(priča)
Ja sam nazovipčelar. Saznao sam skoro sve o tim korisnim životinjicama, ali ne bih ni za živu glavu gurao ruke u ono zujavo, ljepljivo i ljigavo, kolikogod slatko bilo ono što se izvuče. Nemam ništa protiv meda, zapravo ga obožavam, ali ne zanimaju me pčele radi meda, zanimaju me radi njihova kolektivističkog potencijala. Koliko je samo organizama u jednom roju, u jednoj košnici, a kako su uigrani, kako se svakome zna svrha i mjesto, kako savršeno funkcioniraju, čini mi se čak bolje nego mravi.
Ta snaga, ta potencijalna moć, to je ono što me kod pčela zanima. Upregnuti tu snagu za svoje potrebe, kao što to činimo s konjima, to bi bilo nešto, možda čak i prekretničko u suživotu čovjeka i prirode. Kukaca ipak ima više nego svih drugih vidljivih živih bića na Zemlji. Dobro, masom možda nisu dorasli populacijama svojih suparnika u preživljavanju, ali potencijalnom i kinetičkom energijom sigurno jesu. Dobro organiziran i istreniran roj pčela mogao bi biti čovjekova veza sa stratosferom! Ali, trčim pred rudo.
Ne kažem da me strah pčela, nego onako, zazirem od dodira. Nije mi ugodan fizički kontakt s noškama, krilcima, rilcima, opnama, dlačicama i bilo kojim drugim dijelovima tijela bilo kojih insekata, ne samo pčela. A one mogu i ubosti. Jednom sam posjetio susjeda pčelara, u njegovu pčelinjaku. Nisam se ponašao napasno niti provocirao životinjice naglim kretnjama ili prijetnjama uništenjem njihovih košnica. Samo sam bio tamo. I svejedno me jedna ubola. U očni kapak. Nisam stigao početi ni zamišljati, a kamoli osjećati, kako mi kapak naotiče, postaje sve veći i veći, zasljepljuje me, guši, i izvlači posljednje kapi limfe iz ostatka tijela, a susjed pčelar već je odigao poklopac, zagrabio unutra, i brzo mi namazao ubodeno mjesto – medom. Ne brini, kaže, ovo će neutralizirati pčelinji otrov. I imao je pravo: za svega nekoliko sekundi prestalo je čak i svrbjeti, a oteklina se nije ni pojavila.
Da moj susjed pčelar nije tek puki poljoprivrednik, već da s pčelama ima nekakav dublji odnos, uvjerilo me još nekoliko epizoda. Jednom su se pčele narojile baš u mome vrtu. Počelo je kao u horor-filmovima: stravična grmljavina i zujanje vrlo niske frekvencije ispunili su toga jutra sav moj slušni obzor, a onaj vidljivi potpuno se zacrnio. Slušao sam o tome od drugih, ali tada sam prvi put doživio rojenje pčela. Milijarde kukaca (kasnije su mi rekli da pretjerujem, da ih je u tom roju moglo biti tek nekoliko desetaka tisuća) zamračile su nebo, ali nije bilo vremena ni za divljenje ni za odsijecanje nogu od straha: valjalo je jurnuti u kuću, pozatvarati sva vrata i prozore, zadihtati sve šupljine kroz koje su bijesni (tako sam tada mislio) kukci mogli prodrijeti u kuću. Nije li u novinama nedavno pisalo da su se kod nas pojavile neke pčele-ubojice iz Afrike?
Brujanje je ubrzo utihnulo, nebo se rasplavilo, a pčele nestale. Bar naoko. Zapravo, neko vrijeme se još nisam usudio izlaziti, jer sam kroz svaki prozor, a obišao sam ih sve, vidio još po dva-tri kukca kako bezglavo letuckaju, pokušavajući čak i proći kroz staklo. Osim te sitnice, vani je bilo tiho, kao poslije oluje. Nakon nekoliko sati izašao sam, i spazio čudovište nataknuto na šljivu. Veličine teleta. Za to se kaže, naučili su me kasnije, da su se pčele narojile. Ogromna nakupina pulsira, titra, unutra i dalje podmuklo bruji, ali pčele ne izlijeću, ako koja i zaleprša izvan nakupine, to traje jako kratko, dok ne nađe bolje mjesto. Usudio sam se približiti, ali ne previše. Divio sam se. To je snaga. Moć. Zamislio sam da guram ruku unutra, i da ju trenutak kasnije izvlačim, ogoljelu i izbijeljenu do najsitnije koščice.
