Borgman's cube
srijeda, 27.09.2006.
Tko bi Ghori, sad bi doli....
Pronašli smo je kako luta planinom. Tražila je. Slušala. Odmahivala glavom kada bi zaključila kako to nije ono traženo i nastavljala dalje. Dani provedeni na otvorenom, i tehnologija koja ju je kradomice promijenila dali su nekada ženstvenoj francuskinji, sa kojim kilogramom viška, onu gorštačku snagu. Već prije dug korak joj se produžio, uz put dobivajući onu mačju gracioznost kretanja koja privlači pažnju. Preuzeli smo kontrolu, pokupili je i …zabava počinje.
Proljetni dan ispred Sebora. Jane pogleda na sat, malo poravna odjeću, ispravi se i krene uz stepenice. Stražari, dva Catoholika su je gledali, proždirali očima. Zapovjedim sondama da smanje količinu feromona. Bilo bi sumnjivo gledati dva vojnika kako sline i plaze po podu ližući joj noge. Zastala je.
- Molim razlog vašeg dolaska, gospođice…- izgovorio je glas iz interfona, očito se dobro zabavljajući stanjem svojih kolega koji su uporno pokušavali ugrabiti pogled ispod poluduge suknje.
- Ja sam Matilda Kurajica, imam zakazano kod savjetnika Guntera Roche u 10 sati.- izgovorila je ovo u dahu i ispružila dokumente na uvid oku kamere.
Jedan od catoholika je doteturao sa metal-detektorom, ali nije mogao primijetiti bljesak napona koji sprži elektroniku. Ionako je bio potpuno zbunjen, pa mahne jednom prema njoj, i ostane glupo se smješkajući kada se vrata otvore.
- Drugi kat na kraju hodnika…- glas iz portirnice joj se obrati i ona samo kimne glavom i produži stepenicama.
+++
- Za sada je sve pod kontrolom. Sonde su u punom naponu. Rezervni odašiljač joj je u narukvici. Radilice su skrivene u hodniku na mjestu gdje piše «Posluga»….- nabrojio je Prvi i nastavio upravljati sa Jane, sa svakim njenim pokretom. Ja se udubim u sliku oko nje.
+++
Pokucala je na vrata i nakon odgovora ušla. Gunter Rocha, visok markantan muškarac, elegantno odjeven, odmah ustane. Pruži joj ruku.
- Gospođice Matilda, zadovoljstvo mi je ugostiti vas. Sjedite molim vas.- pogled je prelazio preko njene figure, kao da vidi ispod odjeće. Ona posluša, sjedne na ponuđenu stolicu, prekriži noge.
- Prije nego počnemo o poslu, jeste li za piće? Kavu?- upita teatralno mašući rukama kao da želi reći kako ima jako veliki izbor.
- Sok molim vas!- odgovorila je tiho, svojim toplim altom i podigla glavu.
Pristupio je hladnjaku, otvorio ga, i malo prtljao po bočicama, da bi iz te buke iznikla čaša ledenog soka. On je sebi nalio čašu nečega prozirnoga, sa jakim alkoholnim mirisom. Jane otpije gutljaj pod znatiželjnim Rochinim pogledom.
+++
- Jaki hipnotik. Neutraliziram. Hoćemo prilagoditi njeno ponašanje kao da je pod utjecajem?- upita Prvi i dalje odrađujući svaki Janein pokret.
- Nemoj. Baš suprotno. Kao da je imuna. Želim saznati o tom Ghoru što više. Pomakni radilice iz ostave….-
+++
- Vi ste predstavnica udruge «Sloboda i Catoholici» koja se bavi pravima žena u Hrovatskom društvu…- govorio je Rocha monotonim glasom. Očekivao je reakciju, droga je već trebala početi djelovati.
- Bavimo se pitanjima slobode medija i školstvom…- odgovorila je razgovjetno i zainteresirano. Glas joj je topao i prije svega siguran u sebe. Rocha, otpije još gutljaj svoga pića.
