Petak, kraj radnog tjedna i jedina preostala današnja mi obveza je vježba pilatesa i to tek u 21,00 sat i stoga nisam mislila kako ću poslije podne paliti računalo!
Dok sam pripremala ručak upalila sam plazmu i pogledavala u smjeru TV programa, a prilog na HRT 1 o samohranoj majci koja je dugovala državi ******* 2.000,00 kn i završila u pritvoru, kojoj banka „visi“ nad domom i to po dobivenoj presudi jer dužnik ne otplaćuje svoj kredit banci, dovela me je za radni stol.
Slušam voditeljicu kako savjetuje ne biti drugima jamac, pa se sjetim sebe prije desetak godina kada sam morala imati četiri jamca i jednog sudužnika, upisanu hipoteku na kući i depozit u visini 1/5 kredita. I kako su svi nakon moga jednostavnog pitanja još jednostavnije pristali to biti. Nije se radilo o maloj svoti novca, već o dugoročnom stambenom kreditu za otkup polovine moga doma.
A svi su znali kako zarađujem sama.
I sve je završilo dobro! A kako bi bilo da nije bilo tih ljudi? Gdje bi danas bila?
Ne pomoći prijatelju dok si stvara dom, kupuje vozilo?!?!
Kakovi su to savjeti?
To su načela imperijalističke politike – profit je ono najvažnije, a to nije dobro niti za jednog čovjeka. Čitav svjetski gospodarski sustav je nakaradan, izuzev skandinavskih zemalja, koje su svjesne kako je čovjek najveća vrijednost, stoga i brinu o svojim građanima.
Najsiromašniji imaju sve manje, oni bezobrazno bogati niti se sjećaju na koliko para leže, a uglavnom se ne znaju niti potpisati na pravo mjesto na dokumentu, čak niti toliko da bi to moglo biti negdje pored pečata!!
A razlikovati člana društva od člana uprave društva, to je za njih ravno doktoratu!
Ali zato im je ova država, prodavši obiteljsko blago, omogućila da ne plate porez npr. na prodaju poslovnih udjela društva (tvrtke), tako da ako kupe zemljište u vrijednosti od 1 milijun orja i preprodaju ga za 8 milijuna ojra , a sve to putem prodaje društva, ne plaćaju niti lipu poreza. E pa gospodo draga vidite imamo jednu od najmanjih stopa poreza na dobit, samo 20%, pa da naplatite na 7 milijuna ojra dobiti 20% to vam je 1,400.000,00 ojra.
Pa da uz to niste prodali sve banke, tako da su pošteni radni građani u „vlasništvu“ tih banaka odnosno sva njihova pokretna i nepokretna imovina, jer imaju kredite za svoje domove, svoja vozila, školovanje svoje djece, ne bi morali dijeliti savjete kako jedni drugima ne trebamo biti jamci.
U svih ovih 18 godina nitko bivše gologuzijanere nije pitao kako su zaradili prvi milijun????
Nitko ih nije zatvorio zato što su kriminalci, utajivači poreza! Još uvijek se u privatnom poduzetništvu plaće isplaćuju na crno. A svi smo katolici. Dobri katolici?!
I svi šute. Ne znači biti dobar ako šutiš!
Nedavno je moja kolegica bila u potrebi za kreditom od 30.000,00 kuna, obzirom da radi u tvrtki koja nema bonitet za banku i nema plaću po „kriterijama“ koji zadovoljavaju kraljicu banku, donijela je dokumente iz ŠKZ na ovjeru, pitala sam kolika je kamata, koliko će morati vratiti za 5 godina. Vjerovali ili ne to je iznos od 72.000,00 kn, dakle kamata je 32.000,00 kn. Svi su distancirali od ikakovog komentara. Kao ono, to je njen problem. Nisam mogla završiti radni dan, a ne učiniti ništa. Pokucala sam na „vrata“, što u našem radnom okruženju nije uobičajeno, i rekla kako je netko od nas u nevolji i da mu treba pozajmica i da se sve može urediti u skladu sa propisima, i tako ne dopustiti čovjeku da potone još više.
