Stara Bookaleta
29.11.2007., četvrtak
Večer starih bogova u Puli
|
Da Svarog, Perun, Svantevid, Morana, Bjesomar, Rusalke, bjesovi, vile, divovi i cijelo to društvo u koje su vjerovali naši daleki preci, nije izumrlo, te da su ih osim Ivane Brlić Mažuranić znali "probuditi" i neki nama suvremeni ljudi od pera i tipkovnice, pokazao je ovoljetni Festival fantastične književnosti u Gračišću, i njemu u čast objavljena zbirka "Priče o starim bogovima" (u izdanju Pučkog otvorenog učilišta u Pazinu). Kako se staroslavenska mitologija sljubljuje s modernom znanstvenom fantastikom i fantasyjem, dođite provjeriti u subotu, 1. prosinca u 21 sat u caffe-bar P-14 u Puli, Preradovićeva 14 Zbirku "Priče o starim bogovima" predstavljaju njen urednik Davor Šišović, te autori Robi Selan, Ivana Pomazan, Mirko Grdinić i drugi. Priče nadahnute staroslavenskom mitologijom začinit ćemo vinom "Perun" vinarije Putinja iz Gračišća. Svi ste pozvani! Veselimo se vašem dolasku! P. S. Ako je još netko od autora u to vrijeme negdje u Istri, bit ćemo sretni da nam se pridruži u programu. |
- 08:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #
27.11.2007., utorak
Zašto Hvarani ne rade tequilu?
(flashback) Na Hvar ću se sigurno vratiti. Moj, već spomenuti, prvi susret s ovim otokom bio je, na prvi dojam, šokantan. Da su scenografi Winnetoua poznavali Hvar, ovdje bi došli snimati, a ne u Paklenicu i Plitvice. Hvar je otok kanjona, brdušina i litica. Prekrasan je. I ljudi svašta znaju, o tome nešto kasnije. Još nemam iskustvo Hvara ljeti, no zato imam ekskluzivnu informaciju kako će sljedećeg ljeta izgledati bazen pred hotelom Amfora. Vidi sliku. Bio je to pogled s prozora moje sobe. Rekli su nam da je hotel temeljito renoviran baš pred zadnju ljetnu sezonu. U sobama se vidi da se nije štedjelo, a dizajn kupaonica (sve na kantune, sve četvrtasto, nema nijedne okrugle cijevi) podsjetio me na kupaonice i umivaonike na Enterpriseu, brodu iz Zvjezdanih staza. Ti su se prizori, doduše, rijetko viđali, no kad se capt. Picard umivao, umivao se baš u ovakvom lavandinu kakav sam ja isprobao u hotelu Amfora. Moj komentar tog futurističkog sanitarnog dizajna: hm, sve nemilice šprica naokolo. Komentar jedne arhitektice koja je tamo bila iz istog razloga iz kojeg sam tamo bio i ja: "Taj dizajner baš mrzi čistačice!" Budući da je ovo samo flashback, a ne pravovremena reportaža (takvu sam napisao za novine, ako nekog baš zanima...), neću biti detaljan niti uzročnoposljedičan. Uz ovu sliku zato ide samo napomena da su na njoj "Bosutski bećari" iz Vinkovaca, i da su, kao i ono na prethodnoj fotki, snimljeni u hotelu Amfora u Hvaru, u vrijeme održavanja prvog hrvatskog Kongresa o ruralnom turizmu. Tamburaši u Dalmaciji? Nitko se od tristo ljudi, koji su ih slušali tri dana za redom, nije požalio... Ovo na stolu je dio plodova stoljetnog umijeća Hvarana, zabravo bit će ipak da su u pitanju Hvaranke. U prvom planu, ovo ljubičasto, je tzv. "sir od dunja", jako fina stvar, probao sam. U drugom planu je nešto nalik istarskim kroštulama, i tako redom. Fine, jako fine stvari. Ima kasnije nešto i o tekućinama. Nikad u životu nisam vidio 'vaki kaktus, niti sam znao da ta vrsta, s plosnatim - hm, kako se to zove? listovi? - zelenim dijelovima po kojima su rijetko grupirane jako oštre i jako čvrste bodlje, kakve mame i none u mom kraju uzgajaju u raznim teglama i terinama, dakle