Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadi jedan zamotuljak u rižinom papiru i reče:
"Ovo nije bilo što, ovo je nešto specijalno."
Odmotao je paketić i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku.
Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New York-u, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikad upotrijebila . Čuvala je to za neku "specijalnu priliku".
Dobro.. ja mislim da je sada prigodna prilika za to".
Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati - na pogrebu. Njegova žena je umrla. Okrene se prema meni i reče:'Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan'. Još uvijek mislim na njegove riječi...one su promijenile moj život. Više čitam, a čistim manje. Sjedim na terasi uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu. Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena užicima, a ne tečaj preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam svoje kristalne čaše svaki dan. Obučem svoj novi sako kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam svoj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim. Fraze...'jednog dana' i 'jednog od ovih dana'su nestale iz mog rječnika. Ako nešto vrijedi vidjeti, slušati ili raditi, onda ja to želim vidjeti, slušati ili raditi SADA. Ja nisam siguran u to što bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra. Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom obitelji, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana. Upravo ove neučinjene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta me što sam prestao susretati svoje dobre prijatelje koje sam 'jednog dana' htio kontaktirati. Smeta mi što ne pišem pisma, koja sam mislio pisati 'jednog od ovih dana'. Smeta mi i žalosti me da nisam rekao svojim roditeljima, svojoj braći i djeci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam ne zakasniti, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti naš život sa smijehom ili radošću. I svaki dan kažem samom sebi, da je danas jedan specijalan dan.. Svaki dan, svaki sat, svaka minuta.. je specijalna.
Ovaj mail sam primila danas. Jedan sličan, ali pisan ženskom rukom pročitala sam prije nekoliko godina .. i doista ništa nije slučajno.
U ponedjeljak sam sjedila u plavim bojama prelivenoj liječničkoj ordinaciji. Sasvim ugodni tonovi Gibonnijeve pjesme razlijevali su se eterom. Sve baš po mojoj volji.
Prvi put na pregledu dojki. Preventivnom.
Pogledavala sam žene oko sebe, nakon snimanja dok sam čekala poziv liječnika.
I pitala sam se zašto sam prije nekoliko dana okrenula broj ove ordinacije.
S razlogom? Zasigurno. Nikada ne živim napamet.
Ali ja ne želim da postoji razlog. Zdrava sam. Ovdje sam samo zato što brinem o svom zdravlju. Ma da. Koga lažem. Svaki odlazak liječniku zamijenila bih nekim ne baš ljubljenim zadatkom. Poput barbara crne misli nasrtale su na mirna polja moje svijesti.
U ordinaciji liječnik mi je postavio nekoliko vjerujem uobičajenih pitanja, šutke pogledavao u snimke, izjavio kako nas još čeka pregled ultrazvukom.
Nikada mnogo ne pričam sa ljudima koje prvi put susrećem. Stoga sam mu kratko odgovorila: želim otići sretna doma.
Kada je pregled bio gotov uzvratio je:
i ja sam sretan zbog vas.
Obećala sam si svoj obožavati miris ako sve bude OK, prošle godine u prosincu u Beču, kupila sam dva pakovanja. Trebala sam četiri.. jer u svakoj parfumeriji su mi rekli kako se povlači iz prodaje, da, to već slušam desetak godina i nudili neki baš sada cool. Nije prošlo, želim na svojoj koži baš taj miris.
Nisam odustala od svog Cerutti 1881, okrenula sam 0039 ....... znam ja da u Romi sigurno negdje čeka na mene.
I doista, sretna sam žena.
Post je objavljen 05.11.2008. u 23:51 sati.