Portal Panonius.com objavio je pobjednike natječaja "Panonski šund" za kratku priču od dvije kartice uz obaveznu uporabu tridesetak zadanih riječi. Pobjedničke priče i njihovi autori su:
1. Crvenkapica i čarobni vrt - Siniša Bahun
2. Ćevabdžinica - Daniel Radočaj
3. Miki - Iva Hlavač
Kažu da su dobili osamdesetak priča i da su teškom mukom odabrali pobjednike. Moje dvije priče izgleda da nisu privukle pažnju žirija, pa vam ih, evo, dajem na uživanje ovdje:
Priča prva: Kopirajter
- Dobar dan, ja doš'o da se javim za ovaj vaš pos'o, za ovoga kopirajtera!
- Ih, vidi ga kaki rmpalija, tabadžija pravi, k'o Rambo, a on bi se piskaranjem bavio!
- Pa ja i jesam Rambo, vidi ove mišiće! Nisam valjda Crvenkapica!
- No, no, ajde, ajde, zašto mislite da ste stvoreni za ovaj posao a ne za, recimo, postavljanje žaluzina?
- Imam bogato životno iskustvo, svuda sam bio, svašta sam radio, ali dopizdilo mi, brate, šunjati se kroz maglu, bacati bombe, dizati mostove u zrak, letjeti s kraja na kraj svijeta, pretvarati mrske neprijatelje u mrlje na asfaltu aerodromskih pisti… Dosta više! Kad me zadnji put nazvao onaj moj pukovnik, rekoh mu neka odjebe u troskoku, neću da me pod stare dane moraju strugati špahtlom sa nekog zida, oću taki pos'o da mi sokne ostanu suhe!
- Hm, dobro, ali nije baš isto raditi taj vaš, je li, u naravi ipak fizički posao, i baviti se intelektualnim radom…
- Vi to mene kao podcjenjujete? Gospodo, Rambo je sam samcat bez tuđe pomoći i njege rakijom iz sebe istjero gliste! Ajmo na testiranje! Jeste l' vi neka prosudbena komisija ili niste? Pa prosudite, gospodo! Pa kom' džezva, kom' harakiri!
- Hm, dobro, što mislite vi ostali? Da ga isprobamo? Može, ajde, recimo… da vidimo… evo ovo: jedan naš klijent osniva političku stranku i želi pobijediti već na sljedećim izborima…
- Zanimljivo, zanimljivo, dajte mi još malo inputa…
- Pa, u principu, nije ništa drukčiji od drugih… klasična politička ponuda, mazanje očiju, obećavanje boljitka, izgradnje, zapošljavanja, blagostanja, hoće čovjek i puniti državni proračun, i da istovremeno sirotinja ponekad nešto dobije džaba… samo što ima par fizičkih mana, nizak je, debeljuškast, i šepa. Mi ga moramo učiniti simpatičnim i poželjnim…
- Uopće nema problema! Ovako ćemo: obucimo ga u neko ne baš skupo odijelo, da ispadne ka neki narodni čovik, slikajte ga po uskim ulicama ili još bolje na stepenicama u nekom starom gradu, s nogom napred, al' neka ne bude on u prvom planu nego njegova sjena. Neka, recimo, ide uz stepenice, neka izgleda kao da se malo muči, ali on ide, ide, i dole napišemo: "Mekan k'o sarma, uporan k'o kurbla". Ha? Šta kažete?
- Hm, mogli bismo razmisliti o tome. Pokušajte ovo: imamo klijenta s novom linijom proizvoda na bazi patlidžana. Kečap, ajvar, kiseliši i te stvari. Ideje?
- Ništa lakše! Evo slušaj: "Kečap Crvenkapica, crven ka pica!". Razumiješ: crven-ka-pica? Hahaha… Pa onda umjesto kečap ubaciš ajvar, i opet isto… Nema ćevabdžinice ili pizzerije koja to neće htjeti, ima da ide na tone! Štrumpfastično!
- Hm, kolega, ima nešto u vama, nije da nemate dara. Ajmo još nešto: reklama za prezervative. Novi proizvođač, još nepoznat, mora biti nešto sasvim drukčije od uobičajenog…
- Nemaš problema ni za tog… aperitiva. Evo zamisli scenu: ide jedna onako fino ulickana kur… ovaj… kurtizana, ulicom, je li, pa kamera ide na oči potencijalnog klijenta, je li, on joj se približava, pa ju kao ovlaš očeše, pa ju hoće pipkati, kadli nešto strašno puče, a to njemu puko hozntreger i spale mu hlače. E, ta naša žemska sad vadi iz torbice te, je li, aperitive, i na kraju oni skupa odlaze u noć a on si tom gumom podvezo hlače, je li, to se snimi ukrupno. Jel' paše?
- Pa, uz malo dorade, možda… Evo sad za kraj nešto izazovno: zamislite da ste u budućnosti, jedno sto godina, sami osmislite proizvod i reklamni slogan za njega.
- Pa ja k'o da sam iz budućnosti doš'o. Evo piši: "Imamo fazor za svaki svjetonazor!" – to je, je li, za industriju osobnog naoružanja. Ili ovako: reklama počinje švenkom po nekom mračnom pejzažu, sve je uništeno, metalne krhotine još se žare od usijanja, i onda nagli zum na vanzemaljca, onako pravo ružnog, ima neku lasersku pušketinu iz koje se još puši, i onda paf!, naglo se preko kadra pojavi natpis: "Mi mislimo na sve", i naziv firme osiguranja, jel'te, to bi bila reklama za osiguranje…
- Znate šta, gospodine Rambo, imate vi smisla, ali dosta je jaka konkurencija, javit ćemo vam se, zasad hvala. Doviđenja!