da takav kaktus može imati deblo. I te kakvo deblo! Kliknite na sliku za povećanje. Ja sam se zapanjio. Seljo. No, dakle, zanemarimo Kongres, o njemu sam pisao u novinama, ali zadnjeg dana vodili su nas na izlet, u razgledavanje budućih hvarskih eko-etno sela. Početna postaja bila je konoba "Levanda", evo je na slici, a ovo dvoje nisu vlasnici, već dio koprivničko-križevačke ekipe s kojom sam se tamo družio. Konoba je uz jednu od glavnih otočkih cesta, a put koji je nama bio namijenjen, za pješačenje, naravno, vodi jedno pet-šest kilometara nizbrdo, kroz sela Velo i Malo Grablje. Ali, prije višesatnog pješačenja valjalo se okrijepiti u konobi. Domaćini su pripremili svašta, i morskog i suhozemnog, i svježeg, i sušenog i usoljenog. Osim otočkih vina, od kojih je najpoznatija drevna bijela sortabogdanuša (koju smo pili i prethodnih dana u hotelu), izdvajam također izvrstan prošek, te čitav niz aromatičnih rakija. Najveći dojam na kušače ostavila je rakija od rogača ili karobera, kako ga na Hvaru zovu, te rakija od mirte odnosno martine (s naglaskom na prvom slogu).  Skoro svega što smo probali (osim namirnica koje je trebalo termički obrađivati) bilo je i za kupiti, ali greška u koracima učinjena je što nam je sve to pokazano PRIJE pješačenja. Mnogima, a među njima i meni, je na pamet palo kako bi se tu doista mnoge lijepe stvari mogle kupiti i ponijeti doma, ali koji će to vrag vući sa sobom sljedećih pet-šest kilometara, pješice? Tako nažalost većina nije kupila ništa, a očekivali smo da će nas nešto slično dočekati na kraju puta, međutim nije bilo ničega, i ostadosmo bez prošeka, bez karobera, bez martine i tko zna čega još. Među stvarčicama koje tamo prodaju, zapazio sam kamene makete kažuna. E, nisu kažuni, ljubazno i naširoko objašnjavaju domaćini, to se na Hvaru zove TRIM. Za razliku od istarskih kažuna, hvarski trimovi puno su veći, građeni su s namjerom da se unutra udobno smjesti i tulumari najmanje desetak ljudi, ljeti se koriste i za spavanje, a na vrhu nemaju PINČUK, šiljasti kamen, što je značajka istarskih kažuna. Nažalost, od hvarskih trimova vidio sam samo ovaj mali model-suvenir, put nas izgleda nije vodio tamo gdje takvih građevina stvarno ima. Stazom od konobe Levanda nizbrdo prema Velom grablju hodača prati zanimljiva botanička raznolikost, a posebnu pažnju privukla je većini nepoznata grmolika biljka s okruglim plodovima čija se boja kreće od žute preko narančaste do jarkocrvene. Biljka se zove, objašnjavaju nam znalci, magunja (ovo je izvorni hvarski naziv), manjika ili planinka, plodovi su zreli kad postanu potpuno crveni, mogu se jesti i slatki su, a Hvarani od njih rade marmeladu i rakiju. Čak se i od sirovih zrelih plodova možete napiti, upozorit će domaćini neoprezne kušače. Eto ga, postupno se ukazuje i razotkriva, selo Velo Grablje U selu Velo Grablje snimio sam ovaj jedinstveni spomenik, podignut u čast zajedničke akcije mještana koja se dogodila 1928. godine i koju su, svjedoči natpis, novčano poduprli i iseljenici. Riječ je o preseljenju groblja, koje se do tada tu nalazilo, skoro usred sela, na malo udaljeniju lokaciju. Selo je time dobilo lijepi trg ispred zadružnog doma, zgrade u kojoj je, to je ponekad jako dragocjeno znati, namjernicima na raspolaganju WC. U Velom Grablju, pred crkvom, zgodila se prilika za zajednički snimak svih sudionika hvarskog kongresa (osim onih koji