smile with the rising sun
31.08.2005., srijeda
o.........
|
O ..... Dakako,kad si mlad,ništa ti se ne čini neminovno.Sve je pred tobom i sve je moguće promijeniti. Nakon jutarnje šetnje i kad Ona (mašta) prestane juriti mojom gornjom hemisferom,spremna sam za dan. Prvi put,bilo je moje otkrivenje,sveti čin,neki način bogojavljanja,samo što je ovo bilo bolje od religije, jer je djelovalo. Tada sam znala,nikad neću prestati pisati,i uvijek ću stvarnost željeti učiniti uzbudljivijom. To je sve,zapravo,...prevođenje već isprobane taktike,odnosno...bijega. Bježim li?Možda..,no pokušajte vi na to sve gledati izbalansirano i smireno s obzirom na okolnosti današnjeg svijeta. Naime,kozmos & cijeli jebeni univerzum nam prijeti,nema više ni nade, nada je u kurcu od kad se ovaj svijet počeo materijalizirati & sve više i više postajemo nečije igračke i dio ove planete koja danas ima oblik čelicne kocke, gdje naše mozgove vežu plastične sinapse tj. žnjore i žice, no ja imam svoju tajnu rupicu za izlaz iz ovog takozvanog svijeta, imate li i Vi? Ta rupica je moja poezija,nju nitko ne može slomiti & opustošiti. To je moja sloboda, sloboda koja nema granica, mogu otići toliko nesvijesno daleko bez obzira na sve, mogu biti što god poželim,vidjeti ono što drugi nebi ni pomislili da će vidjeti, to su moje vizije, moj trip u kojem (p)ostajem osoba najiskrenija sebi & prirodi,tj. onom što je od nje ostalo... Ipak,znam sve to je plod moje mašte,u kojoj uživam više nego što bi trebala (tako moja majka zbori),no ponekad se jednostavno otkačim i pustim sve neka ide kako samo želi,tako i moj mozak kroči putevima koji su ponekad i meni samoj ne zamislivi,pa se tad ugodno iznenadim i opustim u svom svijetu mašte. Današnji psiholozi,psihijatri i slične biljke rekli bi mi da pokušam više živjeti u realnosti,no to se meni jednostavno neda,jer realnost je za mene previše dosadna i monotona,prepuna suza i nemoralnosti,ljudi su se zapleli u mrežu vlastite psihoznosti i ne nalaze pravi put i pravu sreću,pravu ljubav nego varaju sami sebe i igraju se sa svojim mozgovima. Možda zvučim previše samouvjereno,no nisam ovdje da sudim nekome samo želim pokazati i dokazati da su mašta i realnost dvije stvari koje idu jedna s drugom. Zapravo,svi tako i živimo samo što su neki svjesni toga a neki ne. Mnogo je ljudi koji su skloni depresiji pa se zatvaraju u svoje oklope misleći da će se tako stvari same riješiti, a ja kažem : „čovječe, nisi ti ovdje da brojiš vrijeme, već da ga sam svojim rukama krojiš! „ no ljudi su tvrdoglavi i ne žele poslušati,uhvatila ih manija 21.stoljeća – depresija! Meni jednostavno nije jasno koliko čovjek može otići na krajeve granica toj depresiji, neka mi netko objasni,zašto ?? čemu?? ima li ikakve svrhe??smisla?? I ja sam sama bila ostavljena i tužna zbog nečega (ljubavi pretežito) ali na mene to nije tako djelovalo, jednostavno prestanem misliti o tome i idem dalje,možda je problem u meni,možda i ne...ma tko će ga znat'. Moja poruka vama glasi : Ne dopustite svojim slabim stranama da pobijede nad jačim, tj. nad vašim srcem. Krojite svoje vrijeme tako da vas usrećuje, stvarajte, pišite, uživajte u malim stvarima! ...i kako Bob Marley kaže „Smile with the rising sun“ |