Priča druga: Prva nagrada
Doktor Crvenkapica unezvjereno je hodao po svom laboratoriju, gore-dolje, pa opet gore-dolje. Vrpoljio se k'o da ima gliste. Svrbjele su ga noge pa je neprestano zatezao sokne, naročito lijevu. Svako malo bi zakačio palce za hozntregere, stao kraj prozora i kroz polusklopljene žaluzine zvjerao na ulicu. Neki je tabadžija dolje pred ćevabdžinicom upravo tamanio ajvar zahvaćajući ga prstima direktno iz tegle, crvena mrlja na košulji širila mu se prema trbuhu, a on mrtav-hladan, k'o da čeka još i sarmu. Doktoru Crvenkapici se zgadilo, odšunjao se natrag u sjenu i zavalio se u fotelju, pogleda prikovanog za ulazna vrata. Sada bi već bilo i vrijeme, pomislio je.
I bilo je vrijeme. Točna kao sat, Mirela je umarširala u laboratorij doktora Crvenkapice, teatralno zalupila za sobom vrata i raširenih nogu stala pred tronutog znanstvenika.
- Šta je, micica, izgledaš k'o da si fazorom zube prao a zubar ti napravio harakiri! Sad će tebe tvoja kurtizana oraspoložiti! Aj' da pustimo malo svjetla u ovaj ćumez, evo vidiš, odmah je bolje, ma štrumpfastično!
Doktor se nije stigao ni pobuniti protiv ovog naglog uvođenja reda, a nije baš ni da je htio, već je potpuno prepustio inicijativu Mireli, zmaju u mrežastim čarapama i, sada već, bijeloj kuti do ispod koljena. Mirela je lagano obišla doktorovu fotelju, ovlaš ga pogladila po mekanom tjemenu, i u troskoku se dočepala povišenog platoa u dnu laboratorija. Naglo je strgla plahtu s dvometarskog robota, metalne grdosije na kojoj su radili već mjesecima, sada nepokretne i naizgled mrtve.
Ne zadugo. Mirela dohvati kurblu, umetne je tamo gdje treba, i s dva-tri energična pokreta pokrene robota. Divu se počne pušiti iz ušiju, lampice na mjestu očiju stanu se usijavati, dvije-tri iskre frcnu iz metalnih zglobova dok je podizao udove u radni položaj, al' napokon se smiri, čekajući nove naredbe svoje gospodarice.
- Crkavice, daj rakije amo! – naredi Mirela , a doktor mrzovoljno ustane i stade prekopavati po vitrini.
- Crvenkapica, to mi je prezime – mrmljao je ispod glasa, prilično uništenog samopouzdanja, još uvijek rastjerujući maglu u glavi, ali glasno prigovorio nije. Dodao je bocu Mireli, a ona stade puniti gorivom robotov spremnik veličine i oblika patlidžana. Zaklopivši poklopac, stade pipkati metalne poluge i hidraulične spojeve, pa se zadovoljno odmakne i usklikne, ne okrećući se prema doktoru:
- E moj Crkapavice, ovaj će naš Rambo jednom i letjeti, vidjet ćeš!
- Crvenkapica! – ovaj put malo glasnije promrmlja prozvani, ali opet ne protuslovi. Preduhitrivši naredbu, uzme špahtlu, jer znao je da će sada morati strugati mjesta gdje se na robotovu metalnome tijelu nahvatala hrđa.
Kad je doktor Crvenkapica vratio robotovim površinama tamnometalni sjaj, započeli su s dnevnim testovima. Naredbu da im skuha kavu Rambo je izvršio besprijekorno: iz cijevi desne ruke uz zujanje mu je iskliznula džezva, laserom iz lijeve zakuhao je vodu, nastavkom malog prsta u obliku žličice ubacio je i promiješao sastojke, i naposljetku natočio šalice Mireli i doktoru. Kako ni kod robota ništa nije džaba, Mirela mu uz pohvalu natoči još rakije u spremnik, i započne niz motoričkih testova. Digni ruku, digni nogu, okreni se oko osi, stoji na jednoj nozi, napravi most, sve je Rambo prošao besprijekorno.
- Još sasvim malo, pa možemo s ovim ljepotanom napokon van! Prva nagrada će biti naša, Crpikavice! – oduševljeno usklikne Mirela.
- Crvenkapica! Ja sam Crvenkapica! – prostenje sada već potpuno iznervirani doktor. I ispod glasa, siguran da ga Mirela neće čuti, duboko u džepu stišćući preklopnik broj 3, prošapće: - Mislim da neće, gospodarice, mislim da neće.
Inače, riječi koje su se prema propozicijama natječaja obavezno morale upotrijebiti u pričama su: most, magla, gliste, rakija, strugati, uništeno, pipkati, puniti, mekano, patlidžan, Rambo, mrlja, Crvenkapica, ovlaš, ajvar, šunjati se, pušiti, letjeti, fazor, sjena, džaba, štrumpfastično, džezva, žaluzine, usijavati, kurtizana, špahtla, tabadžija, troskok, sarma, ćevabdžinica, harakiri, hozntreger, kurbla i sokna
Na Panonius.comu su zasad objavili samo imena pobjednika, još nema tekstova pobjedničkih priča, no valjda ćemo ih čutati uskoro. Pa vi vidite koje su bolje :-)
Uz ovo malo smijeha, želim vam svima sve najbolje u Novoj godini. Budite dobri i zdravi, pazite na sebe, dobro se zabavljajte, puno čitajte i puno pišite, i ostanite središte svemira. Čitamo se dogodine!
