Cheesteeleeshte

utorak, 20.08.2013.

Vozanje

Uobičajeni gulaš od dva njurganja i poante tek na kraju...



Gornja slika je jedan od zagonetnih grafita koji je osvanuo po biciklističkoj stazi u Martićevoj ulici, a koji sugerira postojanje još misterioznijeg pokreta otpora koji se protivi postojanju tih (ili takvih, na taj način izvedenih) staza? Ili gradonačelniku koji biciklističke staze ili bicikliste tobože, podržava, da li zato što se predsjednica jedne bicikl udruge (pro) dala na njegovu listu? Kako god.... Poruka ima još, npr.


Ako je "teaser" marketinška kampanja, davno je već prošao rok da kažu ŠTO zapravo žele reći. "Crta nije staza"..... dubokoumno... to još možeš samo u Despotovom "Vidokrugu apsoluta" pročitat...

No, ovako ad hoc gledano...
I ja sam protiv iscrtavanja bic staza po pločniku, koji bi, slažem se, trebao biti za Nj. V. Pješaka.
Kada nas ne bi automobili i još veći "limeni ljubimci" doslovce gazili i rušili po cestamam, ako pokušamo po istima. Jer ne dao bog da otkinu komadić svetog kolničkog asfalata, ako to nije iz čisto pokaznih i paradnih razloga poput dijelića Zelenog vala u Zagrebu i nigdje više,
I ja sam protiv majmuna koji vozaju bicikle po stazama kao pistama za utrku, ili slalome među prolaznicima. Sve one kamikaze koje vješto opisao Igor Mandić u jednom od svojih eseja u "Praskozoru" Hrvatskog radija krajem lipnja. Kojim uopće riječima mogu, bijedan, parirati najjezičavijem i najotrovnijem od svih bardova naše književnosti, k tome razgnijevljenom mojim međunožnim metalnim guralom?
Kada takvi ne bi bili, budimo iskreni - ipak manjina. Koja ne može simbolizirati ili predstavljati sve nas tugaljive likove, cijelu vojsku koje sve više, onih koji žele biti biciklisti u ovom gradu. I predmet su prijezira ne samo građana, već odavno i sprdnje gradonačelnika. Koji je beznačajnu brojku od par desetaka "gradskih", "sat po 8 kn" bicikala rasuo po gradu potpuno neprilagođenom biciklističkoj vožnji i samim tim demotivirajućem za regrutaciju novih biciklista i rasterećenje prometa. Što jest pravi i jedva uopće rješavan problem, sve do dana današnjeg. A ne crtanje staza po besmislenim mjestima, broj ili priuštivost bicikala i sličnih proizvoda (jednom sam slučajno u zagrebačkom predgrađu naletio na ovo ljupko vozilo kao primjer beskonačne kreativnosti kućne izrade, tak da će se ljudi uvijek snaći).



No, vuče se tu za nos i vozače i vlasnike automobila, što sam opet ja, a posebno - Najženstvenija.
U već davno izgubljenoj utrci sa brojem automobila u gradu o čemu sam već pričao i objašnjava, donijeta je i nova mjera, koju načelno podržavam. Parking samo u svom kvartu, de facto u svojoj ulici. Ne znam detalje koliko će morati pljunuti oni koji nisu iz kvarta a zateknu se u njemu, no odlično, možda čak više i nećemo po 45 min vozati se u potrazi za Svetim Parking Gralom.
Ali, ali.
Koliko čujem, kažem koliko čujem jer ne mogu naći tekst prijedloga propisa pa zahvaljujem onima koji mogu naći: cijene ZONA koje bi bile podijeljene na kvartove, bile bi i dalje iste - a da oni iz "više", npr. Prve Zone, neće više moći parkirati u niže?? Pa to i jest bio smisao što plaćam više Prvu zonu, ne?
Skroz sam svjestan da će prestati mogućnost da Prva parkira bilo gdje drugdje (dapače, samo u kvartu) jer su to i rekli - ali CIJENA Prve Zone koja je bila duplo ili trostruko veća i jest bila uvjetovana činjenicom da MOGU parkirati u drugim zonama. Nije valjda bila KAZNA zato što živim u centru grada.
Stvarno, da ne misli netko da je viša tarifa "plaćanje luksuza" što živim u centru grada?
Zašto? Pa ako nemaš hrpu love i genijalnu secesijsku stančinu opremljenu klavirom, uz pripadajuću vilu na moru - život u centru grada i NIJE privilegija, nego je već sam po sebi KAZNA. Već smo kažnjeni gradonačelniče, potpunim nedostatkom parkirnog mjesta, kisika, mjesta, zelenila, infrastrukture koja se raspada i zgradurinama nabubrenim i iskrivljenim od vlage i starosti. Da ne pričam o ultimativnoj kazni, susjedima i susjedama 90 + godina, kojima smeta što uopće netko oko njih diše i remeti im besmrtni mir sunčanja vena spuštenih hulahopki na naherenom balkonu.
Apsolutno mi je suluda mogućnost da će oni zaista donijeti tu odluku. I ostavit nama donjogradskim štakorima i dalje visoke tarife..
Uskoro će kažnjavati svakog tko izjavi da mu se ne sviđa u ovome Raju Na Zemlji, ili tko ne glasa po nečijoj volji? Verbalni delikt i rasap ljudskih prava već je uz tiho odobravanje otupjelih građana uveden na stadionima...

