BONECRUSHER

Evo da napišem nešto o meni najdražem hrvatskom nogometašu!
Dado Pršo (Zadar, 5. studenog 1974.), hrvatski nogometaš.
Karijeru je započeo u Hajduku iz Splita i Pazinki, a 1993. je otišao u Francusku, gdje je igrao u malom klubu St. Raphael i Rouen. 1997/1998 otišao je na Korziku u AC Ajaccio, gdje je dvije godine poslije došao u AS Monaco. U Ligi Prvaka 2003/2004 došao je s AS Monacom do finala Lige Prvaka i dao sve zajedno 7 golova. 4 gola je dao na svoj 29. rođendan kod 8:3 protiv Deportivo la Coruńe čime je izjednačio rekord Lige prvaka s Marcom van Bastenom i Andrejem Ševčenkom.

Pršo je igrao za slijedeće klubove:
• Hajduk Split
• Pazinka (Istra 1992.-1993.)
• Rouen (Fra/1993.-95.)
• Saint Raphael (Fra/1995.-96.)
• AS Monaco, (Fra/1996.-97.)
• AC Ajaccio (Fra/1997.-99.)
• AS Monaco (Fra/od 1999.-2004.)
• Glasgow Rangers (Sco/od srpnja 2004.,2005.,2006.)
Prvi nastup za reprezentaciju: kvalifikacijska utakmica za UEFA EURO 2004™ Hrvatska - Belgija, 4-0, Zagreb, 29.03.2003.

Pozicija u momčadi: napadač
• za AC Ajaccio(FRA) zabio je 21 u 53 utakmice (1997. na posudbi, proveo dvije sezone)
• 2004./2005. za škotski Glasgow Rangers osvojio sezonu i kup zabivši 21 pogodak.
Odličan u zraku i snažan na lopti. Isticao se čvrstoćom i kreacijom napada. Prednost mu je vrhunska igra glavom te snalažljivost na malom prostoru gdje dolazi do izražaja njegova tehnika. U Hajduku ga nisu svrstali među perspektivne, pa je kao anoniman otišao u Francusku. Cijelu svoju karijeru Pršo je naporno radio da bi se istaknuo i pokazao svojim trenerima, a u Hrvatsku je slučajno pozvan kao šansa protiv Belgije za kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Portugalu 2004. gdje se odmah nametnuo i postigao svoj prvi pogodak kod pobjede od 4-0 u svojoj prvoj utakmici za reprezentaciju. Pršo je kasnije samo nastavio dobar niz igri u reprezentaciji i dobio status prvotimca.
Miladin (Dado) Pršo je strijelac odlučujućeg pogotka za odlazak na EP 2004. protiv Slovenije u Ljubljani. Na početku karijere igrao u sredini terena i isticao se čvrstoćom te kreacijom napada svoje momčadi. U Hajduku ga nisu svrstali među perspektivne, pa je kao anoniman igrač otišao u Francusku. Unatoč ozljedi koljena, u Monacu se afirmirao kao vrstan napadač (igrao u finalu Lige prvaka 2004). Prednost mu je vrhunska igra glavom, te snalažljivost na malom prostoru gdje dolazi do izražaja njegova vrhunska tehnika.

Uspjesi u karijeri:
• finalist lige prvaka 2004
• pobjednik Francuske lige 2000
• pobjednik kupa 2003
• Hrvatski igrač godine 2003,2004
• pobjednik Škotske lige 2004,2005
• pobjednik Škotskog kupa 2004
• Škotski igrač godine
• izjednačio rekord 4 pogotka na utakmici Lige prvaka
• dobitnik nagrade Franjo Bučar za sportske uspjehe 2005.

Za kraj mi je ostalo još da kažem
DADO HVALA TI ZA SVE!

NK Dinamo je osnovan 9. lipnja 1945. odlukom komunističkih vlasti koje su ukinule prijeratne hrvatske klubove. Dinamo nastavlja tradiciju najtrofejnijeg i najpopularnijeg zagrebačkog kluba prije 2. svjetskog rata HŠK Građanski (osnovan 26. travnja 1911.). Od njega je Dinamo preuzeo plavu boju dresova te nadimak purgeri.

