Cheesteeleeshte

Zahvaljujem besmrtnim Silviju Strahimiru Kranjčeviću i Matošu što su davnih godina opisali moje osjećaje u progonstvu toliko dobro da je trebalo prilagoditi samo koju riječ u narednim odlomcima, pa tek toliko da istresem dušu na kratko

Moj dom

Ja stan imam; tek u srcu ga nosim,
I forcimer i kuhinju;
Gdje cijev da ovu prostrem, uzalud majstora prosim,
I... zapinjem o nju!

I instalater što po njem gazi, po mojem srcu pleše,
Njegov rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve u stanu što srušiše
A tek ću platit sav dug.

Ja gledam proračun troškova - ko zapis čudotvorni,
Ko tekućeg računa zadnji dah;
I da mi je građevinski malj sverazorni
Smrvio bih radije sve u prah

Ah, ništa više nemam; sobe su sve što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U kojima vijek mi negda vas srećan se je glaso
Sad pod slojem šutene prašine!

.....

Još i novčanik imam; tek u grud sam ga skrio
I bježat moram svijet;
Majstor je zidove već ožbukao,
Električar već stavio štekere

I plinar vreba, vreba, vreba... novčanik grlim mukom
Na javi i u snu.
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
0 je li jošte tu?!


(reliquie reliquiarum potrganih udova mog stana, sa zelenilom u prvom planu, da prekrije eksplicitnu scenu)

Trubač sa Save

Novozagrebačka je soba tako jadno mala
Ja ne bih u njoj izdržati mog'o
Da
mi oči ne sanjaju budne
Al' ne ropćem, sudbini velim: hvala;
Što
renoviranju mom čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas
me izludio majstor taj
Al' vlažna žbuka sja u mome oku.
Ja opet
mislim na svoj rodni kraj
I čežnja preobražava mi ...javu:
Iz Travnog
mjesto Save čujem potok Medveščak
I Krešimirac mi šumi iz aleja.

Na stanu dvostruke su sjene već:
Baca ih plinar, baca građevinar.
Sobe su
sve u plastiku zavijene
Ne slušaju majstori nijednu moju riječ!
Ruši se, provode
instalacije, teče voda,
A izmedju rupa u podu sad keramičar hoda.

Pod
vedrim nebom slobodnog Zagreba Novog
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi
Zapruđa, Utrina, Travnog!
O Bože, tu treba biti jak.
U građevinskim prepirkama
jos me vise boli
Da ne strada slučajno i moj brak.


Opaske

1. Koliko parkova, da čovjek ne povjeruje. Svako novozagrebačko naselje ima barem 5,6,7 dječjih igrališta. Cijelo moje grintanje o borbi čovjeka i psa u centru grada i jadikovanje nad Ribnjakom i onih par uskih travnatih štrekica - ovdje pada u vodu. Toliko je travuljage i drugih otvorenih prostora (čak i ako se ti otuđeni neboderi doimaju iz daljine zbijenima) da vlasnici niti ne pomišljaju svoje ljubimce satjeravat među djecu i ljuljačke. Jednostavno psine raspuste po nekoj od livada i tamo lijepo seruckaju, čak niti ne skupljaju drekec za njima - a i zašto bi?
Usput, Sopot je otkriće, kad se sa prilično sivog ruba nebodera što kano klisurine čuvaju granicu, probije u srce naselja. Nešto je starije i od strane tada valjda još nerazmahanih socijalističkih planera, pažljivije zamišljeno od istočnih susjednih spavaonica, sa english style sjenovitim parkom u sredini, drvoredom i sjajnim (doduše, malo oronulim) sportskim centrom i dječjim igralištem uz čiji je rub kafić za onemoćale roditelje. Pravo ružno pače s potencijalom labuda.

2. U skladu s onim jeftinim vicem o Dubravi kao olimpijskom selu, ne mogu ne primjetiti i da Novozagrepčani vole svoje trenirke. Svi su u trenirkama, i kad idu u dućan i na kavu i nešto obaviti i za po doma.
Penzioneri u YASSA-ma, mlađi u svjetlijim i nešto šljaštećijima...
Dobro, možda za po doma imaju i rezervne parove.
Ali da ne natežem tezu Novi Zagreb ili ne, generalno neću nikad shvatiti već višegodišnji trend da se u trenirci ide van i na druge aktivnosti osim sporta. Jednostavno me pregazilo vrijeme, krivo sam odgojen i makar sad zvučao kao snob, kad vidim u Getro/Metro/Konzum/BLJE dućanu cijelu utrenirčenu obitelj, dođe mi da uzmem fućkaljku i počnem ih trenirati "je'n, dva, je'n, dva!".
Hlače su zakon.