- I imate mnogo prijatelja. Jako je teško dogovoriti sastanak sa mnom. Zapravo mi je žao što smo na suprotnim stranama po ovom pitanju. Radoznao sam, što vi kao žena želite napraviti u ovom društvu…- govorio je sugestivno jer je otpila još gutljaj. Sada je jedva skrivao napetost. Ghori su prirodni paranoici, a ovaj je očito jedan od talentiranijih.
- Puno dobrih promjena bi se moglo napraviti sa malo napora i gotovo nimalo sredstava. Naprimjer. Školovanje za djevojčice, bez obavezne stanke od osamnaeste do dvadeset i druge. Za tu stanku u procesu nema razloga…-
- Kako nema, draga moja Jane. Catoholici pomažu mladim obiteljima u okviru nacionalnog programa razmnožavanja…oprostite…glup izraz sam upotrijebio, populacijske politike. Mladim ženama pomažemo pronaći njihovo istaknuto mjesto u Catoholičkoj državi. Znate onu – Majčinstvo je prije znanja, a poslije vjenčanja!- znate, ja sam je izmislio…- nešto je tražio po ladici.
- Pa o tome bi…što je to?- krikne sasvim vjerno Jane kada je Rocha izvadio svoje oružje protiv Borga. Ledeni kristali izlete iz široke njuške oružja, pogode Jane u pokušaju da se zakloni, i bace je na pod u grču…
- Radilica! Još jedna!- Ghor je urlao u komunikator na zapešću, gledajući Jane koja se bacakala po podu dok su nanosonde gubile energiju.
+++
- Kapetane, pogođena je. Sonde su na minimumu, ona preuzima kontrolu….-
- Isključi sonde. Samo daj adrenalin sa rezervnog odašiljača u venu. Neka radilice krenu, štitovi na maksimum! Želim ga živog!-
+++
Trzaji su prestali i lice mlade žene se opusti. Ghor je stajao nedaleko, i dalje je promatrajući preko nišana svoga čudnog oružja i onda šok. Ona otvori oči. Širom.
- Ti si pucao…u mene! – vikne podižući se s poda. Drugi mlaz leda je promaši. Zabila se tijelom u Ghora, zamahnula šakom. Možda nije imala snagu radilice, ali ni snaga gorštakinje nije mala. Ghor zatetura, oružje mu ispadne iz ruke, a ona je opet bila ispred njega. Noga ga pogodi u stomak. Zgrabila je laptop sa stola i njime ga udarila po glavi. On posrne i iz lažne kože poteče crvena krv i pomiješa se sa nekakvom želatinoznom zelenkastom tekućinom. Pokušao joj je uzvratiti udarce, ali ga je prikovala za pod.
- Gnjusavi gade. Svinjo jebena…- vikala je i udarala, koljenima mu gnječeći prsa.
Jedva je zavikao.
- Ghorak ak astam! Ghorak ak astam!...- ali se nije ništa dogodilo i šok ga dotuče. Možda ga je dotukao i koji udarac, ali Jane se nije zaustavila. U trenutku kada su je radilice zaustavile, Ghor je bio kulturno neutraliziran, a Jane je imala razbijenu kožu na obje šake i koljenima. Zadnje što je vidjela je kako prvo nestaje Ghor, radilice otvaraju ormar i uzimaju još jednu koja je nepokretna, jedan od tih stvorova joj dolazi šakom do lica. Duga igla pogađa joj vrat i …izgubi se.
+++
- Ghorak ak astam! Ghorak ak astam!- čulo se iz prigušnog polja koje je okruživalo zatvor. Budalasti Ghor, ili točnije pripadnik Vrste 6599. Zar je stvarno mislio kako Borg troši vrijeme na gledanje Sebora i sluša njihove hipnotičke poruke? A mene su zanimali neki sasvim drugi odgovori. Mahnem Jakši i on uđe sa mnom.
nedjelja, 17.09.2006.
Tko tebe stolicom...ti njega...radilicom
- Kapetane, imamo problem! – kako mi ta poruka privlači pažnju.
