Borgman's cube
petak, 30.01.2009.
Nova igračka
Kao što se vidi jedna od kamera na Kockici je popravljena, pa bi sada moja zeleno sivo crna svakodnevnica mogla dobiti i pokoju boju.
četvrtak, 22.01.2009.
Sagiju, umjesto odgovora...simulacija
Jakša, Kid i Jane prekinu došaptavanje kada sam ušao u skladište.
- Gdje je to iznenađenje?- upitam, očekujući samo nekakvu iskru veselja, koja bi trebala poremetiti moju borgovsku (robotsku) narav.
- U kutu skladišta, iza zaklona!- odgovori mi Kid, a ono drugo dvoje se značajno pogledaju. Znao sam o čemu razmišljaju. Borgman bi u svakom trenutku primijetio nekakvu promjenu u svom jedinom domu, Kockici, pa makar to bilo u najzabitijem skladištu. Borgovska depresija, dodijelim ime toj pojavi i nehajno odem do paravana.
Očito je bila nekakva sprava. Dva velika prstena koja se mogu kretati jedan u drugome. Konzola učvršćena za jedan od njih. Mjehur u obliku polukugle koji čeka moj ulazak.
- Simulator, i to zemaljski…- komentirao sam nezainteresirano.
- Nije simulator neobičan, nego simulacija!- odgovori Jakša, i odmah se prisjetim kako je u Nexusu jedna datoteka zatvorena danima. Nezainteresirano uđem u prsten i kupola se uz jedva primjetan šum zatvori.
Čarolija. Metal spojen zakovicama. Mirisi ulja, benzina, kože. Lagana napuklina na pilotskim naočalama. Miris letačke jakne. Okrenem se oko sebe i ugledam još dva vitka, srebrna, zrakoplova. Piloti mi prijateljski odmahuju, i napokon, simulacija me povlači u sebe. Pogledom kružim po oblacima, nebu, smeta mi odbljesak sunca…
- Borgy, dvije krave, na dva sata, petsto dole!- ruke su mi već na polugama upravljača. Kao da sam znanje već imao, stroj zadrhti i krene u poniranje, hvatajući brzinu. Sila teže me gnječi, teško dišem, ali stroj je poslušan. Sada vidim dva bombardera, lete u ravnini. Nišanske sprave su primitivne, samo krugovi na staklu. Brzinomjer pokazuje prvu crvenu oznaku, krila počinju sa podrhtavanjem. Iz repa jednog od njih prema meni dolazi mlaz svjetlećih zrna. Povlačim polugu malo u stranu i vidim kako moja pratnja prolijeće pored mene. Bombarderi se razdvajaju, i jedan od moje pratnje, izbliza otvara vatru. Dim oko krila, i tragovi crvenkaste vatre tamo gdje teška zrna probijaju trup. "Srebrni" (tako sam ga nazvao), baca se na krilo i provlači kroz mitraljesku vatru. Iz pogođenog dijela bombardera već kulja masni dim.
- Borgy, tvoj je!- ponovno uzvik u slušalicama. Ja sam u polukruženju ispod bombardera, brz, povlačim palice prema sebi i trbuh bombardera zaklanja nebo. Pritisnem okidače. Sve se trese. Imam osjećaj kako se moja krila uvijaju dok dugi rafal iz topova pogađa prostor između motora bombardera. Izvlačim se iz napada, nespretno, gubim brzinu, i baš radi toga mitraljezi ne pogađaju ovu moju krhku i sporu limenku. "Veslam" repnim stabilizatorom, propadam prema zemlji, a iznad mene ogromni narančasti cvijet razara krilo bombardera.
- Usmjeri se prema zemlji, kada ubrzaš, ispravi ... mi ćemo srediti drugoga!- čujem u slušalicama, iako mi se vidno polje sužava u padu. Osjećam , mučninu? Ispravljam letjelicu koja opet ima dovoljno energije za samostalni let. Gledam gore i vidim drugi bombarder koji se polako okreće na krilo i ulazi u kovit.
- Goldy bravo. Borgy bravo. Vraćamo se u bazu!-
Simulacija iznenada nestaje, nestane moga uporišta, i nimalo elegantno, tresnem na pod. Polukugla se podigne i trenutak iza toga, uz rub simulatora su njih troje. Smiju se!
Ustanem, i bez riječi krenem vani.
- Nema komentara?- Jakša je očito bio glavni tvorac ovog iznenađenja.