Većina igrača Građanskog je prešla u novoosnovani klub zajedno sa trenerom Martonom Bukovijem, a od 1969. i grb je vrlo sličan grbu Građanskog.
Najveći rival je splitski Hajduk. Dinamo i Hajduk igraju Vječni derbi oko prestiža u Hrvatskoj. U bogatoj povijesti osvojeno je 18 naslova prvaka (Građanski 6 puta, Dinamo 12) te 17 nacionalnih kupova. Dinamo je jedini hrvatski klub koji uspio osvojiti neki europski trofej, Kup velesajamskih gradova 1967. godine, preteču Kupa UEFA-e.

Klub je od osnivanja sportski simbol grada Zagreba i nogometni ponos Hrvata. Istraživanja pokazuju da 33% građana Hrvatske navija za Dinamo. Najviše odigranih utakmica, 802, za Dinamo ima Dražen Ladić, a najbolji strijelac je Igor Cvitanović sa 302 postignuta gola. Najduže je bio kapetan Tomislav Crnković. Trenutni predsjednik Dinama je Mirko Barišić, a trener Branko Ivanković.
Klub nastavlju tradiciju Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba (Građanski) utemeljenog u travnju 1911. godine. Pod tim nazivom nastupao je do svibnja 1945. godine, a potom je rasformiran odlukom nove komunističke vlasti, a sva bogata pismohrana je vandalski uništena. Umjesto Građanskog utemeljeno je tada Fiskulturno društvo Dinamo, a pet godina kasnije osamostaljuje se njegov nogometni klub. Godine 1991. klub mijenja naziv u HAŠK Građanski, 1993. u Croatia,a u veljači 2000. vraćen je naziv Dinamo.
Klub je dobio ime po uzoru na moskovski Dinamo. Ondašnji zagrebački sportski komesar Ivica Medarić (koji je najprije igrao u HAŠK-u, potom i u Građanskom) je predložio ime Dinamo koje je prihvaćeno zbog bliskih odnosa sa SSSR-om. Dinamo je nastao udruživanjem 2 kluba tako da je dinamo novi klub od 1945.
Nakon osnivanja 9. lipnja 1945. klubu su pristupili svi najbolji i najpopularniji igrači Građanskog: Urch, Wölf, Kokotović, Lešnik, Cimermančić, Pleše, Antolković, Belošević, Jazbinšek, Reiss, te njegovi juniori: Bučar, Ferković, Martinec, Kukec, Gereš, Čonč i Režek te trener Marton Bukovy. Od igrača HAŠK-a klubu su pristupili Čajkovski, Kacian, Lojen, Peričić. Od njih samo je Čajkovski dugo ostao u Maksimiru - čak jedanaest godina. Dinamo je od Građanskog naslijedio plavu boju dresova i status najpopularnijeg zagrebačkog nogometnog kluba, nadimak "purgeri", navijačku bazu, a od 1969. i grb je vrlo sličan grbu Građanskog.
U razdoblju nakon 2. svjetskog rata bio je glavni predstavnik zagrebačkog nogometa te jedan od četiriju najuspješnijih klubova u SFRJ uz splitski Hajduk te beogradske klubove Crvena zvezda i Partizan (tvz. velika četvorica). Osvojio je jugoslavenska prvenstva 1948., 1954., 1958., 1982. i kupove 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1980. i 1983.

Iako je u 1960-im godinama imao daleko najbolju momčad u SFRJ nije uspio osvojiti niti jedan naslov. Tome je svakako pridonjelo što je bio hrvatski klub te je postao ono što komunistički vlastodršci nikako nisu željeli - simbol hrvatstva, baš kao što je to bio Građanski u Kraljevini Jugoslaviji. Iz toga je vremena anegdota da u je u statutu Jugoslavenskog nogomentog saveza zapisano u prvom članku da Dinamo ne smije postati prvak. Drugi članak glasi: Ako se to ipak dogodi primjenjuje se članak prvi.
Dinamo je bio dugo vremena jedini jugoslavenski klub koji je osvojio jedan od europskih kupova: Kup velesajamskih gradova 1967. nakon pobjede u finalu nad Leeds Unitedom, a prije toga je eliminirao njemački Eintracht Frankfurt, talijanski Juventus, rumunjski Dinamo Bukurešt, škotski Dunfermline, čehoslovački Spartak Brno.

