Marketing
Pobjeda!
Grad je napokon popustio i dozvolio da više placeva radi i popodne, sve do navečer. Ovaj mi je letak na Dolcu u ruke tutnula jedna od Holdingovih plaćenica:
E sad, "utvaram si" što bi Ćiro rekao, da u tom slapu pobjede za, do sada bezrazložno (i ekonomski neisplativo po same kumice) diskriminirane skupine platežno najsposobnijih građana koji rade - postoji i moja mala cesarićevska kap. Ne znam sa sigurnošću da li se i ovako blogom može mijenjati svijet oko sebe, ili navlačenjem političara za rukav, a obje stvari sam činio za ovaj cilj - ali pustite me da mislim da baš tako jest 
Jer do dana današnjeg nisam naišao na nekog tko dijeli moje mišljenje...
Na ovom blogu i u širem krugu u kojem sam propagirao tu ideju poput sv. Ivana Krstitelja, nailazio sam uglavnom na podsmjeh, u najbolju ruku "kaj, malo smo ljubomorni na penzionere?"Pa sam napisao, čak mislim i više upisa na tu temu još prije davnih tri godine uz argumentaciju zašto DA, a da ih ne ponavljam, potražite npr. ovdje:
http://bloodeeleeshte.blog.hr/2007/01/1622011662/peticija-za-placeve.html
Onda sam prije cca dvije godine zaustavio po gradu bauljaućeg nam gradonačelnika Bandića negdje na Zrinjevcu, o čemu isto negdje zakopan među upisima ima jedan blogougodan moj post. Jednostavno sam mu se prišuljao u rano jutro, dok je odsutno u svom stilu klatario svoje ekstremitete preko ulice. I direkt u glavu ga (da, daa, od svih možda pametnijih ribanja i pitanja koja sam mogao smisliti ako sam već krenuo na prepad ali meni je i to važno, kaj?) pitao zašto niti jedan plac ne radi popodne. I u manje od jedne minute koliko po prilici njegova pažnja kolibrija može izdržati, kao rafalom ispalio kako i mi radni ljudi i najplatežniji građani imamo pravo na svježu hrskavu salatu a ne tasmanijsku preko dva parobroda i sa sto kemijskih sredstava mumificiranu i sparušenu endiviju iz Lidla.
Na njegovom licu se u trenutku lucidnosti pojavila iskrena ekspresija kao da mu to nitko još do sada nije predložio.
Vjerojatno i nije.
Ljudi jednostavno idu kroz život s fatalističkom ravnodušnošću prema nekim stvarima koje im ispadaju kao zacrtane datosti, a da niti ne potroše sekund svog vremena mora li to baš biti tako.
I onda mi je ponudio onako šerifski, kao da jedino on o tome odlučuje: "Evo, oš Branimirac, dam ti Branimirac, on je koliko znam davno prije radio popodne..."Naravno, od toga nije bilo ništa.
Do sada.
Dok je i ta moja rečenica možda iz primozga u kojem je godinama hibernirala, u trenutku neke sjednice poglavarstva izletjela Milanu i na jezik.
Građanski aktivizam se nekad isplati.
Vrijedi probati i na drugim poljima, drage uspavane sugrađanke i supatnici. Jednu po jednu stvar.
Post je objavljen 27.11.2010. u 14:12 sati.