Ali ovo je prije svega pitanje elementarnog razuma. Je li imao netko od tih ljudi logiku u srednjoj školi ili na fakultetu? Ono, Barbara i Celarent lud

- 19:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.08.2013.

Frajer, Lik ili Ženska

Nedavno sam u jednom velikom društvu u kojem sam se zatekao čuo kako o meni netko (benigno doduše) priča kao o LIKU. U ovom novom razgovornom pomodnom subjektu "ku'iš, lik mi kaže...", "lik zaustavi auto i spusti šajbu...", "lik samo pogleda...". Inače, znam biti i "čovjek", ali to je već dublja stvar i poanta cijele papazjanije, koja ide tek na kraj.


1. LIKOVANJE
U moje mlado doba carevao je uglavnom "frajer", i to u široj uporabi za bilo koga, kojeg vidim , sada u iste opće svrhe potiskuje "lik". Prije nego sam bio mladić, "frajer" nije služio za opisivanje svega i svakoga, već je bio uži opis nekoga sa drčnim stavom, autoritetom koji proizilazi uglavnom iz vanjštine, grube ali neumoljive, stečene na asfaltu, originarno i neprikosnoveno muške. Bio je ono što je u još starije doba, mladosti mog starog, značio "kit". Moja stara je npr. bila "mačka". U smislu, mačke doduše vole grebati, ali u totalitetu tadašnjeg društva, ništa puno više od toga, svim deklamacijama ravnopravnosti unatoč. Na plesnjacima su se kitovi upucavali mačkama, a ako je bilo uspješno, mačke su ipak najčešće postajale tek Kitovi kućni ljubimci.

Onda se desila očito slična evolucija i s Frajerom. Od dominantne osobe sa skoro dogorjelom cigaretom u rubovima usnama i sunčanim naočalama neovisno o vremenskoj prognozi, te, ovisno o epohi, s jednako dojmljivom pomno uzgojenom frizurom koja je u moje rano doba kulminirala u raskošnoj lavovskoj grivi zvanoj "fudbalerka" - Frajer je izrastao, ili bolje rečeno, srozao se u zapravo Bilo Koga.

Umjesto recimo to, pokojnog Željka Malnara koji bi bio prototip kvartovskog kita-frajera ili bilo koga od gornjih Fudbalera i Timova, Frajer je u opisivanjima postao i običan prolaznik na cesti, vozač autobusa, profesor biologije u vunenom džemperu i sa HZZO "socijalnim" naočalama, nasumični Ivo Ivić, subjekt bilo kojeg događaja.

Lik koji se polako etablirao u prepričavanjima, bio je ispočetka više nekakva neobična pojava, netko tko se ističe ili ekscentričnoću ili napadnošću ili je izveo nešto u najmanju ruku neuobičajeno. "Oriđinal" rekli bi Dalmoši, ili bosanski rečeno, "legenda".
U smislu "hah-hahahah, pojavi se lik i pazi kaj napravi...hah-haha-ček-ček, lik mrtav-hladan veli..."
A onda slušam sadašnje dvadesetogodišnjake i LIK je njima sada postao bilo koji nasumični prolaznik kroz život i tu smjenjuje Frajera. "Lik" je i sada muškarac, ali još je znakovitje što sam ne jednom čuo i izraz "likica". Pa iako Lik izvorno niti nema mušku dominantnost - ipak vidljivo pokazuje i na spolnu superkorektnost kod novih generacija. A što kulminira, sad čekam drvlje i kamenje sa strane žena, jezičnim tjeranjem maka na konac i u zakonodavstvu, službenim dodavanjem -ica svim titulama i funkcijama žena.

