velikog.
Ali se zato nisam libio zločesto primijetiti da iz nekog čudnog razloga postoje silne čete liječnika kojima medicina nije dovoljna te se naglavačke bacaju bilo u politiku bilo u pisanje poezije, u oba područja pritom kvareći -čast iznimkama- dobar glas lječničke profesije.
Laura L. složila se za politiku.
Te treće večeri odvela me kući i propisno ispotrošila. Poslije mi je, dok sam nemoćan ležao, pričala o svom propalom braku. Bila ga je dokrajčila sama, upustivši se s ljubavnikom. Promrsio sam što sam jednom čuo, da ako žena ima ljubavnika postoje dva moguća razloga: ili je sita svog muža, ili ga nije sita.
Idućih tjedana i mjeseci naš odnos opasno se intenzivirao. Moglo se već reći da sam više noći provodio kod nje nego doma.
Laura L. je, međutim, bila zgrožena mojim 'zanimanjem' (pritom za onaj dodatni posao nasreću nikad nije saznala). Kao liječnica poznavala je mnoge ljude i neprestano pokušavala preko ovog ili onog popraviti moj građanski položaj. No ja sam tvrdoglavo odbijao sve ponude, iako je, pošteno govoreći, moj položaj pomoćnika žicarskog šefa bio sve ugroženiji - nadolazila je nova i, treba priznati, vrlo talentirana mlada generacija.
Ali poslovi koje mi je nudila bili su, premda unosniji i neusporedivo ugledniji, nažalost lišeni svakog tračka umjetnosti.
Prolazili su mjeseci i godine. Laura L. i dalje je pisala poeziju, za koju je s vremena na vrijeme dobivala i priznanja pa čak i nagrade. I sam sam joj morao priznati da je dosegla majstorstvo. Pa ipak, Laura L. osjećala je da njezino stvaralaštvo mojoj nepočešljanoj duši nije po ukusu. Njeno pametno i senzibilno žensko poetsko tkanje ostavljalo je unatoč svemu žeđ mojeg divljemuškog intelekta neutaženom. "Pa dobro genije moj, kakva slova ti voliš?", upitala me jednom razdraženo. "Mi geniji najviše volimo", prihvatih igru između dva gutljaja piva, "kad se na tisuće malih ma kako dobro usmjerenih koračića nadomjeste jednim pravim korakom od sedam milja".
"A bi li mi genije to htio prevesti?", nije se dala. "Mi geniji volimo", nisam se dao smesti, "kad se beskrajno brbljanje napokon prekine jednom jedinom valjanom riječju".
"Kao naprimjer?"
E sad me bila zaista iznervirala. Izživcirala dovoljno da se dohvatim druga gugla i pronađem uradak kolege genija B.C-a.
"Da pročitam?"
"Čitaj."
RAZRUŠENA SAHAT-KULA
Tek sad vidim
Koliko je sati.
Bila je to večer kad je Laura L. prestala pisati poeziju.
No nije, barem još neko vrijeme, prestala ljubovati sa mnom. Premda smo, primjerice, oboje bili poprilično nezainteresirani za život onog drugog; nismo si prepričavali radne dane ni tražili podrške. Premda joj ja, pomoćnik šefa žicara pred poznatim zagrebačkim kinom, uz svoje skromne prihode zasigurno nisam mogao kupovati bogznašto, nikakve stvarčice kojih bi se, isto tako zasigurno, nadobivala samo da je petljala s muškarcima iz vlastitog miljea. A ovako, no diamonds. Ne mogu ne ponoviti pritom sjajnu misao jednog mog drugog kolege genija, "kad na svijetu ne bi bilo žena, dijamant bi bio običan kamen".
Laura L. i ja naposlijetku smo se počeli onako istinski mučiti jednog prohladnog proljeća. Prethodilo je tome nekoliko njezinih pokušaja da se preciznije definira naš odnos, no to je svaki put završilo mojim odlaskom na pivo, dok se dama ne skulira.
