Čak i za Borga, očekivanje prijatelja predstavlja doživljaj. Lutanje po sterilnim hodnicima Kockice, gledanje prema zvijezdama (da, to često radim), pregled glavnog pogona, najvećeg krivca za moj ostanak na planetu. Rutine, tek povremeno prekinute rijetkim prolascima jedine dvije radilice čijeg sam se «društva» klonio.
Redovan pregled Nexusa je na memorijskoj lokaciji 15992 otkrio neispravnost. Uobičajen postupak je izmjena i brisanje, ali višak slobodnog vremena naveo me pogledati sate snimljenog materijala. Nešto kao čitanje Dnevnika, listanje požutjelih stranica, ponovno zavirivanje u prošlost… za Borga, Prošlost i Budućnost su samo nebitni pojmovi, ali za mene… bez zvjezdanog pogona, sasvim realne pojave.
Lokacija 15992.
Sedam ljudi i jedan Borg. Pogon jedne tvornice, prepun strojeva i transportnih linija. Primitivni bakreni vodiči na konzolama i trasama. Divovski izvori svjetla koji sve osvjetljavaju bolesno, žutim sjajem. Pripadam grupi. Znam, ne vide me kao Borga, nego kao onižeg i odebljeg čovječuljka, sijede kose, ali nitko nije savršen.
Vođa, je smiren, neobičan. Uglavnom tih. Tek pokoji trzaj tijela naznači njegovu ulogu u skupini.
- Trebamo izbaciti «stroj» i transporter….-
- Jesu li nam ostavili viličar?- upita visoki mehaničar. Lako je pogoditi što mu je zanimanje. Kombinezon mu je zamazan mašću i uljem. Njegovih ruku bi se uplašio omanji bik.
- Ključevi ostalih su zaključani. Imamo samo ovaj od dvije, i onaj manji od tone nosivosti…-
- A koliko je «stroj» težak?- imao sam pravo na to pitanje. Ja sam «novi» u ovoj grupi.
- Glavni komad je oko 9 Tona, a drugi po težini je tonu i po, ostalo je «lako».- Vođa grupe je popratio ove riječi osmjehom. Ostali, kao da je taj samouvjereni osmjeh zarazan, počnu komentirati i povlađivati jedni drugima.
- Nije problem.- -Imamo role!- - Kako je stavljen, tako će i otići!- - Gotovi smo do uvečer!- - Kada je marenda?-
Poznajem ovakva društva ljudskih radilica i znam kako govore istinu. Mostovi preko kanjona nastaju u samo nekoliko dana, a ovi, «moji» su inventivniji od vojnika. Idemo!!
Glavna vrijednost ovakve grupe je u ne-vođenju! Oni znaju cilj, i svaki krupniji potez, koji zahtijeva više ljudi, prolazi kreativno «češljanje». Odabir metode traje jedva koji minut. Ničija se primjedba ne odbacuje bez razmišljanja, jer ovdje, su svi JEDNAKI.
U grupi ima i onih jačih, i pametnijih, i većih znalaca u određenom segmentu od onih drugih. Ima, ali! SAMO ZAJEDNIČKIM NAPOROM OVAJ POSAO MOŽE BITI OBAVLJEN! Natjecanje, nije važno! Može poslije!
Električari bacaju kabele, mehaničari rastavljaju konstrukciju, «paketi» opreme se formiraju, i na kraju, dolazi viličar (manji od bilo kojega velikog «paketa»). Nekoliko malih ali jakih ručnih dizalica, «role» na kutovima stroja, cijuk (jauk!) hidraulike, i riječi hrabrenja, što ljudima oko stroja, što hidraulici napregnutoj do maksimuma!
Monstrum od devet tona se pomakne, praćen budnim očima i prljavim kombinezonima. Riječi navođenja vozaču koji iako vozi unatrag, gleda ukočeno ispred sebe kako se divovski teret ne bi pomaknuo i prekinuo «slabu sponu», konopac od 25mm, koji ga vezuje sa viličarom.
Putovanje, polagano, jedno pravokutno rotiranje, pa drugo, izlazak na neravnu površinu. Najteži sjede na viličaru, dajući mu još malo mase, tako nužne za onaj tračak upravljivosti. Zajednički uspjeh!