su zbrisali dan ranije, ne dočekavši izlet). U ovoj gomili ziher ima i blogera, slika je 800x600, pa se potražite... Velo Grablje je nekoć bilo veliko selo, s razvijenim zadružnim gospodarstvom, a danas u tom polunapoštenom mjestu živi tek petnaestak ljudi. Nešto više ih dolazi ljeti, no veliki broj kuća tek je mrtvi kapital. Zadružna zgrada i crkva gotovo su jedini javni objekti, nema čak ni gostionice, no mnoge su građevine u dobrome stanju, zapuštena im je tek unutrašnjost. Selo je živopisno, graditeljski zanimljivo, tu i tamo vidi se znak da domaćin prodaje vino ili med, a naši vodiči kažu da će se planski, kuća po kuća,obnavljati u izvornome stilu i da bi selo uskoro trebalo postati vrlo živahno. Velo i Malo Grablje su inače uključeni u program uređenja eko-etno sela Splitsko-dalmatinske županije, u koji se ulaže prilično veliki novac. Ako je vjerovati našim domaćinima, već je pokrenuto dvadesetak projekata eko-etno sela (najviše u Zagori i na otocima), a još četrdesetak čeka na red, među ostalima i ova dva na Hvaru. Mojima u Istri takvo što još nije palo na pamet (osim Jakovčiću, a znate kako je prošao sa svojim selom Sv. Juraj), pa sam, osobno, oduševljen ovime što rade Dalmatinci. No, vrijeme je za pokret, ide se dalje nizbrdo, prema Milni, a uz put nam je Malo Grablje.  Ogromne agave rastu posvuda, i u kultiviranom okolišu i u divljini. Naravno, one nisu autohtone, kažu da su ih davno donijeli mornari. Hvaranke su naučile raditi čipke od agavinih niti, no Hvarani su zakazali - uz sve one karobere i martine, kako im nije palo na pamet pokušati napraviti tequilu? Nevjerojatan suhozidni pejzaž osvojio me skroz. Ovako vizualno prizor će vam izgledati banalno, ali pokušajte zamisliti da je svaki od ovih kamenčića ljudska ruka morala izvaditi iz zemlje, i od milijardi većih ili manjih grota oblikovati te gromače, nevjerojatno široke i debele, koje u unutrašnjosti četvorina što su ih oblikovali njihovi graditelji, čuvaju pokoju šaku zemlje. Divim se tim našim strpljivim precima, njima u čast baš sam ovu fotku pretvorio u wallpaper koji mi krasi ekran posljednjih tjedana. A moram zabilježiti i jedno "stručno mišljenje": naime, hodajući nizbrdo uz te obronke nakićene suhozidima, komentiram prizor sa suputnicima, i primijetim kako su oni uzdužni zidovi puno ruševniji, rasutiji i oštećeniji, od onih poprečnih. "Ovi uzdužni su služili da se po njima voze tačke, karjole, zato su tako niski i široki", mudroslovio je netko iz društva. Oprostili smo mu. Malo Grablje je pak potpuno napušteno selo, u njemu za stalno više ne živi nitko, ali za razliku od Velog Grablja ima konobu (ali ni njezin vlasnik ne živi u selu). Za obnovu ovog sela još je veći interes među vlasnicima i bivšim žiteljima, a kad se sve obnovi, možda ponovno proradi i ovaj zanimljiv torkul za masline (zanimljiv je zato što ima tri prečke, što znači da su ga vjerojatno pokretali ljudi. Da ga je pokretao magarac, bila bi dovoljna jedna prečka. A zanimljivo je i što ovdje nisu, kao kod nas u Istri, stare torkule adaptirali na remenski pogon preko negdašnjih Aran traktora. Valjda ovdje nije bilo traktora, inako ne bi imali što orati). Pogled na Malo Grablje - doima se kao Helmova klisura iz Gospodara prstenova... Završni prizor, snimljen na kraju puta, u Milni, ovdje je samo zbog ovog, za mene izuzetno duhovitog putokaza. Da gostionica "MALI ONTE", izvrsno!Fakat, moram se jednom vratiti na Hvar. |
