Borgman's cube
ponedjeljak, 29.12.2008.
Mogu li biti Borgman, Jupi i CBK... Trio fantastikus??
Dopustio bih Vam dragi prijatelji daljnje komentiranje, ali komentiranje, kada se našlo vremena za novi post, nije dobra osobina.
Izgubi se tema.
Potaknuli su me CBK i Jupi.
CBK je sve ono što bih nazvao ideološkim neistomišljenikom. Pročitao sam njegov blog, argumentaciju, dijelom razumijevao uvjerenje i spoznao neopisivu silinu osjećaja koji se tamo nalaze. Puno mržnje, bijesa i straha. Cijela polja mrtvih i nemirnih duhova. Neke nepravde koje je teško opravdati, i puno argumenata koje bi se moglo pobijati. Ali čemu?
Da, za sebe kažem Borg-Man. Biće neljudskosti i savršene suradnje. Niti jedna ideja u mojoj glavi već godinama nema savršenu prednost pred drugima. Dio su Nexusa, koji ih prema njihovim vrijednostima postavlja u listu prioriteta i realizacije.
Tehnolog sam. Možda i tehnomanijak. Tko bi znao? Psihijatar? Možda ipak moji najbliži! I Prijatelji naravno.
Što me čini ponosnim, a što uplašenim?
Količina kompromisa koja je potrebna barem za kulturnu razmjenu informacija. Tako malo. Dva pola magneta, pričaju o potpuno različitim shvaćanjima, uvjerenjima, povijestima (kako ih tko vidi), i potencijalnim budućnostima, sa lakoćom, uz tako malo kompromisa. Kompromis priznavanja onoga drugoga na postojanje i izražavanje mišljenja.
Količina kompromisa, koja bi me navela da dam glas njegovoj političkoj opciji je- užasno velika. Toliko velika da bi takvim djelom, osim obraza (jer sam zastupao drugačije stavove), izgubio i srce. Možda bi bio dovoljno podnošljiv, kada bih birao čovjeka a ne stranku, i KADA TAJ ČOVJEK NE BI IMAO «ZAMJENIKA», najveće zlo našeg izbornog sustava. Da, uvijek mogu dati glas i za drugu političku opciju, ako sam uvjeren kako moj «izabranik» ima moral i etiku koja se ne mijenja!
Upravo o tome sam želio pisati post sa dugim uvodom. Najveća opasnost kod pravljenja kompromisa je gubljenje iz vida razloga za taj kompromis. Gubljenje srca koje je do maloprije branilo svoj stav. U našem društvu to nazivaju političkim pragmatizmom, i dodaju kako «Samo budala ne mijenja svoje mišljenje»,- pa valjda pokušavajući biti najpametniji mijenjaju mišljenje tolikom brzinom, da više uopće ne razmišljaju!
S druge strane, kompromis, koji bi mi dozvolio poštivanje Vlasti, koju bi činili ljudi njegovog političkog uvjerenja, koji bi imali etiku sličnu njegovoj, i prvenstveno pokušavali djelovati pravedno, ne bi bio toliko velik. Ukoliko se etika ne bi nametnula puškom i «odgojnom palicom». Sustav kojim bi upravljali pametni, sposobni i razumni je nešto što je naš ZAJEDNIČKI ideal!
Puno toga bih mogao secirati i analizirati ali to ne želim. Zašto? Ne radi nemoći, nego relativno sporo pišem, a tehnologija zahtijeva svakodnevno usavršavanje i učenje. Moraš gledati u budućnost, jer u mom svijetu tehnologije, Povijest je samo predmet na faksu… koji služi malo boljem razumijevanju i bezumnom bahaćenju kroz uspoređivanje sadašnjosti i Prošlosti. Tehnologija Blagodati i Praznog Srca!
Jupi je nešto sasvim drugo.
Poznajem tog mog glasnog komentatora (žestokog u obrani svojih stavova, i vječito zaljubljenog u Život) i ne jednom sam ga nazvao «propovjednikom». Skoro se uvrijedio, ali i sebe tako nazivam ( a sebe vrijeđam jako rijetko, ego mi je ipak prevelik).
