- Dobili smo bitku, ali nismo i rat…- mrmljao je Ivan i odšepao niz cestu. Cijela je grupa bila tu. Novi i stari. Žak, Marko i Antonija pridružili su se prije pola sata, umorni ali ne skrivajući ponos radi dobro odrađenog zadatka. Za Antoniju je to bilo vatreno krštenje, i tako važno, nije nikoga ubila. Nije se ovdje prolijevala krv . Čak ni onih krivih. Tražila je pogledom ostatak «svoje» ekipe, i sa olakšanjem primijeti kako su tu i Ante, Luka i Slaven. Nimalo ponosno otrči njima u susret i uskoro su svi u glas raspravljali o ovoj noći. Marko i Žak su to sve promatrali sa distance, onako muški, spremni na sve što im može donijeti ova do sada uspješna večer. Marija se izgubila u sitnicama iz svoje naprtnjače, proučavala senzore, onako u pokretu i nešto spremala iz svoje «đavolje» radionice.
- Žak, čini mi se kako naši prijatelji catoholici još nisu otkrili zašto naše mine eksplodiraju samo prema njihovim vozilima!-
- Misliš da još ne znaju da koristimo njihove lokatore… čekaj, misliš kako bi mogli!...- uzvikne pogledom tražeći Ivana.
- Naravno da mislim. Ovi tamo…,- odmahne glavom prema planini na kojoj se još vidjela vatra,- će pozvati pomoć…sasvim dobra stvar im je postaviti zasjedu…- odgovori Marija tražeći još koji prijemnik koda. Žak pozove Marka, ovaj to proslijedi Luki i njih trojica nestanu u mraku. Trebalo je poraditi na pripremanju «iznenađenja», potrošilo se raznoraznih mina hrpa…
- Gdje je Jane? Opet je nestala?- nervozno će Ivan, vrteći se na mjestu. Nešto ga je izjedalo. Skoro da se moglo osjetiti njegovo škrgutanje zubima.
- Nestala je. Kaže da se mora nahraniti…. ma što to značilo… nego rekla sam Žaku da minira cestu iza i ispred nas, treba iskoristiti trenutak…, Ivan je pogleda, sjajnim očima, i zgrabi je za ruke.
- Točno tako Marija. Treba iskoristiti trenutak. Ovi se neće vratiti još dva sata, to znači četiri do nekog njihovog odgovora,…. primusa neće naći još 48 sati, ali što…što napraviti?- gledao je u nju pogledom luđaka a i stisak na njenim zglobovima nije bio baš slab.
- Točno tako…treba iskoristiti priliku! – začuju iz mraka i pridruži im se Jane. Bez traga zastrašujućih dodataka, glasa samouvjerenog, punog neke rezonantne snage.
- Jane, drago mi je što si s nama…- Ivan doda gledajući je radoznalo i uplašeno. On je osjećao tu divlju snagu u njoj.
- Nemam onu masku koja se na meni pojavljuje. Drži!- dobaci mu komad metala, dio oštrice.
- Odakle ti ovo?- upita on mjereći u ruci plemeniti čelik.
- Zabio mi je to onaj tercer kojemu sam skršila ruku. Da nije te čudne maske koja me prekriva ubio bi me….ovako je samo zabolilo. Nego, Ivane, trebali bi nastaviti….-
- Što bi ti uradila?- upitaju i Marija i Ivan u glas. Antonija priđe bliže gledajući čudnu ženu u poznatom društvu.
- Tko je ona?- upita Antonija, a Jane se okrene prema njoj. Prijateljski se nasmijala.
- Curo sa snajperom…Ja sam Jane Oswalds.- i pruži joj ruku.
- Ta Jane?- dala je ruku i pogledom tražila potvrdu za tu tvrdnju, a kada Marija klimne, stisak joj ojača. Pridružila se trojci.
- Mislim da bi trebali prošetati do Biskupove palače! – rekla je jednostavno, ali je efekt bio kao da je bacila bombu.
- Opasno, za poludit. Večeras će catoholici biti kao na iglama. Nešto malo manje opasno…- odgovori Ivan, ali Jane nije odustajala.
