smile with the rising sun
31.08.2005., srijeda
o.........
|
O ..... Dakako,kad si mlad,ništa ti se ne čini neminovno.Sve je pred tobom i sve je moguće promijeniti. Nakon jutarnje šetnje i kad Ona (mašta) prestane juriti mojom gornjom hemisferom,spremna sam za dan. Prvi put,bilo je moje otkrivenje,sveti čin,neki način bogojavljanja,samo što je ovo bilo bolje od religije, jer je djelovalo. Tada sam znala,nikad neću prestati pisati,i uvijek ću stvarnost željeti učiniti uzbudljivijom. To je sve,zapravo,...prevođenje već isprobane taktike,odnosno...bijega. Bježim li?Možda..,no pokušajte vi na to sve gledati izbalansirano i smireno s obzirom na okolnosti današnjeg svijeta. Naime,kozmos & cijeli jebeni univerzum nam prijeti,nema više ni nade, nada je u kurcu od kad se ovaj svijet počeo materijalizirati & sve više i više postajemo nečije igračke i dio ove planete koja danas ima oblik čelicne kocke, gdje naše mozgove vežu plastične sinapse tj. žnjore i žice, no ja imam svoju tajnu rupicu za izlaz iz ovog takozvanog svijeta, imate li i Vi? Ta rupica je moja poezija,nju nitko ne može slomiti & opustošiti. To je moja sloboda, sloboda koja nema granica, mogu otići toliko nesvijesno daleko bez obzira na sve, mogu biti što god poželim,vidjeti ono što drugi nebi ni pomislili da će vidjeti, to su moje vizije, moj trip u kojem (p)ostajem osoba najiskrenija sebi & prirodi,tj. onom što je od nje ostalo... Ipak,znam sve to je plod moje mašte,u kojoj uživam više nego što bi trebala (tako moja majka zbori),no ponekad se jednostavno otkačim i pustim sve neka ide kako samo želi,tako i moj mozak kroči putevima koji su ponekad i meni samoj ne zamislivi,pa se tad ugodno iznenadim i opustim u svom svijetu mašte. Današnji psiholozi,psihijatri i slične biljke rekli bi mi da pokušam više živjeti u realnosti,no to se meni jednostavno neda,jer realnost je za mene previše dosadna i monotona,prepuna suza i nemoralnosti,ljudi su se zapleli u mrežu vlastite psihoznosti i ne nalaze pravi put i pravu sreću,pravu ljubav nego varaju sami sebe i igraju se sa svojim mozgovima. Možda zvučim previše samouvjereno,no nisam ovdje da sudim nekome samo želim pokazati i dokazati da su mašta i realnost dvije stvari koje idu jedna s drugom. Zapravo,svi tako i živimo samo što su neki svjesni toga a neki ne. Mnogo je ljudi koji su skloni depresiji pa se zatvaraju u svoje oklope misleći da će se tako stvari same riješiti, a ja kažem : „čovječe, nisi ti ovdje da brojiš vrijeme, već da ga sam svojim rukama krojiš! „ no ljudi su tvrdoglavi i ne žele poslušati,uhvatila ih manija 21.stoljeća – depresija! Meni jednostavno nije jasno koliko čovjek može otići na krajeve granica toj depresiji, neka mi netko objasni,zašto ?? čemu?? ima li ikakve svrhe??smisla?? I ja sam sama bila ostavljena i tužna zbog nečega (ljubavi pretežito) ali na mene to nije tako djelovalo, jednostavno prestanem misliti o tome i idem dalje,možda je problem u meni,možda i ne...ma tko će ga znat'. Moja poruka vama glasi : Ne dopustite svojim slabim stranama da pobijede nad jačim, tj. nad vašim srcem. Krojite svoje vrijeme tako da vas usrećuje, stvarajte, pišite, uživajte u malim stvarima! ...i kako Bob Marley kaže „Smile with the rising sun“ |
