Književnica iz Kanfanara Marina Jadrejčić gošća je devete večeri horor-književnosti iz ciklusa «Vampirske noći u Kringi», koja će se održati u križanskom kafiću «Vampire» ove subote, 24. svibnja, s početkom u 21 sat.
Na ovoj će književnoj večeri biti predstavljena nedavno objavljena zbirka znanstvenofantastičnih i fantasy priča «Tužna madona» (u izdanju Naklade ZORO) u kojoj je Marina Jadrejčić, uz svoje klasične i višestruko nagrađivane SF priče, objavila i podulju novelu «Jure Grando», u kojoj se ovaj križanski vampir iz 17. stoljeća predstavlja u sasvim drukčijem svjetlu: kao vremenski putnik, prosvjetitelj i humanist.
U petak i subotu u Pazinu je održan 12. Međunarodni susret izdavača "Put u središte Evrope", vrlo kreativno druženje nakladnika, pisaca i prevoditelja iz nekoliko zemalja, u kojemu sudjelujem od početka, posljednjih godina pomalo i u organizaciji. Prenosim report iz nedjeljnog Glasa Istre:
PODJELOM NAGRADA ZAVRŠEN 12. SUSRET IZDAVAČA »PUT U SREDIŠTE EUROPE«
U znaku sjećanja na Alberta Goldsteina
Sudionici skupa »Književnost i javnost«, održanog u sklopu susreta, nisu nastojali odgovoriti na proces marginalizacije knjige u medijima, nego na osnovi različitih iskustava i interesa dijagnosticirati trenutačno stanje i opisati moguće smjerove izlaza iz njega
PAZIN - Iako je Albert Goldstein prošle godine preminuo, na ovogodišnjem 12. susretu izdavača iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije te Austrije završenom jučer u Pazinu osjećao se njegov duh. Naime, nagrada za nakladnika godine dodijeljena je Izdanjima Antibarbarus te posthumno Goldsteinu, u čije ime ju je preuzela njegova kćerka Simona. Nagradu dodjeljuje organizator susreta, Pučko otvoreno učilište, za veliki doprinos u organizaciji manifestacije od samog početka te za neumorno poticanje brojnih programa i projekata koji su nastali iz druženja nakladnika na ovim susretima. U obrazloženju nagrade stoji da je »riječ o hommageu organizatora i članova komisije dragom i nezaboravnom kolegi i prijatelju Bertiju, koji je svojim radom i znanjem uvelike obogatio ova pazinska druženja«. Ravnateljica učilišta Sonja Matijašić i dogradonačelnik Pazina Ferdinand Tončinić tom su prilikom Simoni Goldstein uručili autorski rad »Arhiv« umjetnika Đanina Božića.
Maurizio Levak s povijesnim djelom »Slaveni vojvode Ivana« u izdanju Leykam Internationala dobitnik je nagrade Istarske županije za djelo o Istri. Županijsku nagradu za najbolji prijevod djela o Istri u izdanju Antibarbarusa dobila je knjiga Marie Lenz Guttenberg »Izgubljeni raj Brijuni«. Najboljim je časopisom, u konkurenciji dva, proglašen časopis Tema urednika Branka Čegeca. Ove je godine po prvi put dodijeljena i nagrada Centra za knjigu iz Zagreba, i to Mađaru Istvanu Ladanyju za prijevod knjige Viktora Žmegača »Od Bacha do Bauhausa« na mađarski jezik. Ova nagrada uključuje stipendiju te jednomjesečni boravak prevoditelja s hrvatskog jezika u Pazinu. Žarko Paić je za dugogodišnji rad iznimne kvalitete i cjelokupan bogat stvaralački opus dobitnik autorske nagrade zaklade Kulturkontakt iz Beča.
Stipendiju i jednomjesečni boravak književnika i prevoditelja u okviru »Mreže gradova književnosti« u koji su uključeni poljski Gmund, austrijski Graz i »srce Istre« dobili su Ljiljana Avirović, Bekim Sejranović i Cvetka Bevc. Avirović je nagradu zaslužila izvrsnim prijevodom romana Claudija Magrisa »Naslijepo« te, prema ocjeni komisije, za vrlo kvalitetan prevoditeljski opus kojim spaja kulture s obje strane jadranske obale. Ona će boraviti u Grazu. Sejranović će svoj stipendijski mjesec provesti u Pazinu, a to je zaslužio knjigom »Nigdje, niotkuda« koja predstavlja kratku povijest 20. stoljeća i svojevrsni je katalog izbjeglištava. Slovenka Bevc je stipendiju za boravak u Gmundu priskrbila knjigom, odnosno zbirkom vješto kreiranih kratkih priča »Zgodbe iz somraka«. Nagrada Slovenskog društva pisaca pripala je Renati Valentić za zbirku pripovijedaka »Možeš malo glasnije«. U obrazloženju nagrade stoji da je to proza s ritmom i dinamikom, gdje su protagonisti mali, obični ljudi, a likovi na realan način progovaraju o svojim strahovima, osjećajima, lišenim patetike i pretencioznosti.