nakon što se oporavite od blagdana, tamo negdje treći dan od Nove godine povoljno je vrijeme za povratak u normalu i za prvu novogodišnju dozu domaćeg SF-a. Neka početak bude žestok, pa zato najavljujem te objavljujem:
u srijedu, 2. siječnja na 250 prodajnih mjesta diljem Istre i Kvarnera, na kioscima, u trafikama, u supermarketima i svugdje drugdje gdje se prodaje Glas Istre, u prodaju se pušta roman Danila Brozovića BOJNO POLJE ISTRA u izdanju Naklade ZORO. Povijesni je to događaj, jer je BOJNO POLJE ISTRA domaći SF-roman s najvećom početnom nakladom svih vremena, a nadamo se da će tako postati i najprodavaniji te najčitaniji domaći SF roman svih vremena. Potražite roman BOJNO POLJE ISTRA na istarskim i riječkim kioscima po cijeni od svega 39 kuna!
S backgroundom pisca izvrsnih i nagrađivanih cyberpunk priča, Brozović se ovaj put predstavlja cyberpunk romanom čija se radnja događa pedesetak godina u budućnosti, u ozračju RATA ZA OTCJEPLJENJE ISTRE OD HRVATSKE.
S veseljem vam najavljujemo promotivnu turneju s čak tri predstavljanja romana BOJNO POLJE ISTRA, i to:
PAZIN - četvrtak, 3. siječnja 2008. u 18 sati u maloj koncertnoj dvorani Spomen doma; sudjeluju: autor Danilo Brozović, urednik Davor Šišović, politolog Emil Soldatić, nakladnik Zoran Filipović
RIJEKA - petak, 4. siječnja 2008. u 12 sati u MMC-u Školjić (Centar za tehničku kulturu, adresa Školjić 6); sudjeluju: autor Danilo Brozović, urednik Davor Šišović, kulturolog Ernie Gigante Dešković, nakladnik Zoran Filipović
PULA - petak, 4. siječnja 2008. u 21 sat u cafe-baru P-14 (Preradovićeva 14); sudjeluju: autor Danilo Brozović, urednik Davor Šišović.
Svi ste pozvani!
Na kioscima u Istri i Rijeci knjiga će biti u prodaji dva tjedna, tek nakon toga počinje distribucija za ostatak Hrvatske.
Bit ću zahvalan svima koji ovu informaciju prenesu gdjegod mogu.
Dragi blogeri, dragi pisci, dragi svi, a posebno oni koji pišu i oni koji čitaju: uz uobičajene lijepe želje za blagdane, kakve ste već sigurno tisuću puta ovih dana primali sa svih strana, ja vam pak želim što vam je vjerojatno malo tko dosad poželio: da puno pišete, i da vas puno čitaju!
U tome vam mali doprinos mogu dati i osobno, podsjećajući vas na dva književna natječaja koji su otvoreni još svega dvadesetak dana.
Na drugi natječaj za blog-priče dosad je stiglo solidnih pedesetak prijava. Podsjećam da je zadnji dan za prijave 15. siječnja 2008. godine, no preporučujem da ne čekate zadnji čas, po običaju bit će najveća gužva s prijavama u zadnjih nekoliko dana, pa bi se neka u toj gužvi mogla i zametnuti.
Također 15. siječnja 2008. ističe rok za slanje priča na sedmi Istrakonov natječaj za kratku SF&F priču (do pet kartica). I na ovaj natjčaj priče već uvelike stižu (poštom, propozicije to izričito traže), ne sumnjam da će i sedma Istrakonova zbirka ponovno biti jako dobra.
Hvala predsjedniku Vrhovnog suda za nesvjesnu reklamu!
U današnjem Glasu Istre, predsjednik Vrhovnog suda republike Hrvatske i Državnog izbornog povjerenstva Branko Hrvatin, inače Istranin rodom iz Vineža kraj Labina, kolegi novinaru Dubravku Grakaliću odgovorio je, među ostalim, i na sljedeće pitanje:
- Kako više volite reći, Istranin ili Istrijan?
- Moj nono je govorio - Istrijan. To ime je dobilo negativnu konotaciju u devedesetim godinama, kad se smatralo da je takav izraz izmišljen zbog osamostaljenja Istre, što je bilo posve netočno. Istra je živjela da bi se spojila s ostalim hrvatskim krajevima i bilo koje priče koje to opovrgavaju znanstvena su fantastika.
I te kako su znanstvena fantastika, gospodine predsjedniče, i te kako! Vidjet ćemo to već 2. siječnja, kada pred svekoliko čitateljstvo izlazi SF-roman "Bojno polje Istra" autora Danila Brozovića, u izdanju Naklade Zoro, a urednik ovome budućem hitu je upravo moja malenkost. Više o svemu tome - narednih dana.
I was very nicely surprised seeing almost 1000 visits to my blog from China in last two days. Thank you very much for visiting the Bookaleta blog. You probably found a link to Bookaleta blog at the Nina Wang's blog. As a reporter of CCTV6 very popular TV-show "World Film Report", Nina Wang with her team visited Istria a couple of weeks ago, and filmed her reports about a number of interesting stories here, including the story about the legend of the vampire Jure Grando from Istrian village of Kringa, or the story how Jackie Chan got injured during the shooting of the opening scene for his movie "The Armour of God", filmed in the medieval ruins of ancient Istrian town of Dvigrad.
As Nina told me, four episodes of "World Film Report" dedicated to Croatia will be broadcasted at CCTV6 in March 2008. She interviewed me also, and, if she will not replace me with some more interesting material, you will see me on your TV screens. I hope that Nina's reports will attract you to visit Istria some day, a lot of interesting places and stories are waiting for you.
