Cheesteeleeshte

Grad je napokon popustio i dozvolio da više placeva radi i popodne, sve do navečer. Ovaj mi je letak na Dolcu u ruke tutnula jedna od Holdingovih plaćenica:


E sad, "utvaram si" što bi Ćiro rekao, da u tom slapu pobjede za, do sada bezrazložno (i ekonomski neisplativo po same kumice) diskriminirane skupine platežno najsposobnijih građana koji rade - postoji i moja mala cesarićevska kap. Ne znam sa sigurnošću da li se i ovako blogom može mijenjati svijet oko sebe, ili navlačenjem političara za rukav, a obje stvari sam činio za ovaj cilj - ali pustite me da mislim da baš tako jest
Jer do dana današnjeg nisam naišao na nekog tko dijeli moje mišljenje...
Na ovom blogu i u širem krugu u kojem sam propagirao tu ideju poput sv. Ivana Krstitelja, nailazio sam uglavnom na podsmjeh, u najbolju ruku "kaj, malo smo ljubomorni na penzionere?"Pa sam napisao, čak mislim i više upisa na tu temu još prije davnih tri godine uz argumentaciju zašto DA, a da ih ne ponavljam, potražite npr. ovdje:
http://bloodeeleeshte.blog.hr/2007/01/1622011662/peticija-za-placeve.html

Onda sam prije cca dvije godine zaustavio po gradu bauljaućeg nam gradonačelnika Bandića negdje na Zrinjevcu, o čemu isto negdje zakopan među upisima ima jedan blogougodan moj post. Jednostavno sam mu se prišuljao u rano jutro, dok je odsutno u svom stilu klatario svoje ekstremitete preko ulice. I direkt u glavu ga (da, daa, od svih možda pametnijih ribanja i pitanja koja sam mogao smisliti ako sam već krenuo na prepad ali meni je i to važno, kaj?) pitao zašto niti jedan plac ne radi popodne. I u manje od jedne minute koliko po prilici njegova pažnja kolibrija može izdržati, kao rafalom ispalio kako i mi radni ljudi i najplatežniji građani imamo pravo na svježu hrskavu salatu a ne tasmanijsku preko dva parobroda i sa sto kemijskih sredstava mumificiranu i sparušenu endiviju iz Lidla.
Na njegovom licu se u trenutku lucidnosti pojavila iskrena ekspresija kao da mu to nitko još do sada nije predložio.
Vjerojatno i nije.
Ljudi jednostavno idu kroz život s fatalističkom ravnodušnošću prema nekim stvarima koje im ispadaju kao zacrtane datosti, a da niti ne potroše sekund svog vremena mora li to baš biti tako.
I onda mi je ponudio onako šerifski, kao da jedino on o tome odlučuje: "Evo, oš Branimirac, dam ti Branimirac, on je koliko znam davno prije radio popodne..."Naravno, od toga nije bilo ništa.
Do sada.
Dok je i ta moja rečenica možda iz primozga u kojem je godinama hibernirala, u trenutku neke sjednice poglavarstva izletjela Milanu i na jezik.
Građanski aktivizam se nekad isplati.
Vrijedi probati i na drugim poljima, drage uspavane sugrađanke i supatnici. Jednu po jednu stvar.

Par puta sam u zadnje vrijeme naletio na razgovor o narodnjacima s mojom šire poimano, generacijom. "Cajkama", kako se odnedavno popularno zovu, u socijalizmu se zvala "novokomponirana narodna glazba", a jedno vrijeme burnih 90-ih to čudo se zvalo i "turbo-folk" (ili je to ostao neki podžanr? eto, nisam ekspert...)
Net.hr je čak napravio i top listu najgorih, što možda i nije nareprezentativniji izbor (ponavljam, zahrđao sam zadnjih 20-ak godina), no od ponuđenog zapelo mi je za uho fascinantno grgljanje (dramatičnije nego da se prehlađeni Laibachov pjevač na amfetaminu pario s mulom) izvođačice u donjem uratku, napose od 6.00-6.30 (nemam problema sa srpskim, ali sumnjam da je jezik teksta s planeta Zemlje...iako bolje da i nisam razumio dijelove poput 1.20-1.30 "ajns cvaj, marširaj kao Hitler" )
http://www.youtube.com/watch?v=YFsT3qYjTnM

ALI, sva ta "lepljenja tapeta suzama" i opća mjesta ismijavanja, građanskog diskursa zgražavanja i sl., kao i razlikovanja "ku'iš, nije Halid ili nešto izvorno narodno isto što i..." smo već prošli sto puta, a nije ni tema.

Zanimljivo mi je nešto drugo uz fenomen današnjih klinaca tinejdžera navučenih na "cajke". A to je reakcija njihovih brižnih roditelja, skoro pa moje generacije ili nešto starijih novovalskih asfaltnih pravovjernika. Koji su i sami sa vlastitim starcima prolazili faze bunta, pa opet ne kuže osnovno načelo. Sila rađa protusilu, a te su stvari u njihovim nježnim godinama delikatnije od neurokirurške operacije kongetinalnih malformacija na kralježnici. Jer i mlađe roditeljske generacije su se ulovile u tu klopku osjećaja pravednosti...
U moje doba prvog paperja ispod nosa, narodnjaci su bili gotovo pa mainstream glazba u medijima. Ne nužno proizvod bivše SRH, ali televizijski program preuzet iz susjednih republika krcat tadašnjom novokomponovanom narodnom glazbom, mogao se svaki dan gledati i u udarnim zabavnim emisijama. U seoskim sredinama i lokalnim radijima , po Zagorju i drugdje, bile su i one emisije želja i pozdrava, gdje su se za mladence naručivale i Brene i Ne klepeći nanulama. Dvorane Doma sportova uredno su punili Tome Zdravkovići, Halidi i sl. I znalo se po prilici tko ide na to, pojednostavnjeno gledano - odrasli radnici iz istočnijih dijelova Zemlje Ponosne & njihove familije.
Danas su se, uz nogometaše, pomodne skoroteče, mafijaše i tako to po clicheu, kao i sve "od vajkada" štovatelje tog izričaja, u vojsku slušatelja masovno uključili i klinci, listom srednjoškolci. Što je definitivno razlika od prijašnjih vremena. Tad je, iako je telka bila puna narodnjaka, bilo skoro pa nula bodova po razredu.