POETRY
|
BJEŽI OD MENE Tvoja pisma noćas su lažna, ja sam neka druga vrsta, žar koji se hladi, al' nikad ne ohladi. Korak, dva do sna diže me nešto besmisleno, izlaz tražim mislim na vjetar, spotičem se o jutarnje sunce & osmijeh djece na nedeljnoj ulici. Ne prihvaćam tvoje razloge, bježi prije nego nestanem, u zvijer se pretvorim, ukrasti ću zubima tvoju dušu. Imam bijesa sad na katove, ne želim ga potrošiti sada na tebe. SAD POSTOJIM Đavlu ću odgristi muda, popljuvati sve jebene krevete na kojima smo se potrošili, želim razmišljati o (be)smislu ne zanima me tko je kakav i tko se s kim svađao ne možeš me voljeti, ja sam noćna pošta povratit ću po glavnoj cesti nek' me vide svi, ne zanima me ja sam noćna zvijerka, ugristi ću te za pupak naoštriti svoje očnjake, opiti se alkoholom & voziti opijumska kola rasčupati svoju kosu & biti grešnik. Hočeš li da te poližem? Zarazim poljupcem? Samo to želim, ne želim svoje oči tebi pokloniti, ne želim se truditi oko nečega što ne razumijem. Pobjegla sam od svog Gospodara, potrgala lance&okove hranim se munjama & halucinacijama & golotinjom, dok me tražiš ne možeš me naći jer grizem nečiju drugu mesnatu guzicu i skrivam svoje tamne oči od svijetlosti. Sad tek postojim za nikoga, kradem svoj život od lopova koji me ga lišio. Upoznat' ću nove, lake ljude, lake žene, dobiti sve što poželim, trošiti svoje orgazme divljim sexom na ulici, na zgradi, u podrumu na brdu & dolini ispod zvijezda & pod suncem lizat' ću tuđe živote, & gristi tuđe usne. ČEKAJ ME Vidim, gori ti kosa (ne) divljaj, kauboju kako ti drago vidimo se u mraku, čujemo ništa novog nema na programu večernjeg retrovizora. Oluja nam šapće pjesme pokojnog pjesnika, viteza svih oblaka & dolina zelenih pupoljaka. Mogu li voljeti Ljubav? Zasviraj orgulje crvenih krovova zatonulih u kišne božice, obiđimo vrtove & parkove sagradimo spomenik Ljubavi. Preskočit' ću tjedne, kilometre, samo da pronađem nju, Ljubav! Tvoji dijamanti su lažni, znam, čuvaj se čovjeka u kaubojskim čizmama, oplodit će te pogledom & staviti tvoj lažni dijamant na lijevu mamuzu. Probudi me prije zore, da poljubim Mjesec & pozdravim Sunce. Ne brini što minute dugo sviraju sekundama, doći će Gospodin Poštar & donjeti me, moja slova moje riječi moje pjesme Ljubavi. Embrio univerzuma postao je njemi svjedok u vrtlogu sjemena svog električnog sna. Prizme, nadgrobni spomenici & gromovi zbore prazne propovijedi i citiraju slijepe brojke i napuštene rijeći svoga pjesnika. Jašu opijumska kola sa svojim drugovima i stimuliraju ništavilo svojim kricima. A ja, samo želim, kao i On čuti posljednju pjesmu posljednjeg pjesnika. RIJEČI ISTINE Bose noge u polju lubenica isjekli smo svojim pokušajima u potrazi za dobom zrelosti. Naši psi, toliko nam dragi, odlutali su ostavili svoj miris na verandi kao i mi svoj smrad prodanih riječi. Potrošili smo sve nektare, spontane poljupce i duge razgovore ispod vrbe tužne. Zapalili smo našu kuću i hodali po žaru naše mladosti, vukli smo satove kroz mrtve močvare i zaspali na riječima istine. eto narode toliko za sad od mene, pa 'ko voli nrk' izvoli pozdrav :) |