|
Moja "Zamišljena"
Kečo, hvala ti
AUTOPORTRET
Znam kako krhak je život,
nestaje pod prstima
razmrvljen
iako zamišljam da je beskonačan, beskrajan.
Dok misli zaražene tvojim bićem
tonu u ljepljivu krajnost
oblikujući ženu što prkosi valovima
sanjarim,
namještam kormilo i okrećem pramac
prema neznanim obalama,
pletem niti u visokom zamahu
šireći jedra.
U svili mog oka zapleteno vrijeme,
šuti.
U slutnji,
u čežnji
obrisi daljine,
nesagledivost velika kao pukotina
iako bliski smo željama.
U zrcalima vlažnih pločnika
ja nisam nestala;
putujem ka jugu.
by Dream Maker
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
...iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim...
Ž.Krznarić
*** *** ***
NIKADA VIŠE
nikada vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate
nikada vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle
nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire
ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi
podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci
Ž.Krznarić
*** *** ***
Ti živiš
gdje zvijezde tkaju put
od srebra.
Nevinošću sja tvoje lice,
dok nedostižan kao sjena
nastavljaš svoj let.
Negdje sakriven tvoj je svijet.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Još neznam dal' si zvijezda ili žena
al samo jedan tren da postojiš
ko' ružičasta morska pjena
na žalu stojim sam.
Galebov glas stope briše val.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Ti si princeza
nekog drugog svijeta
tvoja riječ stvara čuda
budi iskrena uputi mi osmijeh
tek da znam
postojiš nisam sam
negdje izvan planeta.
D.Topić
|
ljubav pisana srcem
17.12.2006., nedjelja
Zavjet 2
...Jelena i Domagoj vjenčali su se jučer u Trogiru...
...dok sam gledala kako je njen otac vodi do oltara jedna suza pobjegla mi je...otkotrljala se niz lice...
...suza sreće... jer,tako je lijepo vidjeti drago biće kako korača ka željenoj budućnosti...
...suza sjete...jer,mog oca nema da uz mene pređe taj put...
...suza tuge...jer,tako je teško priznati sebi da sreća ne kuca na tvoja vrata...
...riječi koje su jedno drugome izrekli pred nama,pred Bogom,za moje prijatelje napisala sam ja...znajući da ponekad svoje misli stavljam na papir,zamolili su me da budem dio njihove ljubavi...da time stave pečat na naše dugogodišnje prijateljstvo...
...pišući njihove zavjete ja sam sebično mislila na svoju ljubav...govorila ono što želim reći,ono što želim čuti...tisuću puta napisala,pročitala,izbrisala...pa onda opet iznova...ništa što bih napisala nije bilo dovoljno njihovo...svaka riječ je bila moja ljubav...svaka riječ je bila moja misao...svaka riječ je bila moj život...
...kako dopustiti da drugi,iako dragi ljudi,govore mojim srcem...ali,ja nisam mogla drugačije...
...Jelena i Domagoj,i ne znajući, izricali su jedno drugome moju misao,moju ljubav,moj život...
...oko mene nasmješena lica,sretni ljudi...smijem se i ja...nekim iskrivljenim,namještenim smješkom...bojim se da ću morati pronaći masku odavno bačenu u najtamniji kutak prošlosti...otpuhnuti prašinu nakupljenu u mjesecima sreće...dati joj stari sjaj...i ponovno je laganim,dobro poznatim pokretom namjestiti na lice...
...manje će boljeti ako drugi ljudi ne budu vidjeli moju tugu...znam ja to...prošla sam taj put...
...oko mene oda ljubavi...
...svi su samo ushićeno govorili o tome kako je ona blistala...lijepa,u prekrasnoj bijeloj haljini...
...o tome kako je on,ponosno stajao uz nju...kako je hrabro,netipično muški,pustio suzu kada su zasvirali njihovu pjesmu...
...a ja sam samo u svome oku zadržala sliku stabla naranče prepunog zrelih plodova...sliku mora...usamljene barke daleko na pučini...sliku lica na kojem sam željela pročitati ljubav...
...opet sam srcem crtala snove...
|
|
|