Biti će to pozajmica s 4% kamate godišnje, rok vraćanja 24 mjeseca. Znači kamata negdje cca 2.500,00 kn. Sve ukupno obveze za vratiti 32.500,00 kn. Razlika je 30.000,00 kn!!
Što me je koštalo pitati?!
Zato nemojte šutjeti, budite ljudima oko sebe svjetlo onda kada im to treba.
Ili jednostavno budite čovjek koji zna obući tuđe cipele.
Bijesna sam kada na povratku doma čekam na semaforu i iz toplog auta gledam ljude koji spuštene glave čekaju autobus ili tramvaj, bijesna sam kada među gondolama robnih kuće gledam majke sa djecom kojoj uzimaju čokoladu i vraćaju na policu jer si to ne mogu priuštiti. Bijesna sam na tvrtku koja naplaćuje parking i bezobrazno lijepi kaznu ljudima koji su 10 minuta kasnili s uplatom, a prije toga su platiti 3-4 sata parkinga, bijesna sam jer se ponašaju prema nama građanima kao da nam je odstranjeno pola mozga, bijesna sam jer nam žele uvaliti smeće od hrane i robe, bijesna sam jer mnogi gube dostojanstvo zato što imamo hrpu nesposobnjakovića koji su na vlasti i pokušavaju svoju nesposobnost ugurati u trenutnu svjetsku krizu.
I ne mogu biti sretna, ako su ljudi oko mene nesretni iz jedinog razloga što žive pošteno svoj život.
Ne razumijem zašto svi šute i to sam nedavno rekla, zar niste svjesni da niti trafika ne može raditi bez čovjeka obučenog za taj rad, da niti jedna liječnička ordinacija ne može funkcionirati bez liječnika, a pošten liječnik danas također radi 100 sati dnevno kako bi mogao živjeti! I sveučilišni profesor. A ne voze mercedese.
Nema profita bez čovjeka i njegovog rada. A tko zna i hoće raditi, ne može propasti i da hoće!
I kako se onda netko još usudi prijetiti kako neće biti borba za plaće nego za radna mjesta?!?!
I kako se onda netko još usudi savjetovati nas da ne budemo jedan drugome čovjek?!?!
Pretprošlog petka sam bila u kraju otkud potiču moji korijeni. U mjestu rođenja moga pokojnog oca. Sa mojim bratom. Na pokopu. Osobi koja nosi moje prezime. I ime meni tako blisko. Susret ljudi koji potječu iz istih korijena, a pokapaju najstariju osobu koja nam može nešto ispričati o tome. Dok je svirala glazba koja prati pokojne na posljednji počinak pogled mi je lutao bregima iznad kojih se dizala sumaglica, kroz kišu je cijelog dana lijevala, učinilo mi se kako vidim svoga oca i njegovog oca, i oca njegovog oca.. to je bilo najdalje dokuda su mi misli mogle dosegnuti.
I sjetim se predivnog imena svoje bake Barbare, koju nikada nisam upoznala, jer i ona, poput moga oca nije doživjela zrelu dob.
A valjda se svaki čovjek kada složi broj godina života koji je znatno veći od onoga koji ti preostaje, vraća na početak. U mislima vremeplova naravno. Misa je služena odmah iza pokopa u crkvi u koju su me vodili na proštenje. Čudno je stajati pored čovjeka koji te je kao dijete nosio na ramenima, pa se možeš i našaliti u konverzaciji, ajde probaj to i danas.
Rastanak koji smo označili zagrljajima i poljupcima, a posebno dojmljiva rečenica upućena bratu i meni bila je: nemojte sada prekinuti dolaske, održavamo i čuvamo vašu zemlju, ali želimo i vas vidjeti. Obećala sam dolazak u svibnju, tada ćemo opet sjediti pod starim dudom na padini kojom su gazili moji predci.