- 11:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #
26.11.2007., ponedjeljak
Reži me
|
(priča) Zabolio vrat. Ne možeš mrdat glavom nit lijevo nit desno. Kimanje je isto bolno. Kad te netko zazove, okrećeš se cijelim tijelom, ako se na vrijeme sjetiš. Najgore je kad voziš, ogledavanje boli, a izlazak iz auta, ono kad se moraš sagnuti da ne tresneš glavom, to je kao ubod šrafcigerom u vratnu žilu. Već zamišljam Umu Thurman kako se odozgo bolesno cereka, krvavih ruku. Nema druge – pravac doktoru. Prvo se malo puniš nervozom čekajući da se pred tobom izreda šesnaest starčića i dvadeset i tri majke s djecom. Kad napokon uđeš, iskreveljiš se od bola jer si se skidajući jaknu morao malo istegnuti. Doktor svejedno pita što je. Kao da ne vidi. Kažeš mu, pa hoće da se namjerno istežeš. Boli lijevo, boli desno, boli iz svih pravaca, postavljaš sam sebi dijagnozu, i tražiš ga neki voltaren, neke tople obloge, kupku možda, nadaš se bolovanju. Štogod, samo da prođe. Ne možeš živjet s ukočenim vratom. - A ne, kakve tablete, to ćemo rezat – kaže doktor. Misliš da nisi dobro čuo, ili kontaš da je otraga našao neki čir, neku nakupinu koja petlja tetive i živce. Već ga želiš namoliti neka to izreže što prije, ali crv sumnje ipak progovara. - Kako to mislite – rezat? - Lijepo, odrezat ćemo vrat tu u podnožju, odmah na završetku ključnih kostiju. Cijelo bolno područje ide van. - Čekajte, kako to mislite? A što s glavom? - Ide i glava. Nisam još nikad vidio da se vrat izreže, a glava da ostane. Logika, moj mladiću! - Ma kakva logika!? Ako mi odrežete glavu, onda sam mrtav! - A, nije rečeno. Literatura kaže… - Ma čekajte, to ste već nekome napravili? Odrezali glavu? – nepažljivo se upuštam u razgovor. Doktor obilazi oko mene, čeprka po nekim alatkama i papirima, brblja nešto spominjući Lancet i Medical Journal, nastojim ga pratiti pogledom, ali vraški zaboli svaki put kad okrenem glavu prema njemu. Zato se i sam vrtim, držim ga na vidjelu. - Nisam osobno, ali pisao sam uputnice – sasvim ozbiljno uzvraća doktor. Luđak? Zajebant? Na trenutak, samo na trenutak, pomišljam kako bi me tim svojim zahvatom riješio gomile problema. Glava ionako često boli, doduše ne sad, sada boli vrat, iako reska vratobolja možda samo prigušuje onu podmukliju bol odozgo. - Onda, hoćete li potpisati? – prekida me doktor iz zamišljanja bezglavog sebe kako se vraćam doma. Ušparao bih na struji, pomislim, ne bih trebao paliti svjetlo, televizor, kompjuter… ali opet, kako bih jeo, pio, kako mirisao… možda ću umjesto frižidera doma imati one strojeve iz kojih izlaze cjevčice s iglama… - Što bi trebalo potpisati? – čudim se, iako pretpostavljam. Neću potpisati. Zamalo energično odmahnem glavom, ali se na vrijeme sjetim da me vrat jače boli pri naglim pokretima. - Suglasnost za operaciju i za sudjelovanje u znanstvenoj studiji… Nisam ga čuo do kraja. Već sam bio vani, ogledavao se (uh, baš je zaboljelo), opet sam zaboravio gdje sam parkirao. Doktor bi rezao vrat, jebote, morat ću potražiti drugo mišljenje. |
- 14:45 - Komentari (8) - Isprintaj - #
18.11.2007., nedjelja
Prava zvijezda - Nina Wang
