Borgman's cube
petak, 17.10.2008.
NAŠA SVIJETLA BUDUĆNOST (dio drugi)
2
- Markane kućo stara, šta si zvao?-
- Ante, imam nove nalaze. Jetra ti je kaputt! Nešto se događa gadno s njom. A i s bubrezima!- odvali Markan kao da se radi o pozicijama mesa kod svinje.
- Kako? Misliš na one nalaze od prije tjedan dana! – problijedio je Ante i srušio se na fotelju preko puta doktora.
- Po meni si za transplantaciju. Imaš li koga tko bi ti pomogao?- doda Markan proučavajući nečiji snimak pluća.
- Znaš da imam dvije kćeri i ženu…. Rođaci…pitat ću…možda netko…-
- Stari moj za to ti treba tkivo koje savršeno odgovara. Znaš da su NexUS-ovci spominjali aneks ugovora i ponudili genetsko očitavanje za svakog stanovnika, koji bi povezali sa brojem…-
- Znam, to su spominjali kao glavni dio napada na terorizam. Genetika, pa broj, šarenica oka…i to jednostavno moraš biti ti!-
- A eto. Ja sam ti rekao. Sada potraži doktora, i još važnije nađi nekoga za transplantaciju. Idi u Njemačku. Par stotina tisuća…i riješiš problem…-
- Markane hvala ti.- odgovori Ante i klimavim korakom se izgubi.
3
Slijedećih nekoliko dana Ante je prestao raditi. Razbio svoje rutine. Povukao se u sebe. Do sada. Na vratima se pojavi privlačna plavuša i bez puno riječi smjesti se preko puta njega. Na uniformno plavom reveru bio je znak NexUS.
- Ante, ja sam Viktorija, sekretarica u NexUS-u…-
Iako je bila i više nego zgodna, Anti nije bilo do priče.
- Mogli bi Vam pomoći kao važnoj osobi za naše buduće projekte…-
- Kako? Pa ne može mi nitko pomoći…Ni moja djeca nemaju genetiku koja mi treba…. Nema tu pomoći…- rekao je samosažaljivo, kao i uvijek vjerujući u svoj sud dok ga netko drugi ne bi opovrgao.
- Ante…vi ste važan član naše zajednice. Imamo rješenje. Imamo i davatelja. Po imenu i prezimenu!- tiho je rekla i Ante se uspravi.
- Davatelj…kako?- šaputao je držeći se stola.
- Ante Matković, dvadeset i šest, viši programer. Inovator. Radi u ovoj zgradi zadnje dvije godine…-
- Kkkako znate?- procijedio je kroz suho grlo.
- Paaa…kao našem članu…kodovi služe da se čitaju, a vi ste pomogli u povezivanju kodova sa genetikom u sklopu antiterorističke kampanje, a te podatke obrađuje NexUS-ovo superračunalo…i bilo je dovoljno nekoliko sekundi za odgovor…- rekla je Viktorija i otvoreno ga pogledala.
- Otkrili smo kako su vaši nalazi izuzetno loši, a onda pokušali pronaći alternativu…-
- A je li on?...pristaje? – upita Ante, s nadom i grčem koji je prijetio pražnjenjem crijeva.
- On je ljevičar. Idealist. Zamalo uhapšen u neredima protiv čipovanja. Gotovo kao osoba koju bi se moglo smatrati teroristom…. Nije vrijedan kao Vi. Ni nama. Ni ovoj državi, a ni Vama!,- rekla je gorljivo, pristojno gestikulirajući.
- Ljevičar. Znao sam!- doda Ante sebi u bradu. Postavljajući na nepoznati lik stigmu nekoga sa ispijenim licem i bradom, barem malo arapskog izgleda.
- Vrijeme je jako važno. Računalo je postavilo sigurnosnu marginu na desetak dana. Treba djelovati hitro!- sada se ubrzao i njen glas.
- Što trebam uraditi?- upita tiho Ante i Viktorija objasni plan.