- Imaš li kakav signal za ljude u gradu. Treba nam nekoliko diverzija, požara, lažnih uzbuna, a ako to možemo napraviti, mogli bi i upasti u grad….-
- Ma može sve to, ali kako ćemo kroz blokade. Opaziti će nas sa senzorima prije nego im dovoljno priđemo…-
- Pa, mislim da imam jednog vrlo utjecajnog prijatelja koji će nam malo pomoći u tome, on to može… a onda idemo do glavonje…imam neke račune s njim!- samouvjereno je komentirala Jane i počela izlagati svoj plan.
++++++++++++
Kocka je bila spremna. EMP bombe teleportirane po trafo-stanicama. Jedan shuttle je spremao holografsku projekciju na nebu. Proračuni energije su završeni. Sve spremno. Borg uvijek održi riječ.
++++++++++++
- Gledaj meteor!- uzvikne Luka gledajući u nebo sa catoholičke trokolice. Jane je vozila i samo se grleno nasmije.
- Večeras će biti meteora. Gledaj ispred sebe…- bili su na koji kilometar od catoholičke barikade na ulazu u grad. Kao da je nebo čulo njene riječi, uz nekakvu čudnu tutnjavu, od koje se utroba tresla, sjajna kugla projuri nebom. Naizgled na stotinjak metara od zemlje se rasprsne. A njen bljesak ugasi svjetla u gradu. Drugi manji komad «eksplodira» još bliže zemlji, jedan mali se zabije nedaleko njih podižući plameni stup. Sirene za opasnost zaurlaju upravo u trenutku kada su prolazili kroz barikadu, i gledali catoholike kako trče glavom bez obzira prema napuštenom tunelu. Jane se samo nasmije, obiđe barikade, i nastavi prema gradu koji je velikim dijelom bio u mraku. Luka je još bio zapanjen nebeskom predstavom, a onda se njegovo iznenađenje fokusira na Jane.
- Ti si znala….za ovo? Kako??- bilo mu je suho grlo, ali je Jane čula. Kao što uvijek, SVE čuje.
- Znala sam. To je naš saveznik. Možda i odluči pokazati se, ali za sada i ovo je dovoljno. Drži zadanu riječ!- govoreći skrenula je na jednu mračnu uličicu i s lakoćom skočila s trokolice. Luka nije bio toliko spretan, ali nekako izvuče svoju naprtnjaču.
- Daj to meni. Ja idem na zvonik! Ti znaš što je tvoj zadatak…Vidimo se za dvadesetak minuta!...- mladić je promatrao Jane koja je nestala u mraku, a onda odmahne glavom i krene prema lučici.
Ivan i Žak su prenosili bačve prema vatrogasnoj cisterni. Slaven je montirao još dva topa pored glavnog. Dva vatrogasca koji su bili na dežurstvu gledali su zbunjeno u četvorku koja je prepravljala njihovo vozilo. Rečeno im je kako će oni imati svojih pet minuta slave, nakon kojih se samo trebaju praviti ludi. Sada su bili zbunjeni, uplašeni, i pod tremom nepoznatog, ali sa vjerom kako ih ovi ljudi neće žrtvovati. Slaven udari ključem po metalu i pozove ih na «vožnju».
Ante, Marko i Antonija su se pogledali, a onda poleti omamljujuća granata. Cijeli grad u crnome, prisilno zamračen nestankom struje, a onda eksplozija i bljesak. Vrisak stražara. Sirena. Uzbuna. Catoholici poluodjeveni istrčavaju na ulicu. Uzbuđeni uzvici tercera. Oni koji vide pokušavaju otkriti što se zbiva. Okreću oružje prema mraku. Kamere ne rade. Još jedna eksplozija. Nekolicina tetura od šoka, ali dvojica napokon pronalaze metu. Trče prema trojci skrivenoj iza zida.