Godine 1963. bio je finalist istog natjecanja izgubivši u istom natjecanja od španjolske Valencie.
Godine 1991. klub mijenja naziv (protivno volje navijača) u HAŠK Građanski, 1993. u Croatia, a u veljači 2000. vraćen je naziv Dinamo. U razdoblju nakon hrvatske samostalnosti osvaja hrvatska prvenstva: 1993., 1996., 1997., 1998., 1999., 2000., 2003., 2006., te kupove 1994., 1996., 1997., 1998., 2001., 2002., 2004.

Dres Dinama je tradicionalno tamno plave boje. Rezervni dres je bijeli, a u novije vrijeme je zamijenjen modernijom srebrnom varijantom. Grb Dinama je okruglog oblika podijeljen kosom crtom popola. Na desnoj strani nalazi se na plavoj podlozi malo tiskano slovo "d" bijele boje. Na lijevoj strani nalazi se hrvatski povijesni grb. Grb je obrubljen zlatnom bojom, no u zadnjih par godina, umjesto zlaznog obruba, stavljen je srebrni. U uporabi je od 1969. kada je zamijenio stari grb u obliku štita, a inspiracija mu je bio grb Građanskog.

Dinamo, momčadi prvaka
1948. Arneri, Cimermančić, Pukšec, Željko Čajkovski, Jazbinšek, Benko, Jurić, Kacian, Wölfl, Horvat, Pleše
Trener: Karl Mütsch
1954. Majerović, Čonč, Crnković, Osojnak, I. Horvat, Kralj, Dvornić, Strnad, Ž. Čajkovski, Banožić, Benko, Cizarić, Ferković, Lipošinović, Kukec, Šikić, Režek, Mantula
Trener: Ivan Jazbinšek
1958. Irović, Režek, Košćak, Lipošinović, Šikić, Hmelina, Matuš, Benko, Šantek, Jerković, Crnković, Gašpert, Banožić, Čonč, Ferković, Horvat, Hugl, Kolonić i Prelčec.
Trener: Gustav Lechner
1982. Ivković, Vlak, Bošnjak, Kurtela, Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin, Hohnjec, Cvetković, Krnčević, H. Dragičević, E. Dragičević, Braun, Bračun, Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Zajec, Deverić, Mlinarić, Mustedanagić
Trener: Miroslav Blažević

1993. Ladić, Ibrahimović, Turković, Panadić, Ištvanić, Lesjak, Stanić, Mamić, Pakasin, Vlaović, Cvitanović, Gašpar, Adžić, Škrinjar, Halilović, Marić, Kosić, Peternac
Trener: Miroslav Blažević
1996. Ladić, Ibrahimović, Mladinić, A. Petrović, Mamić, Soldo, Krznar, Tomas, D. Šimić, Turković, Jeličić, Mlinarić, Gašpar, Marić, Kosić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Kovačić, J. Šimić, Golubica
Trener: Zlatko Kranjčar
1997. Ladić, A. Dautbegović, Ibrahimović, D. Šimić, Mladinić, A. Petrović, Jurčić, Galić, Marić, Krznar, Štefulj, Rukavina, M. Cvitanović, Šarić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Mujčin, Kovačić, Kosić, Gašpar
Trener: Otto Barić
1998. Ladić, Butina, Ibrahimović, Mladinić, M. Cvitanović, Bišćan, Tomas, Jurčić, Krznar, Jeličić, Jurić, Prosinečki, Gašpar, D. Šimić, Šarić, Marić, Mujčin, Šabić, Rukavina, Viduka, V. Petrović, Šokota, Jurčec, J. Šimić, Munoz
Trener: Zlatko Kranjčar
1999. Ladić, Bišćan, Šokota, Štefulj, Jurić, Sedloski, Mujčin, Prosinečki, Jurčić, Banović, Šimić, Tokić, Rukavina, Šabić, Tomas, Mikić, Kozniku, Mikulenas, Cvitanović
Trener: Ilija Lončarević
2000. Ladić, Butina, Vasilj, Šimić, Pavlović, Bišćan, Sedloski, Jurić, M. Cvitanović, Tokić, Tomas, Abramović, Pilipović, Šabić, Bazina, Krznar, Šarić, Jurčić, Mikić, I. Cvitanović, Šokota, Mujčin, Prosinečki, Rukavina, Jeličić, Kozniku, Mikulenas
Trener: Marijan Vlak
2003. Butina, Jozić, Cesar, Poldrugač, D. Smoje, Krivić, Drpić, Sedloski, Čale, Ćosić, Polovanec, Tomić, Krznar, Papa, Mujčin, Agić, Čutura, Janjetović, M. Jurić, Mikić, S. Marić, Balaban, Zahora, Mitu, Mešanović, Olić, Dragičević, N. Kranjčar
Trener: Miroslav Blažević
2006. Lončarić, Turina, Šarlija, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Tomić, Bošnjak, Modrić, Chago, Šarić, Vukojević, Marić, Mamić, Junior, Anderson Costa, Eduardo da Silva, Zahora
Trener: Josip Kuže.
2007. Lončarić, Turina, Carlso, Čale, Ćorluka, Drpić, Schildenfeld, Etto, Mamić, Chago, Jertec, Mikić, Modrić, Pokrivač, Tomić, Vukojević, Da Silva, Pandev, Tadić, Vugrinec, Samir (Agić, Cvitanović i Nowotny zamijenjeni su potentnijim i moćnijim Schildenfeldom, Pokrivačom i Jertecom)
Trener:Branko Ivanković
ostalo ZNA SE!