Izvadak iz novina, samo sedam dana poslije:
- u stalnoj potrazi sa boljim programima NexUS je dosegnuo nove civilizacijske granice. Doprinos mladog programera Ante Matkovića je ocijenjen kao najvažniji korak u pouzdanom korištenju bio-čipova, pa mu je na skromnoj svečanosti dodijeljen poklon u vidu novog BMW-a Z3! Iznenađen velikodušnošću sponzora mladić je skoro zaplakao i pred svima objavio kako je ovo priznanje poništilo sva njegova strahovanja kako strane korporacije ne cijene radnu snagu naše male domovine. Na domjenku je bio nazočan i gospodin Ante Saborić, kao utemeljitelj novih kvaliteta koje nam je donio NexUS…-
samo tri dana poslije, nove vijesti:
- Stravična nesreća nadomak Zagreba.
Iz nepoznatog razloga, dvadesei šestogodišnji vozač A.M. izgubio je kontrolu nad vozilom, prošao kroz zaštitnu ogradu, i udario u kamion sa gorivom koji je dolazio iz suprotnog smjera. Vozač kamiona je, iako ozlijeđen, pokušao pomoći mladiću, ali je došlo do eksplozije oba vozila pri čemu je tijelo mladića potpuno izgorjelo. Stravičan prizor se dogodio samo tri dana nakon što je A.M. dobio nagradu za izniman doprinos sigurnosti biokoda. Nagrada ga je doslovno odvela u smrt……
4
Saborić je gledao u svoj poznati ekran, pomalo izgubljen, osjećajući šavove na stomaku. Rekli su mu kako će taj neobičan osjećaj proći sa vremenom, ali neugoda je bila velika. I malo je teže disao, ali s druge strane je primijetio kako mu se ono nekoliko staračkih pjega po rukama povuklo, kao da ih nikada nije ni bilo.
Ugleda Viktoriju kako prolazi kroz vrata i brzo ustane.
-Kako se brzo oporavljate…- prešla mu je rukom po obrazu. Mek dodir. Prijatan. Diskretan parfem.
- Još ne mogu doći sebi…- rekao je sa nekom neugodom koja se skupljala u prsima.
- Vi ste važan. Jako važan..član naše male zajednice. I imam jedan mali zadatak za Vas. NexUS je dobio Bugarsku i Poljsku za svoj projekt. Zahvaljujući Vama i ovom uspješnom početku…- Ante je otvorio usta, ali ona nije prekidala…- ali ima nešto još važnije. Naš premijer. U stvari njegova žena. Ima početak leukemije. Ukoliko se ne liječi, ostalo joj je jako malo….a mi imamo rješenje. Jedno ime i prezime…. Razgovarala sam sa šefovima i zaključili su kako bi bilo dobro da mu Vi ponudite podatke. Na svoj način. Vaše iskustvo,… u tome… znači jako puno….Ah, uzgred, skoro sam zaboravila…onaj Vaš rođak kojega ste spomenuli, njegov problem sa rožnicom…smatrajte riješenim!-
utorak, 14.10.2008.
NAŠA SVIJETLA BUDUĆNOST (dio prvi)
Ante Saborić odloži novine, i pogleda prema registratoru. Njegov omiljeni registrator. Broj 67234/32. To zapravo ne bi bilo previše važno da naš Ante nije ljubitelj brojeva. Voli Ante i svoj platni razred C4, i nekadašnji JMBG, kojega se sa žaljenjem prisjeća, broj osobne iskaznice, zdravstvenog osiguranja, žiro-računa. Telefonski broj. Prihvati se telefona i zadivljujućom memorijom pozove sve brojeve koji su mu se vrtili po glavi, i nakon sat vremena , umoran od razgovora, ode na hodnik, udahnuti malo zraka.