3. Parkirališna mjesta za koja ne treba godišnja, mjesečna, dnevna ili karta na 1 h! Ne da ih ima previše (i kvartove preko Save zahvatio je trend uvaljivanja u dugove e ne bi li se kupio još jedan auto i još jedan za punicu), ali su besplatna. Dođeš, NAĐEŠ MJESTO za manje od u Donjem Gradu potrebnih sat vremena, i još je besplatno.

4. Internet
Nema ga, neki članovi izbjegličke obitelji su još na bolovanju (a Najmlađi su se bogami i navukli na online igrice ) , pa kud nego kod monopolista žicati nešto privremeno, za laptop.
No to je mobilni internet. Danas je sve tailor made usluga i *provideri* imaju cijelu zamršenu tarifnu mrežu kojom nas žele uvjeriti da ono za što nas oderu zapravo nama štedi novce. Pa daju Opcije.
A ja mrzim kad mi daju opcije. Ja hebemu nisam tailor made čovjek, ne mogu se svrstati u niti jedan standard, pa su mi sve tarife koje sam ikada uzeo krive... U svakom slučaju, danas ništa nije jednostavno, pogotovo u informatičkom svijetu. Zato nisam ništa nova napravio na svojem Facebooku otkad sam ga iz ljubomore otvorio (oprostite ono malo ljudi koji su me uopće prepoznali ili skužili, jednostavno mi se NE DA).
Uglavnom, glava puca od cjelodnevnih briga, no službenica natovaruje još migrene:
- ako uzmem samo stick bez ikakvih obaveza to je najskuplja varijanta jer X megabajta košta Y kuna
- mogu uzeti stick u nekoj vrsti registracije i vežem ga uz inicijalni prepaid račun , ali kasnije imam mjesečnu tarifu koja je X Mb za Y lipa, a prepaid račun sam uzeo samo zato što tako stick ne dođe XXX nego YYY kuna a i na prepaidu imam početni iznos, koji kad potrošim, prelazim na tarifu koju kad potrošim prelazim na dodatnih X Mb za Y lipa
- najbolje je naravno uzeti sve na 2 godine i poslušno robovati za stabilnih X Mb za Y lipa cijelo to vrijeme, a ako ste prosječan do veći korisnik interneta, onda čak i ako nećete cijelo vrijeme koristiti mobilni internet, više vam se isplati nego opcija 2. Kaže službenica. I prisnažuje da mi je mobitel tarifa neprilagođena jer trošim previše pa bih mogao uzeti obiteljsku u kojoj bih mogao uzeti i internetsku opciju pa bih mogao preko bluetootha povezati na kompjuter, samo bih trebao privesti i Supružnicu za tu tarifu, a ako mi je komplicirano SMS-om pregledavati troškove usluga, mogu sve račune, od telefonskih i mobitelskih i internetskih spojiti u korisnički račun na web mjestu, no ako su mi neke od njih još uvijek na tatu (lijenost) onda bih morao privesti i njega da se ispuni zahtjev i .........Pandorina kutija, koju sam otvorio samo zato zbog svog hebenog izbjegličkog statusa. Istrčao sam van na zrak prigrabivši prvu tarifu koju sam mogao.

Sada uz pjev novozagrebačkih slavuja, gledam vremensku prognozu za sutra, a onda zaranjam glavom u tipkovnicu već sanjajući razrušeni dom preko Save - pošteno plativši cijelo zadovoljstvo.

Hoću doma.

Samo za predjelo... jedini mi stan ovih dana sablasno odzvanja. Iz forcimera, kuhinje i kupaonice nestale su stvari koje su popunjavale prostor. Jedna rupa je već prosvrdlana i svježe ožbukana, rušenje tek treba početi. Stanje kao pred bitku. Civili (žene i djeca, a bogme i ja) su evakuirani, stanište ostavljamo na milost novco-žednoj vojsci svim mastima premazanih "majstora".
Građevinske strasti bujaju nekako s proljeća, kao i otpor građanstva (na prosvjed protiv građevinaca kod mene ne bi došao nitko, no molim - i ja osjećam nemilosrdni stisak te mafije). No, dok građani pokušavaju rušiti Gradonačelnike, ja sam skromniji - zadovoljilo bi me za početak rušenje tek jednog zida

