Stara Bookaleta
17.11.2006., petak
Umberto Eco dolazi u Pulu, ali...
Službeni web Sajma knjige u Puli kaže ovako (vijest su već prenijeli svi mediji, ali ipak ponavljam):ECO - MAGRIS: Lavori in corso (Radovi u tijeku) UMBERTO ECO, najpoznatiji živući talijanski književnik, književni kritičar, teoretičar moderne kulture i semiotičar svjetskog glasa, prvi će put nastupiti u Hrvatskoj na 12. Sajmu knjiga u Istri. Skup prevoditelja Eco – Magris: lavori in corso (Eco – Magris: radovi u tijeku) održat će se od 1. do 3. prosinca u prostorima pulske Zajednice Talijana, Circolu. Sajam knjige u Istri organizator je prevoditeljskog skupa, a suorganizaciju potpisuju Festival u nastajanju Polis-Jadran-Europa, pulska Zajednica Talijana, talijansko ministarstvo kulture, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca i Sveučilište u Trstu, pokrovitelj skupa prevoditelja je Talijanska unija. Program skupa prevoditelja Eco-Magris: lavori in corso osmislila je i vodi poznata hrvatska prevoditeljica Ljiljana Avirović, već iskusna organizatorica sličnih prevoditeljskih skupova u Rimu i Trstu. Upravo zahvaljujući Ljiljani Avirović i njenom ovogodišnjem projektu, Pula će ugostiti dvojcu, na više jezika prevođenih, istaknutih talijanskih autora i intelektualaca, Umberta Eca i Claudija Magrisa, kojima je uz spisateljsku izvrsnost zajedničko i insistiranje na vrsnom prijevodu. Budući su i sami bili prevoditelji dobro poznaju problematiku prevođenja pa rado sudjeluju na takvim zajedničkim skupovima kako bi raspravili pojedine prijepore i poteškoće u prijevodu vlastita opusa. Na ovaj pulski prevoditeljski skup koji je dio sajamskog programa i odvija se u sklopu nultog izdanja Festivala Polis-Jadran-Europa dolaze najpoznatiji prevoditelji djela navedene dvojice svjetski poznatih talijanskih autora: Mark Thompson iz Velike Britanije, Afrodita Cionchin iz Rumunjske, Veronika Brecelj i Srečko Fišer iz Slovenije, Anton Haakman iz Nizozemske, Ragni Maria Gschwed i Burkhart Kroeber iz Njemačke, Elena Kostioukovitch iz Rusije, Imre Brana iz Mađarske, Helena Lozano iz Španjolske, Mirela Radosavljević i Aleksandra Levi iz Srbije te Nino Raspudić, Lia Paić, Ita Kovač i Ljiljana Avirović iz Hrvatske. Claudio Magris, veliki talijanski pisac i intelektualac, imao je već priliku pred posjetiteljima Sajma knjige u Istri govoriti o svom spisateljskom, novinarskom, esejističkom i književnom radu te djelima Mikrokozmi, dramskom tekstu Izložba, poznatom Dunavu… u sklopu jubilarnog 10. Sajma 2004. godine, u programima Doručak s autorom i Suton uz knjigu. Jednako tako će na ovogodišnjem, 12. Sajmu knjiga u Istri, u programima Doručak s autorom (3. prosinca) i Suton uz knjigu (2. prosinca) ove godine biti gost Umberto Eco, najpoznatiji živući talijanski književnik, književni kritičar, kolumnist, teoretičar moderne kulture i semiotičar svjetskog glasa, autor nadasve priznatih i poznatih naslova. Eto. Sad bi se trebalo veseliti i slaviti, ali ipak sam zdvojan. Umberto Eco je nedvojbeno velik čovjek i velik pisac. Od njegovih djela čitao sam Ime ruže (remek-djelo), Foucaultovo njihalo (Da Vincijev kod za intelektualce :-), ali malo previše zbrkano), Otok prethodnoga dana (prvih stotinjak stranica ubibože dosadno, ali poslije sve polako liježe na svoje mjesto, prilično dobro), i Kako putovati s lososom (izuzetno duhovito i pametno), i još nešto tekstova po periodici. Nisam čitao