My blog is mostly dedicated to Istrian cultural heritage and all kind of traditions, and to modern Croatian literature, specially science fiction. Unfortunately, posts on this blog are mostly in Croatian, and they are not understandable to Chinese visitors. If you'd like to find something more about Istria, here are some internet sources in English that you can visit:
Istrianet.org - Site with a lot of data about Istrian cultural heritage, also with very detailed maps
Histrica.com - List of Istrian touristic resources, with a lot of data about accomodation, towns, villages, etc.
Istra-Istria.com - The official site of the Istrian county (regional government), with basic geographical and political data, and some useful bussiness information
It could be enough for the start, and for more details, I'm sure that Google can lead you to every subject that you possibly could want to know more about.
Again, thank you very much for visiting my blog, thanks Nina Wang for connecting us, and if you want to know something more about Istria, don't hesitate to leave the comment here, or to e-mail me.
Svako tol'ko škicnem preko extremetrackinga kolikim ljudima je zanimljiv ovaj moj blog, pa se jutros ugodno iznenadim vidjevši da je pod "today" zabilježeno dvjestotinjak posjeta. Baš je jučer bio dobar dan, pomislim, jer to je prilično dobar posjet, iako ne i rekordan, no onda mi (još se nisam bio razbudio) se čudnim učini ono "today". Nije valjda da od ponoći nitko nije svratio, pomislim, podrazumijevajući i dalje u sebi da se brojka odnosi na jučerašnje posjete, i pogledam bolje: ne, jučer ima jučerašnji datum, a "today" današnji... što bi značilo da se do devet sati ujutro nakupilo preko dvjesto posjeta? Nemoguće, to se još nikad nije dogodilo, osim ako... i bacim pogled na stranicu s "geo" statistikama, a kad tamo - same kineske zastave!
Aaaa, možda je napokon Nina Wang (podsjećam: dnevni posjet njenom blogu je pet milijuna hitova!) stavila na svoj blog nešto o svom posjetu našim krajevima (vidi post malo niže). Je! Dakle, blog kineske tv-novinarke i voditeljice emisije "World Film Report" Nine Wang ima friški report o njenom posjetu Pazinu i Kringi! Kineski, naravno, i dalje ne znam, a od slika prva je plakat za film "Interview with the Vampire", zatim slijedi lijepa panoramska fotografija Pazina, i na trećoj slici Nina Wang i ja snimljeni zajedno u kafiću "Vampire" u Kringi. Pretpostavljam da je tamo negdje i link na Bookaletu, a među rijetkim latiničkim slovima vidim da se citira naslov mog posta o njenom posjetu Istri (Prava zvijezda Nina Wang). Dalje slijedi slika iz Dvigrada, te nekoliko slika iz, pretpostavljam, Rovinja, gdje se naša kineska prijateljica fascinirala - psima.
Ako netko zna čitati kineski, možda bi nam mogao prepričati sadržaj Nininog posta?
Moj drugi blog Knjiga za plažu, kome sam namijenio ulogu rezervata za isključivo prikaze proznih knjiga novije domaće produkcije (i koji je zapravo on-line izdanje moje istoimene novinske rubrike), izgleda da je uvjerljivo najnečitaniji blog u hrvatskoj blogosferi. Prosjek posjećenosti mu je osam hitova dnevno, tjedno ga pogleda tek pedesetak ljudi. Je li to zato što ljude na zanima tuđe mišljenje o knjigama, pa makar i u vidu preporuke, ili se ne trudim dovoljno oko reklame?
Da pokušam ovako: PROVJERITE ZAŠTO je Knjiga za plažu najnečitaniji blog svih vremena. Ili, ako dajete prednost drugim porivima, možda vas privuku sljedeći novi tekstovi:
Ovim putem, sasvim javno, oduševljeno i razdragano, želim čestitati Zrinki na osvojenom KIKLOPU za DEBITANTSKU KNJIGU GODINE! Riječ je, naravno, o njenoj knjizi "Svijet & praktična žena", koja je očevidno mnoge oduševila, kao i mene onomad. Iz više mi je razloga drago što je nagrada Kiklop (koja se, mnijem da ima i neupućenih, dodjeljuje na Sajmu knjiga u Puli eto već četvrtu godinu) otišla baš Zrinki, nadam se da među vama ima još ljudi koji su svojim glasom tome pripomogli. Jedino mi je žao što ju već dulje vrijeme vrlo rijetko čitamo na blogu, no gradi žena karijeru na drugim stranama (njena TV-kolumna u Nacionalu, po mom skromnom mišljenju, bolja je nego što je posljednjih godina bila Starčevićeva). Naravno, svakome tko piše i čije pisanje na bilo koji način biva zapaženo i pohvaljeno, najbolja želja koju ja mogu zaželjeti (ima dovoljno drugih koji će poželjeti mlijune i druga materijalna dobra) je da se sa svojim potvrđenim talentom dohvati sa izazovom - proze. Zrinka, hoćemo roman!
(U blogerskom svijetu naš novigradski performans izgleda da je prošao skoro nezapaženo, pa prenosim što je o tome danas objavio Glas Istre):
NOVIGRADSKI LAPIDARIUM UGOSTIO DVA POZNATA AKTERA HRVATSKE BLOGERSKA SCENE
Cjelovečernji Porto & Bookaleta blog show
Ovaj zagrebačko-istarski blogerski dvojac trudio se publici predstaviti Portov književno-blogerski opus, te sam fenomen bloga kao suvremenog medija • Bookaleta je na licu mjesta demonstrirao nastajanje bloga
Zapisao i snimio: Kristijan Nemet
NOVIGRAD
Gotovo dva sata trajalo je preksinoć u novigradskom Lapidariumu ugodno druženje ne suviše brojne, ali zainteresirane publike s jednim od najpoznatijih aktera hrvatske blogerske scene, Darijom Rukavinom alias Portom. Značajan obol sadržajnosti ove večeri dao je i Davor Šišović, novinar našeg lista, ovdje u ulozi moderatora, i sam aktivni bloger poznat kao Bookaleta.