I u uže mužjačkom smislu, Frajer definitivno silazi s bilo koje javne pozornice i umirovljuje se sa svojim prethodnikom Kitom, te doba alfa mužjaka ostaje time sve više ad acta. Još otkad je ranih 90-ih u filmskom svijetu Edward Norton (Lik), smjenio Brucea Willisa (Frajer) kao utjelovljenje modernog muškarca. U ta je doba i oličenje Kita, npr, jedan Robert Mitchum odigrao svoje zadnje uloge (i to u sjajnom predobrom filmu "Dead Man" Jima Jarmuscha...)

Tu dolazimo na drugu (meni barem) zanimljivu temu razgovornih suptilnosti starog doba...

2. ČOVJEČNOST i ŽENSKOST

Na jednom isto tako relativno nedavnom koncertu dok sam čekao da me posluže ostatkom kusura od kupnje pive na štandu, obrati se konobar konobaru koji je već usluživao nekog drugog: "Hej, daj ČOVJEKU njegov kusur", u smislu "daj čovjeku njegovo bogomdano pravo na kusur". Čovjek je u ovakvoj uporabi uvijek muškarac, a zadržao se razgovorno i drugdje kao specifična odrednica samo za muškarca. Pričala mi kolegica da su i najfeminističkije profesorice na filozofskom i to još nastavnice jezika, uredno to rabile pa se pravdale kao lapsus linguae uz "a, što sad...".
Nove generacije će možda koristiti i "daj ŽENI", ili čak to "čovjek" koristiti i za ženu (sumnjam, doduše). Ali onaj stari svijet podsvjesne patrijahalnosti o kojoj je tu riječ ne samo što će kontekst "čovjek" ostaviti za muškog i njegova bogomdana prava "čovjeka", već će i korištenje "žena" svesti na eventualno otkidanje mrvica pravice, ali ne i za neupitno bogomdano pravo. Što želim reći....

Generacija moje stare ili poštovane gospođe punice (nekadašnje "mačke") često u maksimalnoj dozi feminizma koju mogu izraziti, imaju onu razgovornu poštapalicu koja zvuči opravdavajuće kada se komentiraju anonimne žene u prolazu koje nešto rade, uglavnom kada se tobože neprimjereno ponašaju, npr. "Pa kaj ak si je ženskica malo popila/Valjda si žene smiju dati malo oduška/Ženskici se to sviđa i kupila si je za svoje novce". Uglavnom simpatiziraju sa tim ženskama koje u muškom svijetu grabe mrvice ne bi li se izborile za pravo da, ne znam, pijane arlauču na istom onom koncertu na kojem sam kupio pivo, a ne i tako davno da se bave ovim ili onim poslom, glasuju, puše, uopće izađu same iz kuće.
To simpatiziranje doduše upravo i implicira da žene nemaju takvo bogomdano pravo kakvo ima "DAJ ČOVJEKU NJEGOVO" muškarac, već da ga one zapravo na neki način kradu ili otkidaju od svijeta muških, uz tiho aplaudiranje ostalih mački iz prikrajka.

Koliko god nazadno i zastarjelo zvučalo to tepanje ženskicama i ženama i koliko god možda to novim generacijama više apsolutno ne predstavlja nikakav "issue", i dan danas se u intimnim njurganjima susrećem sa tim tihim Mužjaštvom unutar moje, pa i mlađih generacija. Od uobičajenih clichea o ženama ne samo kao kvočkama koje kvocaju i pripadajućim općenitostima te vrste o Veneri i Marsu, ALI... i kako im je npr. odvratno vidjeti pijanu ženu, da ne spominjemo promiskuitetnu ženu, sve do čak imati ženu za šefa. I naravno, kako bi, svemu deklaratornom što će inače javno izbliflati, to pravo na pijanstvo, loše šefovanje i još uvijek u mnogočemu samopodržavajući Muški svijet Kitova i Frajera, ipak zadržali za sebe, ako nije prijeka nužda.
Koji Likovi.... zubo

P.S. zaboravio sam važnu sporednu figuru koji je preživio sve "režime": TIPA. Tip je najčešće onaj za kojeg čujemo u kontekstu neznanca s dozom mutnosti/misterije. U smislu, neobičan, čudan, često uznemirujući - tip. Nedavno sam čuo kako se "spetljala s nekim tipom". S tipovima se i ne možeš nego spetljati, na čudan način naletiti na njih i jednako tako odalečeno i misteriozno prekinuti kontakte. Tipovi imaju dozu jezovitosti i nemaju uopće izraženu mušku ili spolnu notu, koliko imaju filmsku ili dramatsku težinu...ne nužno šešir širokog oboda i visoko podignutu kragnu mantila, ali su često bez osobnosti, anonimni i daleki "ma tamo neki čudan tip...". Tipovi su zapravo najdugovječnija kategorija od svih nabrojanih, vjerojatno jer su i najnedokučiviji...

- 19:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.