 Upoznao sam pravu zvijezdu. Dosege njene slave ovi naši zvjezdići i zvjezdice mogu samo sanjati. Prava se zvijezda zove Wang Ning Tang. Zapadno od svoje domovine ponekad se predstavlja i kao Nina Wang, jednostavnije je nama Evropljanima to pamtiti, kaže. Nina Wang je, dakle, moja kolegica, voditeljica je TV-emisije "World film Report" na kineskoj državnoj televiziji CCTV 6. CCTV inače ima 12 kanala, a taj Ninin, šesti, isključivo je filmski. Nina s ekipom luta svijetom i radi reportaže povezane sa svijetom filma. "World film Report" se na CCTV 6 emitira nedjeljom u 17.30, a ima i reprizu u 22.30 navečer. CCTV 6 teoretski može gledati 800 milijuna ljudi, no gledanost "World film Reporta" procjenjuje se na nešto skromnijih sto milijuna. Ovih dana Nina i njena ekipa - redateljica Lu Qing Ying, kamermani Zou Feng Yi i Wang Feng Hua, te fotograf Jiang Xiao Wei, borave u Hrvatskoj, gdje snimaju četiri dvadesetominutne epizode za svoj "World Film Report". Jedna će epizoda biti posvećena nedavno završenom Animafestu, jedna hrvatskom filmu općenito i poznatim filmskim lokacijama, te Titu, koji jer u Kini još uvijek pojam, zatim jedna hrvatskim glumcima (posebno Relji Bašiću, koji je u Kini velika zvijezda, najviše zbog filmova "Tko pjeva, zlo ne misli" te "Walter brani Sarajevo"), a jedna - vampirskom filmu. Pogađate, ono što je Ninu i njenu ekipu privuklo u Istru i u Kringu je legenda o najstarijem evropskom vampiru Juri Grandu. Istarska Turistička zajednica, koja je organizirala istarsku turneju ekipe CCTV-a, zamolila me da pobliže objasnim Nini Wang i njenoj ekipi o čemu se tu zapravo radi... pa smo se u subotu našli, najprije u Pazinu u restoranu Hotela Lovac, s namjerom da najprije razvežemo priču o Julesu Verneu i Pazinskoj jami, ali to se naše zvijezde s dalekog istoka baš i nije dojmilo. Pokušavam ispipati što njih zapravo zanima, pa ispada da je to sve što ima veze sa filmom - ali da je njihovoj publici barem donekle poznato. Pitam što su dosad odradili u Istri i Hrvatskoj, Nina ushićeno priča o Relji Bašiću, o Animafestu, o Savičenti gdje se snimao "Maršal", o Brijunima gdje će ići sutradan snimati prizore za emisiju o Titu... Plasiram par rečenica o tome kako se Jackie Chan polomio dok je u Dvigradu snimao uvodnu sekvencu za "Božji oklop", a Nina iznenađena, izgleda da nije znala za to. Pričam i o Boljunu, koji je za potrebe snimanja filma "High Road to China" bio nakićen pagodama a okolne ceste pofarbane u zeleno da se ne vide iz zraka (u filmu ima dosta aviona), Nina se oduševljava, i u trenu mijenja dnevni plan: najprije idemo u Dvigrad, a zatim u Kringu, sutradan će pokušati u program nakon Brijuna ubaciti i Boljun. U Dvigradu gledam ekipu "World film Reporta" na djelu. Iako se cijelo vrijeme smijulje i zezaju, profesionalci su do daske, prilagodljivi svakoj situaciji, Nina Wang pamti sve što joj se ispriča, i odmah po izlasku iz kombija to na svom jeziku, uz osmijeh koji plijeni, ispriča u kameru. Dok jedna kamera prati nju dok se provlači kroz ruševine Dvigrada i bira najljepšu pozadinu, drugi kamerman vršlja naokolo, penje se po zidovima, snima detalje, upada u kadar onom prvom, koji ga onda glasno tjera, na veselje cijele ekipe. Mi pratioci stojimo sa strane, škljocnemo pokoju sličicu, a onda me Nina zovne da stanem pred kameru i s par brzih pitanja (na engleskom, a dok je snimala solo govorila je na kineskom) izvuče iz mene sve što je htjela znati ne samo o Dvigradu i Jackie Chanu, nego i o skoro svemu što smo ranije pričali za stolom. Dao sam intervju za CCTV 6, gledat će me sto milijuna ljudi! Ha! Nebo se već mrači, uskačemo