boxer world

Što napraviti kad uvidiš da je tvoja ljubav ,i sve ono što smatraš svojom sigurnom lukom iskazuje nepovjerenje i pored silnog truda uloženog da nikad ne bude krivih primisli a kamoli nešto puno gore . Ostao sam bez bilo kakvih ideja kako razriješiti problem povjerenja i nepovjerenja u ljubavi i braku . Nikada do sad nisam ostao bezidejan i nisam siguran što učiniti?

Njeno nepovjerenje koje je dakako bezrazložno kao više puta do sad ipak je nakraju probudilo onaj crv sumnje u meni ,pa se sad pitam da li me i trunku poštuje ,da li ima povjerenja u mene i stotinu drugih pitanja koja se vežu za crv sumnje a odgovori ???
A rasprava je kojom je počelo je vezana za školovanje sina našeg i završila razmimoilaženju dvaju kultura iz kojih dolazimo ,dobnih razlika koje imamo .
Riječi bole kao nož , i nakraju rasprave mi osta taj crv sumnje proklet bio ,samo da ga se riješim .

Kako dokazati svojoj ljubavi da povjerenje u njega i poštovanje prema njemu nema cijene i da je to temelj uspiješne zajednice?????

Neki dan sam vodio obitelj u berbu gljiva ,bilo je fascinantno.Zbog pejsaža ,maglice , bujne šume
imao sam osjećaj kao da sam u nekom filmu .Jutro na selu ,meni nešto neobično ,sve pomalo čudno otvoreno ,prepuno raznih miomirisa .
Pri dubljem ulasku u šumu prvo smo sreli lovce koji su nas odmah upozorili da je lov u toku,iako mi nije bilo sasvim jasno zašto love uz cestu nisam se htio izlagati prevelikom razmišljanju ipak sam tu da se prepustim čarima šume.Nakon što smo produžili koji kilometar dalje pronašli smo mjesto gdje da ostavimo auto da nije na cesti i iskočili iz auta spremni i veseli .
Inače pravi razlog ovog obiteljskog izleta je bio šok koji sam doživio kad mi je moj sin iznio njegovo shvaćanje da on zna da gljive rastu u hipermarketu . Nevjerica i izbezumljenost a što drugo je bila prva moja reakcija.Nakon kraćeg razmišljanja sam shvatio da sam u biti sam ja taj koji dijetetu nikad nisam objasnio.
Nakon prvih koraka kroz šumu sva moja napetost se počela gubiti,i shvatih da mi sve jako godi.Okrenem se oko sebe ,drveće ,opalo lišće,Kora koja trči uokolo osluškujući raznorazne zvukove,moj sin koji je oduševljen granjem ,otkida štapove jer ga oni fasciniraju,ljubav moja koja traži gljive kao prava gljivarka, što čovjek još da poželi .I napokon prva gljiva, i lice puno nevjerice kod sina mog .Lice koje je postavljalo bezbroj pitanja i ujedno donosilo zaključke .
Radost što te gljive koje i tako baš ne voli previše jesti bila je potpuna na kraju izleta. Vratili smo se u naš stan naše gnjezdo gdje smo svi mi najradije.
Jesen u meni budi ona najljepša sjećanja , prije nekoliko godina sretoh ljubav svoju ,začarah se i zaljubih toliko da me još drži istim intenzitetom . Prije nje sebe sam smatrao čovjekom bez prave sreće , a desilo se slučajno.
Ponekad i dan danas me ljubav moja zapita zašto ona ,kako sam znao da je ona prava i naposljetku zašto sam bio toliko uporan u želji da budemo zajedno ?
Kako prepoznati pravu ljubav?

Eh da ,tisuću puta sam se upitao kako naći prave rijeći ,kako se izraziti a da pri tomu osjećaji ne izgube svoj sjaj???Osjećaji ,da često zaboravljamo da nas upravo oni vode u ovom kratkom bivanju na ovom svijetu ili ako hoćete u ovom obliku. Bude nas ,vesele ,rastužuju ,osvješćuju zbiljom,vode u snove ,vraćaju u često zaboravljenu prošlost i tako bih mogao nabrajati i nabrajati do kraja čovječanstva ,mogao bih ali neću ,krenite zajedno sa mnom na put u rapsodiju ili plagijat ili kako Vam se da.