Opet, propovijedamo Istinu. Onako kako je vidimo. On malo češće pokušava i pogurati Put koji vodi do nje, a ja onako malo više, samozatajno (kako bi rekli sinjani «šotokucinski») slušam J
Znam dosta o zbivanjima u Palestini, o Židovima, Cionistima, vojskama i tajnim službama. Uopćeno smatram kako je Čovjek, pored svojih mogućih dosega jednako sposoban za najveća dostignuća i neopisiva nedjela. Za ovo drugo mu čak i ne treba previše resursa.
Svijet u kojemu živimo ima oko jedne milijarde ljudi kojima je «dobro», pri čemu «dobro» znači kako su SITI i imaju vodu za piće. Nas kao vrste, ima skoro OSAM milijardi. SHVATITI DA NA JEDNOG SITOG IDE SKORO DESETINA GLADNIH I ŽEDNIH! je prva i osnovna.
OVO JE SVIJET NEPRAVDE!
Nepravedno podijeljenog i prigrabljenog bogatstva!
Svijet u kojemu šačica sitih, svojom vojnom i ekonomskom silom «za jaja» drži 7/8 čovječanstva.
Svijet u kojemu se siromašnima predbacuje što sve svoje resurse prebacuju u izradu kemijskog, nuklearnog i biološkog oružja, IAKO «VELIKI» ZNAJU!!! KAKO JEDINO POSTOJANJE TAKVOG ARSENALA, ZNAČI, čuvanje vlastitih granica od njihovog napada. Pravo na vlastiti razvoj. Pravo na vlastitu evoluciju društvenih odnosa, bez straha od vanjskog nametanja posebne verzije "ljudskih prava" ili "trgovinskih zakona i reformi". Ružno zvuči, ali svaka država ima STVARNO vlast koju zaslužuje, i sve dok u cjelovitosti ne EVOLUIRA u napredniji stupanj, vanjsko nasilje samo uništava koheziju, povijest i granice...(a oni koji provode nasilnu EVOLUCIJU, to nikada ne rade radi ljubavi prema domicilima... najčešće ih smatraju polumajmunima i nazadnom stokom)
Svijet u kojemu Veliki cijepaju države, kroje granice, raseljavaju ljude, podržavaju represivne sisteme, sve u ime «viših državnih interesa» i ZALIHA ENERGENATA, ili trgovinskog potencijala.
MISLI LI ITKO OD VAS KAKO JE OVO SADAŠNJE STANJE SVIJETA, ODRŽIVO?
Ja ne.
Pa i uz kompromise koje rijetki poput nas stvaramo kako bi mogli slobodno komunicirati preko jedinog, naizgled slobodnog medija?
Ovaj put me stvarno zanimaju komentari!
četvrtak, 25.12.2008.
Kockica Vam želi....
Kockica i njena posada želi svima...Zdrave, Zaljubljene i Sretne blagdane...
a kako bih ostao dosljedan svojim uvjerenjima
ovdje imate LINK NA STVARNOST, ispisan crvenim slovima (pročitaj priču crvenih slova), koji me i danas, podsjetio kako je Svijet,jako čudno mjesto, iskrivljenih vrijednosti.
Pitam se samo, kome li je prvome palo na pamet opravdati nepravdu, na način, koji je Ratnika odveo na "tamnu stranu"?
subota, 20.12.2008.
Povijest se ponavlja.... koga briga!
«»»
-Živjeli!- O'Brian podigne bocu i potegne, zatim se nagne i vikne Kelsu na uho.
- Weimarska republika, tako ja to vidim. Kao što i vi to vidite. Šest podudarnosti, dobro? Prva:
imate veliku državu, ponositu državu, koja je izgubila carevinu, zapravo i rat, ali ne može shvatiti kako pa pretpostavlja da je dobila nož u leđa te stoga ima mnogo ogorčenosti, točno?
