U zadnje dane samo slušan stare pisme, tako stare da me vratilo u ditinjstvo.
Nemojte se jidit ako vas sataren sa njima.
Dragan Stojnić me osvojia davnih dana divnin glason i gospodskon pojavon.
Legendarna je ova njegova pisma:
BILA JE TAKO LIJEPA
Bila je tako lijepa,
uvijek se sjećam nje,
Bila je tako lijepa,
kao tog jutra dan,
Divna je ona bila,
kada sam ostao sam,
Više se nismo sreli,
jer nju je odnio dan.
Sve ja kao tajna
ostalo na keju tom,
Oči, njene ruke,
plačni pogled njen,
Možda je tako bolje,
zaborav briše sve,
Ali ipak, ipak često,
često se sjetim nje.
Danima kiša lije,
uz prozor stojim sam.
Prošlo je mnogo dana,
obuze tad me san,
Sjetih se onog jutra
našega rastanka,
Sjetih se tihe
rijeke kojom je otisla.
A sad uzmite neko piće, pritisnite ovi mali trokutić ispod, zatvotite oči i uživajte.
A, ča san rekla, jel' vas vratilo u mlade dane...još mlađe...najmlađe?
Ne sićate se, ne znate, nikad čuli?!
Onda priporučite svojin roditejima...ili praroditejima da navrate ovod i poslušaju.
Laka van noć!
|