«Rano jutro pola šest, svako dana putuje ...» uh kako je dosadna ova pjesma «kaj se ovi na prokletom radiju nemogu pomaknuti iz sedamdesetih»,mrmljajuci krenuh ka kupatilu.Osjećaj čiste hladne vode na pospanom i već pomalo umornom licu , ah ipak ima boga pomislih, pogledah u ogledalo ,jos jedan dan , krenimo .Kroz dvosobni friško omalani stan se prožimao miomiris vruće kave s kapljicom mlijeka i zrno cimeta.Nosnice su mi radile kao Kori kad se rastrči po nasipu, kroz glavu mi prođoše scene nekakve serije sa tv-a u kojoj glavni junak se jedino budi na miris kave,opsovah u sebi i pomislih proklete sedamdesete pa zar ih se nikad necu rijesiti? Jutarnja kava ili više ritual koji spaja brakove odnosno održava na životu,konverzacija koja je često jedina u danu polako se pokreće standardnim pitanjima i odgovorima .Ponekad se upitam kako i zašto smo robovi navika i zar samo to od života očekujemo, kak bi rekao Paco « samo neka ide glatko i polako i sve će biti ok.»,možda ?
Polako završavajući sa jutarnjom kavom oblaćeći se krećem sa svojom ljubavi u novi dan ,sve ispočetka .»Pa zar je to tako strašno» upita me ljubav moja,» ma i nije ...»odgovorih otvarajući vrata od garaže .Sjedam za volan svoga novog clia ,vec dvije godine star ali je meni još uvijek novi jer je prvi novi u životu ,i upitah ljubav svoju « ponekad se pitam pa zar stvarno svi tako ili slično žive svaki dan i da li su svi jednako zadovoljni postignutim u životu kao ja ?« na što mi se ljubav naceri i uputi očekivajuće predpitanje sa vragolastim i uvijek osvježavajućim osmijehom «hoćeš reći da si ti sretan ,ma nebi se reklo po tvojoj faci?..» i ono što uvijek slijedi ,osjetih prodoran pogled koji je sam bio i više od pitanja.»Pa zar sumnjaš u moju iskrenost prema tebi?» odgovor uvijek spreman kao kad iz starog ormara izvlačim neupitnu vrijednost.Već sam pomislio da će krenuti rasprava o mojoj iskrenosti ali se sa mojim vidnim zadovoljstvom zadovolji odgovorom i kratko reče«lijepo je da si sretan « završavajući našu konverzaciju dobaci mi poljubac i izađe iz auta.Odvezah se dalje prema svom radnom raju ili kako bi neki moji suradnici kazali u satima najveće gužve «zoološkom vrtu».
Ulazeći udahnuh svježi miris klimatske naprave koja je neprekidno radila kao švicarska urica , nekima luksuz ,nekima kao meni prijeka potreba,obradovah se jer sjetih se radnika na trasi nove autoceste u ovo sparno, vruće ljeto.Osmijeh mi se razli po friško ostruganom licu .Info dama ugledavši me sa osmijehom vjerovatno misleći da se njoj smijem osmjehnu se i veselo procvukuta
«dobro jutro šefe,jutros smo nešto veseli»
«dobro jutro ,lijep je dan i odmah sam veseo «odgovorih ne baš sretan sa onim šefe ,
«danas nas čeka puno posla ?»pomalo zabrinuta lica ali još uvijek kroz osmijeh ,
«samo to boga molim svaki dan puno posla svaki ubogi dan»odgovorih svjestan da se svaka moja važe preko svih mogućih i nemogućih vaga.Ljudska psiha ,ljubomori nikad kraja ,ogovaranju također ali svaka promjena, bilo kakva ona bila je ogromno sranje ništa ne valja ,a to je nešto što bih prvo promijenio u svojoj ,silom prilika dosuđenoj ,životnoj okolini. Nisam ni pokrenuo moždane vijuge a već su me zasuli malim ,velikim i deja- vu problemima.
U nekim davnim vremenima bi možda i svisnuo od muke ali sad nakon nešto i tog životnog iskustva lagano razvrstavam probleme u svojoj glavi smiješeći se šeretski.