Mirko "Cro Cop" Filipović (Vinkovci, 10. rujna 1974.), hrvatski boksač, kickboksač, K-1 borac, te borac mješovitih borilačkih vještina. Visok 187.96 cm i težak 102 kg. Do 13. ožujak 2007. ima 23 pobjede, 4 poraza i 2 neodlučene borbe. Od tih pobjeda, 16 je nokautom.
Popularni Mirko "Cro Cop" jedan je od najpoznatijih majstora borilačkih vještina na svijetu. Također i jedan od rijetkih s podjednako velikim uspjesima u K-1 i PRIDE turnirima.
Najpoznatiji je po sjajnoj borbi nogama, te svom lijevom high-kicku kojim često nokautira protivnike. Također se bavi i nogometom, igrajući za hrvatskog nogometnog prvoligaša Cibaliju iz rodnih Vinkovaca. Živi sa ženom i sinom u Zagrebu.
Svoju kickboxing karijeru započeo je 1996., nasljeđujući Branka Cikatića. U to vrijeme radio je u hrvatskoj specijalnoj policiji, i to u elitnoj anti-terorističkoj jedinici Lučko (ATJ Lučko). Mirko je dao otkaz u policiji 2003.g., sada je rezervist MUP-a, no kako kaže, srce ga vuče u specijalnu policiju i jednoga će se dana, kada mu završi saborski mandat vratiti u policiju. Otuda mu i nadimak Cro Cop (hrv. policajac). Prije tog naziva borio se par puta i pod imenom "Tigar".
Mnogima nije poznat podatak da se Mirko Filipović prvotno uspješno borio u amaterskom boksu, ostvarivši izvrstan omjer pobjeda i poraza. Od tog razdoblja ostala mu je vrhunska boksačka vještina, kojom je kasnije odskakao od ostalih boraca u kick-boksu i u K-1, odnosno na koncu i u mješovitim borilačkim vještinama.