- Komunikacija iz Sebora sa Ghor-arima je narasla tri puta. Koriste se i nove kodne stranice. Za sada ih probijamo sa 39,4% uspjeha… Radilica Jakša je upravo stigao sa kurirskog zadatka…-
Okrenuo sam se na vrijeme da prihvatim kocku koju mi je donio Jakša. Iako sada već potpuno funkcionalna radilica, zadržao je nešto od svog ljudskog ponašanja, izborio se za to pravo u stalnoj borbi protiv Kolektivne Svijesti.
- Novi kodovi. Nove zapovjedi.- kratko mi odbrusi i ostane stajati mirno tek koji metar dalje. Čekao je.
Poruka me šokirala. Inzistiranje Borga na kuririma mi je bilo gotovo smiješno (naš kod ovdje nitko ne može probiti), ali su i zapovjedi bile neobične. Ghor-arski matični brod je identificiran kao jedan od dva koja su pobjegla sa njihove matične planete prije asimilacije. Pokušavaju iskoristiti / uzgojiti Zemljane kao biološko oružje protiv Borga u budućnosti. Ha! Poduzeti sve mjere osim uništenja matičnog broda, kako bi naš plan čuvanja loze boraca uspio. Čak i dozvola za korištenje resursa…bez ograničenja..
- Jakša, imam posao za tebe, za ovu tvoju ljudsku stranu,- počnem istovremeno i govorom i mentalnom komunikacijom. On se samo malo više ukruti.
- Ideš u Sebor. Pronađi tko je tamo Ghor – savjetnik, identificiraj ga, i ako ne bude znakova naoružanja dovedi ga ovdje. Za pomoć ti dodjeljujem još tri radilice. Tvoja nova oznaka je prvi od četiri!
- To sam bio i prije…na zemlji – nekakvo kolebanje u glasu, ali to sam i očekivao. Okrene se i ode. Stvarao je plan u hodu, nabrajao oružje, i jedva ga spriječim u tome da ode tamo sa plazmenim topom….što taj voli Sebor….
+++++++
Jakša polako nastavi hodnikom držeći detektor u ruci. Pratio je signal. Sve jači prema kraju hodnika. Zatvorena vrata. Na pločici ime Gunter Rocha viši savjetnik. Slika koju sam primio je počela gubiti boju…
- Jakša, gubimo vezu…- počeo sam emitirati, ali se nešto događalo. Vrata se otvore ispred njega. Kroz smetnje koje su bile sve jače ugledam lik koji se bacio prema radilici izbacujući cijelu šumu nečega što je udarilo o Jakšino zaštitno polje. Radilica se zazeleni, bljesne, i onda teturajući krene naprijed. Slika se ugasi…
+++++++
Iako je borgovski dio bio potpuno šokiran i bez energije koju su crpile bio-sonde, to oružje nije osobito djelovalo na njegov ljudski dio. Snaga volje je kao još koji put prije zadržala masivno tijelo i usmjerilo ga prema Ghoru. Ovaj zaprepašteno pogleda u svoje oružje, baci ga prema radilici, i onda krene u napad odbacujući zemaljsku masku. Jakša je pokušao, izbjegao prvi napad, ali to je bilo sve. Bez štita, komad stolice koji se spustio na njegovu glavu je bio više nego dovoljan. Bučno padne na pod, potpuno bez svijesti.
+++++++
Bez očitavanja, bez komunikacije, potpuno frustrirajuće, ukoliko Borg može biti frustriran. Pomislim na još tri radilice u shuttleu, nedaleko tog mjesta, koje bi možda mogle pomoći kolegi, ali i čudno oružje koje ga je onesposobilo. Direktan napad je bio besmislen, ovaj je upozoren… što sada?
- Idemo gore. Punom brzinom. Želim jednu jaku elektromagnetnu oluju iznad Sebora. Niti jedna komunikacija se ne smije probiti vani! I petice,… dovedi mi Jane! Vrijeme je.
nedjelja, 10.09.2006.
Iskoristi priliku....