Zovem susjeda pčelara. Nisu njegove, kaže, njemu nijedan roj nije pobjegao iz košnica, i pita smije li ih uzeti. Da smije li, čovječe, nosi to kako znaš, spašavaj me. Smije li, svašta!
Ono što slijedi obična je pčelarska rutina, ali za mene najdublja mistika. A možda i životna prekretnica, vidjet ćete. Došao je gotovo bez ikakve opreme, samo sa štapom i povećom kartonskom kutijom. Kako ćeš samo s time među pčele, zaprepašten sam, a on veli – imaš pravo, i pita me cigaretu. A inače ne puši. Upaljenom cigaretom malo je podimio oko roja na šljivi, podmetnuo kutiju, pročačkao štapom, i šljas!, nakupina se stuštila u kutiju. Bio sam spreman na trk, ali pčele se nisu razbježale, ostale su na gomili. Na šljivi je ostala tek manja nakupina, veličine dvije šake, kaže susjed da će se s vremenom razići, sada kad su bez matice. Zahvaljuje mi se, i odlazi s kutijom. Zahvalio mi se kao da sam ja njemu učinio uslugu!
Sljedeći dan, uz kavu, veli da je sretno smjestio novi roj u novi dom, da je matica bila unutra te da je živa i zdrava, hvala na pitanju. Zapitkivanjima počinjem učiti o sigurnosnom aspektu pčelarstva. Smješka se i vadi slike: na jednoj je, gol do pasa, potpuno prekriven debelom naslagom pčela, ni oči mu se ne vide. U ono vrijeme se slabo marilo za Guinessove rekorde, ali da je znao kako dovesti suce i učini stvar službenom, sigurno bi ušao. Kao što je ušao drugom prilikom, ne svojom voljom, kad ga je izbolo točno 1.758 pčela, toliko su mu uboda nabrojali, slikali ga za novine i televiziju, čak se i u kvizovima pojavljivao kao tajanstvena ličnost, osoba A-B-C, «ja sam taj i taj, čovjek koji je preživio ubod 1.758 pčela». Jasno je iz toga da je preživio, za par tjedana kao da se ništa nije dogodilo, on je i dalje zavlačio ruke u košnice.
Ideja mi se rodila kad je, neizravno, na moje zajedljive provokacije da je pčele nečim namamio samo da bi privukao publicitet, dao do znanja da bi sve to mogao ponoviti. Bilo mi je malo deplasirano, budući da je neprestano brbljao o tinkturama, nastavljačama, propolisu, sumpornim štapićima, vrcanju, kestenu i akaciji, skretati razgovor u nadnaravne sfere, pokušati razmotriti mogućnost umne veze čovjeka i pčela. Znam da ne znači da ono što ne znamo danas nećemo možda znati sutra; telepatiju i parapsihologiju već više od stoljeća proučavaju vojske i tajne službe, inteligenciju pojedinih životinjskih vrsta također; od svega toga pa do voljnog upravljanja pčelinjim rojevima tek je mali korak. A kad se to obznani, ja ću imati spreman koncept.
Već zamišljam, recimo, performans na venecijanskom Biennaleu: stojim sam na pozornici pred prepunjenim gledalištem, koncentriram se, gledam u prostor iznad zadnjih redova, i zovem ih. Uz bruj koji prestravljuje publiku i uz efekt zamračenja što ga tisuće poslušnih i mojim mislima upravljanih kukaca izazove prosto zaklonivši reflektore, lepršavi leteći tepih zatalasa se prema pozornici, i iznad moje glave počne se oblikovati u sasvim zgusnutu, nabijenu strukturu, iz koje lagano počinju izlaziti krakovi i plohe, da bi na kraju formirali savršeno obličje, recimo, Pegaza. Moj Pegaz od pčela neko bi vrijeme, taman toliko da se publika oporavi od početnoga straha, ukipljeno lebdio, pet-šest metara u zraku, i zatim uz lagani zamah krilima poletio prema dnu dvorane. Čujem uzdahe očarane publike, čujem pljesak koji se prolama dok se Pegaz iznad njihovih glava rasplinjava, a roj formira klin koji se strelovitom brzinom ustremljuje natrag prema pozornici i ulijeće u kutiju, koju upravo u tom trenutku otvaram.
