Borgman's cube
četvrtak, 21.11.2013.
Dnevnik jednog cableguy-a
dio prvi
Mi postojimo, među Vama smo. Sudariti ćete se s nekim od nas gurajući kolica po prodajnim centrima. ne razlikujemo se od Vas, iako zapravo, nosimo svoje breme. Dolazimo u stanove. Srećemo Vas u Vašem prirodnom okruženju, još snene, bunovne, mrzovoljne...svakojake. Ovaj blog bi mogao biti rječiti prikaz svijeta viđenoga očima jednog vječnog stranca. Najčešće meteora u vašem životu. Cableguy.
Rani jutarnji sati. Naoružan prije svega strpljenjem, a onda i naramkom kutija, često nepotrebnih svakome drugome, sa nezaobilaznom torbom alata, kucam na vrata. Nisu to obična mekana i drvena nego vrata od pripitomljenog čelika, samo pristojno prekrivena furnirom. Skupa blindirana, vrlo respektabilna, dobro zatvorena, vrata.
Ni nakon petog zvona, nitko ne odgovara. Okrećem se, baš kada ključ napravi krug u bravi. Zveket sigurnosne šipke i naborano lice.
- Ko je?- upita izborano stvorenje sa očalama nalik dnu od pivske boce.
- Cableguy, dobro jutro. Imamo dogovorenu montažu kod Vas.-
- Moontažu?- kao da se jedna od bora na čelu pretvorila u upitnik. Petljanje oko brave. Ono što marketinški stručnjaci zloupotrebljavaju kod penzića pali i sada. Oni jednostavno žele slušati... i svađati se. Ponekad samo zamijene redoslijed.
Iza čeličnih vrata, iznenađenje. Po podu tapet sličnog uzorka kao što su bile torbe naših baka. U kojima su imali zob za konje i magarce. Hrpa stvarno staroga kiča, anđelčići od porculana se blesavo smiješe, pokriveni odebljim slojem prašine. televizor, pa da ne upotrijebim riječ, prastari. Iz njega cvili visoki napon, a i zvučnik je malo promukao. Slika još uvijek dobra, iako, crvena kontura na slovima govori kako je i ekranu kraj blizu, i da mu u proteklom životu nije bilo lako.
Nema tu mnogo priče, bakica se smjestila na polusigurnoj udaljenosti, kako bi mogla promatrati tog neobičnog došljaka koji petlja po žicama, i radi brzinom od kojih se muti pred očima. A i pusti kojeg "tihomira" praveći se nevina, iako već odavno ni poodrasli unuci nisu nasjeli na taj trik. Meni, kabeli tvrdi, stari, kao plastična kost, jedva ih skalpel guli. Nisam ni primijetio da su mi se debela stakla naočala približila.
- A vi niste uopće zabavni. Ništa ne govorite...- kaže ona uvrijeđeno.
Zabavan? Ne uvijek sam skoro pa ozbiljan, toliko ozbiljan da imam borice na rubovima očiju od smijanja.
- Radim gospođo, pazite da se ne povrijedite...- ona uvrijeđeno odmakne ruku od skalpela koji je stajao na njenoj komodi zajedno sa nekoliko otpadaka kabela. Iznenađujuće mirnom rukom, ona skupi otpad i odgega se do kante.
- A ja sam mislila da tu nema ništa radit. Ma znaš šta...neću ja nikakvu montažu. Ko će brisat prašinu iza tih gabela, a i produžni mi treba....- podigne ona ruku iznad glave da potvrdi svoje riječi i ja se nađem u situaciji pileta kojemu su upravo rekli - IIIIŠŠŠ!-
I ne ostane mi ništa drugo, nego da se nađem s druge strane razuma...uuups vrata, jer staroj bakici koju su svi zaboravili iza blindiranih vrata, jednostavno nisam bio zabavan.