Stroj iznesen. Cijela grupa, kao mala mravlja četa, vraća se na početnu lokaciju, započinje rastavljanje ostatka. Čini li se ikome tko ovo čita, kako bi radi napora barem oni najslabiji trebali biti zabrinuti ili možda potišteni. Suprotno! Dobro raspoloženje je zarazno. Priča se o skoroj marendi, i tome kako «smo napravili glavni dio posla». Pričaju međusobno ljudi koji radi svoje tvrdoglavosti ne komuniciraju normalno. Jednakost «tehova», radilica, inženjeraca na terenu… poslije poduhvata koji je bio neizvjestan, i na kraju zajedničkom silom, obavljen.
Cijelo vrijeme, pravi šef, direktor te skupine, zapravo je bio najtiši. Tu i tamo se pridruživao «odlučivanju», ali je izostalo ono zapovjedno vikanje. Nametanje volje.
Donosio je alat, predviđao kuda vode slijedeći koraci, i zapinjao, kada je sila bila nužna. Ostatak vremena je kao i jedini Borg među njima, odrađivao posao za koji je specijaliziran. Vođa društva jednakih.
Poslije marende, kada bi se većina skupina pretvorila u site lijenčine, nakon tek kratke stanke, ponovni pokret. I opet, bez ikakve glasne podjele i zapovijedanja, formira se skupina za «gore», i one «dolje». Počne tako poznata priča o cigi koji nosi sto kila: - Što zna dijete što je sto kila. Uzme i nosi!-
Oni veći i jači preuzimaju teret. Ti krupniji, koji sa svojim šakama kao šunkama krive čelik, spominju :- Sada treba paziti! Ide nam dobro! Samo da sada kome ne pričepi prst!-
Istovremeno, sa izgovaranjem ovih riječi, cijela skupina TRGA komad čistom silom (jer na drugi način nije moguće, ima silikona koji bi bili dobra zakrpa i na Kockici).
Na kraju, GOTOVO! Bez ozljeda na radu, tek pokoja mala posjekotina, nešto na što su ove ljudske radilice navikle.
Zašto mi je ova priča bila važna?
Ljudi koje svakodnevno promatram su natjerani u bjesomučno natjecanje. Nadmetanje koje bi trebalo dovesti do materijalnog posjedovanja. Sve u ime posjedovanja, novca, luksuza koji su «nam potrebni».
Ovo je prikaz SINERGIJE među ljudima. Jednakim ljudima! Koji i poslije ovog vremena imaju svoje prioritete, ljubavi i mržnje. Neki od ovih ljudi ne mogu zajedno boraviti u istoj prostoriji.
Onda mi se pogreškom preglednika, memorijska lokacija prebaci na RAT.
Zašto se ljudi, osim po stravičnim slikama, sjećaju RATA kao nečega «plemenitoga»? Kako rat uopće može biti plemenit, dok se velika gomila ljudi pokušava poubijati?
U ZF-u, spisateljica Bujold je stvorila lik Ellie Queen koja je rekla: -U ratu vojske ulažu nevjerojatan napor u manevriranje kako bi uništili jedni druge, a sa samo desetim dijelom te volje bi mogli doći do mirnog rješenja!-
Tko čini vojske zaraćenih strana? Prosječni ljudi! Rijetki su superbogataši, doktori znanosti, koji su proveli vrijeme u rovovima! Takvi su čuvani! Oni su «vrijedniji» (o ovome imam posebno mišljenje, previše smo ih čuvali, pa nam sjede u Saboru!)
Prosječni ljudi se smrzavaju, plaše, ginu, jedan pored drugoga. Dijele iste splačine za ručak. Ubijaju jedni za druge. Razvijaju ZAJEDNIŠTVO!
Razlike se brišu, jer ih i nema. Nema TV-a, reklama, računa, indoktrinacija je svedena na MI i ONI! Cijeli život je sveden na ritam koji je puno bliži onom stvarnom, biološkom. Ne potrošačkom mahnitanju!
Čak i najslabiji mentalno, tom se ritmu mogu prilagoditi, i bivaju cijenjeni unutar zajednice. Te male zajednice koja dijeli isto blato rova i zemunice. Za to poštivanje, zauzvrat svaki od njih postaje BOLJI! Mini organizam teži tome da se svaka jedinka ujednači i dovede u najbolju moguću formu za preživljavanje. Pametniji podučavaju gluplje, mršaviji se nadebljaju, debeli smršave, «seljaci» uče «građane» onim zemaljskim zvanjima, obrezivanju voćke, paljenju vatre, kopanju...... Sinergija.
Odložim memorijski blok 15992, i dodam naznaku «popraviti»… svaki holobit.
Post je objavljen 08.12.2008. u 08:55 sati.