Bila je sve živčanija. Ako bi se na trenutak i osjetila spokojno, već idućeg momenta počinjala bi je razarati neizvjesnost koja se odnosila na neki neodređeni budući trenutak, a proizlazila iz određenih tendencija prisutnih u sadašnjem stanju stvari. Ponekad bi me optužila za stvari koje se, doduše, nisu dogodile, ali joj stanovite nijanse mog karaktera nisu nudile garanciju da se jednom neće dogoditi.
Umorismo se oboje. Cijelog ljeta i jeseni Laura L. pokušavala je prekinuti našu vezu. Ja pak nisam pokušavao ništa posebno, ne držim puno do tih proglasa.
Onda joj je jednog predvečerja jedne, pokazat će se kasnije, sasvim bessnježne zime, napokon uspjelo. Priopćila mi je to sasvim iznenada, dok smo šetali Ilicom. "Pustilo te?", upitao sam. "Pustilo me". "Slobodna si?" "Slobodna sam!"
Nasmješismo se oboje, i spontano napravismo givmifajv. Uzeli smo još svatko po jednu vrećicu vrućih kestena. Zagrlismo se. Ona, još jednom mahnuvši, nastavi prema Britancu. Ja se okrenuh i odoh u vražju mater.
srijeda, 10.12.2014.
Honza Zirkelbach
Ne može se reći da je atmosfera bila sasvim lišena neugode dok je Honza Zirkelbach pripremao capuccino svojoj prvoj jutarnjoj mušteriji, uglednoj učiteljici mjesne osnovne škole Jani Horakovoj, koja je u svojim invalidskim kolicima zauzela krajnji bočni stol na terasi pred izlogom pogrebnog poduzeća.
Jer osim što su imenjaci, njih dvoje sudbina je povezala i na još jedan, mnogo dublji i bizarniji način. Upravo onome što se pokazalo kao zla kob koja je tada još sasvim mladoj gospodični Jani Horakovoj, vjerojatno najuspješnijoj studentici književnosti u povijesti ovog maloga gradića, zahvaljujući kojoj je i njemu, gradiću, pripalo nešto slave i na samom praškom sveučilištu, što se dakle pokazalo zlom kobi koja joj je jednog ljetnog mjeseca kastrirala mladost i doživotno je pospremila u invalidska kolica, upravo tome Honza Zirkelbach može zahvaliti sve što on uopće jest, cijelo svoje postojanje.
I baš bi zato, zbog te neugode, Honza Zirkelbach sada i ne trepnuvši dao čitavu svoju tjednu nadnicu koju prima za konobarsku ispomoć na terasi pred pogrebnim poduzećem samo da se napokon pojave ti Nijemci, pozauzimaju svoja mjesta na terasama glavne ulice i ponaručuju svoje kave. i da se stvar u žamoru mnoštva napokon razvodni.
Ali još je rano i na ulicama ovog češkog gradića uz samu granicu nema gotovo nikoga. Sjeća se Honza i onih vremena kada ovdje gotovo nikoga nije bilo uopće. Mjesto je bilo skoro sasvim usahlo do trenutka kad su osamdesetdevete napokon digli rampu kod Kubice. Onda je krenulo: Nijemci su najprije u tisućama i tisućama dolazili po skoro dvostruko jeftinije gorivo, a kad su se doskora pootvarali restorani, kafići, trgovine i k tome oni posebni saloni (uglavnom se vode kao moteli) u koje sramežljivi Honza nikad ne bi ušao, Nijemci su se ovdje opskrbljivali gotovo svime što im treba.
Ne baš svime. U ovih dvadesetpet godina koliko je otada prošlo, još nijedan njemački gost nikad nije koristio usluge poduzeća u kojem je Honza zapravo zaposlen. Pogrebnog poduzeća. Njemački posjetitelji troše u Češkoj, provode dane u Češkoj, katkad i umru u Češkoj (nekidan je u jednom od spomenutih salona jednog njemačkog gospodina sklonom plavim tableticama izdalo srce), ali se pokapaju kod kuće.