Komisijom za nagrade predsjedavala je Vanesa Begić, novinarka Glasa Istre, a članovi su bili Miroslav Mićanović iz Zagreba, Šejla Šehabović iz Tuzle, Miodrag Kalčić iz Pule, Tanja Tuma iz Ljubljane te Tatjana Peruško iz Zagreba.
U prigodnom govoru na otvaranju susreta Matijašić se prisjetila važne uloge koju je Goldstein imao od samih početaka organizacije susreta te one, također preminulog, Faruka Tahirbegovića. U pozdravnom govoru gradonačelnik Pazina Neven Rimanić istaknuo je trajnost održavanja susreta pokrenutih 1996. Županijski pročelnik za kulturu, obrazovanje i sport Mladen Dušman rekao je da su susreti ostavili traga i da predstavljaju utočište za neke nove susrete te da su izrodili nekoliko kvalitetnih projekata među kojima je, primjerice, i pazinska »hiža od besid«. U nastavku programa kojim je moderirao duhoviti Mićanović književnu večer su upriličili prošlogodišnji dobitnici nagrada – Albino Crnobori iz Zagreba, Snežana Bukal i Stipe Đivanović iz Korčule, Andraž Polič i Primož Repar iz Ljubljane te Višanin Senko Karuza, koji su čitali svoje priče i pjesme.
Okrugli stol »Književnost i javnost«, održan u sklopu susreta, rezultirao je promemorijom u kojoj se kaže da je ovogodišnji susret doveo do kvalitetne i plodonosne razmjene iskustava koja pridaje važnost knjizi i njezinu sadržaju, statusu autora i njegovim kreativnim potencijalima, ali i izdavačima koji su presudni u procesu pridobivanja i pripitomljavanja javnosti za sadržaje koji izmiču kratkoročnosti, neprovjerenosti i nekritičnoj potrošivosti. Iskustva svjedoče o problemu odsutnosti javnosti u životu knjige, što nastaje zbog promjena u percepciji kulture, knjige i općenito statusa kulturnih proizvoda. Sudionici skupa nisu nastojali odgovoriti na proces marginalizacije knjige u medijima, nego na osnovi različitih iskustava i interesa dijagnosticirati trenutno stanje i opisati moguće smjerove izlaza iz njega. Odnosi medija prema autoru ili prema knjizi u drugim kulturnim prostorima razmatrani su istodobno kritično i s uvažavanjem kao mogući odgovor kako protresti vlastiti uspavani javni prostor.
Otkrio je gdje se nalazi ulaz u središte svijeta. Dugo je trajalo, puno je koštalo, i predugo bi bilo skicirati sve putove i stramputice kojima je lunjao, katalogizirati sve žute papire koje je premetnuo. Trag po trag slagao se godinama, antikvari su mu čim bi se pojavio namigivali navješćujući da ispod tezge opet imaju nešto za njega što nije za svačije oči; u prastarim knjižurinama nalazio je zametnute cedulje, i mučio se tako cijeli život slažući fragmente, učeći jezike koje više nitko nije znao, čitajući između redaka stotina hipoteza, razlažući na slojeve mnoge teorije zavjera. Ali došao je kraj potrazi za početkom. Sada je napokon mogla početi ona prava, konačna potraga.
Nije bio naivan, sve je više puta provjerio, odlazio u izvide, ostavljao u blizini stvari koje će mu zatrebati kad napokon krene, da ne upada u oči s prevelikom prtljagom kad krene na posljednju vožnju do tog jedinstvenog mjesta. Kopkala ga je ta misao o posljednjoj vožnji, no nakon što je sve detaljno u sebi razložio, nije bilo sumnje: možda se neće vratiti, moguće je da ga put odvede gdje nitko prije njega nije kročio, pa ni oni koji su stoljećima ostavljali tragove što ih je marno prikupljao. Znao je, dio puta slijedit će tuđe stope, no do konačnog cilja nitko od prethodnika nije dospio, i pitanje je postoji li to krajnje odredište doista, ili je stvaran samo put.