Skromnost mu je vrlina i na nju je ponosan. Davne, devedeset i neke, nakon što je primio «bijeli poziv», osjetio je navalu skromnosti i o njoj javio rođaku. Rekao je kako ga je strah za svakoga tko bude s njim, da on nije dostojan te časti, a u privitku osim sitne nadoknade za trud bilo je mišljenje eminentnog psihijatra. Rođak je nagrađujući takvu skromnost poništio poziv, i pridodao u njegov karton obavijest o bolesti, pa je Ante pravi ratni invalid. Nedavno potvrdio status, i ponosno pokazuje svoju žrtvu.
I sada je došlo pravo priznanje. Odabran je. Tvrtka NexUS , u suradnji sa MMF-om, ponudila je maloj državici na Balkanu novi stand-by aranžman. Milijardu dolara se odgađa. Zauzvrat, ništa naročito. Četiri i pol milijuna stanovnika treba dobiti potkožni čip. Pilot projekt koji je potreban kako bi se nepovjerljivoj Europi pokazala blagodat označavanja. Nije se nitko specijalno trudio čitati skoro dvije stotine stranica sitno pisanih slova koji su slijedili ugovor, u kojima se ta mala država obvezala na nabavu čitača za te čipove. Za sva mjesta. Uz nevjerojatan popust od čitavih 47,521%, za kojega je Premijerova žena rekla kako je to onda prava bagatela.
Gospodin Saborić je postao dijelom te veličanstvene priče, nametnuo se svojim imenom i imenom svog rođaka, postavši pravi izbor za predsjednika povjerenstva. Naš Ante, kao i u svakodnevnom životu nije imao nikakvih problema sa usvajanjem tuđih stavova, ponavljajući maksimu «kako samo glupan ne mijenja mišljenje», te je svojim ispravnim i dobro promišljenim riječima uspio «pogurati» stvar, nezamislivo brzo.
Rođak je postao ekskluzivni uvoznik specijalnih igala za implantaciju, a Ante je svoj vrhunac doživio prihvaćanjem prijedloga da kod za njegovu malu zemlju bude sa prvim brojem šest. To što su po novoj brojčanoj podjeli, stanovnici grada Splita bili označeni sa 666 i drugih 16 znamenki, shvatio je kao «malu šalu» njegovog sustava, koja nema nikakve veze sa tužnim događajem iz njegovog djetinjstva. Tada je kao mladi navijač osjetio blagodati splitske Rive. Cijeli njegov život progonilo ga je to neugodno sjećanje, pa je papire koji su dolazili iz toga grada, u strahu od zdravstvenih teškoća sklanjao u koš.
Iako nevjerojatno složen poduhvat, sve je završilo mirno. Osim šesnaest mrtvih u prosvjedima ispred Sabora kada je NATO velikodušno ponudio svoje policajce za zaštitu mira i poretka. I nekih četristotinjak uhapšenih bukača, koji su tvrdili kako je čipovanje napad na privatnost.
Sada, samo godinu dana nakon toga povijesnog dana, s ponosom je utvrdio kako se nalazi u zemlji u kojoj nema gotovine. Zdravstvena kartica je nepotrebna. Vozačka isto tako. Osobna…iskaznica za knjižnicu, za klub…za bilo što. Priđeš, nasloniš podlakticu, i vrata su ti otvorena, naravno ako udovoljavaš materijalnim kriterijima. Imaš novac. Nekretnine. Nisi kažnjavan. Ponekad se dogodi kakav nemili događaj sa kakvim jadnikom koga proglase nepoželjnim i izbace na ulicu, ali, to se ne događa nikome tko je Važan. Velik. Bitan. To Ante zna.
Sa kakvim je zadovoljstvom primijetio kako svi u njegovoj blizini koriste podlakticu, na svakom kutu, pored svakih vrata, a njemu na monitoru piše svaki trenutak njihovog kretanja. Šefovski osjećaj.
Telefon zazvoni. Onaj stari zvuk.