Pa ipak, spretni direktor pogrebnog poduzeća uspio je iznaći načina da se i ono podigne na noge. Iskoristivši sjajnu poziciju poslovnog prostora koje imaju nasred same glavne ulice, i stranačku pripadnost indentičnu onoj aktualnog načelnika općine, direktor je ishodio posebnu dozvolu da i pogrebnici otvore terasu na kojoj će usluživati njemačke goste. Bez obzira što su još živi.
Angažirana su i dva profesionalna konobara, a kako je jedan slomio nogu pretprošlog tjedna, morao je kao privremena pripomoć uskočiti inače pouzdani kopač grobova Honza Zirkelbach, koji je kao iznimka među radnicima znao ponešto njemačkog.
No prerano je za Nijemce i ovdje su i dalje samo njih dvoje, Jana Horakova i Honza Zirkelbach, koji joj s knedlom u grlu upravo spušta capuccino na stol.
Tridesetšest godina ranije, u ovoj istoj ulici, tada ni izbliza šarenoj kao danas, ni dvadesetak koraka od mjesta gdje je sada ova terasa, nesretna Helena Štastna, još tinejdžerka u potrazi za identitetom, pružila je ruku upoznavanja glavnom mjesnom frajeru, divljem i neukrotivom Tomašu Zirkelbachu. Koji mjesec kasnije, jedne pijane noći s puno mjeseca i puno votke, Tomaš Zirkelbach prodro je u Helenino krilo nasilno i grubo. O pravom silovanju nije moglo biti govora jer se nije radilo o tome da nesretna Helena, koja je samu sebe već smatrala djevojkom Tomaša Zirkelbacha, to nije htjela, ali zasigurno nije htjela tako.
Zna se toliko da Helena Štastna, unatoč prijetnjama, nikad više nije htjela u svoju blizinu pripustiti Tomaša Zirkelbacha.
A zna se i to da je, kad je idućeg proljeća rođen mali Jan, njegov otac Tomaš upravo počeo s izdržavanjem četverogodišnje zatvorske kazne jer je, koji mjesec prije, vozeći mrtav pijan na izlazu na cestu prema Kubici svojom ladom usmrtio mladog glazbenika Petra Hrdličku i teško ozlijedio njegovu djevojku Janu Horakovu.
Opće je čuđenje međutim, pa čak i među najobavještenijim lokalnim babama informatorkama, izazvala činjenica što je Helena Štastna, unatoč svemu, novorođenog dječačića Honzu upisala kao Jan Zirkelbach a ne kao Jan Štastny.
Tko zna o čemu je sve Honza Zirkelbach mislio dok je račun za capuccino blagim pokretom smještao pod pepeljaru na stolu uz invalidska kolica učiteljice Jane Horakove. Možda mu je kroz glavu proletjela slika svoga oca Tomaša koji je iz zatvora izašao nekako drukčiji, apatičan i tih, te povremeno viđao sina, a nikad više Helenu, i poslije otišao za nekim navodnim poslom u Plzen gdje mu je naposlijetku nestao svaki trag. Ili je pomislio na svoju majku koja je iznenada umrla prošle zime, pa su, kad je za nju hitno trebalo iskopati grob, Honzu fizički morali spriječiti da tog dana dođe na posao.
No najvjerojatnije je Honza Zirkelbach mislio na spasonosnu okolnost da se sutra, nakon nekoliko dana renoviranja, ponovo otvara kavana 'Masaryk' u kojoj uvažena učiteljica Jana Horakova inače svakodnevno pije svoju jutarnju kavu.
nedjelja, 07.12.2014.
Grunf
Prolog
Rana zora, najranija. Na zagrebačkom autobusnom ulazim u bus za Trst, pomalo ljut na svog prijatelja Gianmarca Bruseghina. S obzirom na inkaso koji ga čeka i cijenu na koju sam pristao, mogao je iz svog Portogruara doći barem do Postojne.
Na sreću, put sam uglavnom prespavao. Pa nešto bolje raspoložen izlazim iz busa na tršćanskoj željezničkoj i nastavljam pješice prema centru. Gianmarco bi me već trebao čekati u onoj ljevičarskoj birtiji uz sam glavni trg. Eno ga! Veseo i sasvim svjež. Grli me pa naručuje i meni kavu. Gunđam nešto o Postojni i pružam mu kuvertu.
