Tog subotnjeg predvečerja imao sam jedan lukav plan. U pola sedam je, međutim, zazvonio mob. Dvije minute kasnije jedini plan mi je bio negdje se uništiti alkoholom. Nazvao me naime najbolji frend, obavijestivši me da je već loše zdravstveno stanje njegovog tate dospjelo na novi stupanj užasa. Gospodin o kojem je riječ povremeno mi je bio poput drugog oca (svog sam rano izgubio), a sad ga je potrgala grozna bolest od tri slova.
Razlog zbog kojeg se nisam odmah otišao natočit je pomalo bizaran - moja lokalna birtija, u koju se zaputih, bila mi je jednostavno... preblizu....htio sam ipak još malo šetati. Pa mi tako padne napamet da se odšetam do Cinestara i pogledam neku ljigu, recimo najlošiji film koji imaju, eto tako nešto sam htio. Putem sam naumio razmišljati o smrti, ali to se zapravo ne može, "smrt je nemisliva" rekao je jednom Freud. Kad su dakle i "psi mojih misli" (to je pak Lacan) naletjeli na neprelazan zid, odustao sam i odlučio umjesto toga sve (dobro, skoro sve) prolaznice koje putem sretnem zamišljati gole. Ali ubrzo sam zaboravio da sam to odlučio.
Eto me u Cinestaru. Časna riječ, stao sam u red s namjerom da blagajnici pružim novčanicu i kažem "molim jednu kartu za najgori film koji danas nudite"; ali kad sam došao na red za to ipak nisam imao petlje. Umjesto toga bacio sam u posljednji čas pogled na onaj ekran gore, i od tri filma koja su upravo počinjala izabrao onaj koji mi je zvučao najprikladnijim. Bio je to "Las Vegas....nešto....21". Dobro sam izabrao, zadovoljan sam, film je sasvim pristojna katastrofa.
Kad sam po izlasku iz kina opet uključio zlosretni mobač, jedna u međuvremenu pristigla poruka (od ukupno dvije, da ne ispadne sad da sam neki šampion popularnosti) bila je iz Tkalče, odakle me dvije frendice zovu da im se priključim na cugi. Za ovu koja je poruku i poslala već duže vrijeme sam ganc ziher (usprkos tome da se kod žena, jel, nikad ništa točno ne zna) da želi da se seksamo, a za ovu drugu sam siguran da to isto neće ni u ludilu.
Pretužan za upucavanje, za zezanje, ili za teme "kaj ima novo", a premlad da bih se jednostavno vratio doma, odlučih se ispričati i otići na pivo sam za neki drugi šank, u neku gužvu gdje nikog ne poznajem.
Vruće je, žedan sam, pijem prebrzo. Sve je prepuno ljudi, paše mi to, razvedrava me donekle. Pored mene se neki par mazi, uguralo se njih dvoje u knap metar prostora između zida i mene. Kaj im ne bi bilo lepše u nekom parkiću...izgleda fakat da su zagrebački parkovi na vrlo lošem glasu.
Utonuo sam u misli. (Jedna dosta neukusna misaona kaša, red praktično-poslovno-karijerističkih misli, red egzistencijalno-filozofskih, pa opet ove prve, pa malo intimno-seksualnih, pa opet prve, pa one druge...) Klinci se ljube. Ja mislim. Stari umire. Muzika dobra, pivo solidno.
Mala se, zbog nedostatka prostora, počela bedrom i rubom guze sve češće trljati o moju natkoljenicu. Frajeru ne bi bilo drago da to skuži. Bacam letimični pogled prema njima.......A u pičku materinu!! Jebote, u međuvremenu su zamijenili mjesta, i to se on stišće sa mnom! Mora da sam već solidno pripit kad to nisam skužio i bez gledanja. Ali dobro da sam se nacugao, jer bih inače vjerojatno trenutačno povratio! Zbog alkohola se obično povraća, ali eto ponekad se zahvaljujući njemu ne povrati....
Eksao sam preostalih 5 cm piva u flaši i šmugnuo van. Hladni noćni zrak me začas otrijeznio pa sam odustao od namjere da ipak potražim gore spomenute frendice. Kući idem pješice, i to dužim putem. Osjećam se dobro, sve bolje. Za sutra sam već imao jedan lukav plan.
Post je objavljen 24.02.2015. u 14:09 sati.