Baudolino, Tajanstveni žar kraljice Loane, Povijest ljepote, i ove nove o prevođenju. Već će to jednom doći na red. No, i s ovim što znam o njemu, imao bih o čemu razgovarati s čovjekom, a pogotovo bih bio radoznao čuti od njega sve što ima i ničim izazvan reći. No, pitanje je hoću li, i hoćemo li svi mi, uopće za to imati prilike. Iz službenog sajamskog priopćenja nije baš jasno je li trodnevna prevoditeljska radionica s Ecom i Magrisom otvorenog tipa, odnosno mogu li se u nju uključiti svi zainteresirani prevoditelji, ili je pak namijenjena samo nabrojanim prevoditeljima Ecoovih djela na razne svjetske jezike. Ako je ono prvo, nadam se da će mnogi prevoditelji-blogeri (znam da vas ima poprilično) iskoristiti tu priliku, i da će nama ostalima prenijeti dojmove. Ja nisam prevoditelj, pa se u tu shemu ne uklapam. No bezobrazno ću ustvrditi: ako je radionica zatvorena, samo za pozvane i "posvećene", onda je jednako tako mogla biti održana u nekom Hiltonu na nekim Tahitima, nije trebalo trošiti (naš) novac za Pulu. Priliku da vidim i čujem Umberta Eca dobivam, razumio sam iz gornjega teksta, kroz dva javna događaja, 2. i 3. prosinca. No, znate li kako to izgleda u Puli na sajmu? Dvorana je krcata, ljudi gaze jedni po drugima, namjernici neprestano ulaze i izlaze, voditelji tribine furaju neke svoje jako mudre spike, doduše razgovor s publikom zna potrajati i dodatnih sat-dva, ali to je zujanje pčelinjeg roja, nema pravog razgovora. I, što je najgore, kad takvo neko "službeno događanje" završi, uglednog gosta organizatori odvedu u publici nepoznatom pravcu, ljubomorno ga čuvaju od gomile, i negdje u nekoj osamljenoj konobi tetoše ga i nutkaju tartufima, školjkama, pršutom, lososom, čime već. Službeno, što se tiče medija i godišnjih izvještaja, Umberto Eco će biti na pulskom sajmu knjiga, ali što ćemo mi, što ću ja, imati od toga? U najboljem slučaju, moći ću mu se približiti na petnaestak metara i kroz šum čuti nekoliko loše prevedenih rečenica. I malo se ljutim zbog toga. Na takav način, radije bih da mi dovedu Joan Baez ili Audrie Hepburn (no ova potonja je umrla, ne?). Stjecajem okolnosti, imao sam izuzetne prilike upoznati nekoliko ljudi - pisaca, umjetnika druge vrste, znanstvenika - svjetskog glasa, i pouzdano mogu reći: što je osoba "veća", što je njeno djelo vrijednije, utjecajnije, cjenjenije, to je ta ista osoba normalnija, pristupačnija, srdačnija, radoznalija, sklonija neformalnim kretanjima, druženjima i razgovaranjima, nego pompoznim nastupima, poziranjima i predavanjima. Nisam nikad upoznao Umberta Eca, ne znam ni nekoga tko ga je imao prilike upoznati, no duboko vjerujem da bi njemu možda bilo draže da ga naprosto dovedu u Pulu na sajam i ostave na milost i nemilost publici, ljudima koje će slučajno susresti i zapodijevati razgovore čije teme nisu najavljene u nekim službenim programima. Vjerujem da bi iz takvog iskustva on mogao i jako dobru knjigu kasnije napisati :-). Znam da mnogi ne dijele moje mišljenje, ali mene Umberto Eco ne zanima kao celebrity, zanima me kao čovjek: ne zanima me da s pozornice preko razglasa čujem ono što mogu čitati u njegovim knjigama, zanima me ono što samo on može reći, a što vjerojatno nikad nigdje neću moći pročitati; takve se stvari međutim ne govore i ne slušaju ni po kakvim protokolima, za njih se treba zagrijati, i osjetiti priliku da se takvo što u razgovoru načne... ako se prilika uopće ukaže. |