Ovaj zagrebačko-istarski blogerski dvojac trudio se publici predstaviti Portov književno-blogerski opus, te sam fenomen bloga kao suvremenog medija. Moglo se tako čuti da je Porto jedan od prvih hrvatskih blogera koji je ovaj vid pisanog izražavanja prigrlio u njegovim počecima, prije tri, četiri godine, a apsolutno je prvi bloger u Hrvatskoj čiji su radovi 2005. godine iz online izdanja preseljeni na papir i ukoričeni u knjigu, štoviše zbirku poezije nazvanu Tri dana. Rukavina, alias Porto potom je u papirnatom obliku objavio još niz priča, pretežito znanstveno-fantastične tematike, u zbirkama blogerskih književnih uradaka, a prošle godine u Nakladi Ljevak objavljen mu je i samostalni prozni prvijenac, Buddha u supermarketu, zbirka priča s njegova istoimenog bloga.
Tijekom večeri istaknuta je veza popularnog zagrebačkog blogera i Istre, odnosno Novigrada, budući da Porto u ovom istarskom gradiću ljetuje već dugi niz godina, te ga je domaćica večeri i ravnateljica Lapidariuma Jerica Ziherl u uvodu i predstavila kao ljetnog sugrađanina. Rukavina je rekao da sa suprugom već godinama ljetuje u Novigradu, odakle se – fascinirani Istrom - često upuštaju u avanture otkrivanja svih njezinih kutaka, zanimljivosti i ljepota, povijesti, gastronomije, a posebice intrigantne mitologije. Na tom tragu nastale su brojne SF priče inspirirane upravo istarskom mitologijom i mitološkim bićima, te Istrom i Novigradom uopće, a koje je Rukavina objavljivao u zbirkama poput Blog.sf, Blog priče, Vampirske priče, Zagrob itd.
I dok je Porto povremeno publici pročitao nešto iz svoga blogersko-književnog opusa, Bookaleta je na licu mjesta demonstrirao nastajanje bloga. U tri je navrata napisao nekoliko rečenica o zbivanjima tijekom večeri te ih, uz aktualne fotografije, objavio na svome blogu, http://bookaleta.blog.hr, što su posjetitelji u mogli pratiti putem projekcije na velikom platnu.
U spontanoj i opuštenoj konverzaciji dvojice duhovitih i rječitih blogersko-književnih autora čulo se još niz informacija - ne samo o blogu i ne samo o književnosti - sve naravno prožeto duhovitim, ponekad autoironičnim ili sarkastičnim komentarima, tako svojstvenima jeziku moderne blogerske populacije.
Na samome kraju doznali smo još da Porto i Bookaleta do proljeća pripremaju zajednički projekt, izdavanje Portove zbirke fantastičnih priča, od kojih će više od polovice biti inspirirano Istrom, te da naš hiperaktivni kolega Šišović priprema još niz književno-publicističko-uredničko-organizacijsko-manifestacijskih projekata. A možda, dodajemo mi, usput nastupi i u kakvom kvizu… Zanimljiva je bila i vijest da je ova večer dodatno potaknula ravnateljicu Ziherl da pokrene vjerojatno prvi blog nekog hrvatskog muzeja.
Iako je druženje potrajalo gotovo dva sata, publika je još imala snage i volje za pitanja. Tako ih je zanimalo koje bi blogove kao svoje favorite izdvojili Porto i Bookaleta, pri čemu je ovaj potonji istaknuo blog.hr i eurosmijeh.blog.hr, a zagrebački gost također adresu blog.hr kao polaznu točku hrvatskog blog-svijeta te poznatu blog-adresu knjigoljub.blog.hr, s književnim kritikama popularnog Knjiškog moljca. Moglo se ovom prilikom i doznati da je Rukavina svoj blogerski nadimak Porto odabrao zahvaljujući istoimenom kafiću iz susjedstva, s obzirom na to da je, kako sam veli, izrazito zaboravan, pa mu je trebalo neko jednostavno ime za logiranje. Nastavak priče kaže da je za password iliti lozinku uzeo ime također susjednog marketa Diona, pa je svakodnevni podsjetnik bio tu, u susjedstvu…
Dodao bih da smo ljudima pokazali i čega sve ima naslovnica Blog.hr-a, te da smo im osim spomenutih blogova pokazali još i razne druge blogove, kao što su Pjesme o Mirni, Blogov kolac, itd., a u izjavi za televiziju na pitanje o "istarskoj blogerskoj sceni" posebno sam istaknuo Tofua kao najprevođenijeg hrvatskog opjesnika, te Helix i njen "eksperiment" sa snimkama letećih tanjura...
Dobro napredujemo, već skoro dva sata traje Porto&Bookaleta književna&blogerska večer, spomenuli smo već skoro svaku knjigu u kojoj je Porto nešto objavio, te je ponešto iz skoro svake i pročitao, a sada, za kraj, vrlo ugodno ćaskamo s publikom: zasad je najviše pitanje vezano uz tehniku blogiranja, koju smo inače, kroz ova tri posta, pred publikom i demonstrirali. Lijep pozdrav svima iz Novigrada!
