Borgman's cube
četvrtak, 22.01.2009.
Sagiju, umjesto odgovora...simulacija
Jakša, Kid i Jane prekinu došaptavanje kada sam ušao u skladište.
- Gdje je to iznenađenje?- upitam, očekujući samo nekakvu iskru veselja, koja bi trebala poremetiti moju borgovsku (robotsku) narav.
- U kutu skladišta, iza zaklona!- odgovori mi Kid, a ono drugo dvoje se značajno pogledaju. Znao sam o čemu razmišljaju. Borgman bi u svakom trenutku primijetio nekakvu promjenu u svom jedinom domu, Kockici, pa makar to bilo u najzabitijem skladištu. Borgovska depresija, dodijelim ime toj pojavi i nehajno odem do paravana.
Očito je bila nekakva sprava. Dva velika prstena koja se mogu kretati jedan u drugome. Konzola učvršćena za jedan od njih. Mjehur u obliku polukugle koji čeka moj ulazak.
- Simulator, i to zemaljski…- komentirao sam nezainteresirano.
- Nije simulator neobičan, nego simulacija!- odgovori Jakša, i odmah se prisjetim kako je u Nexusu jedna datoteka zatvorena danima. Nezainteresirano uđem u prsten i kupola se uz jedva primjetan šum zatvori.
Čarolija. Metal spojen zakovicama. Mirisi ulja, benzina, kože. Lagana napuklina na pilotskim naočalama. Miris letačke jakne. Okrenem se oko sebe i ugledam još dva vitka, srebrna, zrakoplova. Piloti mi prijateljski odmahuju, i napokon, simulacija me povlači u sebe. Pogledom kružim po oblacima, nebu, smeta mi odbljesak sunca…
- Borgy, dvije krave, na dva sata, petsto dole!- ruke su mi već na polugama upravljača. Kao da sam znanje već imao, stroj zadrhti i krene u poniranje, hvatajući brzinu. Sila teže me gnječi, teško dišem, ali stroj je poslušan. Sada vidim dva bombardera, lete u ravnini. Nišanske sprave su primitivne, samo krugovi na staklu. Brzinomjer pokazuje prvu crvenu oznaku, krila počinju sa podrhtavanjem. Iz repa jednog od njih prema meni dolazi mlaz svjetlećih zrna. Povlačim polugu malo u stranu i vidim kako moja pratnja prolijeće pored mene. Bombarderi se razdvajaju, i jedan od moje pratnje, izbliza otvara vatru. Dim oko krila, i tragovi crvenkaste vatre tamo gdje teška zrna probijaju trup. "Srebrni" (tako sam ga nazvao), baca se na krilo i provlači kroz mitraljesku vatru. Iz pogođenog dijela bombardera već kulja masni dim.
- Borgy, tvoj je!- ponovno uzvik u slušalicama. Ja sam u polukruženju ispod bombardera, brz, povlačim palice prema sebi i trbuh bombardera zaklanja nebo. Pritisnem okidače. Sve se trese. Imam osjećaj kako se moja krila uvijaju dok dugi rafal iz topova pogađa prostor između motora bombardera. Izvlačim se iz napada, nespretno, gubim brzinu, i baš radi toga mitraljezi ne pogađaju ovu moju krhku i sporu limenku. "Veslam" repnim stabilizatorom, propadam prema zemlji, a iznad mene ogromni narančasti cvijet razara krilo bombardera.
- Usmjeri se prema zemlji, kada ubrzaš, ispravi ... mi ćemo srediti drugoga!- čujem u slušalicama, iako mi se vidno polje sužava u padu. Osjećam , mučninu? Ispravljam letjelicu koja opet ima dovoljno energije za samostalni let. Gledam gore i vidim drugi bombarder koji se polako okreće na krilo i ulazi u kovit.
- Goldy bravo. Borgy bravo. Vraćamo se u bazu!-
Simulacija iznenada nestaje, nestane moga uporišta, i nimalo elegantno, tresnem na pod. Polukugla se podigne i trenutak iza toga, uz rub simulatora su njih troje. Smiju se!
Ustanem, i bez riječi krenem vani.
- Nema komentara?- Jakša je očito bio glavni tvorac ovog iznenađenja.
Zastanem. Jedan dio mene bi ga zagrlio jer sam iskusio osjećaj pilota lovca, a drugi, onaj robotski je brojao nedostatke do savršenstva. Mnogo nedostataka.
- Limenka se ljuti. Ostavi ga samoga!- ljuto je komentirala Jane, i povukla Jakšu za ruku.
Okrenem se. Kako objasniti hidraulici, grimasu osmjeha. Teško! Čekali su znatiželjno da im se približim. Željeli su komentar, znači, svo troje su radili na ovome.
- Znaš što je bila mana?- upitam Jakšu, koji nije mogao sakriti osmijeh.
- Što?-čuo sam Jane, ali je pitanje bilo izgovoreno u ime svih troje.
- Napravi barem još jedan simulator, pa ću ti pojasniti!- napokon mi uspije proizvesti osmijeh.