Prebroji i daje mi neke papiriće na potpis. Pruža mi ruku. Opsujem ga taktilnog. Bilo kako bilo, njegov stari citroen upravo je postao moj.
Dok me kava vraća u život pričam mu što će mi citroen. Najprije se smijulji, onda grohotom cereka a na koncu lupa nogama o pod hvatajući zrak! Proglašava me drugim najvećim luđakom na kojeg je ikada naletio. Prvi je jedan iz Genove ali to je, kaže, preduga priča.
Konobarica u majici s anarhističkom parolom na sadržaj koje se, međutim, čovjek ne može do kraja koncetrirati iz određenih reljefnih razloga, donosi nam još po kavu. Gianmarco, moj dragi internacionalac, naširoko opisuje svoje političkoaktivističke planove i projekt europskog državljanstva koje bi onima koji ga žele dokinulo nacionalno. "Treba još doraditi što s porezima", pa mi objašnjava moguće varijante. Na trenutak čeznutljivo prevedem to sve skupa na prilike iz kojih sam dolazim pa zamaštam i za sebe neke paneuropejske dokumente kao spasonosni raskid svih veza s hrvaštinom čavoglavog tipa. No za tu tematiku odavno više nemam dovoljno živaca pa skrenem razgovor na žene za stolovima oko našeg.
Čim sam prvi put pogledao na sat, Gianmarco intervenira, "ne puštam te još kući, vodim te na ručak". "Grize te savjest jer sam ti preplatio auto, a?". "Aha."
Odvukosmo se do njegovog, pardon mog citroena parkiranog kraj čuvene tršćanske ribarnice i odvezosmo se preko industrijske zone. Inače nerado dajem svoj auto nekome u ruke, ali dopustio sam mu da vozi...
Riblji restoran s druge strane zaljeva. Cijene vrlo visoke. "Čuj Gianmarco, za jednog kozmopolita i internacionalca ti preteško napuštaš Italiju. Em nećeš do Postojne, em smo sad petnaest minuta odavde u Izoli mogli proći duplo jeftinije. To jest mogao si proći duplo jeftinije..."
"Sad mi to kažeš..."
Al što jest jest, riba je bila fina.
Napokon me se pušta kući. Gianmarco izlazi na željezničkoj, do Portogruara će vlakom. Eto me napokon za volanom svog auta.
Pičim na istok bez zaustavljanja, tank je bio pun do vrha, izgleda da je mog prijatelja stvarno pekla savjest. Pred Ljubljanom me obuzme iznenadna želja popiti pivo među svojim dragim zombijima u Metelkovoj ali se nekako oduprem iskušenju. Osim toga, ne želim promilima izazivati slovenske policiste.
Na granici su za mene sasvim nezainteresirani, samo mašu i jedni i drugi, hvalatibože ova granica polako ali sigurno nestaje. U Zagreb stižemo svi zajedno - noć, moj citroen i ja.
Grunf
I dok čekam na jednom od semafora u Prečkom, vrijeme je da napokon - započne priča! Jer situacija je, ukratko, slijedeća: prvo, mojoj supruzi sutra je rođendan; drugo, vozim joj ovaj auto kao poklon; i treće, to činim kako ona ne bi napustila svog ljubavnika...
Nije da si ja inače mogu priuštiti da naokolo poklanjam aute. Čak sam razmišljao o tome da joj umjesto poklona jednostavno prepustim svog prastarog golfa, ali ne mogu, treba mi još.
Obično joj jednostavno kupim knjigu. Ili je odvedem na izlet; ona npr. voli lutati mađarskim gradićima. Ove je godine, međutim, stvar postala alarmantna i morao sam reagirati.
Sretna financijska okolnost pritom svakako leži u činjenici da se moj savjetodavni uradak „365 izlika – kako se izvući baš od svega“ prodaje preko svih očekivanja i da mi izdavač redovno osvježava konto i već nudi izdašni predujam za neko novo 365-što-god-tebi-padne-napamet-ti-samo-piši-ostalo-je-naša-briga sranje.