P. S. Porta upravo pitaju zašto je uzeo nadimak Porto; pa je ispričao kako je razlog bio zaboravljivost: kako se kafić pred njegovom kućom zove Porto, uzeo je baš tu riječ kao login za blog, a za password je uzeo riječ Diona, jer je taj dućan bio također do kafića Porto, pa nije imao muke s pamćenjem jer je podsjednik svakodnevno bio tu.
Večer napreduje, čitaju se priče, priča se o blogovima, a ovo na slici je naša publika. S BLOG.SF-a prešli smo na "Blog-priče", zatim na "Vampirske priče", a u ovom trenutku Porto čita iz zbirke "Zagrob". Čitamo se i kasnije!
Pred omanjom ali hrabrom skupinom ljubitelja dobre književnosti u Muzeju Lapidarium upravo je počela književna večer u kojoj je glavni gost, najavljen kao velika blogerska i književna zvijezda, Dario Rukavina Porto (na fotki, snimljenoj prije pet minuta, upravo daje intervju istarskoj televiziji NIT). Večer je počela predstavljanjem nas obojice, i čitanjem priče "Ima li piljaka tamo dolje, na jugu" iz zbirke BLOG.SF. Tijekom večeri namjera nam je osim predstavljanja Portovih priča, posebno onih fantastičnih koje se bave mitološkim i legendarnim nasljeđem Istre, predstaviti publici i fenomen bloga. Ovaj post je napisan uživo, pred publikom koja njegovo nastajanje gleda na velikom platnu. Javit ćemo se tijekom večeri opet! Stay tuned!
Ja sam nazovipčelar. Saznao sam skoro sve o tim korisnim životinjicama, ali ne bih ni za živu glavu gurao ruke u ono zujavo, ljepljivo i ljigavo, kolikogod slatko bilo ono što se izvuče. Nemam ništa protiv meda, zapravo ga obožavam, ali ne zanimaju me pčele radi meda, zanimaju me radi njihova kolektivističkog potencijala. Koliko je samo organizama u jednom roju, u jednoj košnici, a kako su uigrani, kako se svakome zna svrha i mjesto, kako savršeno funkcioniraju, čini mi se čak bolje nego mravi.
Ta snaga, ta potencijalna moć, to je ono što me kod pčela zanima. Upregnuti tu snagu za svoje potrebe, kao što to činimo s konjima, to bi bilo nešto, možda čak i prekretničko u suživotu čovjeka i prirode. Kukaca ipak ima više nego svih drugih vidljivih živih bića na Zemlji. Dobro, masom možda nisu dorasli populacijama svojih suparnika u preživljavanju, ali potencijalnom i kinetičkom energijom sigurno jesu. Dobro organiziran i istreniran roj pčela mogao bi biti čovjekova veza sa stratosferom! Ali, trčim pred rudo.
Ne kažem da me strah pčela, nego onako, zazirem od dodira. Nije mi ugodan fizički kontakt s noškama, krilcima, rilcima, opnama, dlačicama i bilo kojim drugim dijelovima tijela bilo kojih insekata, ne samo pčela. A one mogu i ubosti. Jednom sam posjetio susjeda pčelara, u njegovu pčelinjaku. Nisam se ponašao napasno niti provocirao životinjice naglim kretnjama ili prijetnjama uništenjem njihovih košnica. Samo sam bio tamo. I svejedno me jedna ubola. U očni kapak. Nisam stigao početi ni zamišljati, a kamoli osjećati, kako mi kapak naotiče, postaje sve veći i veći, zasljepljuje me, guši, i izvlači posljednje kapi limfe iz ostatka tijela, a susjed pčelar već je odigao poklopac, zagrabio unutra, i brzo mi namazao ubodeno mjesto – medom. Ne brini, kaže, ovo će neutralizirati pčelinji otrov. I imao je pravo: za svega nekoliko sekundi prestalo je čak i svrbjeti, a oteklina se nije ni pojavila.
Da moj susjed pčelar nije tek puki poljoprivrednik, već da s pčelama ima nekakav dublji odnos, uvjerilo me još nekoliko epizoda. Jednom su se pčele narojile baš u mome vrtu. Počelo je kao u horor-filmovima: stravična grmljavina i zujanje vrlo niske frekvencije ispunili su toga jutra sav moj slušni obzor, a onaj vidljivi potpuno se zacrnio. Slušao sam o tome od drugih, ali tada sam prvi put doživio rojenje pčela. Milijarde kukaca (kasnije su mi rekli da pretjerujem, da ih je u tom roju moglo biti tek nekoliko desetaka tisuća) zamračile su nebo, ali nije bilo vremena ni za divljenje ni za odsijecanje nogu od straha: valjalo je jurnuti u kuću, pozatvarati sva vrata i prozore, zadihtati sve šupljine kroz koje su bijesni (tako sam tada mislio) kukci mogli prodrijeti u kuću. Nije li u novinama nedavno pisalo da su se kod nas pojavile neke pčele-ubojice iz Afrike?
Brujanje je ubrzo utihnulo, nebo se rasplavilo, a pčele nestale. Bar naoko. Zapravo, neko vrijeme se još nisam usudio izlaziti, jer sam kroz svaki prozor, a obišao sam ih sve, vidio još po dva-tri kukca kako bezglavo letuckaju, pokušavajući čak i proći kroz staklo. Osim te sitnice, vani je bilo tiho, kao poslije oluje. Nakon nekoliko sati izašao sam, i spazio čudovište nataknuto na šljivu. Veličine teleta. Za to se kaže, naučili su me kasnije, da su se pčele narojile. Ogromna nakupina pulsira, titra, unutra i dalje podmuklo bruji, ali pčele ne izlijeću, ako koja i zaleprša izvan nakupine, to traje jako kratko, dok ne nađe bolje mjesto. Usudio sam se približiti, ali ne previše. Divio sam se. To je snaga. Moć. Zamislio sam da guram ruku unutra, i da ju trenutak kasnije izvlačim, ogoljelu i izbijeljenu do najsitnije koščice.