- Dobili smo bitku, ali nismo i rat…- mrmljao je Ivan i odšepao niz cestu. Cijela je grupa bila tu. Novi i stari. Žak, Marko i Antonija pridružili su se prije pola sata, umorni ali ne skrivajući ponos radi dobro odrađenog zadatka. Za Antoniju je to bilo vatreno krštenje, i tako važno, nije nikoga ubila. Nije se ovdje prolijevala krv . Čak ni onih krivih. Tražila je pogledom ostatak «svoje» ekipe, i sa olakšanjem primijeti kako su tu i Ante, Luka i Slaven. Nimalo ponosno otrči njima u susret i uskoro su svi u glas raspravljali o ovoj noći. Marko i Žak su to sve promatrali sa distance, onako muški, spremni na sve što im može donijeti ova do sada uspješna večer. Marija se izgubila u sitnicama iz svoje naprtnjače, proučavala senzore, onako u pokretu i nešto spremala iz svoje «đavolje» radionice.
- Žak, čini mi se kako naši prijatelji catoholici još nisu otkrili zašto naše mine eksplodiraju samo prema njihovim vozilima!-
- Misliš da još ne znaju da koristimo njihove lokatore… čekaj, misliš kako bi mogli!...- uzvikne pogledom tražeći Ivana.
- Naravno da mislim. Ovi tamo…,- odmahne glavom prema planini na kojoj se još vidjela vatra,- će pozvati pomoć…sasvim dobra stvar im je postaviti zasjedu…- odgovori Marija tražeći još koji prijemnik koda. Žak pozove Marka, ovaj to proslijedi Luki i njih trojica nestanu u mraku. Trebalo je poraditi na pripremanju «iznenađenja», potrošilo se raznoraznih mina hrpa…
- Gdje je Jane? Opet je nestala?- nervozno će Ivan, vrteći se na mjestu. Nešto ga je izjedalo. Skoro da se moglo osjetiti njegovo škrgutanje zubima.
- Nestala je. Kaže da se mora nahraniti…. ma što to značilo… nego rekla sam Žaku da minira cestu iza i ispred nas, treba iskoristiti trenutak…, Ivan je pogleda, sjajnim očima, i zgrabi je za ruke.
- Točno tako Marija. Treba iskoristiti trenutak. Ovi se neće vratiti još dva sata, to znači četiri do nekog njihovog odgovora,…. primusa neće naći još 48 sati, ali što…što napraviti?- gledao je u nju pogledom luđaka a i stisak na njenim zglobovima nije bio baš slab.
- Točno tako…treba iskoristiti priliku! – začuju iz mraka i pridruži im se Jane. Bez traga zastrašujućih dodataka, glasa samouvjerenog, punog neke rezonantne snage.
- Jane, drago mi je što si s nama…- Ivan doda gledajući je radoznalo i uplašeno. On je osjećao tu divlju snagu u njoj.
- Nemam onu masku koja se na meni pojavljuje. Drži!- dobaci mu komad metala, dio oštrice.
- Odakle ti ovo?- upita on mjereći u ruci plemeniti čelik.
- Zabio mi je to onaj tercer kojemu sam skršila ruku. Da nije te čudne maske koja me prekriva ubio bi me….ovako je samo zabolilo. Nego, Ivane, trebali bi nastaviti….-
- Što bi ti uradila?- upitaju i Marija i Ivan u glas. Antonija priđe bliže gledajući čudnu ženu u poznatom društvu.
- Tko je ona?- upita Antonija, a Jane se okrene prema njoj. Prijateljski se nasmijala.
- Curo sa snajperom…Ja sam Jane Oswalds.- i pruži joj ruku.
- Ta Jane?- dala je ruku i pogledom tražila potvrdu za tu tvrdnju, a kada Marija klimne, stisak joj ojača. Pridružila se trojci.
- Mislim da bi trebali prošetati do Biskupove palače! – rekla je jednostavno, ali je efekt bio kao da je bacila bombu.
- Opasno, za poludit. Večeras će catoholici biti kao na iglama. Nešto malo manje opasno…- odgovori Ivan, ali Jane nije odustajala.
