Misao...
Crvena poput duge, nemarno svučene haljine;
gorda poput obrisa utopljenika sunca;
hirovita, kao ovlaš navučena sjena preko lica,
kao namjera da zauvijek tinja pritajivši se.
Sama ...
Prazna poput mjehura od sapunice,
rasplinuta na toplim dlanovima milosti;
raspuknuta rasipa sterilno sjeme čekanja
i ostaje smjerna Draga zauvijek.
Kao bol...
Zavladati će svijetom rezigniranih osmjeha,
(postojim i svejedno mi je kamo idem);
vrije šibajući damare usnulih šetača
miluje mirisom zaspalih čempresa...
U snu...
Nevidljiva i tiha,
daleka vizija sna.
„Jesu li snovi ono čemu težimo ili ono čega se odričemo?“
Update:
Dragi moji,
već par dana nisam u mogućnosti ostavljati vam komentare.
Nisam sigurna zašto je tome tako, no molim vas da budete
strpljivi i ne uzmete mi to za zlo.
Ja se trudim no komentar s mojim potpisom jednostavno ne
mogu ostaviti.
Tu sam, čitam vas!
Neki meni dragi ljudi su se vratili pisanju na blogu i samo im
želim reći da su mi nedostajali i da sam sretna jer su opet tu.
Grlim vas.
Vaša Dream.
|