Prije polaska trebalo je obaviti još neke stvari. Ne treba izazivati skandale ni zabrinutost, sve se može lijepo urediti. Sporazumni prekid radnog odnosa, iz osobnih razloga, vraćanje svega posuđenog, povratak svega posuđenog drugima, ili umjesto toga opraštanje dugova; prekid članstva u knjižnicama i udrugama, polagano prelaženje u neprimjetnost. Formatirao je diskove svih računala na kojima je ikad ostavio traga, neke posebno drage fajlove ostavio je zakamuflirane na raznim mjestima na mreži, maknuo je iz stana sve pokvarljivo, platio režije za dvije godine unaprijed. Je li na sve mislio? Bolje je prespavati još jednu noć pa se ujutro sjetiti, nego brzati i sve pokvariti. Nije bilo razloga za žurbu. U punoj je snazi i u najboljim godinama, cilj je jasan. Uništio je svu dokumentaciju koja mu je poslužila u otkrivanju najveće tajne, ionako se radilo tek o kopijama i prijepisima, ako će netko jednom htjeti istim putem, neka se potrudi sve prikupiti sam. Nije mu se to učinilo nimalo sebičnim, a nije si htio natovariti na vrat ni nekakvu spasilačku ekspediciju.
Napokon, kucnuo je čas: dobro se opremio, posljednji put sve provjerio, i krenuo.
Prvi dani puta protjecali su u prepoznavanju mjesta i objekata opisanih u minulim nedovršenim ekspedicijama. Ni iz čega se još nije moglo naslutiti što je središte svijeta, koja je od teorija ispravna. Niotkuda se nisu nazirali ni veliki podzemni ocean, ni ogromna šupljina pod korom planeta, a kamoli neko unutrašnje sunce ili čak podzemne civilizacije. Put kojim je prolazio bio bi dosadan i za kakvog sitničavog geologa. Boja stijena, temperatura i stupanj vlažnosti mijenjali su se tek nakon mnogo dana, i to bez spektakularnih prizora: jedna jednoličnost prelazila je u drugu, s jedva primjetnim razlikama.
No on je znao što ga očekuje. Bio je pripravan na svaki prizor što ga je dočekao, otprilike za dvije trećine očekivanog putovanja, podaci iz zapisa sežu točno toliko duboko. Posljednja trećina mogla ga je iznenaditi, ali to se nije dogodilo: jednoličnost i nezanimljivost nastavljala se i dalje. Psihološki se pripremio i za jedan od teoretski najmanje mogućih ishoda: da naprosto nema središta svijeta, da je njegov put samo hodnik koji vodi s jednog kraja na drugi. Odnosno, proći će kroz središte, ali ga neće ni primijetiti, i izaći će na antipodu. Dobro, ni takav put nije uzaludan ako ga uspije prijeći, tješio se.
Oboružao se strpljivošću, znao je da će mu trebati. Ovo putovanje nije nimalo drukčije od negdašnjih plovidbi ka nepoznatim horizontima, ili od prvih kartiranja još nevinih pustinja i džungli. Zapravo, sličnije je novovjekijim čovjekovim stremljenjima uvis, u prostranstva jako dobro saglediva, a ipak tako teško dostižna. Znalo se da se mora gore, dosezi su se povećavali, svaki novi podvig nadvisivao je prethodnog, i zato se pomalo zaboravilo na ovo dolje. Gore je atraktivno, svi te vide, slave ako uspiješ, oplakuju ako stradaš pred milijunima zaprepaštenih očiju. Njega nijedne druge oči ne prate na tom putu prema dolje. Previše bi u tome bilo negativne simbolike, loših uspomena, mračnih prispodoba. Zato putuje sam, bez svjedoka. Ishod putovanja, uspjeh ili neuspjeh, dolazak na cilj ili pogibija na putu, bit će samo njegova zasluga, samo njegova sudbina.
Računica mu je govorila da je prešao granicu ranije dosegnutog, i da sada napreduje djevičanskim podzemljem. No prizori su i dalje bivali isti: jednolični hodnici, tuneli kroz stijenje, tek tu i tamo s ponekim proširenjem ili bistrim jezercem, uvijek ista blaga nizbrdica. Nepoznato je izgledalo jednako kao i poznato, na ovaj put bez uzbuđenja i zanimljivih otkrića mogao je zapravo poći bilo tko. Ali nije. Samo on.