1996., 21-godišnji Mirko Filipović nastupio je na K-1 Grand Prix turniru. Prvo je pobijedio prošlogodišnjeg finalista, Jerome Le Bannera, no, zatim je poražen od poznatog Ernesta Hoosta. Ponovno se vratio za 3 godine porazivši Britanca Ricky "Tank" Nicholsona, no onda je izgubio od Švicarca Xhavit Bajramija. Poslije toga dobio je pozivnicu za međunarodni turnir gdje je iznenadio cijeli svijet porazivši K-1 borca Mikea Bernarda u jednoj od ponajboljih K-1 borbi dotad. Nakon Bernarda, Mirko je porazio i japansku zvijezdu Musashija te australskog karate borca Sam Greca, dok ga iste večeri nije opet porazio Ernesto Hoost. Jedan od uzroka tog poraza je slomljeno rebro iz prijašnjih borbi.
Nakon toga je nastavio sa pobjedama na K-1 turnirima. Pobjeđivao je poznate borce kao što su Peter Aerts, Mark Hunt i Remy Bonjasky. Postao je prvi borac koji je nokautom ( nakon 86 sekundi ) pobijedio gorostasnog Bob Sappa zvanog "Zvijer". 2000. je pobijedio karate borca Glaube Feitosu i boksača Hiromi Amadu kako bi se plasirao u finale Nagoya Grand Prix turnira. Tamo mu se osvetio Mike Bernardo, a Mirko je opet u tu borbu ušao ozlijeđen; šepajući je ušao u ring. Bernardo je, naravno, ciljao upravo tu nogu. Zbog tog poteza postao je obožavan u Japanu. Kao finalist je odmah nastupio među najboljih 8 na Grand Prix turniru 2000., no opet ga je pobijedio Hoost. 2001. iznenađujuće ga je nokautirao Kanađanin Michael McDonald već u prvoj rundi. Nakon toga krenuo je u PRIDE turnire.
2001. Cro Cop je prešao u PRIDE, nezadovoljan svojom plaćom kao K-1 borac. Godinu kasnije je napustio posao policajca u Alphi kako bi se koncentrirao na PRIDE turnire. Od tada bilježi sjajne pobjede nad Markom Huntom, ožujka 2002. jednoglasnom odlukom sudaca, Remyem Bonjaskym srpnja iste godine, te nad Bob Sappom travnja 2003. nokautom u prvoj rundi (sve po pravilima K-1).
Silne te pobjede dovele su ga do šanse da se za naslov prvaka obračuna sa poznatim "Minotaurom" studenog 2003. U toj borbi prvu rundu bio je na nogama i time, jasno, bio bolji protivnik. Ipak, protivnik ga je pobijedio u drugoj rundi nakon poluge na ruci. Nakon te borbe je priznao da je bio previše samouvjeren u sebe protiv Minotaura.
2004. Mirko je angažirao Fabricija Werduma ( bivšeg svjetskog prvaka u Jiu-Jitsu ) kao trenera, nebi li se unaprijedio u ležećoj borbi. Na PRIDEovom turniru 2004. iznenađujuće ga je nokautirao Kevin Randleman. Uzvrat je bio krajem te godine.
Cro Cop je u međuvremenu uporno tražio od PRIDEa da mu dopuste borbu sa prvakom Fedorom Emejlijanenkom. Nakon Randelmana je ostvario 6 pobjeda za redom, uključujući nokaut nad Aleksandrom Emejlijanenkom, bratom prvaka Fedora, te je dobio priliku suprotstaviti se ruskom borcu. Protiv Fedora se borio 28. kolovoza 2005. Nakon 3 runde Mirko je ipak izgubio jednoglasnom odlukom sudaca. Po mnogima, najbolji borac na svijetu ikad, Fedor Emejlijanenko, kazao je kako mu je Filipović bio dosad najteži protivnik. Filipović je za poraz okrivio vremensku razliku i probleme sa spavanjem.
Već 23. listopada 2005. Mirko je bio u ringu. Ovaj put sa Joshom Barnettom. Nakon 3 runde, pobijedio je jednoglasnom odlukom sudaca.
Filipović je 31. prosinca 2005. poražen je od Marka Hunta odlukom sudaca, koji su samoanskog borca smatrali agresivnijim. Ovaj meč obilježilo je i Mirkovo nošenje tenisica, što je bio presedan, budući da se on uvijek bori bos. Dovelo je to do vjerovanja da je zadobio ozljedu stopala prije borbe. Mirko takvo što nije nikad priznao. Također je bilo priče o njegovom umoru, te mu je savjetovano da se odmori prije sljedećih borbi.
5. svibnja 2006. Mirko je opet nastupio na PRIDE turnirima. Prva borba bila je sa Ikuhisa Minowom, profesionalnim hrvačem i majstorom mnogih borilačkih vještina. Mirko ga je, ipak, porazio nakon 70 sekundi. 1. srpnja 2006. porazio je osvjača zlatne medalje u judu na olimpijskim igrama 1992., Hidehiko Yoshidu. Hrvatski borac porazio ga je snažnim udarcima nogom od kojih japanac više nije mogao stajati na nogama.
10. rujna 2006. Mirko je osvojio Grand Prix turnir brutalno nokautirajući Wanderleija Silvu, najomraženijeg mu suparnika, s kojim je već dugo na ratnoj nozi, te u finalu i Josha Barnetta.
Nakon nekog vremena počele su kružiti priče o njegovom prelasku iz PRIDEa u američki UFC, tj. Ultimate Fighting Championship. Pretposljednjeg dana 2006. potvrdio je te priče te ubrzo potpisao ugovor koji ga obvezuje na 6 borbi. U prvoj borbi, 3. veljače u Las Vegasu, tehničkim nokautom je nakon 4 minute pobijedio Eddieja Sancheza.
Njegova druga borba pod okriljem američkog UFC-a će se održati 21. travnja 2006. godine u Machesteru. Mirku će se suprotstaviti Gabriel "Napao" Gonzaga, čiji se stil borbe bazira na brazilskom jiu jitsuu, iz kojeg posjeduje i crni pojas. Filipović je u svoj team uključio Marcia Corletta, koji je majstor brazilskog jiu jitsua, te Cartera Williamsa kako bi se adekvatno pripremio za nadolazeću borbu.

