Zabolio vrat. Ne možeš mrdat glavom nit lijevo nit desno. Kimanje je isto bolno. Kad te netko zazove, okrećeš se cijelim tijelom, ako se na vrijeme sjetiš. Najgore je kad voziš, ogledavanje boli, a izlazak iz auta, ono kad se moraš sagnuti da ne tresneš glavom, to je kao ubod šrafcigerom u vratnu žilu. Već zamišljam Umu Thurman kako se odozgo bolesno cereka, krvavih ruku.
Nema druge – pravac doktoru. Prvo se malo puniš nervozom čekajući da se pred tobom izreda šesnaest starčića i dvadeset i tri majke s djecom. Kad napokon uđeš, iskreveljiš se od bola jer si se skidajući jaknu morao malo istegnuti. Doktor svejedno pita što je. Kao da ne vidi. Kažeš mu, pa hoće da se namjerno istežeš. Boli lijevo, boli desno, boli iz svih pravaca, postavljaš sam sebi dijagnozu, i tražiš ga neki voltaren, neke tople obloge, kupku možda, nadaš se bolovanju. Štogod, samo da prođe. Ne možeš živjet s ukočenim vratom.
- A ne, kakve tablete, to ćemo rezat – kaže doktor.
Misliš da nisi dobro čuo, ili kontaš da je otraga našao neki čir, neku nakupinu koja petlja tetive i živce. Već ga želiš namoliti neka to izreže što prije, ali crv sumnje ipak progovara.
- Kako to mislite – rezat?
- Lijepo, odrezat ćemo vrat tu u podnožju, odmah na završetku ključnih kostiju. Cijelo bolno područje ide van.
- Čekajte, kako to mislite? A što s glavom?
- Ide i glava. Nisam još nikad vidio da se vrat izreže, a glava da ostane. Logika, moj mladiću!
- Ma kakva logika!? Ako mi odrežete glavu, onda sam mrtav!
- A, nije rečeno. Literatura kaže…
- Ma čekajte, to ste već nekome napravili? Odrezali glavu? – nepažljivo se upuštam u razgovor. Doktor obilazi oko mene, čeprka po nekim alatkama i papirima, brblja nešto spominjući Lancet i Medical Journal, nastojim ga pratiti pogledom, ali vraški zaboli svaki put kad okrenem glavu prema njemu. Zato se i sam vrtim, držim ga na vidjelu.
- Nisam osobno, ali pisao sam uputnice – sasvim ozbiljno uzvraća doktor. Luđak? Zajebant?
Na trenutak, samo na trenutak, pomišljam kako bi me tim svojim zahvatom riješio gomile problema. Glava ionako često boli, doduše ne sad, sada boli vrat, iako reska vratobolja možda samo prigušuje onu podmukliju bol odozgo.
- Onda, hoćete li potpisati? – prekida me doktor iz zamišljanja bezglavog sebe kako se vraćam doma. Ušparao bih na struji, pomislim, ne bih trebao paliti svjetlo, televizor, kompjuter… ali opet, kako bih jeo, pio, kako mirisao… možda ću umjesto frižidera doma imati one strojeve iz kojih izlaze cjevčice s iglama…
- Što bi trebalo potpisati? – čudim se, iako pretpostavljam. Neću potpisati. Zamalo energično odmahnem glavom, ali se na vrijeme sjetim da me vrat jače boli pri naglim pokretima.
- Suglasnost za operaciju i za sudjelovanje u znanstvenoj studiji…
Nisam ga čuo do kraja. Već sam bio vani, ogledavao se (uh, baš je zaboljelo), opet sam zaboravio gdje sam parkirao. Doktor bi rezao vrat, jebote, morat ću potražiti drugo mišljenje.
Opis bloga
Što čitam i što pišem kad moram i kad ne moram, i kako se u sve to uklapaju Pazin, Istra, SF, Jules Verne, lijepa književnost, ružna stvarnost, i virtualno grebanje po dnu Pandorine kutije