u aute i kombije i prašimo za Kringu. Tamo već ne treba gubiti vrijeme: priču su već čuli, dvije kamere zuje naokolo, ulaze u kafić "Vampire", vlasnik Robi, konobarica i nekoliko gostiju zbunjuje se slušajući dogovaranje ekipe na kineskom, kadar simo, kadar tamo, nagovaramo Robija da pripremi jedan od svojih čuvenih vampirskih koktela, s konobaricom pripremamo lagano glumljenu scenu od dvije rečenice; bzzz-bzzz-bzzz, snimaju Zou i Wang unutra po kafiću i vani po cijeloj Kringi, i gotovo, Nina naprasno odlučuje da imaju sve što im treba za vampirski prilog. Vodimo ekipu na večeru u konobu Danijeli; domaćica Mirjana odlično interpretira pripremljena jela i pića, povezuje ih s vampirskom temom, i s lokacijama u okolici vezanima uz legendu o Juri Grandu; nisam ni znao da imamo već toliko "zaokruženi" turistički proizvod. Htio sam se malo našaliti zdravicom kojom poručujem Juri Grandu neka samo i dalje počiva u miru, a mi nek dugo i sretno živimo, ali Nina me zaustavlja: evo ti mikrofon u džep, pa sve još jednom ponovi u kameru, kaže. OK, ide zdravica u kameru, živjeli mi, a za kraj stiže "Grandova supa" (ne, nije juha, nego zagrijano crno vino u bukaleti, uz dodatak šećera, papra, maslinovog ulja, češnjaka i prepečenog kruha), koja dodatno oduševljava Kineze (ljudi koji ih vode rekli su nam da malo jedu i da gotovo uopće ne piju alkohol, no izgleda da smo ih bar malo preobratili). Opet žurba, moraju poći, gledali bi utakmicu, lijepo se pozdravljamo, razmjenjujemo mailove, saznajem pritom da Nina ima blog koji bilježi PET MILIJUNA HITOVA DNEVNO!!!, dala mi je adresu, ali nisam ga uspio (kasnije, doma) naći, valjda je na kineskom. Prije par godina bila je kod nas u Pazinu ekipa izraelske televizije, odnosno njihove nevjerojatno popularne turističko-putopisne emisije "Masa Olami", na čelu s voditeljem/reporterom Eyalom Peledom, koji je u Izraelu također velika zvijezda. Snimali su priču o Julesu Verneu i Pazinu, i također sam ih zapamtio kao vrhunske profesionalce, pogotovo Peleda koji je sve znao ("I did my homework", rekao mi je kad sam se začudio kako mu ne moram "od Adama i Eve" tumačiti, kao skoro svim drugim novinarima, o čemu se zapravo tu radi), čak je sa sobom donio hebrejsko izdanje "Mathiasa Sandorfa", sjeo pred pazinski Kaštel, i čitao u kameru rečenice iz odlomka koji se događa u tom istom Kaštelu. I on je, kao i Nina, točno znao što hoće, pritom je u poslu i u komunikaciji bio izuzetno spontan i ležeran, ali i vrlo precizan. Nina Wang je s ekipom kroz smijeh i brbljanje u sat vremena snimila veću iskoristivu minutažu nego što bi neki naši (ili evropski, s njima također imamo iskustava) reporteri snimili u dva dana, a naši u pravilu dolaze bez ikakvog predznanja, ili vrlo loše pripremljeni, o temi o kojoj bi snimali prilog. Promjene u hodu, prilagodljivost situaciji, spremnost da se u trenu odbaci ranije planirano ako se pojavi nešto zanimljivije, to me se dojmilo kod Nine Wang i njene ekipe, kao i to što se u komunikaciji s bilo kime ponaša kao vrlo, vrlo normalna osoba. Pretpostavljam da nije bilo lako doći do statusa voditelja jedne od najgledanijih emisija kineske državne televizije, no vjerujem da je Nina Wang svoj status itekako zaslužila. Ove četiri hrvatske epizode "World Film Reporta" bit će na CCTV 6 emitirane u ožujku sljedeće godine; a slikice i Ninini dojmovi trebali bi se na njenom blogu pojaviti i ranije. Još uvijek nisam uspio naći taj njezin blog, ako ga netko nađe, pliz neka ovdje prenese link; kažu njeni pratitelji da već ima slikica iz Kumrovca i drugih mjesta u Hrvatskoj gdje je već bila.  