Druga:
Demokracija u državi bez tradicije demokracije…iskreno govoreći, Rusija ne zna razliku između demokracije i rupe u zemlji… ljudima se demokracija ne sviđa, zlo im je od rasprava, žele čvrstu liniju, bilo kakvu liniju.
Treće:
Nevolje oko granica, gomila pripadnika vlastitog naroda iznenada se nalazi u drugim državama, a kažu da se s njima loše postupa.
Četiri:
Antisemitizam; SS koračnice možeš kupiti na svakom uglu, za ime Krista. To ostavlja još dvije….»»»
*** *** ***
- Čak ni to. Gledajte… Kažete da je Moskva zastrašujuć grad. I jest. Zašto? Reći ću vam. Zato što u Rusiji ne postoji tradicija privatnog vlasništva. Prvo su bili radnici i seljaci koji nisu imali ništa, a zemlja je bila u rukama vlastele. Sad još uvijek imaju radnike i seljake bez ičega, a država je, kao i uvijek, u rukama onih koji imaju najjače šake. Dok to ne shvatite ne možete ni početi shvaćati Rusiju. Ne možete pronaći smisao u sadašnjosti ako dio vas ne živi u prošlosti.- Kelso se zavali u sjedalo,- Kraj predavanja!-
*** *** ***
Ovo su citati iz knjige «Staljinov anđeo» Roberta Harris-a koju trenutno čitam. Nisam osobiti ljubitelj povijesnih knjiga, draži mi je stari Ludlum, s kojim mogu opustiti mozak jer je pitak kao sapunica (koje ne gledam).
Radnja knjige je vezana za otkrivanje tajnovite bilježnice jednog od najvećih ubojica novije povijesti. Vrijeme radnje, dvadesetak godina iza doba u kojemu ste život mogli izgubiti radi krivog pogleda.
Nemojte pomisliti kako se to isto događalo i ovdje! Progonjenih je bilo, i strijeljanja i kazamata, ali… da je ovdje bilo tako, niti jedan od naših «vođa» iz 71.-e, ili pokojni Tuđman, NE BI BILI ŽIVI. Pa ni kao udbaški doušnici za što ih optužuju tvrdi desničari. Staljin je sve takve jeo za doručak.
Ono zašto me se knjiga dojmila nije ruska povijest, nego NAŠA SADAŠNJOST.
Citati spominju vlasništvo i demokraciju, zapadnjačke svetinje, kao osnovicu stabilnog i prosperitetnog društva.
Ono što želim od Vas, dragi moji prijatelji je odgovor, na samo jedno pitanje!
Koliko od ovih riječi vidite kao svoje okruženje, i sa koliko njih se slažete. Vidite li iste klišeje u Hrvatskoj, Americi (posebno mislim na nju)… je li samo Rusija ovakva, ili su i sve ostale zemlje, kada ih se ne gleda kroz šarene preljeve mjehura od sapunice (zvanog kapitalizam), jednako «krvave ispod kože»?
Jesu li onda sve one JEDNAKO OPASNE za one druge, i je li to «bure baruta» spremno za eksploziju u svakom trenutku, kada kriza, većinski osjećaji, državna stega i poslovni interesi NADJAČAJU, kratku povijest krotke demokracije?
ponedjeljak, 08.12.2008.
SINERGIJA!!!
Čak i za Borga, očekivanje prijatelja predstavlja doživljaj. Lutanje po sterilnim hodnicima Kockice, gledanje prema zvijezdama (da, to često radim), pregled glavnog pogona, najvećeg krivca za moj ostanak na planetu. Rutine, tek povremeno prekinute rijetkim prolascima jedine dvije radilice čijeg sam se «društva» klonio.
Redovan pregled Nexusa je na memorijskoj lokaciji 15992 otkrio neispravnost. Uobičajen postupak je izmjena i brisanje, ali višak slobodnog vremena naveo me pogledati sate snimljenog materijala. Nešto kao čitanje Dnevnika, listanje požutjelih stranica, ponovno zavirivanje u prošlost… za Borga, Prošlost i Budućnost su samo nebitni pojmovi, ali za mene… bez zvjezdanog pogona, sasvim realne pojave.