- Imaš li kakav signal za ljude u gradu. Treba nam nekoliko diverzija, požara, lažnih uzbuna, a ako to možemo napraviti, mogli bi i upasti u grad….-
- Ma može sve to, ali kako ćemo kroz blokade. Opaziti će nas sa senzorima prije nego im dovoljno priđemo…-
- Pa, mislim da imam jednog vrlo utjecajnog prijatelja koji će nam malo pomoći u tome, on to može… a onda idemo do glavonje…imam neke račune s njim!- samouvjereno je komentirala Jane i počela izlagati svoj plan.
++++++++++++
Kocka je bila spremna. EMP bombe teleportirane po trafo-stanicama. Jedan shuttle je spremao holografsku projekciju na nebu. Proračuni energije su završeni. Sve spremno. Borg uvijek održi riječ.
++++++++++++
- Gledaj meteor!- uzvikne Luka gledajući u nebo sa catoholičke trokolice. Jane je vozila i samo se grleno nasmije.
- Večeras će biti meteora. Gledaj ispred sebe…- bili su na koji kilometar od catoholičke barikade na ulazu u grad. Kao da je nebo čulo njene riječi, uz nekakvu čudnu tutnjavu, od koje se utroba tresla, sjajna kugla projuri nebom. Naizgled na stotinjak metara od zemlje se rasprsne. A njen bljesak ugasi svjetla u gradu. Drugi manji komad «eksplodira» još bliže zemlji, jedan mali se zabije nedaleko njih podižući plameni stup. Sirene za opasnost zaurlaju upravo u trenutku kada su prolazili kroz barikadu, i gledali catoholike kako trče glavom bez obzira prema napuštenom tunelu. Jane se samo nasmije, obiđe barikade, i nastavi prema gradu koji je velikim dijelom bio u mraku. Luka je još bio zapanjen nebeskom predstavom, a onda se njegovo iznenađenje fokusira na Jane.
- Ti si znala….za ovo? Kako??- bilo mu je suho grlo, ali je Jane čula. Kao što uvijek, SVE čuje.
- Znala sam. To je naš saveznik. Možda i odluči pokazati se, ali za sada i ovo je dovoljno. Drži zadanu riječ!- govoreći skrenula je na jednu mračnu uličicu i s lakoćom skočila s trokolice. Luka nije bio toliko spretan, ali nekako izvuče svoju naprtnjaču.
- Daj to meni. Ja idem na zvonik! Ti znaš što je tvoj zadatak…Vidimo se za dvadesetak minuta!...- mladić je promatrao Jane koja je nestala u mraku, a onda odmahne glavom i krene prema lučici.
Ivan i Žak su prenosili bačve prema vatrogasnoj cisterni. Slaven je montirao još dva topa pored glavnog. Dva vatrogasca koji su bili na dežurstvu gledali su zbunjeno u četvorku koja je prepravljala njihovo vozilo. Rečeno im je kako će oni imati svojih pet minuta slave, nakon kojih se samo trebaju praviti ludi. Sada su bili zbunjeni, uplašeni, i pod tremom nepoznatog, ali sa vjerom kako ih ovi ljudi neće žrtvovati. Slaven udari ključem po metalu i pozove ih na «vožnju».
Ante, Marko i Antonija su se pogledali, a onda poleti omamljujuća granata. Cijeli grad u crnome, prisilno zamračen nestankom struje, a onda eksplozija i bljesak. Vrisak stražara. Sirena. Uzbuna. Catoholici poluodjeveni istrčavaju na ulicu. Uzbuđeni uzvici tercera. Oni koji vide pokušavaju otkriti što se zbiva. Okreću oružje prema mraku. Kamere ne rade. Još jedna eksplozija. Nekolicina tetura od šoka, ali dvojica napokon pronalaze metu. Trče prema trojci skrivenoj iza zida.