Emigracija u Novi Zagreb doduše ima i pozitivnih strana. Nasljednik misli da je na nekom ljetovanju (nek uživa u zelenim prostranstvima dok može, to će mu vjerojatno i biti jedino ljetovanje ove godine ), a biciklom do Centra i posla treba ne više od 25 minuta vožnje. Prava mjera za jutarnje razbuđivanje, uz sitni tračerski vez "Zagrebačkog radia" u slušalicama (kojeg, baš kao i radio kao takav, inače ne bih nikad slušao). Dok promičem, gledam kako se rijeke ljudi ukrcavaju u javne prijevoze i gmize autima preko mosta."Sve" je i dalje Preko Save, baš kao i naša napuštena (uskoro u šutu obložena) špelunkica. Domonostalgija - a u istom sam gradu. No, dosta o tome...

Kuhanje

Nevezano na gornji upis, osim što ručak skuhan na tuđem štednjaku nije sladak kao onaj na vlastitom (sad već kenjam...).
Gledam naime kako su u TV hrvata postali popularni kulinarski šou programi. Na svaki prijašnji ugašeni, 3 nova.
I dok umorni od poslova, obveza i tempa života jedva da održavamo bazičnu ishranu - oni nude eskapizam na kulinarski Olimp. Za koji bi se barem jedan član obitelji trebao profesionalizirati kao domaćica, pri tom angažiravši privatne detektive koji bi u svim krajevima svijeta pronalazili potrebne sastojke. Potajno se nadam da će ta domaćica koju nemamo biti Nasljednik - jednog dana. Dođeš s posla, a tvoj srednjoškolac (ugostiteljska-kuharski smjer ) s već zavezanom pregačom iz (nove) kuhinje dovikuje: "Imamo šparoge i špikani srneći hrbat na posteljici od brusnica, tata - samo operi ruke!". Raj.


No, vratimo se surovoj realnosti. Umjesto da Nas, listom generaciju kuharskih antitalenata i otpadnika od društvenih konvencija, koji su odbili od vlastitih majki (čak i očeva) praktično usvojiti ta životna umijeća u cijelosti, te emisije nauče kuhati OSNOVE variva, pohanja, kelja, juhe, sarme, ajngemahteca i domaćeg kolačarstva - oni briju, po stranim kuhinjama, bilju i začinima koji niti ne uspjevaju na našem suncu. Jal' po uzoru na strane i daleke programe, ili potpuno u svom nadrealnom Svijetu Iza Ogledala, poput Barbierija.
Pojeo sam neki dan sendvič u McDonaldsu, eto koliko koristi imam u prehrambenim nuždama od ovog pomodarskog novootkrivenog kulinarstva. A svima koji znaju protestirat ispred Mekića a ne ispred lokalne pečenjare i pekarnice kod Daljipija (dapače, poslije protesta su tamo "najbolji ćevapi"), poručujem da se zapitaju kud se djedoše mačke lutalice u vašem kvartu koje niste tako dugo vidjeli... whatever.

Kulinarstvo je fajn iako smatram da je to ozbiljan zanat i vještina koju kad su u pitanju ozbiljnije stvari iz respekta (skupa sa svojim nepcem koje falabogu imam) - prepuštam majstorima. Ovo ispod su situacije gdje nas umornog duha i tijela netko preko TV-a misli u 5 minuta poučiti tajnama zanata, u što silno dvojim...jer zanat se uči od temelj(c)a, a bogami i od hrane koju još zovemo maminom kuhinjom. Mojih 5 centa.

Ana Ugarković

Osim što priprema te meni uglavnom nepoznate specijalitete s poluzainteresiranim, pomalo otužnim licem, koristeći nož za sjeckanje pod kutem i na način meni neprispodobivim profesionalcu; te ako i razaznam recept kroz oštar zagrebački sleng tipa ne'akvi/ne'akva, 'nači (to znači "znači"), gotof i sl. - kaj će meni, kad s posla dođem do vrtića, pa tegljenje po parkovima pa napokon dotegljivanje doma, a trbusi alarmantno krulje u potrazi za trenutnim namirenjem - ne'akav "Paparot - furlanska juha od špinata" i "Garam masala" picek? Te za desert "torta od mrkve"? I kaj i KAD?
Afficionadosima svaka čast.

