borut
25.04.2006., utorak
Trening (ili "Kako sam izasao bez fotoaparata")
|
Nagovorili me da se prijavim za mini sprint trijatlon u subotu 29-toga! Otplivat 300 metara mi nece biti problem, jucer sam probao vozit biciklu i moci cu dvadeset minuta vrtit pedale, ali treba pretrcat na kraju jos jedan kilometar, a jedino moje trcanje u posljednjih dvije-tri godine je bilo ono kod kardiologa! I zato sam danas u 18,00 sati navukao sportske gacice i majicu, uskocio u patike i pravac: more, plaza! Trasu sam si podijelio na cetiri dijela od otprilike 1 kilometar duzine svaki. Prvi dio sam odtrcao pun elana i zaustavio se kod cesme, tamo gdje sam trebao proci ispod glavne ceste (kvis hahof)! Malo razgibavanja i nekoliko gutljaja vode dali su mi jos vise poleta i bez teskoca sam savladao laganu uzbrdicu do slijedece cesme na kojoj sam ponovio gradivo s prethodne, ali sada vec dobrano mokar od znoja. Slijedeci kilometar sam se spustao prema akvaduktu i plazi, stalno gledajuci u zapjenjeno more preda mnom. Ni traga od umora. Iza akvadukta je tus koji na zalost nije radio, pa nisam mogao piti, tako da ma je poprilicno jak vjetar s pucine hladio samo iz vana! Na plazi samo dva ribara s dugackim stapovima (optimisti) i jedan par u cvrstom zagrljaju zavaljani uz luk akvadukta cekajuci zalazak sunca, koje je upravo izranjalo iza oblaka. Bjelina zapada se pretvarala u neku prljavu, nezanimljivu oker boju! Prestao sam promatrati i nastavio trcanje prema arapskom selu Jiser al Zarka - moja cetvrta i posljednja dionica u tom pravcu. Trcao sam po najidealnijoj podlozi koju mogu zamislit. Cvrsto zbijeni pjesak, jos vlazan od valova koji su se povlacili, a ipak elasticniji od asfalta kojim sam do tada prosao. Cak sam i ubrzao, no pred kraj osjetio sam bolove u desnom stopalu i konacno pronasao ugodno mjesto za odmor. Sjeo sam uz strmu liticu na mjestu gdje je plaza najuza, svega 3-4 metra, pa je i vjetar najslabiji, a i onako je slabio pod utjecajem sunca koje je potpuno odbacilo sa sebe ruho od oblaka i polako se spustalo samo pojacavajuci ono zutilo koje me dovodi do ocaja, jer ipak, navikao sam na spektakl vatrenih boja u smiraj dana. Nista od toga. Cak je i jedan galeb u dosta niskom letu iznad mene zakliktao i napravio povratni krug, kao da se zeli uvjerit je li to ja odista cekam da sunce zadje, jer, valjda mi je htio poruciti: "Ne, ne, danas to nece biti nikakva atrakcija! Idi, zuri kuci, da se ne prehladis!" Ali ja sam bio bio uporan i cekao! Onda se je pojavio u punome trku, gotovo galopu, jahac na malom doratu i samo mi nesto doviknuo; kao "alla isalam" ili tako nesto, sasvim zadovoljan brzinom kojom je njegov at jurio, a ja zadivljen ustao ne bih li se i ja uzivio u tu jurnjavu meni na dohvat ruke. Jos mi je u uhu nerazgovjetnjo saptanje konja kako se mjesa sa hukom koji je dolazio od udaranja valova u hridine pred obalom i valjanja po sprudu! Ne dugo za njim stigle su iz istog smjera tri Arapkinje, vjerojatno zena i kcerke jahaceve, i znatizeljno me gledale. A ja sam bio potpuno nezaineresiran za njih, iako je ona najstarija medju njima bila odjevena u, najmanju ruku, neprikladnu odjecu za setnju uz more. Imala je na sebi dugacki kaftan od samta grimizne boje, ali sve sam to tek uzgred primjecivao, jer mi je paznju privukao predmet kojega je more upravo izbacilo na suho. Prisao sam, podigao, oprao u moru i na dlanu gledao najljepsi poklon kojeg je pucina mogla namjenit Vesni!  Vec sam bio potpuno hladan i odmoran za povratak. Poceo sam brzim korakom i presao u trk, najbrze sto sam mogao, jer na kraju ovog kilometra opet cu sjesti i odmorit se cekajuci da sunce napravi nesto sto bi promatraca moglo barem malo uzbudit. Sjeo sam kod onog tusa koji ne radi, jedan ribar je vec otisao, a onaj zagrljeni par je bio na istom mjestu! Vjetar je potpuno prestao. Jahac na doratu se je vracao laganim kasom u drustvu prekrasnog pjegavog zdrebca kojega je bez sedla jahao bosonogi djecak. Od nekud su stigle zena sa kcerkom i pocele izmedju sunca i mene igrati neku vrstu tenisa sa drvenim reketima i tvrdom lopticom (motke), a dovele su i dva psa. Crni, vjerojatno stariji, je trazio mir, a bijeli je jurio uokolo i nagovarao crnoga da mu se pridruzi. Sve me je to potsjecalo na Nadru i Macija. I tada se je desilo cudo! Zuti horizont i polovina neba sve do najblizih oblaka u jednom trenutku su promijenili boju. Sve je postalo narancasto, a sunceva kugla se je nastavila lagano spustati kao da je netko isjekao krug od sjajnog fluoroscentnog papira, vezao ga koncem i sad ga polako pusta! Za cas je uslijedio dodir sa crtom koju cine more i nebo. Sve jednostavno i bez ikakvog cara, kao pravila ponasanja, po kojima to tako mora biti; i sunce se "utopilo", svjetla horizonta su se pocela gasiti, a ja ponovo u trk. Do prve cesme i to uz brdo islo je dobro, a nakon osvjezenja, iako niz brdo do druge cesme vec teze. Umor me je poceo lomiti. Popio sam nekoliko gutljaja, stavio glavu pod mlaz i nastavio korakom. Za trk vise nije bilo snage. Vesna me je cekala sa vecerom kod kuce i razveselila se neocekivanom daru! Eto, tako sam ja vidio moj danasnji izlazak be fotoaparata! |