Zastanem. Jedan dio mene bi ga zagrlio jer sam iskusio osjećaj pilota lovca, a drugi, onaj robotski je brojao nedostatke do savršenstva. Mnogo nedostataka.
- Limenka se ljuti. Ostavi ga samoga!- ljuto je komentirala Jane, i povukla Jakšu za ruku.
Okrenem se. Kako objasniti hidraulici, grimasu osmjeha. Teško! Čekali su znatiželjno da im se približim. Željeli su komentar, znači, svo troje su radili na ovome.
- Znaš što je bila mana?- upitam Jakšu, koji nije mogao sakriti osmijeh.
- Što?-čuo sam Jane, ali je pitanje bilo izgovoreno u ime svih troje.
- Napravi barem još jedan simulator, pa ću ti pojasniti!- napokon mi uspije proizvesti osmijeh.
subota, 10.01.2009.
"Neće politika u moju butigu"...ma neeeeeee!
Ovaj post je nastao u trenu, ali se «kuhao» danima. Detonator, jer upravo je tako djelovalo, bio je na blogu DONA, među komentarima.
Dona je ovo komentirala sa PRESTRAŠNO, a ja… još se čudim!
Uostalom, prvo otputujte na blog ZUZAYOK
I odgledajte «filmiće».
FILMIĆ 1
FILMIĆ 2
Ovako indoktriniran, i zadivljen elokventnim govorom predstavnice jednog zastupničkog kluba, napravio sam nekoliko grimasa, procijedio kiseli osmjeh, i sa pomalo preotvorenim očima pozvao svoju CORDELIJU. Rekao bih, radi svojih uvjerenja i očite pristranosti, želim «drugo mišljenje».
- Ne mogu se ni nasmijati!- komentirala je skidajući slušalice.
- Zapravo ni ja. Ne mogu zamisliti da je netko plaća. Pa ona ispada glasnogovornica stranke!-
- Ne, nije to,- moja Cordelia odmahne glavom,- ONA SE NALAZI NA MJESTU GDJE IMA STVARNU MOĆ! Ona odlučuje o životima ljudi!-
Da, moja draga i ja imamo ponekad suprotna stanovišta. Ja sam onaj manje emotivni, a ona je prije svega ljudska (zaslužna za bolju polovicu nicka Borgman).
Tek koji dan prije sam sreo školskog kolegu koji me oduševio jednom jednostavnom rečenicom.
- Znaš li tko je jedan od najvećih krivaca za ovakvu Vlast?-, meni, oduvijek u nekakvim «teorijama zavjere», i Hi Tech tajnama, ova tema «podigne uši», imao je moju punu pozornost.
- Tko? (čuo sam do sada cijelu listu «krivaca»)-
- Miljenko Smoje!!!-
- Smoje, kako?- priznajem zbunio me. Ispred mene je čovjek koji od svega stvara materijal za smijanje, dobar karikaturista, sa «dušom» za likove.
- Svi znaju onu «Neće politika u moju butigu!», od Meštra iz Velog Mista! To je najveća prijevara u povijesti ove države!-
- Kako?- vjerujem u svoju glavu, ali ovakvo razjašnjenje još nisam čuo.
- Komunisti su se oduvijek plašili malih ljudi u politici. I ta izjava je «sjela» samo tako. Jer ako se jedan Meštar (ljudina) neće baviti politikom, tko će se baviti tim poslom? ONI DRUGI! Oni TAMO! Neki! Najčešće nečasni! Svaka repriza serijala je davala opravdanje «normalnima» zašto se neće baviti vrlo važnom djelatnošću. Nekima svjesno, drugima nesvjesno…-
Znam i prije nego ovo pročitam Cordeliji, (i dam na autorizaciju), kako će ona odmahnuti glavom, opovrgnuti tvrdnju, argumentirati odgovor na način koji se ne da pobiti.
Ni ja ne vjerujem u tako jednostavne metode «pranja mozga»… ali, je li postojanje ovakvih likova, koji pričaju na filmićima, govori protiv nas i zdravog razuma.
Jesmo li stvarno nacija potpuno ispranih i praznih mozgova, pa svojom rukom biramo ovakve da nas vode?
Ili je Smojinoj zamci pridodana «zamka, zamjenika zastupnika», i još mnogo «točaka i zareza» nečitljivih običnom puku… koji su omogućili vladanje «onima Drugima»?
Koliko upitnika? I odgovori koji me zanimaju…ali ih za sada …nemam.
