Stara Bookaleta
27.11.2007., utorak
Zašto Hvarani ne rade tequilu?
(flashback) Na Hvar ću se sigurno vratiti. Moj, već spomenuti, prvi susret s ovim otokom bio je, na prvi dojam, šokantan. Da su scenografi Winnetoua poznavali Hvar, ovdje bi došli snimati, a ne u Paklenicu i Plitvice. Hvar je otok kanjona, brdušina i litica. Prekrasan je. I ljudi svašta znaju, o tome nešto kasnije. Još nemam iskustvo Hvara ljeti, no zato imam ekskluzivnu informaciju kako će sljedećeg ljeta izgledati bazen pred hotelom Amfora. Vidi sliku. Bio je to pogled s prozora moje sobe. Rekli su nam da je hotel temeljito renoviran baš pred zadnju ljetnu sezonu. U sobama se vidi da se nije štedjelo, a dizajn kupaonica (sve na kantune, sve četvrtasto, nema nijedne okrugle cijevi) podsjetio me na kupaonice i umivaonike na Enterpriseu, brodu iz Zvjezdanih staza. Ti su se prizori, doduše, rijetko viđali, no kad se capt. Picard umivao, umivao se baš u ovakvom lavandinu kakav sam ja isprobao u hotelu Amfora. Moj komentar tog futurističkog sanitarnog dizajna: hm, sve nemilice šprica naokolo. Komentar jedne arhitektice koja je tamo bila iz istog razloga iz kojeg sam tamo bio i ja: "Taj dizajner baš mrzi čistačice!" Budući da je ovo samo flashback, a ne pravovremena reportaža (takvu sam napisao za novine, ako nekog baš zanima...), neću biti detaljan niti uzročnoposljedičan. Uz ovu sliku zato ide samo napomena da su na njoj "Bosutski bećari" iz Vinkovaca, i da su, kao i ono na prethodnoj fotki, snimljeni u hotelu Amfora u Hvaru, u vrijeme održavanja prvog hrvatskog Kongresa o ruralnom turizmu. Tamburaši u Dalmaciji? Nitko se od tristo ljudi, koji su ih slušali tri dana za redom, nije požalio... Ovo na stolu je dio plodova stoljetnog umijeća Hvarana, zabravo bit će ipak da su u pitanju Hvaranke. U prvom planu, ovo ljubičasto, je tzv. "sir od dunja", jako fina stvar, probao sam. U drugom planu je nešto nalik istarskim kroštulama, i tako redom. Fine, jako fine stvari. Ima kasnije nešto i o tekućinama. Nikad u životu nisam vidio 'vaki kaktus, niti sam znao da ta vrsta, s plosnatim - hm, kako se to zove? listovi? - zelenim dijelovima po kojima su rijetko grupirane jako oštre i jako čvrste bodlje, kakve mame i none u mom kraju uzgajaju u raznim teglama i terinama, dakle da takav kaktus može imati deblo. I te kakvo deblo! Kliknite na sliku za povećanje. Ja sam se zapanjio. Seljo. No, dakle, zanemarimo Kongres, o njemu sam pisao u novinama, ali zadnjeg dana vodili su nas na izlet, u razgledavanje budućih hvarskih eko-etno sela. Početna postaja bila je konoba "Levanda", evo je na slici, a ovo dvoje nisu vlasnici, već dio koprivničko-križevačke ekipe s kojom sam se tamo družio. Konoba je uz jednu od glavnih otočkih cesta, a put koji je nama bio namijenjen, za pješačenje, naravno, vodi jedno pet-šest kilometara nizbrdo, kroz sela Velo i Malo Grablje. Ali, prije višesatnog pješačenja valjalo se okrijepiti u konobi. Domaćini su pripremili svašta, i morskog i suhozemnog, i svježeg, i sušenog i usoljenog. Osim otočkih vina, od kojih je najpoznatija drevna bijela sortabogdanuša (koju smo pili i prethodnih dana u hotelu), izdvajam također izvrstan prošek, te čitav niz aromatičnih rakija. Najveći dojam na kušače ostavila je rakija od rogača ili karobera, kako ga na Hvaru zovu, te rakija od mirte odnosno martine (s naglaskom na prvom slogu).  Skoro svega što smo probali (osim namirnica koje je trebalo termički obrađivati) bilo je i za kupiti, ali greška u koracima učinjena je što nam je sve to pokazano PRIJE pješačenja. Mnogima, a među njima i meni, je na pamet palo kako bi se tu doista mnoge lijepe stvari mogle kupiti i ponijeti doma, ali koji će to vrag vući sa sobom sljedećih pet-šest kilometara, pješice? Tako nažalost većina nije kupila ništa, a očekivali smo da će nas nešto slično dočekati na kraju puta, međutim nije bilo ničega, i ostadosmo bez prošeka, bez karobera, bez martine i tko zna čega još. Među stvarčicama koje tamo prodaju, zapazio sam kamene makete kažuna. E, nisu kažuni, ljubazno i naširoko objašnjavaju domaćini, to se na Hvaru zove TRIM. Za razliku od istarskih kažuna, hvarski trimovi puno su veći, građeni su s namjerom da se unutra udobno smjesti i tulumari najmanje desetak ljudi, ljeti se koriste i za spavanje, a na vrhu nemaju PINČUK, šiljasti kamen, što je značajka istarskih kažuna. Nažalost, od hvarskih trimova vidio sam samo ovaj mali model-suvenir, put nas izgleda nije vodio tamo gdje takvih građevina stvarno ima. Stazom od konobe Levanda nizbrdo prema Velom grablju hodača