|
Nedavno sam u jednom velikom društvu u kojem sam se zatekao čuo kako o meni netko (benigno doduše) priča kao o LIKU. U ovom novom razgovornom pomodnom subjektu "ku'iš, lik mi kaže...", "lik zaustavi auto i spusti šajbu...", "lik samo pogleda...". Inače, znam biti i "čovjek", ali to je već dublja stvar i poanta cijele papazjanije, koja ide tek na kraj.
1. LIKOVANJE
U moje mlado doba carevao je uglavnom "frajer", i to u široj uporabi za bilo koga, kojeg vidim , sada u iste opće svrhe potiskuje "lik". Prije nego sam bio mladić, "frajer" nije služio za opisivanje svega i svakoga, već je bio uži opis nekoga sa drčnim stavom, autoritetom koji proizilazi uglavnom iz vanjštine, grube ali neumoljive, stečene na asfaltu, originarno i neprikosnoveno muške. Bio je ono što je u još starije doba, mladosti mog starog, značio "kit". Moja stara je npr. bila "mačka". U smislu, mačke doduše vole grebati, ali u totalitetu tadašnjeg društva, ništa puno više od toga, svim deklamacijama ravnopravnosti unatoč. Na plesnjacima su se kitovi upucavali mačkama, a ako je bilo uspješno, mačke su ipak najčešće postajale tek Kitovi kućni ljubimci.
Onda se desila očito slična evolucija i s Frajerom. Od dominantne osobe sa skoro dogorjelom cigaretom u rubovima usnama i sunčanim naočalama neovisno o vremenskoj prognozi, te, ovisno o epohi, s jednako dojmljivom pomno uzgojenom frizurom koja je u moje rano doba kulminirala u raskošnoj lavovskoj grivi zvanoj "fudbalerka" - Frajer je izrastao, ili bolje rečeno, srozao se u zapravo Bilo Koga.
Umjesto recimo to, pokojnog Željka Malnara koji bi bio prototip kvartovskog kita-frajera ili bilo koga od gornjih Fudbalera i Timova, Frajer je u opisivanjima postao i običan prolaznik na cesti, vozač autobusa, profesor biologije u vunenom džemperu i sa HZZO "socijalnim" naočalama, nasumični Ivo Ivić, subjekt bilo kojeg događaja.
Lik koji se polako etablirao u prepričavanjima, bio je ispočetka više nekakva neobična pojava, netko tko se ističe ili ekscentričnoću ili napadnošću ili je izveo nešto u najmanju ruku neuobičajeno. "Oriđinal" rekli bi Dalmoši, ili bosanski rečeno, "legenda".
U smislu "hah-hahahah, pojavi se lik i pazi kaj napravi...hah-haha-ček-ček, lik mrtav-hladan veli..."
A onda slušam sadašnje dvadesetogodišnjake i LIK je njima sada postao bilo koji nasumični prolaznik kroz život i tu smjenjuje Frajera. "Lik" je i sada muškarac, ali još je znakovitje što sam ne jednom čuo i izraz "likica". Pa iako Lik izvorno niti nema mušku dominantnost - ipak vidljivo pokazuje i na spolnu superkorektnost kod novih generacija. A što kulminira, sad čekam drvlje i kamenje sa strane žena, jezičnim tjeranjem maka na konac i u zakonodavstvu, službenim dodavanjem -ica svim titulama i funkcijama žena.
I u uže mužjačkom smislu, Frajer definitivno silazi s bilo koje javne pozornice i umirovljuje se sa svojim prethodnikom Kitom, te doba alfa mužjaka ostaje time sve više ad acta. Još otkad je ranih 90-ih u filmskom svijetu Edward Norton (Lik), smjenio Brucea Willisa (Frajer) kao utjelovljenje modernog muškarca. U ta je doba i oličenje Kita, npr, jedan Robert Mitchum odigrao svoje zadnje uloge (i to u sjajnom predobrom filmu "Dead Man" Jima Jarmuscha...)
Tu dolazimo na drugu (meni barem) zanimljivu temu razgovornih suptilnosti starog doba...