Nina Wang u akciji u Dvigradu... ...pa zatim u Kringi... ...pa u glumljenoj sceni naručivanja vampirskog koktela... Nina Wang s vlasnikom kafića "Vampire" Robertom Hrvatinom... ...s cijelom ekipom u konobi "Danijeli"... ...a valjda se i ja mogu slikati sa zvijezdom? Desno je Radenko Sloković, predsjednik "Jules Verne kluba" ...i na kraju, evo nas svih zajedno, lijevo do Nine je redateljica Lu.I baš sam ponosan! |
- 20:32 - Komentari (15) - Isprintaj - #
15.11.2007., četvrtak
Bikova sperma
|
Dragi moji, evo me već treći dan u Šibeniku na Konferenciji o autohtonim pasminama i vrstama kao dijelu prirodne i kulturne baštine. Skup organizira Uprava za zaštitu prirode pri Ministarstvu kulture, cca dvjestotinjak sudionika u stotinjak izlaganja u ova tri dana priča o tome što sve u nas i u našem susjedstvu postoji od tih, je li, autohtonih pasmina i vrsta, što je nekoć postojalo a čega više nema, čega ima jako malo i nestat će ako se netko malo ne trgne, i tako u tom stilu. Ljudima iz struke, a ovdje su se okupili prirodnjaci, biolozi, agronomi, veterinari, botaničari, zoolozi, gastronomi, etnolozi, arheolozi, sociolozi, ekonomisti i slični, ima nešto i ljudi iz vlasti, dakle svima njima, a i meni kao seoskom novinaru koji se ovim temama profesionalno bavi već dvadesetak godina, sadržaj konferencije prilično je zanimljiv, nakon skoro svakog izlaganja razvija se živahna rasprava, ima čak i pravih svađa. Opće raspoloženje kreće se u pravcu optuživanja države da ne radi kako i koliko bi trebalo da se autohtone pasmine i vrste zaštite i sačuvaju, a bogami i pametnije ekonomski iskoriste. Nikad nisam toliko puta čuo izraz "bikova sperma" kao u ova tri dana, niti sreo toliko ljudi koji se jedni s drugima nadmeću pričajući koliko te sperme imaju. Na ledu, dakako. Osim što se puno i pametno priča, dobro nas i hrane. Prvog dana smo u šibenskom gradskom muzeju uz otvorenje izložbe starih kuharica bili ponuđeni jelima iz 17. stoljeća (a meso je, kažu, bilo malo mlađe), sinoć su moji Istrijani imali prezentaciju jela od mesa istarskog goveda (popularnije, iako neispravno rečeno - boškarina), večeras Dalmatinci spremaju degustaciju svojih autohtnih proizvoda, a sutra nas vode na izlet u Nacionalni park Krka, te obećaju da će nas i tamo nahraniti nečim domaćim. Vrijeme je prilično odvratno, vani ili žestoko puše ili pljušti kiša, tako da se izvan hotela (smjestili su nas u hotel Ivan u Solarisu, koji inače ima - možda će ta informacija nekome dobro doći - bežičnu mrežu, koja inače funkcionira samo u hotelskom predvorju, ne i u sobama) i ne isplati izlaziti. He, nakon hvarskog kongresa o ruralnom turizmu, ovo mi je drugi takav događaj u petnaestak dana (da ne bude zabune - ja ovdje radim, na novinarskom sam zadatku), postajem pravi kongresmen :-). Ali korisni su to skupovi, puno se toga sazna, pogotovo u pauzama i neformalnim razgovorima. Recimo, saznao sam da se istarska koza u Hrvatskoj vodi kao izumrla pasmina (ha, ideesovci?), ali da jedno registrirano stado, za koje zna čak i FAO, postoji u - Italiji. I još puno lipih stvari. |
- 16:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #
12.11.2007., ponedjeljak
Ljubomoran sam...