prati zanimljiva botanička raznolikost, a posebnu pažnju privukla je većini nepoznata grmolika biljka s okruglim plodovima čija se boja kreće od žute preko narančaste do jarkocrvene. Biljka se zove, objašnjavaju nam znalci, magunja (ovo je izvorni hvarski naziv), manjika ili planinka, plodovi su zreli kad postanu potpuno crveni, mogu se jesti i slatki su, a Hvarani od njih rade marmeladu i rakiju. Čak se i od sirovih zrelih plodova možete napiti, upozorit će domaćini neoprezne kušače. Eto ga, postupno se ukazuje i razotkriva, selo Velo Grablje U selu Velo Grablje snimio sam ovaj jedinstveni spomenik, podignut u čast zajedničke akcije mještana koja se dogodila 1928. godine i koju su, svjedoči natpis, novčano poduprli i iseljenici. Riječ je o preseljenju groblja, koje se do tada tu nalazilo, skoro usred sela, na malo udaljeniju lokaciju. Selo je time dobilo lijepi trg ispred zadružnog doma, zgrade u kojoj je, to je ponekad jako dragocjeno znati, namjernicima na raspolaganju WC. U Velom Grablju, pred crkvom, zgodila se prilika za zajednički snimak svih sudionika hvarskog kongresa (osim onih koji su zbrisali dan ranije, ne dočekavši izlet). U ovoj gomili ziher ima i blogera, slika je 800x600, pa se potražite... Velo Grablje je nekoć bilo veliko selo, s razvijenim zadružnim gospodarstvom, a danas u tom polunapoštenom mjestu živi tek petnaestak ljudi. Nešto više ih dolazi ljeti, no veliki broj kuća tek je mrtvi kapital. Zadružna zgrada i crkva gotovo su jedini javni objekti, nema čak ni gostionice, no mnoge su građevine u dobrome stanju, zapuštena im je tek unutrašnjost. Selo je živopisno, graditeljski zanimljivo, tu i tamo vidi se znak da domaćin prodaje vino ili med, a naši vodiči kažu da će se planski, kuća po kuća,obnavljati u izvornome stilu i da bi selo uskoro trebalo postati vrlo živahno. Velo i Malo Grablje su inače uključeni u program uređenja eko-etno sela Splitsko-dalmatinske županije, u koji se ulaže prilično veliki novac. Ako je vjerovati našim domaćinima, već je pokrenuto dvadesetak projekata eko-etno sela (najviše u Zagori i na otocima), a još četrdesetak čeka na red, među ostalima i ova dva na Hvaru. Mojima u Istri takvo što još nije palo na pamet (osim Jakovčiću, a znate kako je prošao sa svojim selom Sv. Juraj), pa sam, osobno, oduševljen ovime što rade Dalmatinci. No, vrijeme je za pokret, ide se dalje nizbrdo, prema Milni, a uz put nam je Malo Grablje.  Ogromne agave rastu posvuda, i u kultiviranom okolišu i u divljini. Naravno, one nisu autohtone, kažu da su ih davno donijeli mornari. Hvaranke su naučile raditi čipke od agavinih niti, no Hvarani su zakazali - uz sve one karobere i martine, kako im nije palo na pamet pokušati napraviti tequilu? Nevjerojatan suhozidni pejzaž osvojio me skroz. Ovako vizualno prizor će vam izgledati banalno, ali pokušajte zamisliti da je svaki od ovih kamenčića ljudska ruka morala izvaditi iz zemlje, i od milijardi većih ili manjih grota oblikovati te gromače, nevjerojatno široke i debele, koje u unutrašnjosti četvorina što su ih oblikovali njihovi graditelji, čuvaju pokoju šaku zemlje. Divim se tim našim strpljivim precima, njima u čast baš sam ovu fotku pretvorio u wallpaper koji mi krasi ekran posljednjih tjedana. A moram zabilježiti i jedno "stručno mišljenje": naime, hodajući nizbrdo uz te obronke nakićene suhozidima, komentiram prizor sa suputnicima, i primijetim kako su oni uzdužni zidovi puno ruševniji, rasutiji i oštećeniji, od onih poprečnih. "Ovi uzdužni su služili da se po njima voze tačke, karjole, zato su tako niski i široki", mudroslovio je netko iz društva. Oprostili smo mu. Malo Grablje je pak potpuno napušteno selo, u njemu za stalno više ne živi nitko, ali za razliku od Velog Grablja ima konobu (ali ni njezin vlasnik ne živi u selu). Za obnovu ovog sela još je veći interes među vlasnicima i bivšim žiteljima, a kad se sve obnovi, možda ponovno proradi i ovaj zanimljiv torkul za masline (zanimljiv je zato što ima tri prečke, što znači da su ga vjerojatno pokretali ljudi. Da ga je pokretao magarac, bila bi dovoljna jedna prečka. A zanimljivo je i što ovdje nisu, kao kod nas u Istri, stare torkule adaptirali na remenski pogon preko negdašnjih Aran traktora. Valjda ovdje nije bilo traktora, inako ne bi imali što orati). Pogled na Malo Grablje - doima se kao Helmova klisura iz Gospodara prstenova... Završni prizor, snimljen na kraju puta, u Milni, ovdje je samo zbog ovog, za mene izuzetno duhovitog putokaza. Da gostionica "MALI ONTE", izvrsno!Fakat, moram se jednom vratiti na Hvar. |