2. ČOVJEČNOST i ŽENSKOST
Na jednom isto tako relativno nedavnom koncertu dok sam čekao da me posluže ostatkom kusura od kupnje pive na štandu, obrati se konobar konobaru koji je već usluživao nekog drugog: "Hej, daj ČOVJEKU njegov kusur", u smislu "daj čovjeku njegovo bogomdano pravo na kusur". Čovjek je u ovakvoj uporabi uvijek muškarac, a zadržao se razgovorno i drugdje kao specifična odrednica samo za muškarca. Pričala mi kolegica da su i najfeminističkije profesorice na filozofskom i to još nastavnice jezika, uredno to rabile pa se pravdale kao lapsus linguae uz "a, što sad...".
Nove generacije će možda koristiti i "daj ŽENI", ili čak to "čovjek" koristiti i za ženu (sumnjam, doduše). Ali onaj stari svijet podsvjesne patrijahalnosti o kojoj je tu riječ ne samo što će kontekst "čovjek" ostaviti za muškog i njegova bogomdana prava "čovjeka", već će i korištenje "žena" svesti na eventualno otkidanje mrvica pravice, ali ne i za neupitno bogomdano pravo. Što želim reći....
Generacija moje stare ili poštovane gospođe punice (nekadašnje "mačke") često u maksimalnoj dozi feminizma koju mogu izraziti, imaju onu razgovornu poštapalicu koja zvuči opravdavajuće kada se komentiraju anonimne žene u prolazu koje nešto rade, uglavnom kada se tobože neprimjereno ponašaju, npr. "Pa kaj ak si je ženskica malo popila/Valjda si žene smiju dati malo oduška/Ženskici se to sviđa i kupila si je za svoje novce". Uglavnom simpatiziraju sa tim ženskama koje u muškom svijetu grabe mrvice ne bi li se izborile za pravo da, ne znam, pijane arlauču na istom onom koncertu na kojem sam kupio pivo, a ne i tako davno da se bave ovim ili onim poslom, glasuju, puše, uopće izađu same iz kuće.
To simpatiziranje doduše upravo i implicira da žene nemaju takvo bogomdano pravo kakvo ima "DAJ ČOVJEKU NJEGOVO" muškarac, već da ga one zapravo na neki način kradu ili otkidaju od svijeta muških, uz tiho aplaudiranje ostalih mački iz prikrajka.
Koliko god nazadno i zastarjelo zvučalo to tepanje ženskicama i ženama i koliko god možda to novim generacijama više apsolutno ne predstavlja nikakav "issue", i dan danas se u intimnim njurganjima susrećem sa tim tihim Mužjaštvom unutar moje, pa i mlađih generacija. Od uobičajenih clichea o ženama ne samo kao kvočkama koje kvocaju i pripadajućim općenitostima te vrste o Veneri i Marsu, ALI... i kako im je npr. odvratno vidjeti pijanu ženu, da ne spominjemo promiskuitetnu ženu, sve do čak imati ženu za šefa. I naravno, kako bi, svemu deklaratornom što će inače javno izbliflati, to pravo na pijanstvo, loše šefovanje i još uvijek u mnogočemu samopodržavajući Muški svijet Kitova i Frajera, ipak zadržali za sebe, ako nije prijeka nužda.
Koji Likovi.... 
P.S. zaboravio sam važnu sporednu figuru koji je preživio sve "režime": TIPA. Tip je najčešće onaj za kojeg čujemo u kontekstu neznanca s dozom mutnosti/misterije. U smislu, neobičan, čudan, često uznemirujući - tip. Nedavno sam čuo kako se "spetljala s nekim tipom". S tipovima se i ne možeš nego spetljati, na čudan način naletiti na njih i jednako tako odalečeno i misteriozno prekinuti kontakte. Tipovi imaju dozu jezovitosti i nemaju uopće izraženu mušku ili spolnu notu, koliko imaju filmsku ili dramatsku težinu...ne nužno šešir širokog oboda i visoko podignutu kragnu mantila, ali su često bez osobnosti, anonimni i daleki "ma tamo neki čudan tip...". Tipovi su zapravo najdugovječnija kategorija od svih nabrojanih, vjerojatno jer su i najnedokučiviji...
|
