Otkrio je gdje se nalazi ulaz u središte svijeta. Dugo je trajalo, puno je koštalo, i predugo bi bilo skicirati sve putove i stramputice kojima je lunjao, katalogizirati sve žute papire koje je premetnuo. Trag po trag slagao se godinama, antikvari su mu čim bi se pojavio namigivali navješćujući da ispod tezge opet imaju nešto za njega što nije za svačije oči; u prastarim knjižurinama nalazio je zametnute cedulje, i mučio se tako cijeli život slažući fragmente, učeći jezike koje više nitko nije znao, čitajući između redaka stotina hipoteza, razlažući na slojeve mnoge teorije zavjera. Ali došao je kraj potrazi za početkom. Sada je napokon mogla početi ona prava, konačna potraga.
Nije bio naivan, sve je više puta provjerio, odlazio u izvide, ostavljao u blizini stvari koje će mu zatrebati kad napokon krene, da ne upada u oči s prevelikom prtljagom kad krene na posljednju vožnju do tog jedinstvenog mjesta. Kopkala ga je ta misao o posljednjoj vožnji, no nakon što je sve detaljno u sebi razložio, nije bilo sumnje: možda se neće vratiti, moguće je da ga put odvede gdje nitko prije njega nije kročio, pa ni oni koji su stoljećima ostavljali tragove što ih je marno prikupljao. Znao je, dio puta slijedit će tuđe stope, no do konačnog cilja nitko od prethodnika nije dospio, i pitanje je postoji li to krajnje odredište doista, ili je stvaran samo put.
Prije polaska trebalo je obaviti još neke stvari. Ne treba izazivati skandale ni zabrinutost, sve se može lijepo urediti. Sporazumni prekid radnog odnosa, iz osobnih razloga, vraćanje svega posuđenog, povratak svega posuđenog drugima, ili umjesto toga opraštanje dugova; prekid članstva u knjižnicama i udrugama, polagano prelaženje u neprimjetnost. Formatirao je diskove svih računala na kojima je ikad ostavio traga, neke posebno drage fajlove ostavio je zakamuflirane na raznim mjestima na mreži, maknuo je iz stana sve pokvarljivo, platio režije za dvije godine unaprijed. Je li na sve mislio? Bolje je prespavati još jednu noć pa se ujutro sjetiti, nego brzati i sve pokvariti. Nije bilo razloga za žurbu. U punoj je snazi i u najboljim godinama, cilj je jasan. Uništio je svu dokumentaciju koja mu je poslužila u otkrivanju najveće tajne, ionako se radilo tek o kopijama i prijepisima, ako će netko jednom htjeti istim putem, neka se potrudi sve prikupiti sam. Nije mu se to učinilo nimalo sebičnim, a nije si htio natovariti na vrat ni nekakvu spasilačku ekspediciju.
Napokon, kucnuo je čas: dobro se opremio, posljednji put sve provjerio, i krenuo.
Prvi dani puta protjecali su u prepoznavanju mjesta i objekata opisanih u minulim nedovršenim ekspedicijama. Ni iz čega se još nije moglo naslutiti što je središte svijeta, koja je od teorija ispravna. Niotkuda se nisu nazirali ni veliki podzemni ocean, ni ogromna šupljina pod korom planeta, a kamoli neko unutrašnje sunce ili čak podzemne civilizacije. Put kojim je prolazio bio bi dosadan i za kakvog sitničavog geologa. Boja stijena, temperatura i stupanj vlažnosti mijenjali su se tek nakon mnogo dana, i to bez spektakularnih prizora: jedna jednoličnost prelazila je u drugu, s jedva primjetnim razlikama.
No on je znao što ga očekuje. Bio je pripravan na svaki prizor što ga je dočekao, otprilike za dvije trećine očekivanog putovanja, podaci iz zapisa sežu točno toliko duboko. Posljednja trećina mogla ga je iznenaditi, ali to se nije dogodilo: jednoličnost i nezanimljivost nastavljala se i dalje. Psihološki se pripremio i za jedan od teoretski najmanje mogućih ishoda: da naprosto nema središta svijeta, da je njegov put samo hodnik koji vodi s jednog kraja na drugi. Odnosno, proći će kroz središte, ali ga neće ni primijetiti, i izaći će na antipodu. Dobro, ni takav put nije uzaludan ako ga uspije prijeći, tješio se.
Oboružao se strpljivošću, znao je da će mu trebati. Ovo putovanje nije nimalo drukčije od negdašnjih plovidbi ka nepoznatim horizontima, ili od prvih kartiranja još nevinih pustinja i džungli. Zapravo, sličnije je novovjekijim čovjekovim stremljenjima uvis, u prostranstva jako dobro saglediva, a ipak tako teško dostižna. Znalo se da se mora gore, dosezi su se povećavali, svaki novi podvig nadvisivao je prethodnog, i zato se pomalo zaboravilo na ovo dolje. Gore je atraktivno, svi te vide, slave ako uspiješ, oplakuju ako stradaš pred milijunima zaprepaštenih očiju. Njega nijedne druge oči ne prate na tom putu prema dolje. Previše bi u tome bilo negativne simbolike, loših uspomena, mračnih prispodoba. Zato putuje sam, bez svjedoka. Ishod putovanja, uspjeh ili neuspjeh, dolazak na cilj ili pogibija na putu, bit će samo njegova zasluga, samo njegova sudbina.