Uz to, fascinantno mi je, a to je primjetila i Najopservativnija Subračnica, čim zgotovi neko od jela i izvadi iz rerne/lonca dok se još užareni dimovi vreline viju iz posude i tanjura, iste sekunde bez stanke - stavlja žlicu u usta. Uvijek i bez puhanja.
Halo - opekline prvog stupnja! I onda, iako oči odaju stanje apsolutnog toplinskog šoka, s tom vrelom tvari u ustima, promrlja nešto kao "mmm...odlično". Sumnjam da ima uopće preostalih pupoljaka okusa na jeziku.
I još nešto uvijek radi. Dok zgotavlja svake od kompliciranih mousse slastičarskih iz prsta isisanih čarolija, uvijek jedne te iste prste oblizuje i nastavlja dalje pipkati. Prst po prst u usta, pa nazad na kolače.
Vjerojatno je to tajni sastojak sline, koji baš njezine kolače i souffle-e čini neodoljivima.

Barbieri

Kao što rekoh, posebna kategorija. Emisija je zamišljena kao kulturološko-povijesni pregled nekog grada/kraja/regije putem jedne vrste namirnice. Ako nešto, barem se zadržava na ovdašnjim paralelama i Mediteranu. No onda kreće slobodni tok misli. Između priča o Maorima i citiranja pjesama starih vijekova, između Belzebubovih suza i odsjaja mjeseca na glatkom tijelu patlidžana - dolazi rafalna paljba kuhara, privatnih kuhinja i peka prekrivenih ugljevljem stogodišnjih dobrih baka, do restorana koji promiču kao na traci. Iz jednog selimo u drugi, destak po emisiji, u dvije minute se od sjeckanja dolazi do rasprostrtog stola, a recept i način priprave zaboravite (u zadnjoj emisiji je jedan kuhar rekao "i onda stavimo naše dalmatinske sastojke i začine"(informativno!). Dok se nisi niti snašao, emisija je gotova, a jedino što uvijek zapamtim je da u SVA ama baš sva jela koja s pjesničkog Parnasa podijeli s nama Barbieri ide magični Petrusimul (peršin). Od predjela do kolača. I prstohvat fakin petrusimule.
Eh da, Veljko - daj pogledaj koji put psića kojeg revno šećeš po našem kvartu svako jutro, više puta se pokakao posred ulice dok si ti zagledan u nebo, smišljao nove kulinarske pothvate.

Stephán

Ili kako se već zove onaj francuski terorist. DA, da - mnogi hrvatski restorani su više slični situaciji kad se djeca u vrtiću igraju restorana i bitno im je samo da na pommes frites i roštilju, uz eventualno pokoji "zagrebački", "ogulinski" i sličan odrezak koji je tek varijanta jednog te istog "bečkog", zgrnu svoticu na neprobirljivim ustima svojih gostiju.
I hvalevrijedan je napor da se razbije zatvoreni krug nekreativne restoranske ponude u Hrvata.
Ali raditi emisiju kojoj je primarni cilj zavaditi i posvađati se te fingirati asocijalno ponašanje ne bi li se privuklo i podgrijavalo niske strasti gledateljstva koje, kako pri jelu, tako i pri djelu, nije izbirljivo u vezi onog što na TV-u gleda - je ista stvar kao i to naše bijedno kvazikuharstvo u bezličnim restoranima obojenim u boju breskve, koji žive na svadbama.

Praktična korist od svega toga - skoro pa ravna nuli. Osim ako nećemo pokupovati sve te Vaše putopise, pjesničke knjige i kuharice, pri tom nabavivši asistenta da iz najtamnijih kutaka placeva i specijaliziranih dućana uspije iskopati sva ta potrebna rižina ulja, garam masala smjese, kardamom, wakami alge, muscovado šećer, te uzeti godišnji odmor kako bi dobro gratinirali palentu za večeru iz snova.

Daj sarme.

Preuređivat ću dio stana. Malo. I jopet betonaža.


Ali to je samo usputno, jer sagledavši cijeli projekt, slijedi prvenstveno rad na ljudskom povezivanju u beskonačni usklađeni niz postupaka, koji mi izmiču razumu.

