Borgman's cube
utorak, 14.10.2008.
NAŠA SVIJETLA BUDUĆNOST (dio prvi)
Ante Saborić odloži novine, i pogleda prema registratoru. Njegov omiljeni registrator. Broj 67234/32. To zapravo ne bi bilo previše važno da naš Ante nije ljubitelj brojeva. Voli Ante i svoj platni razred C4, i nekadašnji JMBG, kojega se sa žaljenjem prisjeća, broj osobne iskaznice, zdravstvenog osiguranja, žiro-računa. Telefonski broj. Prihvati se telefona i zadivljujućom memorijom pozove sve brojeve koji su mu se vrtili po glavi, i nakon sat vremena , umoran od razgovora, ode na hodnik, udahnuti malo zraka.
Skromnost mu je vrlina i na nju je ponosan. Davne, devedeset i neke, nakon što je primio «bijeli poziv», osjetio je navalu skromnosti i o njoj javio rođaku. Rekao je kako ga je strah za svakoga tko bude s njim, da on nije dostojan te časti, a u privitku osim sitne nadoknade za trud bilo je mišljenje eminentnog psihijatra. Rođak je nagrađujući takvu skromnost poništio poziv, i pridodao u njegov karton obavijest o bolesti, pa je Ante pravi ratni invalid. Nedavno potvrdio status, i ponosno pokazuje svoju žrtvu.
I sada je došlo pravo priznanje. Odabran je. Tvrtka NexUS , u suradnji sa MMF-om, ponudila je maloj državici na Balkanu novi stand-by aranžman. Milijardu dolara se odgađa. Zauzvrat, ništa naročito. Četiri i pol milijuna stanovnika treba dobiti potkožni čip. Pilot projekt koji je potreban kako bi se nepovjerljivoj Europi pokazala blagodat označavanja. Nije se nitko specijalno trudio čitati skoro dvije stotine stranica sitno pisanih slova koji su slijedili ugovor, u kojima se ta mala država obvezala na nabavu čitača za te čipove. Za sva mjesta. Uz nevjerojatan popust od čitavih 47,521%, za kojega je Premijerova žena rekla kako je to onda prava bagatela.
Gospodin Saborić je postao dijelom te veličanstvene priče, nametnuo se svojim imenom i imenom svog rođaka, postavši pravi izbor za predsjednika povjerenstva. Naš Ante, kao i u svakodnevnom životu nije imao nikakvih problema sa usvajanjem tuđih stavova, ponavljajući maksimu «kako samo glupan ne mijenja mišljenje», te je svojim ispravnim i dobro promišljenim riječima uspio «pogurati» stvar, nezamislivo brzo.
Rođak je postao ekskluzivni uvoznik specijalnih igala za implantaciju, a Ante je svoj vrhunac doživio prihvaćanjem prijedloga da kod za njegovu malu zemlju bude sa prvim brojem šest. To što su po novoj brojčanoj podjeli, stanovnici grada Splita bili označeni sa 666 i drugih 16 znamenki, shvatio je kao «malu šalu» njegovog sustava, koja nema nikakve veze sa tužnim događajem iz njegovog djetinjstva. Tada je kao mladi navijač osjetio blagodati splitske Rive. Cijeli njegov život progonilo ga je to neugodno sjećanje, pa je papire koji su dolazili iz toga grada, u strahu od zdravstvenih teškoća sklanjao u koš.
Iako nevjerojatno složen poduhvat, sve je završilo mirno. Osim šesnaest mrtvih u prosvjedima ispred Sabora kada je NATO velikodušno ponudio svoje policajce za zaštitu mira i poretka. I nekih četristotinjak uhapšenih bukača, koji su tvrdili kako je čipovanje napad na privatnost.
Sada, samo godinu dana nakon toga povijesnog dana, s ponosom je utvrdio kako se nalazi u zemlji u kojoj nema gotovine. Zdravstvena kartica je nepotrebna. Vozačka isto tako. Osobna…iskaznica za knjižnicu, za klub…za bilo što. Priđeš, nasloniš podlakticu, i vrata su ti otvorena, naravno ako udovoljavaš materijalnim kriterijima. Imaš novac. Nekretnine. Nisi kažnjavan. Ponekad se dogodi kakav nemili događaj sa kakvim jadnikom koga proglase nepoželjnim i izbace na ulicu, ali, to se ne događa nikome tko je Važan. Velik. Bitan. To Ante zna.
Sa kakvim je zadovoljstvom primijetio kako svi u njegovoj blizini koriste podlakticu, na svakom kutu, pored svakih vrata, a njemu na monitoru piše svaki trenutak njihovog kretanja. Šefovski osjećaj.
Telefon zazvoni. Onaj stari zvuk.
- Ante ovdje.-
- Gospodine Saborić,…Ante..(malo tiše)… molim Vas da dođete kod dr. Markana. Moramo Vam priopćiti važnu vijest…- rekla je medicinska sestra kojoj je za sitnu i ugodnu protuuslugu osigurao radno mjesto.
- Dolazim…- odgovori i važno odmahne glavom prema podčinjenom službeniku koji je gurao podlakticu ispred senzora, ali se vrata nisu otvarala.