- Gumeni meci. Ivan je rekao kako ih moramo samo dobro isprebijati! Idemo!- i prvi iskoči Marko koseći dvojicu istaknutih. Ovi ostali pokušaju se skloniti, ali uzalud. U trenu ih je bilo desetak na podu. Neki u nesvijesti, poneki i ranjeni, ali uglavnom cvileći od boli i potpuno ošamućeni napadom. Ante ubaci «smrdljivu» granatu u prozor, i iznutra začuje psovke catoholika koji je zaboravio masku. I on je bio lak plijen. Prije nego su upali u kameni hodnik Biskupove palače, tamo gdje je nekada bila knjižnica, pored njih nešto proleti. Nešto crno. Marko dovikne:
- Ovo je bio naš dio. Povlačimo se!- i Antonija i Ante krenu za njim. Crna sjena je već nestala u unutrašnjosti zgrade u potrazi za plijenom. Niti jedan stražar koji je sporije reagirao i ostao u hodnicima nije imao nikakve šanse. Ostajali su na podu sa zbunjenim izrazom nastalim u sudaru sa pomahnitalom Borginjom.
Vrata su se razletila pod njenim udarcem i ona pogleda u dobro njegovanog muškarca koji se skrivao iza kreveta. Nekoliko koraka i bila je ispred njega. Velikog Inkvizitora, za jedne Kardinala, za druge pedofila, kako se to već uzme, ovisno o strani njegove mantije koja je stajala spremljena na stolcu pored kreveta. Jane nije govorila ništa. Tražila je skriveni odjeljak za kojega je saznala iz «intimnog» razgovora sa primusom. Rub uz sliku. Trzaj. Vrata se otvore i pokažu cijelu zbirku DVD-a, uredno katalogiziranih, sa brojevima i sadržajem. Zbirka.
Morala je priznati kako se to ovoga na podu to uopće nije dojmilo. U strahu za svoj bijedni život nije ni pružao otpor. Nije ni prepoznavao što ona radi. On je cvilio. I cvileći pokušavao dohvatiti dugme za pozivanje svoje posluge. Pogled joj skrene na projektor. Kino projektor. I padne joj na um …nešto.
Improvizirala je. Projektor je gledao prema okrečenom zidu izvan palače. Zid veliki kao platno osrednjeg kina. Probala je na trenutak kako radi projektor spojen na rezervno napajanje u palači, i zadovoljno utvrdi kako se vidi više nego dobro…
Nekoliko je minuta odnijelo vezivanje catoholičkog vođe, borba u hodniku sa nekolicinom stražara koji su došli sebi, priprema pozornice. Kroz prozor je ugledala svjetla vatrogasnog vozila, bljesak farova, jednom kratko, tri dugo!. Vezala je «glavonju na prozor, raširila mu ruke, zapalila vatru iza njega, a sa drugog prozora pustila DVD, onaj sa brojem 13, koji se odnosio na godine. Nakon toga je potrčala naniže, i u svaku sobu bacila nešto zapaljeno, pretrčala preko istog komadića travnjaka kao i prvi put i nestala….
Par vatrogasaca je ne vjerujući gledao u trobojni mlaz kojim su zasipali bijele zidove. Tri boje su zalijevale zgradu, gasile vatru, prešle preko glavnog catoholika, ostavljajući ga obojenog. Crvenoj bijeloj i plavoj. Bojama Hrovatske. Sa strane na zidu, gledano već od stotina pari radoznalih očiju, odvijala se «crtica» iz njegovog života, na koju su mnogi sa slabijim želucem povraćali. I masa se povećavala. Svjetlo se vraćalo u grad. Kao nekim čudom ova zgrada je i dalje bila u mraku osvijetljena tek jenjajućom vatrom, i svjetlima obične policije koja se oporavila od zbunjenosti… Uskoro je netko skinuo i vrištećeg catoholika sa prozora, i uveo «red» dugim palicama, rastjerao one koji su htjeli odmah obračunati sa gadljivim stvorom koji se nazivao «svecem»… Mir je zavladao malo prije svitanja… Ujutro, ljudi su u tišini polako milili prema zgradi išaranoj u tri boje. Gledali su u red catoholika okrenutih prema masi. Kacige i štitovi. Transporteri… i prasak sa tornja Katedrale, i trobojnica koja se razvila, bez zlatnog križa. Bojama pobunjenika!
srijeda, 06.09.2006.
Zločin i kazna... ili milost?