Radoznalost ne treba biti primjerena putniku u nepoznato. Može samo donijeti razočaranje, razmišljao je. Kad si pripravan na dugotrajnu jednoličnost, obraduje te i promjena temperature od desetinke stupnja, ili jedva čujni lahor iz dalekih dubina. Kao igrač šaha, uspoređivao je, koji će nebrojeno puta ponoviti isti niz poteza ne očekujući odstupanje.
Napredovao je, u vremenu i prostoru, bolje reći – niz njega. Prizori su i dalje bili isti. Malo se zabrinuo kad je daljinomjer pokazao da je već trebao doći do kraja puta, izaći na drugu stranu planeta, ali primirio se prebirući teorije o dimenzionalnim ili percepcijskim pomacima. Put što ga treba preći naprosto nije jednak udaljenosti koju je bio procijenio, iz ovog ili onog razloga. No sada barem zna da se treba nešto dogoditi, da će put doskora biti priveden kraju, jer zabuna ne može biti veća od manjeg dijela te konačne i izmjerljive veličine, čak i ako ukalkulira nagib i moguće spiralno kretanje. Doduše, razmišljao je o tome bez ikakve natruhe nestrpljivosti, ne bi ga kosnulo ni da je morao putovati još toliko koliko je već proveo na tom putu.
I potrajalo je to, bogami, još dosta. Brojke u glavi nadzirale su i korigirale brojke na mjernim instrumentima. Duljina pređenog puta već je višestruko premašivala i promjer i opseg planeta, a put je svejednako vodio lagano prema dolje, kroz oble šupljine u stijenju. Mravinjak, labirint, hirovi postanka, sve su hipoteze morale otprhnuti pred jednom neprijepornom činjenicom: put se još nijednom nije račvao, još ga nikad nije prisilio da bira kojom će stranom. Sve je bilo sasvim izvjesno, uredno i predvidljivo: naprijed, i samo naprijed.
Snaga ga nije napuštala, dobro proračunate zalihe bile su još uvijek dostatne, energija i vjera u smisao ovog puta nepomućene su, i putnik u središte svijeta svejednako napreduje, iako cilja još ne nazire. Povratak nema smisla, a pomišljao je na to, ne zbog iznenadne navale malodušnosti, već zbog puke pretpostavke da ovo možda nije pravi put, da postoji neki drugi. Odagnao je tu pomisao pretpostavivši da bi i drugi put mogao biti jednak ovome. Uostalom, u zapisima što ih je cijeli život pročavao otklonio je čitav niz lažnih tragova, nedvojbeno utvrdivši da postoji samo jedan ulaz u središte svijeta. Samo jedan! Na tren je posumnjao u koncept, zapitavši se zašto se ne spominje izlaz, koji za nasljeđe druge strane svijeta može također biti ulaz, pa kako su se putnici s ove strane vraćali ne dosegavši ni mali dio njegova postignuća, tako su mogli i s druge strane pokušavati pa se vraćati i o tome ostavljati zapise koji će navesti buduće putnike na još dublji prodor... Ali on je pretražio i istražio sve mogućnosti, svaku slutnju, i nije bilo dvojbe: ulaz je samo jedan. Izlaz još nije otkriven, naprosto zato jer nitko nije došao do kraja puta. Kad on dođe do njega, moći će ako mu se prohtje istim putem natrag. Uopće se ne postavlja pitanje ako dođe. Strpljenja ima. I snage, i zaliha. I vjere. Dokle god se put pred njime otvara, putovanje traje.
Jednu jedinu stvar nije predvidio, nije s njome računao, naprosto nije pretpostavio da bi takvo što moglo biti moguće. Nametnula se ta misao, jer savjesno je prebirao sve mogućnosti, iako za nju zasad nije bilo opravdanog razloga. Ali nije bilo, kad je sve argumente valjano odvagnuo, ni nemoguće! Naime, put je mogao završiti i preprekom, podzemni tunel koji je dotad lagodno vodio svoga putnika sve niže i niže, mogao je završiti naprosto krajem tunela, umjesto izlaza mogla se prepriječiti puna, masivna neprobojna stijena! I nikad ne bi mogao znati je li iza prepreke ostalo još i više nego što je do tada prešao, ili možda još samo malo. Možda tek jedan korak.