Računica mu je govorila da je prešao granicu ranije dosegnutog, i da sada napreduje djevičanskim podzemljem. No prizori su i dalje bivali isti: jednolični hodnici, tuneli kroz stijenje, tek tu i tamo s ponekim proširenjem ili bistrim jezercem, uvijek ista blaga nizbrdica. Nepoznato je izgledalo jednako kao i poznato, na ovaj put bez uzbuđenja i zanimljivih otkrića mogao je zapravo poći bilo tko. Ali nije. Samo on.
Radoznalost ne treba biti primjerena putniku u nepoznato. Može samo donijeti razočaranje, razmišljao je. Kad si pripravan na dugotrajnu jednoličnost, obraduje te i promjena temperature od desetinke stupnja, ili jedva čujni lahor iz dalekih dubina. Kao igrač šaha, uspoređivao je, koji će nebrojeno puta ponoviti isti niz poteza ne očekujući odstupanje.
Napredovao je, u vremenu i prostoru, bolje reći – niz njega. Prizori su i dalje bili isti. Malo se zabrinuo kad je daljinomjer pokazao da je već trebao doći do kraja puta, izaći na drugu stranu planeta, ali primirio se prebirući teorije o dimenzionalnim ili percepcijskim pomacima. Put što ga treba preći naprosto nije jednak udaljenosti koju je bio procijenio, iz ovog ili onog razloga. No sada barem zna da se treba nešto dogoditi, da će put doskora biti priveden kraju, jer zabuna ne može biti veća od manjeg dijela te konačne i izmjerljive veličine, čak i ako ukalkulira nagib i moguće spiralno kretanje. Doduše, razmišljao je o tome bez ikakve natruhe nestrpljivosti, ne bi ga kosnulo ni da je morao putovati još toliko koliko je već proveo na tom putu.
I potrajalo je to, bogami, još dosta. Brojke u glavi nadzirale su i korigirale brojke na mjernim instrumentima. Duljina pređenog puta već je višestruko premašivala i promjer i opseg planeta, a put je svejednako vodio lagano prema dolje, kroz oble šupljine u stijenju. Mravinjak, labirint, hirovi postanka, sve su hipoteze morale otprhnuti pred jednom neprijepornom činjenicom: put se još nijednom nije račvao, još ga nikad nije prisilio da bira kojom će stranom. Sve je bilo sasvim izvjesno, uredno i predvidljivo: naprijed, i samo naprijed.
Snaga ga nije napuštala, dobro proračunate zalihe bile su još uvijek dostatne, energija i vjera u smisao ovog puta nepomućene su, i putnik u središte svijeta svejednako napreduje, iako cilja još ne nazire. Povratak nema smisla, a pomišljao je na to, ne zbog iznenadne navale malodušnosti, već zbog puke pretpostavke da ovo možda nije pravi put, da postoji neki drugi. Odagnao je tu pomisao pretpostavivši da bi i drugi put mogao biti jednak ovome. Uostalom, u zapisima što ih je cijeli život pročavao otklonio je čitav niz lažnih tragova, nedvojbeno utvrdivši da postoji samo jedan ulaz u središte svijeta. Samo jedan! Na tren je posumnjao u koncept, zapitavši se zašto se ne spominje izlaz, koji za nasljeđe druge strane svijeta može također biti ulaz, pa kako su se putnici s ove strane vraćali ne dosegavši ni mali dio njegova postignuća, tako su mogli i s druge strane pokušavati pa se vraćati i o tome ostavljati zapise koji će navesti buduće putnike na još dublji prodor... Ali on je pretražio i istražio sve mogućnosti, svaku slutnju, i nije bilo dvojbe: ulaz je samo jedan. Izlaz još nije otkriven, naprosto zato jer nitko nije došao do kraja puta. Kad on dođe do njega, moći će ako mu se prohtje istim putem natrag. Uopće se ne postavlja pitanje ako dođe. Strpljenja ima. I snage, i zaliha. I vjere. Dokle god se put pred njime otvara, putovanje traje.
Jednu jedinu stvar nije predvidio, nije s njome računao, naprosto nije pretpostavio da bi takvo što moglo biti moguće. Nametnula se ta misao, jer savjesno je prebirao sve mogućnosti, iako za nju zasad nije bilo opravdanog razloga. Ali nije bilo, kad je sve argumente valjano odvagnuo, ni nemoguće! Naime, put je mogao završiti i preprekom, podzemni tunel koji je dotad lagodno vodio svoga putnika sve niže i niže, mogao je završiti naprosto krajem tunela, umjesto izlaza mogla se prepriječiti puna, masivna neprobojna stijena! I nikad ne bi mogao znati je li iza prepreke ostalo još i više nego što je do tada prešao, ili možda još samo malo. Možda tek jedan korak.
Ipak, svod se zasad još nije spuštao. Spoznaja o takvoj mogućnosti unijela je međutim novu dimenziju u samosvijest našeg putnika. Putovanje bi moglo biti i uzaludno.
Post je objavljen 10.05.2008. u 22:18 sati.