++++++++++
Jane je prstima prelazila preko oklopa transportera. Glasovi iznutra pripadali su dvojici ljudi, znala je čak i gdje se nalaze u unutrašnjosti. Opipala je vrata, padajuću rampu,…. i zaključila kako je najbolje vrijeme za čekanje. Netko će se već pojaviti. Do tada, naslonila je uho na hladni lim i nastavila slušati…
++++++++++
Tercer zelenih je zbunjeno odslušao trojku žutih. Mine. Svuda oko njih. Nekakva zamka. Ova trojica su bili toliko uspaničeni, da su mu većim dijelom bili nerazumljivi. Jedan je bio u nekakvom vjerskom šoku, i svaka druga riječ mu je bila bog. Potpuna ludnica.
Jedno krilo zelenih je prijavilo gubitke, nisu još pronašli ljude, sredina je bila na uzvisini i pridružila se plavima u povlačenju. On sa svojom nekolicinom ljudi jednostavno nije znao što napraviti. Čak je i veza sa Primusom maloprije prestala.
- Toni idemo na cestu. Primus bi nam trebao dati nove zapovjedi…- i krene nizbrdo praćen mladićem sa plamenobacačem. Momak koji je večeras dobro reagirao u neobičnoj situaciji.
- Ukoliko vidiš išta neobično, pali odmah! Večeras je nemoguća misija. Sjebani smo do temelja!-, okrene se tercer, a mladi catoholik samo klimne glavom, pogledom pretražujući tamu.
Brzi korak niz padinu, šuškanje kamenja, nagle tercerove stanke, kako bi provjerio ima li još koga uokolo, sve je to odnijelo dvadesetak minuta hoda, a onda ,
- Eno transportera, hvala bogu!.- progunđa tercer i još malo ubrza. Catoholik ga je jedva pratio noseći na leđima spremnik za bacač. Bili su skoro do transportera, kada Toni vikne:
- Pazite!!!- i mlaz vatre pokulja prema krovu transportera. Bez šuma sjena skoči prije nego ju je vatra dotakla i poleti, nemogućim skokom prema zaklonu. Tekućina se razlije po krovu transportera. Zapucketa zaštitna boja.
- Stani jebo te. Zapalićeš primusa!!- vikne tercer izmičući se sa putanje slijedećeg mlaza ako ga bude. Kao odgovor začuje pucanj halonske bombe koja priguši plamen (halon je sredstvo za gašenje na tenkovima op.p). Vrata se uz tresak otvore i na njima se pojavi primus sa oružjem u rukama.
- Jeste li stvarno svi poludili?- izdere se na tercera.
- Gospodine, i ja sam vidio sjenu nekoga tko se bacio sa transport…..- tup udarac ga prekine i okrenuo se upravo na vrijeme da vidi svog vojnika kako pada. U padu, grč prsta i novi mlaz, prema vozilu..ovaj put u gusjenice. Daleko od halona za gašenje.
Sada već trojica iskusnih vojnika, Jona, primus i zeleni tercer zapucaju u mrak. Svaki je vidio svoju sjenu, svakome su se povukle usnice u mržnji i strahu dok su praznili okvire u tamu. I svaki od njih je osjetio strah kada se nije začulo ništa od očekivanog repertoara . Ni padanje, ni cviljenje, ni predaja…samo tišina. Zlokobno pucketanje vatre iza , i jedna sjena pred njima. Lik žene…bez lica. Zeleni tercer suočen sa nepoznatim napokon se slomi. Krikne, odbaci pušku i potrči u suprotnom smjeru. Nakon desetak koraka padne, zvučno se sudarivši sa Ivanovom desnicom. Marija je držala oružje upereno u dvojicu catoholika osvijetljenih vatrom.
- Terceru, ostavi oružje. Zanima nas samo primus! – progovori Ivan mršteći se od bola u ruci.
Jona pomisli kako je pravi trenutak, gurne svoga vođu u stranu, pritisne okidač, ali rafal ode u nebo. Držala ga je neljudskom snagom nevidljiva šaka. Lik bez lica.
- Terceru, stvarno si mislio kako mi možeš pobjeći?- i on prepozna glas. Što od bola zbog naprsle kosti, što od šoka, sve se oko njega zacrni i izgubi svijest. Primus je gledao u lik ispred sebe zaboravljajući par iza leđa. I on je prepoznao glas.