Kada smo autocestom došli u onaj dio koji se zove Zapadna Slavonija, ostavili smo kišu za nama. U našem gradu je cijeli dan sjalo sunce. I u našim srcima. Zbog onih od kojih smo potekli i zbog onih kojima se vraćamo.
P.S. Cerutti 1881 je stigao u četvrtak, ali iz Augsburga, kao zakašnjeli rođendanski dar
jedne dame koja me je prije nekoliko godina ugostila u svom domu, a koja nije znala
kako je to moj obožavati miris. Slučajni odabir?
Da, ništa nije slučajno.
Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadi jedan zamotuljak u rižinom papiru i reče:
"Ovo nije bilo što, ovo je nešto specijalno."
Odmotao je paketić i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku.
Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New York-u, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikad upotrijebila . Čuvala je to za neku "specijalnu priliku".
Dobro.. ja mislim da je sada prigodna prilika za to".
Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati - na pogrebu. Njegova žena je umrla. Okrene se prema meni i reče:'Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan'. Još uvijek mislim na njegove riječi...one su promijenile moj život. Više čitam, a čistim manje. Sjedim na terasi uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu. Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena užicima, a ne tečaj preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam svoje kristalne čaše svaki dan. Obučem svoj novi sako kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam svoj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim. Fraze...'jednog dana' i 'jednog od ovih dana'su nestale iz mog rječnika. Ako nešto vrijedi vidjeti, slušati ili raditi, onda ja to želim vidjeti, slušati ili raditi SADA. Ja nisam siguran u to što bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra. Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom obitelji, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana. Upravo ove neučinjene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta me što sam prestao susretati svoje dobre prijatelje koje sam 'jednog dana' htio kontaktirati. Smeta mi što ne pišem pisma, koja sam mislio pisati 'jednog od ovih dana'. Smeta mi i žalosti me da nisam rekao svojim roditeljima, svojoj braći i djeci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam ne zakasniti, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti naš život sa smijehom ili radošću. I svaki dan kažem samom sebi, da je danas jedan specijalan dan.. Svaki dan, svaki sat, svaka minuta.. je specijalna.
Ovaj mail sam primila danas. Jedan sličan, ali pisan ženskom rukom pročitala sam prije nekoliko godina .. i doista ništa nije slučajno.
U ponedjeljak sam sjedila u plavim bojama prelivenoj liječničkoj ordinaciji. Sasvim ugodni tonovi Gibonnijeve pjesme razlijevali su se eterom. Sve baš po mojoj volji.
Prvi put na pregledu dojki. Preventivnom.
Pogledavala sam žene oko sebe, nakon snimanja dok sam čekala poziv liječnika.
I pitala sam se zašto sam prije nekoliko dana okrenula broj ove ordinacije.
S razlogom? Zasigurno. Nikada ne živim napamet.
Ali ja ne želim da postoji razlog. Zdrava sam. Ovdje sam samo zato što brinem o svom zdravlju. Ma da. Koga lažem. Svaki odlazak liječniku zamijenila bih nekim ne baš ljubljenim zadatkom. Poput barbara crne misli nasrtale su na mirna polja moje svijesti.
U ordinaciji liječnik mi je postavio nekoliko vjerujem uobičajenih pitanja, šutke pogledavao u snimke, izjavio kako nas još čeka pregled ultrazvukom.
Nikada mnogo ne pričam sa ljudima koje prvi put susrećem. Stoga sam mu kratko odgovorila: želim otići sretna doma.
Kada je pregled bio gotov uzvratio je:
i ja sam sretan zbog vas.
Obećala sam si svoj obožavati miris ako sve bude OK, prošle godine u prosincu u Beču, kupila sam dva pakovanja. Trebala sam četiri.. jer u svakoj parfumeriji su mi rekli kako se povlači iz prodaje, da, to već slušam desetak godina i nudili neki baš sada cool. Nije prošlo, želim na svojoj koži baš taj miris.
Nisam odustala od svog Cerutti 1881, okrenula sam 0039 ....... znam ja da u Romi sigurno negdje čeka na mene.