Zovem susjeda pčelara. Nisu njegove, kaže, njemu nijedan roj nije pobjegao iz košnica, i pita smije li ih uzeti. Da smije li, čovječe, nosi to kako znaš, spašavaj me. Smije li, svašta!
Ono što slijedi obična je pčelarska rutina, ali za mene najdublja mistika. A možda i životna prekretnica, vidjet ćete. Došao je gotovo bez ikakve opreme, samo sa štapom i povećom kartonskom kutijom. Kako ćeš samo s time među pčele, zaprepašten sam, a on veli – imaš pravo, i pita me cigaretu. A inače ne puši. Upaljenom cigaretom malo je podimio oko roja na šljivi, podmetnuo kutiju, pročačkao štapom, i šljas!, nakupina se stuštila u kutiju. Bio sam spreman na trk, ali pčele se nisu razbježale, ostale su na gomili. Na šljivi je ostala tek manja nakupina, veličine dvije šake, kaže susjed da će se s vremenom razići, sada kad su bez matice. Zahvaljuje mi se, i odlazi s kutijom. Zahvalio mi se kao da sam ja njemu učinio uslugu!
Sljedeći dan, uz kavu, veli da je sretno smjestio novi roj u novi dom, da je matica bila unutra te da je živa i zdrava, hvala na pitanju. Zapitkivanjima počinjem učiti o sigurnosnom aspektu pčelarstva. Smješka se i vadi slike: na jednoj je, gol do pasa, potpuno prekriven debelom naslagom pčela, ni oči mu se ne vide. U ono vrijeme se slabo marilo za Guinessove rekorde, ali da je znao kako dovesti suce i učini stvar službenom, sigurno bi ušao. Kao što je ušao drugom prilikom, ne svojom voljom, kad ga je izbolo točno 1.758 pčela, toliko su mu uboda nabrojali, slikali ga za novine i televiziju, čak se i u kvizovima pojavljivao kao tajanstvena ličnost, osoba A-B-C, «ja sam taj i taj, čovjek koji je preživio ubod 1.758 pčela». Jasno je iz toga da je preživio, za par tjedana kao da se ništa nije dogodilo, on je i dalje zavlačio ruke u košnice.
Ideja mi se rodila kad je, neizravno, na moje zajedljive provokacije da je pčele nečim namamio samo da bi privukao publicitet, dao do znanja da bi sve to mogao ponoviti. Bilo mi je malo deplasirano, budući da je neprestano brbljao o tinkturama, nastavljačama, propolisu, sumpornim štapićima, vrcanju, kestenu i akaciji, skretati razgovor u nadnaravne sfere, pokušati razmotriti mogućnost umne veze čovjeka i pčela. Znam da ne znači da ono što ne znamo danas nećemo možda znati sutra; telepatiju i parapsihologiju već više od stoljeća proučavaju vojske i tajne službe, inteligenciju pojedinih životinjskih vrsta također; od svega toga pa do voljnog upravljanja pčelinjim rojevima tek je mali korak. A kad se to obznani, ja ću imati spreman koncept.
Već zamišljam, recimo, performans na venecijanskom Biennaleu: stojim sam na pozornici pred prepunjenim gledalištem, koncentriram se, gledam u prostor iznad zadnjih redova, i zovem ih. Uz bruj koji prestravljuje publiku i uz efekt zamračenja što ga tisuće poslušnih i mojim mislima upravljanih kukaca izazove prosto zaklonivši reflektore, lepršavi leteći tepih zatalasa se prema pozornici, i iznad moje glave počne se oblikovati u sasvim zgusnutu, nabijenu strukturu, iz koje lagano počinju izlaziti krakovi i plohe, da bi na kraju formirali savršeno obličje, recimo, Pegaza. Moj Pegaz od pčela neko bi vrijeme, taman toliko da se publika oporavi od početnoga straha, ukipljeno lebdio, pet-šest metara u zraku, i zatim uz lagani zamah krilima poletio prema dnu dvorane. Čujem uzdahe očarane publike, čujem pljesak koji se prolama dok se Pegaz iznad njihovih glava rasplinjava, a roj formira klin koji se strelovitom brzinom ustremljuje natrag prema pozornici i ulijeće u kutiju, koju upravo u tom trenutku otvaram.
Možda bi se i sa svim ovim što već sada umije i zna moj susjed pčelar moglo nešto početi. Njemu, vjerujem, ne bi bila strana pomisao da se pčele mogu dresirati (najbolje da za njega koristim taj pojam), a možda ga mogu i primamiti obećanjem slave i bogatstva kad jednom krenemo s takvim performansima. Zasjenit ćemo aeromitinge i vatromete, stvarat ćemo u zraku čudesne strukture, oblikovati mitske životinje, prikazivati njihove borbe, možda čak i zračne bitke, a jedna će mi disciplina biti posebno izazovna, samo grad u kome će se to izvoditi mora biti na vodi. I sad zamislite prizor: pred vama grad, prelijepe arhitekture, pod vama njegov odraz u vodi, a nad njime njegov odraz što ga oblikuju milijarde pčela, do u najdetaljniju sitnicu, do ukrasa na crkvenom zvoniku, do strukture grana na drveću u gradskom parku. Možda bi se zujanje i brujanje pčela također dalo estetizirati, svesti u prepoznatljive melodije, aktivirati ih u pravom trenutku, kakav bi to tek efekt bio.