I eto to bi bilo ukratko o našem najboljem hrvatskom borcu ostalo znate ...
SAMO NAJJAČI OPSTAJU

Hrvatska nogometna reprezentacija oformljena je 1990. godine. Kao članica FIFE odigrala je i petnaest utakmica kao reprezentacija Nezavisne Države Hrvatske, službeni pozdrav je bio "Za Dom spremni", a prva utakmica je odigrana 2. travnja 1940. g. pod svojom zastavom i uz izvođenje Hrvatske himne. Na igralištu Građanskog Hrvati su pobijedili reprezentaciju Švicarske s 4:0. Reprezentacija Hrvatske je u okviru Banovine Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske odigrala još devetnaest utakmica i jednu u okviru Jugoslavije, 12. rujna 1956. godine u Zagrebu protiv reprezentacije Indonezije na inzistiranje indonezijskog prvog predsjednika Sukarna.


Važniji datumi
17. listopada 1990. Maksimir Hrvatska - SAD 2:1 prva utakmica (u obnovljenom samostalnom nastupu)
3. srpnja 1992. FIFA je potvrdila članstvo HNS-a u svojoj organizaciji
11. srpnja 1998. reprezentacija Hrvatske osvojila je brončanu medalju na SP u Francuskoj pobjedom nad Nizozemskom.

Izbornici
Dražan Jerković - 1990. - 1991.
Stanko Poklepović - 1992.
Vlatko Marković - 1993.
Miroslav Blažević - 1994. - 2000.
Tomislav Ivić - 16. studeni 1994.
Mirko Jozić - 2000. - 2002.
Otto Barić - 2002. - 2004.
Zlatko Kranjčar 2004. - 2006.
Slaven Bilić 2006.- najveća legenda (svaka mu čast)

Dosadašnji nastupi na EP
1960. do 1992. - - nastupala je kao dio Jugoslavije
1996. - Četvrtzavršnica (nakon velike medijske akcije i pritisaka hrvatskih igrača i trenera u inozemstvu i hrvatske nogometne diplomacije; Hrvatska je skoro i sa ovog natjecanja (nakon SP 1994.) ostala izolirana)
2000. - nije prošla izlučni dijel natjecanja (3. u skupini - na ključnom gostovanju protiv izravnog takmaca Srbije i Crne Gore, Hrvatska je bila prva inozemna momčad uopće koja je došla igrati, nepuni tjedan nakon NATO-vih bombardiranja; na utakmici je bačen suzavac, a sudac nije prekinuo susret, dovevši u opasnost osoblje svih sudionika susreta (uz to, dogodio se "čudni" nestanak struje) - za iste nogometni savez SiCG nije snosio nikakve kazne
2004. - Prvi krug

Dosadašnji nastupi na SP
1930. do 1990. - nastupala je kao dio Jugoslavije
1994. - nije sudjelovala, zbog prekasnog (reaktiviranja članstva) primanja u FIFA-ino članstvo
1998. - Treće mjesto
2002. - Prvi krug
2006. - Prvi krug

To bi bilo ukratko o našoj repki a ostalo znate dalje.

Riječ Viking danas označava stanovništvo što je u srednjem vijeku živjelo u Skandinaviji, dakle, na prostorima današnje Švedske, Norveške i Danske. Često se upotrebljava i naziv Normani (»ljudi sa Sjevera«), no on je ipak pogodniji za one Vikinge koji su zaposjeli današnju Normandiju, kao što je naziv Varjazi namijenjen onima u Rusiji i Bizantu.