Lokacija 15992.
Sedam ljudi i jedan Borg. Pogon jedne tvornice, prepun strojeva i transportnih linija. Primitivni bakreni vodiči na konzolama i trasama. Divovski izvori svjetla koji sve osvjetljavaju bolesno, žutim sjajem. Pripadam grupi. Znam, ne vide me kao Borga, nego kao onižeg i odebljeg čovječuljka, sijede kose, ali nitko nije savršen.
Vođa, je smiren, neobičan. Uglavnom tih. Tek pokoji trzaj tijela naznači njegovu ulogu u skupini.
- Trebamo izbaciti «stroj» i transporter….-
- Jesu li nam ostavili viličar?- upita visoki mehaničar. Lako je pogoditi što mu je zanimanje. Kombinezon mu je zamazan mašću i uljem. Njegovih ruku bi se uplašio omanji bik.
- Ključevi ostalih su zaključani. Imamo samo ovaj od dvije, i onaj manji od tone nosivosti…-
- A koliko je «stroj» težak?- imao sam pravo na to pitanje. Ja sam «novi» u ovoj grupi.
- Glavni komad je oko 9 Tona, a drugi po težini je tonu i po, ostalo je «lako».- Vođa grupe je popratio ove riječi osmjehom. Ostali, kao da je taj samouvjereni osmjeh zarazan, počnu komentirati i povlađivati jedni drugima.
- Nije problem.- -Imamo role!- - Kako je stavljen, tako će i otići!- - Gotovi smo do uvečer!- - Kada je marenda?-
Poznajem ovakva društva ljudskih radilica i znam kako govore istinu. Mostovi preko kanjona nastaju u samo nekoliko dana, a ovi, «moji» su inventivniji od vojnika. Idemo!!
Glavna vrijednost ovakve grupe je u ne-vođenju! Oni znaju cilj, i svaki krupniji potez, koji zahtijeva više ljudi, prolazi kreativno «češljanje». Odabir metode traje jedva koji minut. Ničija se primjedba ne odbacuje bez razmišljanja, jer ovdje, su svi JEDNAKI.
U grupi ima i onih jačih, i pametnijih, i većih znalaca u određenom segmentu od onih drugih. Ima, ali! SAMO ZAJEDNIČKIM NAPOROM OVAJ POSAO MOŽE BITI OBAVLJEN! Natjecanje, nije važno! Može poslije!
Električari bacaju kabele, mehaničari rastavljaju konstrukciju, «paketi» opreme se formiraju, i na kraju, dolazi viličar (manji od bilo kojega velikog «paketa»). Nekoliko malih ali jakih ručnih dizalica, «role» na kutovima stroja, cijuk (jauk!) hidraulike, i riječi hrabrenja, što ljudima oko stroja, što hidraulici napregnutoj do maksimuma!
Monstrum od devet tona se pomakne, praćen budnim očima i prljavim kombinezonima. Riječi navođenja vozaču koji iako vozi unatrag, gleda ukočeno ispred sebe kako se divovski teret ne bi pomaknuo i prekinuo «slabu sponu», konopac od 25mm, koji ga vezuje sa viličarom.
Putovanje, polagano, jedno pravokutno rotiranje, pa drugo, izlazak na neravnu površinu. Najteži sjede na viličaru, dajući mu još malo mase, tako nužne za onaj tračak upravljivosti. Zajednički uspjeh!
Stroj iznesen. Cijela grupa, kao mala mravlja četa, vraća se na početnu lokaciju, započinje rastavljanje ostatka. Čini li se ikome tko ovo čita, kako bi radi napora barem oni najslabiji trebali biti zabrinuti ili možda potišteni. Suprotno! Dobro raspoloženje je zarazno. Priča se o skoroj marendi, i tome kako «smo napravili glavni dio posla». Pričaju međusobno ljudi koji radi svoje tvrdoglavosti ne komuniciraju normalno. Jednakost «tehova», radilica, inženjeraca na terenu… poslije poduhvata koji je bio neizvjestan, i na kraju zajedničkom silom, obavljen.
