Borgman's cube
srijeda, 11.04.2007.
Deep contamination...saznanje!(3)
- Greyevi mijenjaju sve. Imaju tehnologiju. Cijela vojska je na otoku. Uskoro ćemo biti i u pomorskoj blokadi…- Ivan je kružio po spilji, a pobunjenici su ga gledali bez riječi. Tridesetak ljudi. Cijela pobunjenička «sila».
- Greyeve možemo iznenaditi EMP-om. Postati će vidljivi, i uz malo sreće bi mogli i pogoditi koju lebdjelicu. Imamo svemirske oklope. Borgovo jurišno oružje…ali to je... sve!- Marija je referirala ljudima iako su to zapravo znali i prije. Sada, zatvoreni u spilji…potištenost se širila poput zloćudnog tumora. Mogli su se samo nadati kako ih tuđinski senzori neće otkriti.
**
Zrinka je poslušno zauzela svoje mjesto. Pored prozora. Učionica pretvorena u privremeni zatvor pretrpana uplašenim ljudima. Onaj čudni miris straha, koji se uvlači u nosnice. Po prvi put je primijetila pukotine na nedavno okrečenom zidu, odmah pored table na kojoj je ispisan raspored ručka i večere. Dva otočka policajca sa maskama na licu…
Na trenutak se izgubila u mislima, osjećajući blago žarenje na mjestu uboda. Pažnju joj privuče sjena koja se pojavi pored susjedne zgrade. Samo pogledom je pratila dječaka koji se pognut provlačio pored ograde i nestajao u velikoj salonitnoj cijevi koja je vodila u kanalizaciju. Kao da je osjetio kako ga prati njen pogled, osvrnuo se prema školskoj zgradi i nestao u mraku. Zrinka pomisli kako bi i ona mogla, barem pokušati. U stvari mora pobjeći. Što dalje od ovih uplašenih ljudi, i još dalje od stranih vojnika koji su ih gledali preko vizira sa uperenim oružjem. Prošao je ručak, večera….doručak. Podgrijane konzerve. Sirena. Tim vojnika trči prema helikopteru. Ona priljubi lice uz staklo. Vojnici se vrate, a skupina koja preuzme zamotanog je bila odjevena u narančasta odjela. Netko se batrga u vreći. Iz velikog šatora iznose ogroman plastični mjehur. Ubacuju vreću u novo okruženje i ona gleda dječaka koji je pobjegao, koji mahnito udara po plastici ostavljajući krvave mrlje. Prinijela je ruku ustima. Tijelo unutar čahure se smiri i počne iskašljavati krv.
U tom trenutku i ostali u sobi primijete čudan prizor i priljube glave uz prozor. Užasnuti.
- Zaraza…bože… samo da se ne proširi… jadan mali Mate….gotov je- miješali su se komentari i Zrinka osjeti kako joj glava puca. Nešto tu nije bilo u redu. Nešto strašno. Nema virusa koji ubija u nekoliko sati! Ne tako silovito. Sada je morala nešto uraditi. Nešto. Pobjeći ako je to moguće, ali očito ne kroz salonitnu cijev koju su upravo zatvarali žutozelenom pjenom.
Na slijedećem izlasku primijetila je nešto novo. Vojnici su nosili neke kutije u rukama. Postavljali neke crne ovratnike oko vrata u školi. Prolazili su kroz vrata kuhinje kada dvojica vojnika naglo zgrabe starca koji je bio na začelju. Stari se pobuni, ali ova dvojica su bili i mlađi i jači. Vojnik u narančastom izvadi kutiju sa jednokratnom špricom i Zrinka pročita LERICHIP! Brz ubod u podlakticu i prije nego je starac svojom kretnjom mogao uraditi išta, oba vojnika ga puste ponovno u red. Zrinka dotakne svoju podlakticu više znajući, nego vidjevši mjesto uboda. Starac dotetura kroz vrata, sjedne za stol i Zrinka mu ugleda suze u očima.
Prišla mu je.
- Mala makni se od mene!- zareži stari nesvjesno trljajući mjesto uboda.
- Nema mjesta…- tiho je rekla i napravila najblaži izraz lica, i starac samo odmahne glavom.
- Jeba im pas mater… sada su me sjebali…- prebirao je po limenci, govoreći sebi u bradu.
- Kako sjebali? Pa dali su nam cjepivo!- tiho kaže Zrinka i suoči se sa pogledom starca.
- Mala ti si ka' tuka. Cjepivo. Da ne bi!-
- Nisam tuka…- sada je zarežala ona, a starac je pogleda kao da joj čita misli.
- Možda i nisi. Znaš li šta je ono? Ako znaš onda nisi tuka! Eto…- svadljivo je nastavio i uzme veliki zalogaj iz limenke i nastavi žvakati. Nije mu odgovorila.
- LERICHIP… prije sedam godina sam radio tamo. Tamo se zvao VERICHIP, a ovo je vojna verzija…ali šta ću ja to tebi pričat kad nećeš razumit!-
- Možda i hoću…- šapne ona. Vojnik je radoznalo pogledavao po skupini ljudi i gledao na sat.
- Low energy radio identification CHIP. Sa dodatkom naravno. Koji sam ja osmislio!-
- Čip! Za identifikaciju….kao za pse i mačke!- zjenice joj se rašire.
- Gore od toga. Kada se makneš od izvora energije, želatina sa markerom se raspadne, a čini mi se da je želatina ovaj put napunjena nečim žestokim…- stari odgurne limenku od sebe i zadere se…- Jeba te imaš mi to reć! Ova mala je luda! Neću ti dat novce i gotovo… Koji ćeš mi ti kurac… Makni se od mene!
Zrinka je bila u šoku i gledala razjarenog muškarca kako pokazuje prema njoj. Jedan od vojnika koji se pojavi na vratima samo je ovlaš pogleda, a onda starca uhvati ispod ruke. Ovaj je i dalje bučno prosvjedovao. Zvuk se izgubi u hodniku. Na vratima se pojavi jedan u narančastom odijelu i krene prema Zrinki.
- Please follow me!- rukom je pozove i ona poslušno krene za njim. Susjedna soba. Zbornica. Dva policajca i još jedan u narančastom. Sjednu je na stolicu.
- Barba Frane se gadno naljutio na tebe…Kako se zoveš?- bio je prijatan glas muškarca u narančastom.
- Zrinka!- odgovorila je suhog grla.
- Šta si ga pitala? Znamo da jesi nešto…samo provjeravamo…i zato očekujemo istinu- bio je uvjerljiv ispitivač.
- Ništa…samo sam…- jedan od policajaca joj odvali šamar. Odmah joj krenu suze.
- Istinu Zrinka. Što si ga pitala?-
Prisjetila se starčevih riječi i sine joj kako ju je starac pokušao zaštititi.
- Pitala sam novce.. Mislila sam…- opet šamar. Zagrizla je jezik. Pogne glavu.
- Novac? Zašto!?- zareži ispitivač i unese joj se u lice.
- Za …mislila sam.. podmititi stražara..-
- Mala glupača. Infekcija hara gradom. Ima četiri oboljela do sada. I ti bi bježala. I podmitila stražara…- kao da je vidjela posprdan osmjeh jednog policajca.
- Ne pokušavaj nešto takvo! I bježi u spavaonicu…Zapamti…Nema bijega… Ovdje smo mi,… a vani je…smrt!-