I dok polako riješavam poslovnu problematiku zazvoni mobilna stanica.»Stigla je nova poruka,garant mi banka javlja koliko sam im dužan» pomislih u sebi .Uhvativši trenutak dok me nitko ne gleda , i pogledah poruku na mobaću.» Hm nije banka ,pa to je Paco» sa olakšanjem pomislih.» Navrati sutra na kavu prije posla « to me pak iznenadi ,bez obzira što smo si bili dobri prijatelji imali smo nepisano pravilo da se oko nalaženja i sl. uvijek dogovaramo ,i to je bio dio našeg odnosa.Iako rijateljstvo nisam smatrao prolaznom stvari ,volio sam uređene odnose i zadovoljene obje strane .Ponekad se sjetim nekih postulata životnih koje mi je često, pri svakoj krivoj odluci ,servirao otac moj ,ah kako je on to znao sa dozom dramaturgije i bojom glasa urezati mi u memoriju,»ako imaš jednog pravog prijatelja postigao si nešto u životu ,a ako imaš jednog pravog prijatelja i ženu prijatelja postigao si jako jako puno u životu» još mi memorija izbacuje svako malo . Pošto su opet počeli kričati oko mene , kratko odgovorih «Ok «,i vratih se svome radnom okolišu.Tokom cijelog dana me mučila misao da nešto nije u redu sa njim ili sa njegovom obitelji ,ostavio sam to po strani pričekati ću do sutra.
Završivši gro posla zacrtanog za taj dan krenuh lagano k domu svom.Na putu doma nazvah ljubav svoju sa namjerom dogovora za ručak .pošto ne živimo» na visokoj nozi «ručak podrazumjeva laganu i po mogućnosti što jeftiniju gomilu na tanjuru tek toliko da se zadovolje oni mali u trbuhu što stalno viču « daj gazda ubaci što , nama nikad dosta, samo daj ,daj» . Uletih u kraljevstvo svoje, svoja tzv. četiri zida ili bih ipak rekao stančič za tri osobe i psa.Kora se javi iz straha što sam tako brzo uletio u njeno carstvo i pusti nešto poput glasanja pravog psa ipak je ona samo njemačka tigrasta boxerica koja je prvenstveno igračka i nikako ne čuvar kraljevstva mog ,iako uokolo prodajem spiku da je ljuta i pomalo opasna ,ha,ha, ha.Nakon pozdrava sa Korom pojavi se odnekud i sunce života mog ,moja radost ,osmijeh ,dosadnjaković i sve ono što sam i sam bio prije mnogo leta.»Bog tata « pozdrav tako drag i uvijek sladak uhu mom ,ali nakon toga slijedi rafalna paljba bezbroj pitanja ,ispovijedi i još se nisam snašao a već me je počeo tražiti nešto.Kao kroz maglu, dok odugovlačim sa odgovorom ,pokušavam razaznati iz te bujice riječi što zapravo hoće od mene praveći se da sam ga pozorno slušao cijelo to vrijeme.Kao svi roditelji kad shvatimo da nema nikakve šanse da skužimo šta hoće od nas, prvi odgovor je ne u smislu obrane od neželjenih posljedica.Očekujući nastavak i reakciju na moj odgovor pustio sam tišinu da traje .Pun iznenađenja,kao što je uvijek bio, sunce moje se iznenada jednostavno pomiri sa odgovorom tako da sam ja ostao paf.

Pripravljajući sastojke za kuhanje ručka pomislih da sunce moje nešto smišlja ili je promijenio taktiku za dobiti dozvolu izlazka van na igralište .Nadmudrivanje je dio života u kojem sam osjećao kao riba u vodi i pokušavajući naučiti još više o svim mogućim taktikama međuljudskih odnosa pustih ga da pokaže što je smislio.

Krećem ispočetka , da razbijem svoj monotoni život upao sam u ovu priču blogera i zasad ne izgleda tako loše ,još se ne snalazim najbolje ali polako budem sve bolji i bolji. Dok ovo pišem vrte mi se Filigranski pločnici,vračaju mi neka prošla vremena i bezbrižnost mladosti ,gledam sina i pomalo mu zavidim, igra igra i samo igra .Onda pogledam pred sebe i šta vidim: utrka za materijalna dobra ,svi od tebe očekuju neke pametne stvari, a ja ,ja bi se još malo igrao ,furao furku.Zapitam se kad su svi postali tako stari u glavi ,većina frendova ili jedva čeka da se uroka kakvom cugom bez obitelji, ili sjesti pred Tv i žderancija do kosti. "Kuda idu divlje svinje" Ma svi smo postali pitomi pajceki, jedini bunt koji se danas događa je štrajk za plaće ili sila na svakom koraku ,u školama,na cesti gdje god se okreneš .Neželim više to da gledam ,dižem glavu iz prašine ,igrat ću se kad god stignem ,ma zajebat ću sve kad god stignem . E da ta moja generacija je pukla u procijepu .

Danas započinjemo novi dan sav obasjan suncem nekim malo više a nekom pak malo manje grije živote.Svijet koji nas okružuje sve je beskrupulozniji i ponekad mi se čini da ako si stvorimo svoj svijet vjerovatno u njemu neće poskupiti naftni derivati ,naše teško zaslužene mjesečne plaće će biti i više nego dostatne za sve potrebe , ako ovako nastavim neću moći se vratiti u zbilju,ali koga je to briga komentar bi bio, već pomalo i standardan,jedan manje u sve većoj konkurenciji podjednakih .
Vrijeme u kojemu se nalazimo nosi svoje ,kako je to otrcana fraza ,ali zar mi nismo to vrijeme u kojemu se nalazimo ,zar mi nismo ti kojima neki tamo kroje vrijeme,pa zar uvijek moramo biti nečije sluge pokorne?
Zar se nitko ne zapita a gdje je moje vrijeme, znam znam zapita se ali ...
uvijek to prokleto ali, ma tko ga izmisli ...
Ej , zar je već toliko sati moram kod doktora da mi zatvori bolovanje ,
dosta je pametovanja za početak potrudit ću se bolje za drugi put ,ovo mi je prvi put, komentare prihvaćam samo se nemojte tući [I]