Potrebno je prije svega reći da smo moja draga gospođa i ja najprije proveli nekoliko iznenađujuće sretnih pa čak i pomalo strastvenih suživotnih godina. No kad se vulkan ugasio, nismo se najbolje snašli. Do trenutka kad su naši blizanci krenuli u školu, atmosfera među nama bila je već sasvim narušena. Mada smo za divno čudo povremeno ljubav još uspijevali voditi, ja misleći pritom na neke njezine prijateljice, a ona – pitajboga kako...
No ni to nije još dugo moglo potrajati. Kad su djeca upisavala peti razred, njihove roditelje već se najpreciznije moglo opisati kao impotentnog pijanca i živčanu kobru.
Ona je histerizirala, ja sam se opravdavao. Ona je plakala, ja sam cugao. Na okupu su nas držala još samo djeca. Ajde, i kredit.
O godinama koje su slijedile nema se puno toga reći. Temeljito smo propadali svi skupa. Blizanci su nekako uspjeli upisati željenu srednju. To je bila prva dobra vijest za njihovu majku u nekoliko godina.
I to je bila ta jesen: sve se preokrenulo! Najprije sam primijetio da moju životnu supatnicu, malo pomalo, sve manje zanima zašto sam kući s posla došao pola sata kasnije ili zašto mi je trebalo sat i pol da kupim kruh i novine.
Onda sam primijetio da se, hmm nekako glupo zvuči ali...no da...proljepšala. Baš pozgodnila!
A tada mi je dojavljeno.
U eri mobitela čovjek može brzo reagirati i za tili čas se i sam naći u maloj kavani u susjednom gradiću, lagano zakamufliran, te promatrati svoju ženu kako ispija čaj s mladolikim gospodinom, nekako simpatično rokerski čupavim, držeći pritom svoju ruku u njegovoj.
Onda sam primijetio još nešto, i to me potpuno razoružalo: tip je nosio majicu s otisnutim likom Grunfa iz Alan Forda!
Nije više bilo obrane: tip mi se svidio! Zapravo, da budem potpuno pošten prema sebi: i sam bih sebe zamijenio njime.
Svečano objavljujem: tko se želi dopasti suprugu svoje ljubavnice, treba nositi majicu s motivom iz Alan Forda!
Odvezoh se te večeri kući perverzno vedar: osjetio sam da bi nas ovo moglo spasiti!
Od tada sam, poskrivečki, već nekoliko godina vukao poteze u korist olakšavanja njihovih susreta. Bio sam apsurdno sretan; primjerice, više nisam morao uvijek iznova nalaziti razloge zašto nećemo voditi ljubav, stvoren je neki neizrečeni pakt o nenapadanju koji nam je oboma odgovarao. Također, pojavio se prostor nove slobode landranja gradom do mile volje, još do prije koju godinu potpuno nezamisliv. (Tom prostoru doduše ne odmaže ni činjenica da su djeca već velika.) I u samoj kući zavladala je neka opuštena atmosfera, zna se čak i dogoditi da pričamo viceve za ručkom.
A k tome sam, ne tako davno, upoznao i stanovitu Špelu, i na vlastito oduševljenje spoznao da ipak još ne trebam plavu pilulu. O ne!
Ali kvragu – koja to sreća može dugo trajati? Prije nepunih mjesec dana saznao sam od svojih izvora alarmantnu vijest: ljubavnik moje žene seli se zbog posla u drugi grad. Pedeset kilometara udaljeniji! Krajnje teško dostupan javnim prijevozom.
A on, znam iz istih izvora, vlastita kola nema. Zbog daltonizma ne može voziti.
U zadnjih desetak dana moja me gospođa dvaput zamolila za ključeve auta.
I ja se sjetih citroena kojeg prodaje Gianmarco Bruseghin.
A sada, dok sam stojim na crvenom na Heinzlovoj, molim da me se ispriča. Moram smisliti kako ću svojoj dragoj objasniti ovaj poklon.