Cijelo vrijeme, pravi šef, direktor te skupine, zapravo je bio najtiši. Tu i tamo se pridruživao «odlučivanju», ali je izostalo ono zapovjedno vikanje. Nametanje volje.
Donosio je alat, predviđao kuda vode slijedeći koraci, i zapinjao, kada je sila bila nužna. Ostatak vremena je kao i jedini Borg među njima, odrađivao posao za koji je specijaliziran. Vođa društva jednakih.
Poslije marende, kada bi se većina skupina pretvorila u site lijenčine, nakon tek kratke stanke, ponovni pokret. I opet, bez ikakve glasne podjele i zapovijedanja, formira se skupina za «gore», i one «dolje». Počne tako poznata priča o cigi koji nosi sto kila: - Što zna dijete što je sto kila. Uzme i nosi!-
Oni veći i jači preuzimaju teret. Ti krupniji, koji sa svojim šakama kao šunkama krive čelik, spominju :- Sada treba paziti! Ide nam dobro! Samo da sada kome ne pričepi prst!-
Istovremeno, sa izgovaranjem ovih riječi, cijela skupina TRGA komad čistom silom (jer na drugi način nije moguće, ima silikona koji bi bili dobra zakrpa i na Kockici).
Na kraju, GOTOVO! Bez ozljeda na radu, tek pokoja mala posjekotina, nešto na što su ove ljudske radilice navikle.
Zašto mi je ova priča bila važna?
Ljudi koje svakodnevno promatram su natjerani u bjesomučno natjecanje. Nadmetanje koje bi trebalo dovesti do materijalnog posjedovanja. Sve u ime posjedovanja, novca, luksuza koji su «nam potrebni».
Ovo je prikaz SINERGIJE među ljudima. Jednakim ljudima! Koji i poslije ovog vremena imaju svoje prioritete, ljubavi i mržnje. Neki od ovih ljudi ne mogu zajedno boraviti u istoj prostoriji.
Onda mi se pogreškom preglednika, memorijska lokacija prebaci na RAT.
Zašto se ljudi, osim po stravičnim slikama, sjećaju RATA kao nečega «plemenitoga»? Kako rat uopće može biti plemenit, dok se velika gomila ljudi pokušava poubijati?
U ZF-u, spisateljica Bujold je stvorila lik Ellie Queen koja je rekla: -U ratu vojske ulažu nevjerojatan napor u manevriranje kako bi uništili jedni druge, a sa samo desetim dijelom te volje bi mogli doći do mirnog rješenja!-
Tko čini vojske zaraćenih strana? Prosječni ljudi! Rijetki su superbogataši, doktori znanosti, koji su proveli vrijeme u rovovima! Takvi su čuvani! Oni su «vrijedniji» (o ovome imam posebno mišljenje, previše smo ih čuvali, pa nam sjede u Saboru!)
Prosječni ljudi se smrzavaju, plaše, ginu, jedan pored drugoga. Dijele iste splačine za ručak. Ubijaju jedni za druge. Razvijaju ZAJEDNIŠTVO!
Razlike se brišu, jer ih i nema. Nema TV-a, reklama, računa, indoktrinacija je svedena na MI i ONI! Cijeli život je sveden na ritam koji je puno bliži onom stvarnom, biološkom. Ne potrošačkom mahnitanju!
Čak i najslabiji mentalno, tom se ritmu mogu prilagoditi, i bivaju cijenjeni unutar zajednice. Te male zajednice koja dijeli isto blato rova i zemunice. Za to poštivanje, zauzvrat svaki od njih postaje BOLJI! Mini organizam teži tome da se svaka jedinka ujednači i dovede u najbolju moguću formu za preživljavanje. Pametniji podučavaju gluplje, mršaviji se nadebljaju, debeli smršave, «seljaci» uče «građane» onim zemaljskim zvanjima, obrezivanju voćke, paljenju vatre, kopanju...... Sinergija.
Odložim memorijski blok 15992, i dodam naznaku «popraviti»… svaki holobit.