Vjerojatno neću moći dugo čuvati tajnu, i drugi će naučiti oblikovati rojeve u zračne skulpture, možda i s drugim kukcima, recimo komarcima, vretencima, osama, možda i, fuj, muhama, ne samo pčelama. Nadmetat ćemo se, možda se pokrenu lige, nacionalna i svjetska prvenstva, olimpijade, svečane revije… Bit će svakako i zlobnika koji bi ovu disciplinu radije svrstali u kategoriju cirkusa, ali i cirkus je umjetnost, u nekim kulturama. Da i ne spominjem kakva se dobrobit iz ove umjetnosti (možda ju prozovu po meni, ipak ću ja biti prvi) može izroditi za očuvanje biološke raznolikosti, za poljoprivredu, za čitav ekosustav našega planeta.
Ne želim otvoreno govoriti o drugim praktičnim mogućnostima korištenja upravljanih pčelinjih rojeva, barem ne još. Pčele u zraku, upravljane i vođene voljom čovjeka sa zemlje, zloguki su potencijal. Vješto vođeni roj može srušiti zrakoplov, onesposobiti satelit, može ublažiti žegu zaklanjajući Sunce ili rastjerivanjem tmurnih oblaka ukloniti opasnost od tuče. Vojska i propagandna industrija sigurno će htjeti zloupotrijebiti takvo umijeće. Ali postoji još jedna opasnost. Pčele su, to sam odavno ustvrdio, inteligentne. Ako ih snagom volje izdvojim iz njihove prvobitne svrhe i staništa, i ako u pretvaranju rojeva u zračne skulpture postignem da me slušaju, to može potrajati neko vrijeme. Jednom se može dogoditi da se, možda baš na vrhuncu neke izvedbe, otrgnu, da prevlada njihova kolektivna svijest. Ako se vrate prirodnome nagonu, nikom ništa, ako se ta samosvijest poželi također umjetnički izraziti, još i bolje, dobili smo osebujan vid spontane umjetnosti, ali mogli bismo imati problema ako se ta otrgnuta inteligencija poželi poigrati malo s nama dolje, s nama koji smo se do pred tek neki trenutak isto tako igrali s njima. Mogu nas čak odlučiti jednostavno zbrisati, i osvojiti planet za sebe.
Morat ću se zadržati na manjim rojevima i samo komornim nastupima.
U sezoni jesen/zima 2007/2008, nakon lijepog predstavljanja "Priča o starim bogovima" pred neki dan u Puli, evo još jedne književne večeri na koju vas srdačno pozivam:
Dario Rukavina - Porto nastupa u Muzeju Lapidarium u Novigradu
u srijedu 5. prosinca u 18.30 sati
a predstavlja ga Davor Šišović - Bookaleta
Zašto Porto u Novigradu? Zato jer je Novigrad njegov drugi dom, tajno pribježište od vreve velegrada i naftno-plinskih bušotina, ali i poprište nekolicine vrlo intrigantnih priča.
Zašto Bookaleta s Portom u Novigradu? Pa, kad netko, kao Porto, ničim izazvan napiše i objavi dvadesetak SF te fantasy priča, od kojih je dobra polovica o Istri, bilo da se radi o prošlom, sadašnjem ili nekom budućem vremenu, pa za te priče još pobire i nagrade na više recentnih književnih natječaja, uspostava ove "osovine" više je nego logična.
Dario Rukavina - Porto objavio je dosad zbirku pjesama "Tri dana", te zbirku priča s bloga "Buddha u supermarketu", no za ovu novigradsku književnu večer puno je važnija, recimo, priča "Ima li piljaka tamo dolje, na jugu" (nagrađena Sferom 2007.!), koja se događa u - Novigradu, u Istri, u nekoj (ne tako) dalekoj budućnosti, na crti razgraničenja Albanaca i Kineza, u vrijeme kad političari-pedofili maltretiraju nesretne divovske djevojčice, relikte genetskog inžinjeringa režima koji ih se sada želi riješiti...
Elvis Presley kao kralj vampirske zajednice u Pazinskoj jami... gladijatorske igre u pulskoj Areni ispod ogromne holoprojekcije Krista Zaštitnika na Muzilu... štrige i krsnici u Motovunskoj šumi... to su samo neke od Portovih fantastičnih književnih tvorevina smještenih u Istru. Zajednički novigradski nastup bit će ujedno i najava nove Portove knjige fantastičnih i znanstvenofantastičnih priča, koju će, naravno, Bookaleta urediti, a Naklada Zoro objaviti, negdje dogodine...
Detalji i zanimljivosti o tijeku večeri, ako tehnika ne zašteka, izravno će se prenositi na barem dva bloga (ajde, pogodite koja?), pa ako ne možete biti s nama fizički, budite barem virtualno...
I šećer na kraju: ovakav događaj moguć je jedino u Novigradu, posljednjih godina pravoj kulturnoj prijestolnici Istre, ponajviše zahvaljujući jednoj od najhrabrijih i najmaštovitijih kulturnih menadžerica šire okolice, Jerici Ziherl.
Prošli put kad sam tamo nastupao, u dvorani Muzeja Lapidarium (na glavnom novigradskom trgu, odmah pokraj crkve) okupilo se više od stotinu ljudi, mnogi su i stajali. Dođite nam opet! Svi ste pozvani! Veselimo se vašem dolasku! Novigrad, srijeda, 18.30 sati, Porto & Bookaleta uživo!
Opis bloga
Što čitam i što pišem kad moram i kad ne moram, i kako se u sve to uklapaju Pazin, Istra, SF, Jules Verne, lijepa književnost, ružna stvarnost, i virtualno grebanje po dnu Pandorine kutije