Možda bi se i sa svim ovim što već sada umije i zna moj susjed pčelar moglo nešto početi. Njemu, vjerujem, ne bi bila strana pomisao da se pčele mogu dresirati (najbolje da za njega koristim taj pojam), a možda ga mogu i primamiti obećanjem slave i bogatstva kad jednom krenemo s takvim performansima. Zasjenit ćemo aeromitinge i vatromete, stvarat ćemo u zraku čudesne strukture, oblikovati mitske životinje, prikazivati njihove borbe, možda čak i zračne bitke, a jedna će mi disciplina biti posebno izazovna, samo grad u kome će se to izvoditi mora biti na vodi. I sad zamislite prizor: pred vama grad, prelijepe arhitekture, pod vama njegov odraz u vodi, a nad njime njegov odraz što ga oblikuju milijarde pčela, do u najdetaljniju sitnicu, do ukrasa na crkvenom zvoniku, do strukture grana na drveću u gradskom parku. Možda bi se zujanje i brujanje pčela također dalo estetizirati, svesti u prepoznatljive melodije, aktivirati ih u pravom trenutku, kakav bi to tek efekt bio.
Vjerojatno neću moći dugo čuvati tajnu, i drugi će naučiti oblikovati rojeve u zračne skulpture, možda i s drugim kukcima, recimo komarcima, vretencima, osama, možda i, fuj, muhama, ne samo pčelama. Nadmetat ćemo se, možda se pokrenu lige, nacionalna i svjetska prvenstva, olimpijade, svečane revije… Bit će svakako i zlobnika koji bi ovu disciplinu radije svrstali u kategoriju cirkusa, ali i cirkus je umjetnost, u nekim kulturama. Da i ne spominjem kakva se dobrobit iz ove umjetnosti (možda ju prozovu po meni, ipak ću ja biti prvi) može izroditi za očuvanje biološke raznolikosti, za poljoprivredu, za čitav ekosustav našega planeta.
Ne želim otvoreno govoriti o drugim praktičnim mogućnostima korištenja upravljanih pčelinjih rojeva, barem ne još. Pčele u zraku, upravljane i vođene voljom čovjeka sa zemlje, zloguki su potencijal. Vješto vođeni roj može srušiti zrakoplov, onesposobiti satelit, može ublažiti žegu zaklanjajući Sunce ili rastjerivanjem tmurnih oblaka ukloniti opasnost od tuče. Vojska i propagandna industrija sigurno će htjeti zloupotrijebiti takvo umijeće. Ali postoji još jedna opasnost. Pčele su, to sam odavno ustvrdio, inteligentne. Ako ih snagom volje izdvojim iz njihove prvobitne svrhe i staništa, i ako u pretvaranju rojeva u zračne skulpture postignem da me slušaju, to može potrajati neko vrijeme. Jednom se može dogoditi da se, možda baš na vrhuncu neke izvedbe, otrgnu, da prevlada njihova kolektivna svijest. Ako se vrate prirodnome nagonu, nikom ništa, ako se ta samosvijest poželi također umjetnički izraziti, još i bolje, dobili smo osebujan vid spontane umjetnosti, ali mogli bismo imati problema ako se ta otrgnuta inteligencija poželi poigrati malo s nama dolje, s nama koji smo se do pred tek neki trenutak isto tako igrali s njima. Mogu nas čak odlučiti jednostavno zbrisati, i osvojiti planet za sebe.
Morat ću se zadržati na manjim rojevima i samo komornim nastupima.
Post je objavljen 04.12.2007. u 14:54 sati.