|
Ljubomoran sam, dakle, na urednike Šejna zbog jedne priče, koju sam onomad žarko želio imati u Blog-pričama, a nisam je mogao imati, jer ju autor naprosto - nije bio prijavio na natječaj! Riječ je o priči Frizerka, kojoj je autor bloger Calvin, u stvarnom životu i u zbirci "Da sam Šejn" poznat i kao Danko Nakić. Šalim se, nisam stvarno ljubomoran, drago mi je da je Calvinova/Dankova priča uspjela naći put do papira i do knjige, zajedno s nekoliko desetaka drugih u "Šejnu". Zapravo sam htio reći kako je "Šejn" jedna od malobrojnih knjiga koje sam donio doma sa subotnjeg posjeta Interliberu. U torbi su se našli još jedino časopis UBIQ, zbirka Bludućnost, te Quintanina zbirka Doggiestyle. Nije da nije bilo i drugih tiskovina kojima sam želio napuniti torbu, ali subotnja gužvetina pomalo me odvratila od pomnijeg vršljanja. U petici je bila takva gužva da se nije moglo normalno ni hodati oko štandova, mogao si se tek prepustiti rijeci ljudi koja mili metar na sat, otprilike kao na Motovunskom filmskom festivalu kad završi projekcija na trgu, pa kad treba proći kroz voltu prema donjem trgu. Zato sam se dulje zadržao u šestici, pohodio jutarnju promociju UBIQ-a, pa malo svratio u grad, pogledao novu redakciju Zoroa u Gundulićevoj (sjajno izgleda), vratio se na velesajam, čavrljao sa Sferašima, zakasnio na Krušvarovu promociju, svraćao do Zoroovog štanda zapitkivati kako idu naše knjige (u, kakvih je popusta bilo!), i projurila je subota prebrzo. U busu prema doma sam čituckao "Bludućnost", ali je šofer onda ugasio rasvjetu (a oni batuni za uključivanje lampica iznad sjedala nisu radili), pa nije bilo druge nego drijemati. Osim SF ekipe na jutarnjoj promociji i kasnije oko Sferinog štanda, te u Roberta Mlinarca u prolazu, skoro nikog poznatog nisam sreo, uostalom, bio sam tamo jako kratko, bit će valjda bolje i više vremena na pulskom sajmu. Vidimo se! |
- 07:46 - Komentari (11) - Isprintaj - #
06.11.2007., utorak
Sada je i službeno...
|
Dakle, jučer je bilo svečano uručivanje nagrada, pa je sada i službeno poznato tko su ovogodišnji dobitnici nagrada Josip Juraj Strossmayer koje dodjeljuju HAZU i Zagrebački velesajam. Zainteresiranima evo linka na službeno priopćenje o Strossmayerovim nagradama, a ovdje ću samo iščupati popis dobitnika: Za najuspješnija znanstvena djela na hrvatskom jeziku: - za društvene znanosti - mr. sc. Alojz Buljan i prof. Franjo Horvat: “Žrtve drugog svjetskog rata i poraća na području kotara/općine Novska“, nakladnik Matica hrvatska ogranak Novska - za humanističke znanosti - prof. dr. sc. Viktor Žmegač: “Od Bacha do Bauhausa“, nakladnik Matica hrvatska, Zagreb - za medicinske znanosti - prof. dr. sc. Predrag Keros i akademik Marko Pećina: “Funkcijska anatomija lokomotornog sustava“, nakladnik Naklada Ljevak, Zagreb - za tehničke znanosti - prof. dr. sc. Ivica Grbac: “Krevet i zdravlje“, nakladnici Sveučilište u Zagrebu - Šumarski fakultet i Akademija šumarskih znanosti - za prirodne znanosti - dr. sc. Olivera Koprivnjak: “Djevičansko maslinovo ulje – od masline do stola“, nakladnik MIH d.o.o. Poreč Povelju za najuspješniji izdavački pothvat dobili su: - za društvene znanosti - Prometej Zagreb, za djelo akademika Dušana Bilandžića “Povijest izbliza“ - za humanističke znanosti - Institut za povijest umjetnosti i Centar za povijesna istraživanja za djelo mr. sc. Višnje Bralić i dr. sc. Nine Kudiš Burić i suradnika “Slikarska baština Istre“ - za medicinske znanosti - Medicinska naklada, Zagreb za djelo prof. dr. sc. Nevena Olivaria “Praktična plastična kirurgija – atlas operacija“ - za tehničke znanosti - Zoro, Zagreb za djelo grupe autora “I bi svjetlo – Nikola Tesla“ - za prirodne znanosti - Školska knjiga, Zagreb za djelo Ive Bralića “Hrvatski nacionalni parkovi“- izdanje na engleskom jeziku Detalje o ekipi (čiji član je bila i moja malenkost) koja je zaslužna za knjigu o Tesli, koja je, dakle, nagrađena Poveljom za najuspješniji izdavački pothvat na području društvenih znanosti, vidi par postova niže. Zagrebački velesajam i HAZU godišnju nagradu "J. J. Strossmayer" dodjeljuju od 1989., u okviru Međunarodnog sajma knjiga Interliber (koji, zapravo, počinje sutra). |