- Iako se na papiru ne radi o ambicioznim radovima, trebam naravno, građevince za rušenje, ter zidanje i žbukanje.
- No, odlučih se i na etažno centralno, što povlači ovlaštene ugrađivače istog.
- Samim tim trebam povezati građevince sa ugrađivačima, glede rupa po podovima i zidovima.
- Potrebni su mi i majstori električari za preinstalaciju struje.
- Koji se moraju pojaviti u slično vrijeme kada i majstori vodoinstalateri za preinstalaciju vodovonih instalacija.
- A koji moraju biti sinhronizirani sa onim prvotnima.
- No, trebam i, ovisno o izvođenju, dal' (novi majstor u nizu) ovlaštenog građevinca koji izvodi sanacije dimnjaka obaveznim uvlačenjem inox cijevi koja poskupljuje cijelu stvar za duplo, a koji za sobom vuče i potrebu za
- dimnjačarem radi atesta jednog od dimnjaka koji još nije niti odabran
- jal' potvrdu od plinare ovlaštenog obrtnika za plinske instalacije (i njihovu upitnu zakonitost prema propisima i zlehudoj EU) - ako ću se odlučivati za fasadni bojler.
- Iste treba povezati s ugrađivačem tog bojlera kojeg smo već spomenuli, a koji iziskuje dvostruko spajanje i sinhroniziranje s građevincima i ovlaštenicima.
- A dok se ovi potonji ne dogovore oko moguće varijante, cijeli vlakić prvotno gore nabrojanih građevinaca i instalatera mora sačekati veliki kompromis plinadžija, dimnjačara i bojleraša.
- Jer cijevi za dovod zraka i odvod CO2 mogu, ovisno ako sadašnji dimnjak neće poslužiti, što veselo kružiti kroz stan pa na jedan od postojećih dimnjaka što ako ne želim da mi stan izgleda kao utočište Freddya Krugera, povlači dodatno štemanje, bušenje, dovođenje vode u dijelove stana koji vodu nikad vidjeli nisu, knaufiranje i dr.
- Ili pak alternativno, svrdlanjem kroz neki od zidova izaći skroz van - na luftanje.
- Za što moram a da bi plinski ovlaštenik potvrdio, naći rupu u fasadi oko koje mora biti čisti bezprozorni i bezbalkonski radijus od metra i pol i barem još pola m po vertikali. Kako bi izbjegao da me susjedi stave na sudske galge.
Iako, nije na odmet napomenuti:
- Zovi plinoservis: "Može fasadni"
- Zovi dimnjačara: "Ne može fasadni, iznad 11 kW"
- Zovi sanatora dimnjaka. "Ne može fasadni, propisi plinare"
- Zovi plinaru. "Može fasadni. Kenjaju, lovci u mutnom"
- Zovi plinoservis: "Doći ću. Ima propisa i propisa."

U svakom slučaju, poželjni ili obavezni radijus nemam... Ne znam koliko bi me susjed rebnuo da dozvoli da mu se sruši balkon i napravimo mu drugi, sa zapadne dvorišne strane? Možda i da mu ukinem prozor od kupaonice koji mi smeta i premjestim mu cijelu kupaonicu, preselivši usput cijelu moju karavanu majstora i kod njega?
Kad već to radim i kad bi već namontirali skelu, ne znam bi li to iskoristili za konačno krpanje dvorišne fasade zgrade koja redovito otpada? I, obzirom da bi susjedu za novu kupaonicu trebao novi dimnjak, podigli pričuvu na tisućak kuna mjesečno, pa udžuture svima premjestili dimnjake? I sanirali umorne bojlere i pripadajuće im ostarjele dimnjake (kad će već ionako svi morati jednom)?
Pa još pride, kad je već skela, podigli tavan da dobijemo dovoljnu visinu za zajedničku investiciju u stambeni prostor čijom bi prodajom kompenzirali te radove i pride isfinancirali daljnu sanaciju fasade & novi krov (kad smo već krenuli i kad su majstori već tu?).
I stavimo dva tornjića kao na srednjovjekovnom zamku, sa zastavama. Naša mala građevinski razvojna republika.
Zabrijao sam.

No, računajući da će mi trebati i majstori za novi pod, te keramičari koji će se za svima njima na potezu kuhinja-forcimer-kupaonica hvalabogu nalijepiti pločica, te da je nužno iseljenje medicinski osjetljivog dijela obitelji (žene i djeca, kao na tonućem brodu), a koje iziskuje prilagodbu punčevog i puničinog stana na emigraciju iz mog stana, sinhroniziranu sa već (dajbože ako se bude dalo) sinhroniziranom turskom silom majstora - radi se o vojno-logističkoj operaciji ravnoj spajanju NASA-inih kapsula u svemiru. Ima li NASA uopće koju trenutno u svemiru? Dobro, ruskih....
A kako sve ne bi dočekalo kraj godine, najbolje da ih sve, od državnih službenika, dimnjačara do presjeka hrvatskog majstorluka pozovem odjedanput, na višetjedno kampiranje u mom malom stanu, da ni ne idu doma. Dnevnice, stan i hrana plaćeni.

A ja što na promatranju u nekoj ustanovi, što u dužničkom ropstvu (novce i majstorsko deranje kože nisam do sada niti spominjao u ovoj priči)... zbog *malog* preuređenja.