Porijeklo riječi nije u potpunosti razjašnjeno, te tako postoji nekoliko objašnjenja:

* lat. vikus (selo), odnosno staroengleski wic (trgovačko središte, luka) pa bi riječ značila »oni koji posjećuju trgovačke luke«
* engl. week (tjedan) jer su napadi trajali oko tjedna
* staronordijski vik (zaljev), dakle, »oni koji dolaze iz zaljeva«
* Viken  ime fjorda u blizini Osla (možda su odatle potjecali sudionici prvih napada)

Ne postoje pouzdani pisani izvori o Vikinzima.Često kontroverzni podaci mogu se iščitati iz nordijskih mitova i islandskih saga (ne zaboravimo da su one zapisivane tek od 13. st., kada su Islanđani bili kršćani već više od dva stoljeća).
Jedini pisani spomenici koje su izradili sami Vikinzi su runski zapisi. Pisali su ih na drvetu, metalu, a danas ih je ponajviše sačuvanih (nekoliko tisuća) na kamenim stijenama. Osim što su često teško čitljivi (zbog načina pisanja – neodvojeno, zbog oštećenja ili čisto zbog nepoznatog značenja pojedinih riječi), runski su zapisi i vrlo kratki, upravo lakonski, te kao takvi poprilično neinformativni.

Kad čujemo riječ viking, najčešće pomislimo na bezobzirnog divljaka s kacigom na kojoj su rogovi, naoružanog najraznovrsnijim oružjima poput sjekire ili mačeva (ukrašenih slovima svog pisma), baš poput crtanog lika Hogara Strašnog. No, povijest govori da vikinzi ipak nisu bili takvi. Kacige s rogovima nosili su gotovo isključivo na religijskim svečanostima (osim klana Berserks) i nikako se ne može reći da su bili razuzdani divljaci ni u svakodnevnom životu, ni tijekom ratovanja.

Živjeli su u malim selima u južnom i središnjem dijelu Švedske, isključivo od lova, ribolova i poljoprivrede, a ne ratovanja. Bili su hrabri ratnici, ali ne i nemilosrdni, barem ne prema ženama i djeci. Istina, često su otimali suparnike, najčešće svećenike i tražili otkupninu, a ako ju ne bi dobili tad bi zatvorenika izbatinali do smrti, najčešće životinjskim iznutricama. No, takvih primjera nema previše. Godine 845. kralj Karlo platio im je za ono vrijeme basnoslovnih 7000 zlatnika samo da ostave Franačku na miru.

Vikinzi su nadaleko bili poznati i po svojim malim brodovima- drakarima, ne duljim od 15 do 30 metara, s vrlo niskim dnom, što je bilo izvrsno za prolaske plitkih kanala i iznenadne napade na neprijatelja (gotovo da možemo ustvrditi da su vikinzi izmislili Blitzkrieg ratovanje). Vještim moreplovcima iskazali su se ploveći cijelim poznatim svijetom, pa su tako zabilježeni njihovi posjeti Bagdadu, a nerijetko su viđeni i na ruskim rijekama duboko u unutrašnjosti Azije, Mediteranu i Crnom moru, ali i u Kanadi, na Grenlandu i Islandu, te obalama današnjeg SAD-a.

U vikinšku ratnu hrabrost nitko nikad nije ni posumnjao, no, ipak su se bojali smrti, ali u krevetu, od bolesti ili starosti. Vjerovali su, naime, da svaki ratnik koji pogine na bojnom polju izravno odlazi u Valhallu gdje se pridružuje bogovima i uživa u svom tamošnjem božanstvenom životu, dok svi ostali načini umiranja nisu bili prihvatljivi za heroje.

Odina su slavili kao vrhovnog Boga, a odmah iza njega bili su Thor (besmrtnik, gospodar oluje i munje i nositelj začaranog malja - Mjolnira! On je najmoćniji ratnik svih mitologija,sin svemoćnog Odina!) ,Tyr , Njord , Loki(poznat kao bog zezarija i spletki,zapravo nije bog iako živi s njima u Asgardu.) i ostali bogovi,a tu su još i Divovi,Vilenjaci-elvovi ,Fylgjur ('priviđenja' ),Dise ,LandvSttir (duhovi zemlje),Trolovi i Valkire.

Me dugo bilo nije obaveza zbog po radi u svezi glede njih!
I? Š'a ima kod vas novog' ? Kod me sve alles gutte . .Ljubav cvijeta i pršti na sve strane. . Il' je to zato što zaljubljen ja sam?!

Uglavnom,maco,ako ovo čitaš nemogu bez tebe. .


Dakle,ovo je bilo da se javim i da znate da još tu sam,a i dugo još biti ću-što živ , što tu s vama!

Pozdrav to everybody i PAMET U GLAVU . .