- Jane Oswald! – nije u glasu bilo likovanja, samo zaključak. Tercer se sruši na pod, a Jane dođe do catoholika.
- I što sada?- oduzme mu s lakoćom oružje.
- Ja sam želio uloviti vas, a vi ste ulovili mene!- pokušao je primus, ali mu se Jane unese u lice.
- Da nisu njih dvoje tu…pobrinula bi se za visinu tvoga glasa… - a onda se okrene Ivanu,- smijem li?-
Primus se munjevito prihvati noža skrivenog u rukavu i zamahne u tijelo. Ubio je mnogo puta, nekoliko puta i nožem, ali zvuk koji je sada čuo, nije bio normalan. Škripanje. Kao metal o metal. Pokuša izvući nož iz tijela žene ispred sebe, ali je izvukao samo komad. Nije bilo krvi. Ni njenog krika. Samo lice koje guta svjetlo, crna rupa na kojem je zloban osmjeh, bez riječi.
- Uvijek zmija. Dobar primus, je mrtav primus!- i podigne ga iznad glave i lansira u mrak. Gadno je pao, ali se odmah uspravi. Ivan je bio ispred njega.
- Kuda primuse? Pa tek smo počeli…-
Primus se izmakne Ivanu, i baci na Mariju. A njoj je stvarno bilo dosta catoholičkih trikova za večeras pa ga raspali puškom po kostima.
- Uuuuhh, - zastenje catoholik, i njegova odlučnost se ispuše. Rebra, ramena, sada bubrezi i leđa…
- Skidaj se! Brzo! – zapovjedi mu Ivan, Marija to poprati pokretom puške, a i Jane je tu negdje bila, vezujući onesviještene. Trajalo je to nekoliko minuta, i na kraju je svjetlo vatre sa transportera bilo na primusovom golom tijelu.
- Šta ćemo s njim? Opasan je kao zmija, nemamo gdje s njim…a ubiti ga …mi se gadi, mada on ne bi imao tih dvojbi!- glasno je razmišljao Ivan.
- Jesi li čitao Decamerona?- upita ga Marija.
- Jesam. Misliš na onu priču o smrzavanju…misliš na osvetu!-
- Baš to!- odgovori prekaljena ratnica i primus pomisli kako njegove muke neće tako lako prestati!
++++++++++
Plavi tercer je gledao sa nosila kako dolaze do ceste. Transporter zapaljen. Kamioni uništeni. Catoholici u potpunom rasulu. Neki su i dezertirali te noći. Pucnji iz tame koji su ih ispraćali sa bojišta. Pokoja eksplozija i vrisak kakvog neopreznog vojnika. Na kraju svega, i primus je nestao. Bez traga, i bez odjeće koja je ostala na hrpici! Tercer se zamisli nad zagonetkama i ponovno pokuša unijeti red u kaos, bolno škrgučući zubima nakon svakog naglijeg pokreta.
++++++++++
Kuća, nekada dvokatnica. Seoski liječnik, stari Petar, živio je tu do trenutka kada su ga Catoholici optužili za herezu. Pred očima kamera, vatra je poplavila kuću, novinari su komentirali urlike boli, a na kraju, ostalo je samo zgarište, i nespretno iskopan grob u kojega su pobunjenici sahranili svoga simpatizera, koji se zalagao za mirno rješenje sukoba, i gerilce kočio u napadačkim planovima.
Krov je izgorio, ostala je samo betonska ploča. Primus je sjedio zavezan za žicu na nesmiljenom suncu, na psećem lancu. Povez preko očiju. Ruke vezane otpozadi čvorom skoro nepoznatim na Zemlji. I zvuk vode koja se nalazi nedaleko. Cijeli potok. Nedostižan, kao što je bio nedostižan i bijeg ispod sunca! Posljednje riječi koje je čuo su bile :- za 48 sati će žica biti prekinuta i ti zlotvore slobodan. Zamrziti ćeš naše sunce i našu planinu…a ako se opet vidimo…to će ti biti zadnje!- i zvuk koraka koji su nestali u tišini.