Ipak, svod se zasad još nije spuštao. Spoznaja o takvoj mogućnosti unijela je međutim novu dimenziju u samosvijest našeg putnika. Putovanje bi moglo biti i uzaludno.
U petak, 9. svibnja, u 19 sati uz lijep prigodni program i domaće kolače, u prostorima Osnovne škole Petra Studenca (I kat) u Kanfanaru. Uz autoricu, o knjizi (koju je objavila Naklada ZORO) će govoriti i njen urednik Davor Šišović, a na razgledanje se nudi i izložba SF ilustracija autorice Ines Burić Šabanović.
Marina Jadrejčić rođena je u Puli, a živi, radi i piše u Kanfanaru. Već petnaestak godina piše i objavljuje znanstvenofantastičnu prozu. Za priču "Tužna madona" dobila je drugu nagradu Istrakonova natječaja 2002. i godišnju nagradu Sfera 2003. godine. Za priču "Ljudi bez lica" 2003. godine dobila je treću Istrakonovu nagradu, a za priču "Zmajeve brazde" na Istrakonovu je natječaju 2005. godine dobila posebnu nagradu za najbolju obradu istarske teme. Priče su joj prevedene na njemački i engleski jezik, te objavljene u inozemnim SF časopisima. Prva priča iz njezina ciklusa novela o Istranima u svemiru, "S druge strane struje", uvrštena je u antologiju hrvatske znanstvenofantastične novele "Ad astra". Zbirka znanstvenofantastičnih i fantasy priča "Tužna madona" prva joj je objavljena knjiga.
Vrijeme leti! Tek što je završio Sferakon, eto me u Sečovlju na drugoj slovenskoj SF&F konvenciji Konfuzija. Upravo sam završio s predavanjem o istarskom vampiru Juri Grandu, nekima se čak i svidjelo!
A između Sferakona i Konfuzije stiglo se i obaviti jednu književnu promociju. Prenosim iz mojijeh novina:
PREDSTAVLJENA KNJIGA IGORA GRBIĆA »U DOBA VREMENA«
Nadahne ga čak i korejska gramatika
Svatko bi sebi trebao definirati prostor zavičaja, a za mene taj prostor nije fizički, već prostor moje duše, pojasnio je Igor Grbić vlastito promišljanje zavičajnosti
PAZIN - Knjiga eseja »U doba vremena« pjesnika, prozaista, esejista i prevoditelja Igora Grbića, u izdanju zagrebačkog Durieuxa, predstavljena je u utorak u pazinskoj Gradskoj knjižnici. Nažalost, posjetitelji su se mogli izbrojiti na prste.
Moderator Davor Šišović pulskog je autora najavio kao samozatajnog i skromnog pisca koji pronicljivo i duhovito u djelima suprotstavlja svjetove. Dihotomiju autorovih tekstova približio je čitanjem eseja »Zagonetno« iz predstavljene knjige te upitao autora kako uspijeva uspostaviti red između znanstvenog i poetskog diskursa.
- Čak i čitanje korejske gramatike na plaži može me nadahnuti da napišem pjesmu ili prozni tekst, duhovito je pojasnio Grbić te je dodao da na takav način razmišlja i doživljava svijet. Programska mu je želja progovoriti iz mnogostrukih perspektiva te time inicirati duhovni potres kod čitatelja, a uživa spajati naizgled nespojive svjetove. Prednost daje književnosti koja ima težište u književniku, naspram one koja nastaje reakcijski. Kao dobri poznavatelj indijske kulture upozorio je na još uvijek prisutnu kulturnu eurocentričnost, koja je primjerice vidljivija u antologijama svjetske književnosti.
- Svatko bi sebi trebao definirati prostor zavičaja, a za mene taj prostor nije fizički, već prostor moje duše, pojasnio je autor vlastito promišljanje zavičajnosti te dodao da je zavičajna poezija u nas vrlo loša, jer preteže naglasak na zavičaju, a ne na poeziji.
Grbić je poznat po književno-znanstvenom djelu »Istrija glagoljušta«, za koju je 2005. godine dobio nagradu Kiklop za najbolje debitantsko ostvarenje. Na pulskom Filozofskom fakultetu predaje sanskrt, a na Visokoj učiteljskoj školi englesku književnost.
Opis bloga
Što čitam i što pišem kad moram i kad ne moram, i kako se u sve to uklapaju Pazin, Istra, SF, Jules Verne, lijepa književnost, ružna stvarnost, i virtualno grebanje po dnu Pandorine kutije