- Ante ovdje.-
- Gospodine Saborić,…Ante..(malo tiše)… molim Vas da dođete kod dr. Markana. Moramo Vam priopćiti važnu vijest…- rekla je medicinska sestra kojoj je za sitnu i ugodnu protuuslugu osigurao radno mjesto.
- Dolazim…- odgovori i važno odmahne glavom prema podčinjenom službeniku koji je gurao podlakticu ispred senzora, ali se vrata nisu otvarala.
četvrtak, 09.10.2008.
Jesmo li dobili SVOJ 9/11
Prije svega, na niti jedan način ne želim umanjiti vrijednost života jednog ljudskog bića.
Na niti jedan način ne želim kočiti sustav koji je u potrazi za izvršiteljima. U tome imaju moju najveću podršku!
I to su jedine dvije stvari koje podržavam u medijskoj halabuci koja je podignuta.
Scenario cijele priče jako podsjeća na 9/11 u Jamerici.
Tamo je «udareno» na ponos nacije i novčarsko središte.
Ovdje, u zemlji «bogatih 200 obitelji», ekvivalent «nacionalnom ponosu» je pripadnost «eliti».
Mnogo navodnika.
Ista Vlast, nije žurno reagirala na porast nasilja, mafijaška ubojstva, premlaćivanja, korumpirane suce (sutkinje), veliki broj neuspjelih uhićenja. Ne «trzne okom» na građevinsku mafiju, tajkune, privatizacije, na ništa, do danas.
«Hobotnica» je ubila nekoga iz «elite». Pipci su se omotali oko zabranjenih brahmana.
Strah eksplodira.
Priprema se «antimafijaški zakon», nagađati ću...je li to hrvatska verzija «Patriot Act»-a?
Policiji će biti odobren još jači nadzor, postrožiti će se praćenje raznih «sumnjivaca».
Čuvena mafijaška rečenica «Mafija ne postoji» sada će biti promovirana u «Mafija je svuda».
Savršeno opravdanje za svaki postupak koji bi izazivao osudu javnosti.
Sada je javnost uplašena. Toliko da naivci, uvjereni u postojanje «građanskog društva» šetkaju sa parolama po trgovima.
Zašto se ja bunim? Pa maloprije sam rekao ocjenu «građanskog društva». Očito je kako se smatram malo svjesnijim stanja u domovini za koju sam se borio.
Što mi smeta?
Smeta mi što VLAST želi još više VLASTI (koje već ima previše), kako bi pronašla i kaznila svoje «odmetnute pulene», i privela ih zakonu i pravdi, koju će ta ista VLAST opstruirati jer je u stalnom strahu od «pjevanja» velikih riba.Smeta mi što će cijela orkestracija pronaći neprijatelja (vanjskog ili unutrašnjeg), pravog ili lažnog, koga briga, i nekoga «prikovati» za stup srama, ali bilo bi stvarno naivno očekivati kako će to biti krupne ribe.Biti će to kao i obično, pijuni.
Koji će ako i znaju išta biti ušutkani.
Ili, još gora varijanta, ovo može biti još jedan obračun mafije na vlasti sa onima koji to nisu.
Sudeći kako se iz povijesti uči, a mi loše učimo čak i na svojim pogreškama, očekujem i gori scenarij od napisanoga.
Tresu se brda, hoćemo li vidjeti miša?
A «antimafijaški» zakon će ostati, i ukinuti još mali dio naše privatnosti, bloganja, komuniciranja... još će nas malo gurnuti u dublji «mrak» od onoga iz kojeg smo izmilili, prije dvadesetak godina.Prije koji dan sam pročitao «Tko se boji gubljenja vlastitog života... već ga je izgubio!»
Tužno ali istinito.Ukidanjem vojske, ročne obuke, prodajom «šećernih snova», pokvarili su nam zube i izvadili ih. Bezopasna nacija, opasnih mafijaša. Vukovi u krdu ovaca koje ne znaju čak ni kako se skloniti, a kamo li obraniti.
Sada slijedi «skidanje gaća». Po zakonu!
