Kada bi mogao
i kada bi znao
zauzdati nemire i daljine
riječima gordim kao svjetionici ljudski,
nježnim i mekim
u inat godinama,
u inat svijetu,
riječima čvrstim kao opomena umišljenom zaboravu
da nije svemoćan i vječan;
kada bi mogao
otopiti hladne zidove
u noći koja nema početak niti kraj
moje bi ruke živjele
vezujući nježnosti u platna svilena,
moje bi oči svjetlile
žarkim bojama južnoga cvijeća,
moje bi usne šaputale
žamorom valova što rastaču se
skriveni u klijetkama srca.
|