Stara Bookaleta
08.12.2006., petak
Pavličićeva "žunta"
|
Jedna od meni omiljenih rubrika u Vijencu kolumna je Pavla Pavličića "Knjiški moljac". Ne, nema veze s istoimenim i dobro nam znanim blogom. Pavličić u toj svojoj kolumni počesto efektno ubode neku naoko nevažnu marginaliju iz svijeta knjige, začini je nekim vlastitim sjećanjem i pri sredini navuče ugođaj teksta na neku vrstu sociologije svakodnevice, a pri kraju poentira nekom parabolom ili inverzijom, izvlačeći iz te marginalije o kojoj piše neke puno šire i obuhvatnije zaključke, upozorenja, pa čak i proročanstva. Izuzetno duhoviti i maštoviti su to tekstovi, iako mu se zna zalomiti i poneki dosadan. Pavličićevoj kolumni u najnovijem broju Vijenca privukao me naslov, glasio je "Žunta". Na brzinu preletim pogledom tekst ne bih li našao razloge takvom naslovu (jer čitanje je zadovoljstvo koje obično ostavljam za kasnije, za drugu kavicu ili za ležernije večernje sate), ali zvjerajući ovako napreskokce po tekstu nisam ga našao. Pa sam onda ipak ukrao malo vremena i natenane pročitao kolumnu. Riječ je bila o kompletima knjiga, o odabranim ili sabranim djelima nekog pisca, o onome o čemu se posprdno govorilo da su ih ljudi kupovali na metre i po boji kako bi im se to lijepo uklapalo u regal. Piše Pavličić kako su ti kompleti nekad bili vrlo popularni i vrlo komercijalni, da bi s propašću prethodne države i oni nestali iz nakladničko-knjižarskog biznisa, a sada se, kao, opet pojavljuju. I gdje je sada tu žunta? U pojavi, za koju Pavličić optužuje i nakladnike koji su te komplete producirali, ali i poslovođe knjižara koji su te komplete morali prodavati, da se kompleti rasparuju, iz prostog razloga što svi naslovi u kompletu nisu svakome kupcu svi zanimljivi, jer puno veći broj kupaca hoće samo neke naslove, nego što ih je spremno kupiti cijeli komplet. Tu Pavličić uvodi u tekst pojam cuboka ili žunte - u ovom kontekstu, to bi bilo nešto kao nužan balast - ilustrirajući slučaj kompleta knjiga s prodajom mesa u mesnicama: nekad je bio običaj da se uz dobre komade mesa MORALO kupiti i nešto kosti ili žlundre. Tako se u kompletu knjiga, dok ih poslovođa knjižare ne bi odlučio raspariti, našlo ono što želiš kupiti - dakle, naslov koji te stvarno zanima, odnosno meso; ali si uz to morao kupiti i nekoliko nezanimljivih naslova, kosti ili žlundre - dakle, cubok ili žuntu. Za pojam "cubok", priznajem, čujem prvi put, no pojam "žunta"", koji me i naveo da ovaj tekst pročitam "preko reda", se u Istri koristi u značenju koje je na prvi pogled prilično daleko od ovog koje mu daje Pavličić. Na drugi mu je pogled, pak, prilično blizu. U Istri (a i drugdje, samo što se koristi drukčije nazivlje, a ponekad su i konstrukcijski detalji različiti) se rakija peče, kuha, pali ili žge u uređaju koji se jednim imenom zove lambik, a sastoji se od niza međusobno funkcionalno i konstrukcijski povezanih dijelova. Završni dio tog lambika je kanela - uska cjevčica na koju kaplje ili curi u tom uređaju proizvedeni destilat. Ono što kaplje na kanelu (i skuplja se u posudu koja se postavlja ispod te cjevčice) nije isto u svim fazama proizvodnje. Ono što procuri na samom početku, prva manja količina destilata, prejako je da bi se moglo piti, i to se obično baca, ili se sprema za razne potrebe, najčešće povezane s čišćenjem. Zatim slijedi ono pravo, ono što se obično naziva rakijom, toga nacuri nekoliko litara po svakom punjenju lambika, i to se kasnije pretače u boce koje se najčešće začepljuju voskom ili na drugi dovoljno nepropusni način. No, pri kraju alkoholna i aromatična svojstva rakije počinju slabiti (u Istri se prosječnom rakijom za piće drži ona koja ima 40-60 posto alkohola, ovisno o kraju), što znači da se u zadnjoj fazi jednog "kuhanja" opet nakupi stanovita količina neupotrebljive tekućine (osim, recimo, za mazanje nogu i slične terapeutsko-higijenske svrhe). Ta zadnja, slaba i za piće neupotrebljiva rakija u nekim se krajevima Istre naziva žunta. Međutim, ima proizvođača koji se polakome na tržišni uspjeh, svejedno je li legalan ili ilegalan (u Istri je za vrijeme talijanske vlasti, recimo, proizvodnja rakije bila zabranjena, no ljudi su svejedno ložili lambike po šumama i spiljama), i koji žele imati što veću količinu rakije za prodaju, pa zato pomiješaju zajedno i onu prvu prejaku tekućinu, i "normalnu" rakiju, i naposljetku "žuntu", misleći da su sad dobili neki zadovoljavajući prosjek. E sad, je li to slično proizvođačima kompleta knjiga koji vam uz knjige koje jako želite imati utrpavaju i bofl, procijenite sami. |