- Gumeni meci. Ivan je rekao kako ih moramo samo dobro isprebijati! Idemo!- i prvi iskoči Marko koseći dvojicu istaknutih. Ovi ostali pokušaju se skloniti, ali uzalud. U trenu ih je bilo desetak na podu. Neki u nesvijesti, poneki i ranjeni, ali uglavnom cvileći od boli i potpuno ošamućeni napadom. Ante ubaci «smrdljivu» granatu u prozor, i iznutra začuje psovke catoholika koji je zaboravio masku. I on je bio lak plijen. Prije nego su upali u kameni hodnik Biskupove palače, tamo gdje je nekada bila knjižnica, pored njih nešto proleti. Nešto crno. Marko dovikne:
- Ovo je bio naš dio. Povlačimo se!- i Antonija i Ante krenu za njim. Crna sjena je već nestala u unutrašnjosti zgrade u potrazi za plijenom. Niti jedan stražar koji je sporije reagirao i ostao u hodnicima nije imao nikakve šanse. Ostajali su na podu sa zbunjenim izrazom nastalim u sudaru sa pomahnitalom Borginjom.
Vrata su se razletila pod njenim udarcem i ona pogleda u dobro njegovanog muškarca koji se skrivao iza kreveta. Nekoliko koraka i bila je ispred njega. Velikog Inkvizitora, za jedne Kardinala, za druge pedofila, kako se to već uzme, ovisno o strani njegove mantije koja je stajala spremljena na stolcu pored kreveta. Jane nije govorila ništa. Tražila je skriveni odjeljak za kojega je saznala iz «intimnog» razgovora sa primusom. Rub uz sliku. Trzaj. Vrata se otvore i pokažu cijelu zbirku DVD-a, uredno katalogiziranih, sa brojevima i sadržajem. Zbirka.
Morala je priznati kako se to ovoga na podu to uopće nije dojmilo. U strahu za svoj bijedni život nije ni pružao otpor. Nije ni prepoznavao što ona radi. On je cvilio. I cvileći pokušavao dohvatiti dugme za pozivanje svoje posluge. Pogled joj skrene na projektor. Kino projektor. I padne joj na um …nešto.
Improvizirala je. Projektor je gledao prema okrečenom zidu izvan palače. Zid veliki kao platno osrednjeg kina. Probala je na trenutak kako radi projektor spojen na rezervno napajanje u palači, i zadovoljno utvrdi kako se vidi više nego dobro…
Nekoliko je minuta odnijelo vezivanje catoholičkog vođe, borba u hodniku sa nekolicinom stražara koji su došli sebi, priprema pozornice. Kroz prozor je ugledala svjetla vatrogasnog vozila, bljesak farova, jednom kratko, tri dugo!. Vezala je «glavonju na prozor, raširila mu ruke, zapalila vatru iza njega, a sa drugog prozora pustila DVD, onaj sa brojem 13, koji se odnosio na godine. Nakon toga je potrčala naniže, i u svaku sobu bacila nešto zapaljeno, pretrčala preko istog komadića travnjaka kao i prvi put i nestala….
Par vatrogasaca je ne vjerujući gledao u trobojni mlaz kojim su zasipali bijele zidove. Tri boje su zalijevale zgradu, gasile vatru, prešle preko glavnog catoholika, ostavljajući ga obojenog. Crvenoj bijeloj i plavoj. Bojama Hrovatske. Sa strane na zidu, gledano već od stotina pari radoznalih očiju, odvijala se «crtica» iz njegovog života, na koju su mnogi sa slabijim želucem povraćali. I masa se povećavala. Svjetlo se vraćalo u grad. Kao nekim čudom ova zgrada je i dalje bila u mraku osvijetljena tek jenjajućom vatrom, i svjetlima obične policije koja se oporavila od zbunjenosti… Uskoro je netko skinuo i vrištećeg catoholika sa prozora, i uveo «red» dugim palicama, rastjerao one koji su htjeli odmah obračunati sa gadljivim stvorom koji se nazivao «svecem»… Mir je zavladao malo prije svitanja… Ujutro, ljudi su u tišini polako milili prema zgradi išaranoj u tri boje. Gledali su u red catoholika okrenutih prema masi. Kacige i štitovi. Transporteri… i prasak sa tornja Katedrale, i trobojnica koja se razvila, bez zlatnog križa. Bojama pobunjenika!
Post je objavljen 10.09.2006. u 00:05 sati.