I tu je sad ca(j)ka.
Rekao mi jedan dobar poznanik da je klincu tinejdžeru na mobitelu čuo melodiju s nekom od Bubamara/Sneki/Cica/Whatever uspješnica. I propisno se, kak se to spada u finoj purgerskoj kući, zgrozio nad tim zločinom i zatražio da pod hitno to "smeće" izbaci iz datoteka & uveo druge mjere.
Čuo sam i od brige satrane 40-something roditelje, kojima su klinci završili u nekim od zloglasnih klubova/koncerata na rubu grada, a da su oni tek naknadno saznali za tu prodaju duše vragu.
Pa one koji kukaju i zazivaju "SAMO da mi ne sluša narodnjake, nek pije pivu i puši i što god hoće".
Ima ih i koji vrše predostrožne mjere glazbenog usmjeravanja podmlatka, pa im pune malene glavice glazbom koju sami roditelji vole, od najdosadnijeg hard rocka na svijetu do hard core-a. U stilu, nek' su i njihovi klonovi, ali pod nadzorom i bar je "kvalitetna glazba". Čak i ako izazovu podsmjeh vršnjaka. Jedne ponosne roditelje sam čak i gledao u nekoj TV emisiji drage Ide Prester, gdje prkosno ističu kako je njihovoj djeci (11 i 14) najdraže od svega slušati The Clash. I da druga djeca u razredu koja ih šikaniraju, slušaju onu groznu Gaga & cajke.
Pa sam na jednom koncertu prije par godina saslušao i savjet Ede Majke: "Klinci, svirajte hard core, odjebite narodnjake".
Kao klinjo sam upražnjavao isključivo punk hardcore i "alternativu". Imao i frendovi mi imali baš takve od Majke preporučene band(ove). Iako govoreći iskreno, punk i hardcore, pogotovo u našoj izvedbi, pali bi na bilo kojoj skladateljsko-glazbenoj rang ljestivici niže od narodnjaka. Kako su ti srednjoškolski bandovi loše zvučali, bilo koji hibrid nasumične Višnje Pevec/Cece/Dare/Hrašćanskih čestitara je Rahmanjinov za te masakre zvuka zabilježene na tadašnje gastarbajterske kazetofone. Možemo, naravno, do sutra besjediti o suštinskoj razlici u angažmanu, stavu ili "kvalitetnim" porukama, ali već smo u offtopicu...

Stvar je, što se te zatečene gomile "staraca" vs cajki tiče, zapravo vrlo jednostavno iznio (u onoj filmskoj kasnovečernjoj novoj emisiji na HRT-u) redatelj Mario Kovač, sam po sebi nonkonformist, ali s mislećom glavom, koliko god raščupana bila. Dio klinaca to sluša svakako iz pomodnih razloga, a dio i iz bunta. Jer je prema svijetu njihovih roditelja, a i kad se osluhnu javni mediji gdje od te glazbe nema niti tona - ta glazba u klinačkoj percepciji postala alternativa.
Da, kako god to teško bilo priznati, alternativa je sama po sebi protivljenje javno društveno postavljenoj ljestvici vrijednosti.

I sad dolazi ono što slušam od svojih poznanika i frendova. Zabrane. Bukvice. Nametanje svog vrijednosnog suda. Sve stvari koje klinici OBOŽAVAJU negirati ako su starci u pitanju. Najgluplje kako se možete prema tome postaviti je da imitirate vlastite starce s "kak se to oblačiš i što to slušaš". Sjećam se kako se najvispreniji Ugarin uljudno pozdravljao sa svojim starcima s pramenovima nemušto odrezane kose polegnutim na stranu prije izlaska van, a onda dizao na ulici mohikanku koliko je visoko u zrak bilo moguće, pikao proste bedževe na revere i zafrknuo nogavice, ne bi li bolje svjetlucale kopče vojničkih čizama u Jabuci. Ja sam se iz odlikaša po danu, pretvarao u oznojenog hormonima opičenog dete-kretena vikendom, a da taj moj alter ego roditelji nikad nisu niti vidjeli. Tak da je prolivena žuč ionako uzaludna.

Granica svake tolerancije i nešto o čemu ovdje naravno niti ne pričam nit' je upitno: fizički ugroz, zlouporaba opijata i delikvencija. Nešto od toga ide uz narodnjake, ali i druge subkulture... jer narodnjaci su validna subkultura.

No, osobno se nadam da neću zabranjivati ili se pred Prvorođenim skanjivati, kad jednom dođe TAJ dan da mi se iz estetskih razloga ne svidi kako se zabavlja.
Makar svi suptilno pokušavali iskrojiti našu "bebu" do njegovog puberteta, kada ih šupe hormoni, društvance, bunt, sukob s autoritetima i koječim, naći će načina za otpiliti nas u sekundi. Iako, sve te mladenačke faze, baš kao i Grand hitovi ili "Renome" produkcija, imaju na sreću, relativno kratki rok trajanja. Pa stigne svoj godišnji abonnement za Lisinski nabaviti i kad upiše fakultet